Nezajažljiva je potreba za luksuznim godišnjim odmorima kod onih koji se nisu ni umorili. Kada u anketama skromno kažu da će ljetovati unutar naših granica, vjerovatno govore istinu. Za svoj novac ljetovaće na vikendicama i u rodnim selima, ali za naše pare, nebo će im biti granica.

Nema poganijeg, sigurnijeg i obilnijeg načina zarade od profitiranja na ljudskim strastima, na mržnji, ljubavi, strahu... Toga su svjesne i korporacije koje, upravo za te namjene, angažiraju timove psihologa i marketinških stručnjaka.

Umberto Eco piše da spaljivači knjiga nikada nemaju namjeru da unište sve primjerke zabranjene knjige, oni žele da se prikažu kao demijurzi koji su u stanju da svijet i predstavu o njemu razore vatrom.

Ima li jalovije i besmislenije rasprave od one o karakteru rata u Bosni i Hercegovini i to usred Sarajeva i to 2026. godine i to među strankama koje ne planiraju secesiju? Ne mislim se uključivati u te rasprave, na njih sam već potrošio dobar komad života. Naročito je to besmisleno u ovom slučaju kada je sasvim jasno da "patriote" samo glumataju da su uvrijeđene...

Naš problem nije u tome da li je Amidžić nekadašnji musliman ili drevni pravoslavac. Zajednički problem svih u Bosni i Hercegovini je to što je on šovinista.

"Iskustvo nam je palanačko", upozoravao je Konstantinović. Moramo mu se oduprijeti, sačuvati obraz i pokušati sačuvati jedan grad. Malo ih imamo, osjetiće se nedostatak jednog.

Stanišić je važio za "najobavještenijeg čovjeka u Srbiji", osobu koja je kontrolisala veliku mrežu domaćih i stranih obavještajaca.  Veliki je i nepojmljiv broj zločina za koje je odgovoran, čak i ako uzmemo u obzir samo one koje su dokazali haški istražitelji.

Stajali su i gledali kako padaju jadne kućice, žene su čučale, djeca sjedila na kartonskim kutijama. Sigurno su se čudili, kao i ja, kako zidovi lako padaju pred mašinama, sačinjeni od drveta, kartona, gipsa, slojeva tapeta i kreča...

Džaba je pisao stari partizan, ništa nismo naučili, sve greške smo iznova počinili, sve žrtve još jednom podnijeli i spremni smo sve ponoviti.

Sjećate se, jedno vrijeme bilo je zaista lijepo. Ali, nacionalisti imaju super moć da u sekundi ogade život i s apetitom požderu sve oko sebe.

Omča je simbol državne moći koja ima autoritet da oduzme život. Ekstremističke grupe oduvijek je koriste kao simbol linča i rasističkog nasilja. Služi isključivo za zastrašivanje i širenje mržnje prema određenim, obavezno manjinskim, grupama.

Lekcija koju smo od mladih igrača dobili na Bilinom polju dragocjenija je i veća čak i od odlaska na Svjetsko prvenstvo.

Dragocjena je porodica Isak. Jer, nikakvi analitičari, istraživači niti društveni komentatori, nisu bolje, jasnije i preciznije od njih razotkrili suštinu ovdašnjeg političkog sistema - "snaga, stil i prestiž u pokretu".

Teško je procijeniti koliko će rat trajati, ali kada se ne zna njegov pravi cilj, onda je teško predvidjeti i kako će on završiti. Kakav rasplet sukoba označava "pobjedu" i kakva "pobjeda" označava njegov kraj? Jer, prije nekoliko mjeseci rečeno je da je rat završen zato što su iranska nuklearna postrojenja potpuno uništena. Sada je nastavljen, iz nejasnih razloga.

Svaki patriotski poklič dobro je naplaćen, što lijepo ilustruju kolone limuzina i džipova okićene zastavama tokom profiterske parade za Dan nezavisnosti. Tokom neprestanog "predratnog" stanja, u kojem vazda neko pokušava odnijeti komad Bosne i Hercegovine, a neko ga zbog toga udara po prstima, izgrađene su porodične imperije

Metalurzi su mogli birati između odmarališta u Neumu, Kaštelu Sarom, Medenoj, Šibeniku, Trogiru, hotela "Solaris", "Nimfa", "Alem"... Ivica Magdić, tadašnji referent za odmor i rekreaciju zeničke željezare novinaru "Oslobođenja" je rekao da su radnici postali prilično "izbirljivi"...

Čini mi se da je to vrhunac političke karijere Milorada Dodika, da ostvari ono što najmoćnijim ljudima svijeta nije uspjelo - napravi izolovani otok oslobođen zakona. 

Spomenik je bio simbol antifašizma, požrtvovanosti, humanizma, časti, herojske mladosti..., kada je sveden na fontanu, bezobrazno i brutalno oduzeta mu je sva simbolička vrijednost, postao je samo bezvrijedna prepreka za nesmetan protok saobraćaja.

Iako na zgradi Srednje muzičke škole nije bilo oznaka da se tu nalazi zatvor, vrlo brzo su svi u gradu znali šta se tamo dešava. Što nije bilo naročito teško jer, kako sam naglasio, škola je smještena u samom administrativnom centru. Pored nje su na putu do posla svakodnevno prolazili policajci, sudije, tužioci, opštinski službenici, a svako od njih imao je pristup moći koja je mogla zatvoriti mučilište.