Uz jednu fotografiju: Zdjela s voćem

Neobično uznemirujuća je fotografija Radovana Karadžića snimljena 13. jula 1995. godine u njegovom kabinetu na Palama. Na prvi pogled, radi se o običnoj fotografiji, koja prikazuje ratnog zločinca kako razgovara na telefon za svojim stolom. Ali, nije tako.

Karadžić u tom trenutku razgovara sa generalom Ratkom Mladićem koji ga obavještava o dešavanjima u Srebrenici. Dok traje razgovor, na više lokacija traju masovna pogubljenja Bošnjaka, među njima je i Zemljoradnička zadruga u Kravici, gdje je ubijeno oko 1.300 zarobljenika. Karadžić šuti, sluša detalje i na kraju kaže: "OK, sada je Srebrenica gotova, na redu je Žepa". Ova fotografija i ta rečenica bili su neki od materijalnih dokaza Haškog tužilaštva koji povezuju politički vrh na Palama sa operacijama na terenu.

Fotografiju je snimila Slavica Ristić, Amerikanka srpskog porijekla koja je u sklopu delegacije američkih Srba, u julu 1995. godine, posjetila vođstvo Republike Srpske na Palama. Ona je bila ključna svjedokinja telefonskog razgovora, koja je pred Tribunalom ponovila Karadžićevu rečenicu. U istoj delegaciji bio je i američki državljanin i biznismen Tomislav Premović koji je na sudu tvrdio da se sastanak dogodio nekoliko dana ranije. Nije mogao objasniti zašto se onda na poleđini fotografije nalazi kratka bilješka Slavice Ristić – „Pale, 13. juli 1995.” Za stolom, pored ratnog zločinca, sjedi Srđa Trifković, tadašnji Karadžićev savjetnik za vanjske poslove. Trifković je velikosrpski nacionalista, autor antiislamske studije „The Sword of the Prophet”, koji je danas profesor na Fakultetu političkih nauka u Banjaluci.

Šta još vidimo na fotografiji?

Ratni zločinac sjedi zavaljen u fotelju kao provincijski direktor. Tako je i odjeven, ima bijelu košulju sa zavrnutim rukavima, tregere i šarenu kravatu. Na zidu iza njega visi srpski grb, komodu krase tri zlatna krsta i dvije ikone. Stolovi su prekriveni dokumentima i mapama, između njih je zdjela s voćem. Takve zdjele u kancelarijama su samo dekoracija, kao i cvijeće, voće u njima se ne jede, samo se mijenja kada promijeni boju i počne da trune.

GLAD

Ukrasna zdjela s voćem nije mogla postojati na stolovima Karadžićevih žrtava. Svaki zalogaj bio je dragocjen, a strah od gladi svakodnevno prisutan. Mogu i sam svjedočiti o tome, ali ću to ipak u ovom tekstu prepustiti drugima.

Knut Hamsun glad je opisivao kao najgori, najnepodnošljiviji vid ljudske patnje. U svom romanu pisao je:

Drijemao sam i mislio, i neizdrživo patio. Našao sam jedan kamen, očistio ga i strpao u usta da bih imao šta da grizem; uopšte se nisam micao i čak ni očima nisam treptao. Ljudi su dolazili i odlazili, zvrjanje kola, topot kopita i razgovori ispunjavali su vazduh... Mora biti da sam bio nepojmljivo mršav. I oči su mi sasvim upale. Kako li sam, u stvari, izgledao? Zar nije đavolja sudba da obična glad treba potpuno da unakazi živog čovjeka! Ja još jedanput osjetih bjesnilo, njegovu poslednju uzbunu, poslednji grč.

Primo Levi u knjizi „Zar je to čovjek” piše da je u koncentracionom logoru glad bila gora od svega, strašnija i od smrti. Bila je u stanju da ponizi, dehumanizira čovjeka više i od najokrutnije egzekucije, a tanjir supe mogao je potpuno promijeniti život.

Šta se više može poželjeti? Čak nam i rad izgleda lak, znajući da nas u baraci čekaju dva gusta i topla litra supe. Kapo nam povremeno prilazi i zove: „Wer hat noch zu fressen?” (Ko još želi žderati?) I to ne da bi nam se podsmijevao ili rugao, već zato što to naše jedenje s nogu, pomamno i halapljivo, pri čemu smo izgarali usta i grlo, ne dajući sebi vremena da udahnemo, jeste „fressen“, životinjsko žderanje, a nikako „essen“, ljudsko objedovanje, sjedeći za stolom, pobožno. „Fressen“ je prava riječ...

Ipak, najpotresnija svjedočenja o gladi čitao sam u knjizi „Zbijeg” Hasana Nuhanovića, iznimno potresnom svjedočenju o tragediji Srebrenice. Na jednom mjestu Nuhanović opisuje porodični ručak. Majka na sto iznosi mali kukuruzni hljeb, reže ga na četiri dijela, a Nuhanoviću se učini da je bratov komad za par milimetara veći od njegovog.

– Šta je ovo – viknuo sam! Zašto je moj komad manji?
Otac je u mene gledao zabezeknuto. Brat je šutio. Majka je počela plakati, odgurnula je svoj komad od sebe i rekla:
– Ja neću ništa jesti.
Onda je otac ustao sa stolice, a ja sam istrčao iz sobe i uletio u kupatilo. Gledao sam u svoj odraz u ogledalu. Od mene nije ostalo ništa – pomislio sam. Samo kosti, oči upale u duplje. Bio sam izgubio oko 25 kilograma. Šta se dešava sa mnom? Još ću početi otimati hranu od roditelja i brata. Mislim da sam već lud.

U knjizi Nuhanović piše da je tako gladan otišao u komšiluk, kod prijatelja Ćamila. Ćamil i njegov brat odlazili su na neprijateljsku teritoriju i po spaljenim muslimanskim selima tražili ostatke hrane. Posljednji put su imali sreće i Hasan ih posjećuje upravo u vrijeme ručka.

Podijeliše pitu na četiri komada, za njih četvoro. Sjedio sam tako, praznog stomaka i gledao kako jedu. Nisu me ponudili. Nisam to ni očekivao. To se nije radilo. To nije bilo u skladu sa pravilima preživljavanja. I to je, jednostavno, bilo tako.

I to je, jednostavno, bilo tako.

LJUDSKA PATNJA

Ne mogu objasniti zašto me na ovoj fotografiji najviše uznemirava ta zdjela s voćem. Možda zato što imitira mirnodopsko vrijeme, što u ta teška, mračna, gladna vremena, ona i dalje pokušava biti društveni simbol raskoši. Još rimski satiričari su dekoracije s hranom opisivali kao groteskne, neukusne i znak duboke moralne propasti društva. Primarna funkcija hrane morala bi biti utaživanje gladi, kada se pretvori u dekoraciju ona postaje simbol društvene nadmoći. Čini mi se da je zdjela s voćem u ratnom Karadžićevom kabinetu, pored svih ostalih kičastih vjerskih i nacionalnih simbola, ipak najjači simbol – simbol neosjetljivosti na patnju drugih. Možda zato.

Radovan Karadžić danas robija doživotnu kaznu u zatvoru Albany na otoku Wight u Engleskoj. Presuđen je zbog učešća u genocidu, zločinima protiv čovječnosti i zbog kršenja zakona i običaja ratovanja. Osuđen zbog zločina protiv čovječnosti, Karadžić je, čini se, u zatvoru pokušavao razmišljati šta je to čovječnost. Prije par godina tužio je vladu Ujedinjenoga Kraljevstva zbog nečovječnog postupanja - prema njemu. Kao najveće primjere „nečovječnosti”, naveo je u žalbi, jesu zabrana unošenja laptopa u ćeliju i zabrana komuniciranja na srpskom jeziku. Sudeći po tome, Karadžić će, sigurno je, umrijeti u zatvoru, do kraja života potpuno nesposoban da razumije ljudsku patnju. 

I to je, jednostavno, tako.

(zurnal.info)