Predizborne bilješke: Čovjek je human onoliko koliko kokoš leti

Četvrtog oktobra 1943. godine, u gradskoj vijećnici u Poznanju, komandant SS-a Heinrich Himmler održao je trosatni govor u kojem je iznio detalje nacističkog plana za Evropu i još oštriji, „ali neophodan” odnos prema slavenskim narodima.

"Hoće li deset hiljada ruskih žena kolabirati od iscrpljenosti dok kopaju tenkovski rov ne zanima me, zanima me samo da li je taj rov na vrijeme iskopan za Njemačku... Mi Nijemci, koji smo jedini narod na svijetu koji ima ispravan odnos prema životinjama, također ćemo usvojiti pristojan stav prema ovim ljudskim životinjama, ali bila bi zločinačka izdaja vlastite krvi brinuti se o njima."

U govoru je pokušao podići moral nacističkim oficirima koji su, nakon sve brojnijih poraza na frontu, nazirali kraj Trećeg rajha. Obećao im je da će nakon pobjede svi pripadnici SS-a biti vladajuća elita koja će stražariti na granicama nacističkog imperija i zaustavljati napredak "azijskih hordi".

Istoričari se slažu da je ovaj pasus Himmlerovog govora najvažniji:

„Želim da s vama potpuno otvoreno razgovaram o jednom veoma ozbiljnom pitanju. Među nama ga treba sasvim otvoreno pomenuti, pa ipak ne treba o njemu nikad javno govoriti. Mislim na evakuaciju Jevreja, istrebljenje jevrejske rase... Većina vas mora znati šta to znači kad stotinu, ili pet stotina, ili hiljadu leševa leži jedan pored drugog. Činjenica da smo se s tim suočili i da smo istovremeno, bez obzira na izuzetke proistekle iz ljudske slabosti, ostali pristojni momci – to je ono što nas čini jakim. To je stranica slave u našoj istoriji koju niko dosad nije ispisao i koja nikada neće biti napisana.”

Toga dana Himmler je prvi put, kako kažu istoričari, javno, pred više od stotinu oficira, otvoreno pomenuo „istrebljenje jevrejske rase”. Do tada, među zločincima korišteni su eufemizmi „konačno rješenje” „posebni tretman” ili „preseljenje na istok”. U Poznanju, „arhitekt Holokausta” odlučio je da više nema potrebe za eufemizmima, istrebljenje naroda nazvao je „stranicom slave” u istoriji. Na taj način, sve visoke oficire povezao je u „zavjeru krvi” i učinio saučesnicima u zločinu. S teretom tolikoga zločina, niko od njih više nije smio razmišljati o pokušaju sklapanja mira sa saveznicima.

Najjezivije u ovom strašnom pasusu jeste što je Himmler prisutne podsjetio koliko je strašno iskustvo vidjeti hiljade leševa kako leže jedan pored drugoga i svjesno naglasio monstruozne razmjere tog zločina. Ali, suočavanje s takvim prizorom za nacističkog zločinca je snaga, vrlina koja naciju čini jakom, a oficire „pristojnim momcima”. Svi izuzeci, naglasio je, proističu iz ljudskih slabosti. Pri tome je vjerovatno mislio na rijetke koji su odbili da učestvuju u zločinima.

Nakon rata, američki istražitelji su u arhivi SS-a pronašli službeni transkript Poznanjskog govora, kao i audio zapis. Bio je to jedan od ključnih materijalnih dokaza na Nirnberškom procesu za optužbu da je njemački državni vrh svjesno provodio sistemski genocid. 

Audio snimak pušten je u sudnici, a od optuženih je zatraženo da potvrde identitet govornika. U dvorani je vladala potpuna tišina, čuo se samo Himmlerov glas. Neki zločinci okretali su glavu od izvora zvuka, drugi su pokrivali lice rukama. Herman Gering u sudnici je govorio da nije znao razmjere zločina, da su se oni vršili u tajnosti. Zabilježeno je da je u ćeliji bjesnio jer je Himmler ostavio tako eksplicitne dokaze. Hans Frank, poznatiji kao „Krvnik Poljske” plakao je u sudnici i, navodno, nakon suočavanja, postao duboko religiozan. Prihvatio je punu odgovornost prije nego što je obješen.

Otkriće Poznanjskog govora srušilo je zajedničku odbranu nacističkih zločinaca, za koju su smatrali da je prilično čvrsta - da je holokaust bio "tajna unutar tajne".

...

Zločinci su na Nirnberškom sudu dobili zaslužene kazne. Ali, niko ništa nije naučio iz toga. Masovni zločini i dalje se predstavljaju kao „slavne stranice” istorije, krvnici pokušavaju prikazati kao „pristojni momci” i nacionalni heroji, narodi i dalje sanjaju o predziđima i stražama na granicama imperija. Varijante Poznanjskih govora nekažnjeno se izgovaraju i danas, kod nas, tokom predizborne kampanje – genocid je „odbrana ognjišta” i „nikakve sudske presude i zakoni ne mogu nam zabraniti da tako govorimo”.

Kao što smo se uvjerili i kao što se i dalje uvjeravamo, moguće je pisati poeziju nakon Aušvica, moguće je nakon Aušvica otvoriti milion drugih aušvica, moguće je nakon Poznanjskog govora slušati njegove kopije... Ne postoji dovoljno strašno iskustvo iz kojeg možemo naučiti da nam svima bude bolje, jer svijet ništa ne uči iz iskustva, a čovjek je i dalje human taman onoliko koliko kokoš leti, kako je pisao Celine. 

(zurnal.info)