Iz dossiera Divljeg detektiva (18): Neke se žene udaju za kuće

”Ne čitam poeziju, ali čitam Anne Sexton!”

- poklonik A.S., 1985.

ANNE SEXTON, jedna od najosobenijih, i možda najutjecajnijih američkih pjesnikinja dvadesetog stoljeća, rođena je u Newtonu, Massachusetts 1928. kao Anne Gray Harvey, i većinu je života provela u Novoj Engleskoj. Odrasla u dobrostojećoj anglosaksonskoj protestantskoj obitelji, Anne Sexton školovala se u ženskom internatu i neko se vrijeme u mladosti bavila manekenstvom. Godine 1948. pobjegla je od kuće i udala se za Afreda Mullera Sextona “Kayu”, s kojim je dobila dvoje djece (književnicu Lindu Gray Sexton i Joyce Sexton) i od koga se naposljetku, početkom 70-ih razvela. Slučaj Anne Sexton zauzima ponešto bizarno mjesto u analima američke lirike, budući da je naizgled, ali tek naizgled, riječ o tipičnoj i na preskok obrazovanoj kućanici koja se slučajno saplela o liriku, i to “zahvaljujući” svom drugom živčanom slomu (1955.), nakon kojeg joj je liječnik predložio da u sklopu psihoterapije počne pisati. Sextonova je taj prijedlog dr. Martina Ornea objeručke prihvatila i učlanivši se u poetsku radionicu Johna Holmesa započela svoju pjesničku odiseju. No usprkos snažnom stvaralačkom impulsu, kao i činjenici da je svojom ispovjednom lirikom “očajne kućanice” iz predgrađa, uspjela znatno doprinijeti radikalizaciji američke poezije u društvenom smislu, Anne Sexton se nikada nažalost nije uspjela riješiti svoje zagonetne duševne bolesti, koja do samog kraja nije klinički jednoznačno dijagnosticirana, pa je tako u stanju jakog rastrojstva, dodatno iscrpljena alkoholizmom, beskrajnim terapijama i medikamentima, 4. listopada 1974. samoj sebi oduzela život otrovavši se u garaži ugljičnim monoksidom, s čašom votke u ruci i upaljenim radiom na prednjem sjedalu svog crvenog Mercury Cougara.

Nakon prvotnog, razmjerno kratkog, naukovanja po pjesničkim radionicama, Sextonova je na valu feminstičke revolucije doživjela relativno brz i velik književni uspjeh, pa su se njezine pjesme početkom 60-ih godina redovito pojavljivale u velikim časopisima poput New Yorkera,Harper's Magazine i Saturday Review. Svojom ljepotom i elegancijom, kao i neobuzdanom energijom rođenog performera, Anne Sexton je naprosto, kako tvrde očevici, osvajala publiku koja je u njoj mogla nazrijeti krajnje neobičan spoj tabloidne Jackie O. i “uklete” poetese Sylvie Plath. Od autora koji su bitnije utjecali na Sextonovu najznačajniji su W. D. Snodgrass i Maxine Kumin, s kojom je razmjenjivala rukopise podvrgavajući ih vrlo često rigoroznim kritičkim revizijama. Od velike je važnosti u tom smislu bio i susret s “konfesionalnim” bardom par excellence, Robertom Lowellom, u njegovoj pjesničkoj radionici u Bostonu, gdje je sjedila zajedno sa Sylvijom Plath (1959.). Dvije pjesnikinje brzo su se sprijateljile, a po tvrdnjama pjesnika Georgea Starbucka, kasnijeg Anninog ljubavnika, bile su i više nego prijateljice. Pjesma Sylvia's Death (Sylvijina smrt) posvećena je Sylviji Plath. Na Sextonovu je također utjecao i Jim Wright, prevoditelj i pjesnik, koji joj je jedno vrijeme bio i ljubavnik. Pišući ispočetka hrabro i izravno, bez ikakvih puritanskih ograda i često i u nezahvalnoj Ich-formi, o braku, majčinstvu, abortusu, masturbaciji, menstruiranju i preljubima, što je dotada bilo gotovo nezamislivo, Anne Sexton srušila je u tematskom smislu mnoge barijere u američkoj poeziji, i jedna je od prvih autorica koje su na velika vrata u američku književnost, a napose u liriku, uvele tzv. žensko pismo i “žensko” pitanje uopće, pa se može reći da je makar i kolateralno djelovala na liniji radikalne emancipacije. Za svoju treću knjigu Live or Die (Živi ili umri, 1967.), Anne Sexton dobila je Pulitzerovu nagradu, a za posljednju, osmu po redu, zbirku poezije, The Awful Rowing Towards God (Odvratno veslanje prema Bogu), inspiraciju je dobila od jednog katoličkog svećenika koji joj je, nakon što joj je doduše odbio dati odrješenje, poručio: “Bog je u tvojoj pisaćoj mašini!”.

Anne Sexton sahranjena je na groblju Forest Hill Cemetery u Jamaica Plainu, Boston, Massachusetts. Zanimjivo je da su knjige poezije ove “očajne kućanice”, prema statističkim podacima izdavača Houghton Mifflina, samo do sredine 90-ih godina prošlog stoljeća, prodane u više od pola milijuna primjeraka, što bi bio nevjerojatan uspjeh i za pjesnike s puno “urednijim” biografijama.

Bibliografija: To Bedlam and Part Way Back (1960.), All My Pretty Ones (1962.), Live or Die (1966.), Love Poems (1969.), Transformations (1971.), The Book of Folly (1972.), The Death Notebooks (1974.),The Awful Rowing Toward God (1975., posthumno), 45 Mercy Street (1976., posthumno), Words for Dr. Y.: Uncollected Poems (1978., posthumno).

 

Utvare

Neke utvare su žene.

No nisu providne niti blijede.

Grudi su im mlohave poput umlaćenih riba.

Ali nije riječ o vješticama, već o utvarama

koje nam prilaze mašući svojim bespotrebnim rukama

kao prokleta služinčad.

 

Međutim nisu sve utvare žene;

vidjela sam i druge;

debele bjelodrobe muškarce

koji poput starih krpa vuku svoje genitalije.

Ali nije riječ o đavlima, već o utvarama

od kojih jedna topti bosa i posrće iznad mog kreveta.

 

No to nije sve.

Jer neke utvare su djeca.

Ali nije riječ o anđelima, već o utvarama

koje se klupčaju na jastucima poput ružičastih šalica

ili se bacakaju otkrivajući svoje nedužne guze dok cvile

zazivajući Lucifera.

 

 

Starost

Plašim se igli.

I umorna sam od gumiranih plahti i epruveta.

Umorna od nepoznatih lica

i sad već mislim kako smrt dolazi.

Smrt koja počinje kao san

puna kojekakvih predmeta i smijeha moje sestre.

Mlade smo i šetamo

berući divlje kupine

cijelim putem do Damariscotte.

Oh Susan, vrisnula je,

uprljala si novu bluzu.

Usta su mi bila puna

tako lijepog sladora

i ljupka tamnomodra tinta cijedila se iz njih

cijelim putem do Damriscotte.

Ali što mi to radite? Pustite me!

Zar ne vidite da sanjam?

U snu ti nikad nije osamdeset godina.

 

 

Kućanica

Neke se žene udaju za kuće.

To je drukčija vrsta kože: ona koja ima srce,

usta, jetru i crijeva koja se pokreću.

Zidovi su vječni i ružičasti.

Zar je ne vidiš kako po cijeli dan kleči

na koljenima odano se ispirući.

Muškarci unutra ulaze silom usisani kao Jona

natrag u utrobu svoje jedre matere.

Ali neka žena je i njena mati.

U tome i jest stvar.

 

 

Crno umijeće

Žena koja piše osjeća previše:

sve one transeve i navještaje.

Kao da sâmi ciklusi, djeca i otoci

nisu dovoljni; kao da korotnici i ogovaranja

i povrće nisu dovoljni.

Ona misli da može upozoriti zvijezde.

Pisac je u biti špijun.

Da, draga moja ljubavi, ja sam ta cura.

 

Muškarac koji piše zna odviše:

sve one uroke i fetiše!

Kao da erekcije, kongresi i proizvodi

široke potrošnje nisu dovoljni; kao da strojevi

i bojni jedrenjaci i ratovi nisu dovoljni.

On gradi stablo od rabljenog namještaja.

Pisac je u biti lopov.

Da, draga moja ljubavi, ti si taj čovjek.

 

Ne volimo sebe;

mrzimo čak i vlastite cipele i šešire,

ali volimo zato jedno drugo kao drago, drago kamenje.

Ruke su nam azurne i nježne.

Oči pune jezovitih ispovijedi.

Međutim nakon vjenčanja

djeca nas ostavljaju s gađenjem.

Na stolu je gomila hrane ali nitko nije preostao da pojede

sve to čudno preobilje.

 

 

Sylvijina smrt

za Sylviju Plath

O Sylvia, Sylvia,

s mrtvom kutijom žlica i kamenja,

 

s dvoje djece, dva lutajuća meteora

u maloj igraonici,

 

s ustima u posteljini,

u krovnoj gredi, u nijemoj molitvi,

 

(Sylvia, Sylvia,

gdje li si otišla

nakon što si mi napisala

iz Devonshirea

da sadiš krumpir

i gajiš pčele?)

 

uza što li si stala,

u što li si i kako legla?

 

Kradljivice!

kako li si se samo zavukla,

 

zavukla se dolje sama

u smrt koju sam tako žudno i dugo priželjkivala,

 

tu smrt za koju smo obje tvrdile da smo je nadrasle,

nju koju smo nosile na mršavim grudima,

 

nju o kojoj smo tako često pričale u Bostonu

svaki put kad bismo strusile tri martinija previše,

 

nju o kojoj su govorili melemi i analitičari,

nju koja je pričala poput prepredene udavače,

 

tu smrt kojoj smo nazdravljale,

smišljajući joj motive i tihe završne udarce?

 

(U Bostonu

umirući

se voze taksijima,

da smrt je ponovno

ta vožnja kući

s našim dečkom.)

 

O Sylvia, sjećam se snenog bubnjara

sa starom pričom koji ti je kuckao po kapcima,

 

i kako smo ga samo htjele pripustiti unutra

kao najobičnijeg sadista ili vilenjaka iz New Yorka

 

da obavi tu svoju nužnu rabotu,

da provrti prozor u zidu, ili u kolijevci,

 

da bi on sve vrijeme oklijevao čekajući

skriven pod našim srcima, u našim kredencima,

 

i sad mi biva jasno da smo ih samo odlagali,

godinama, ta stara samoukinuća,

 

i znam da je vijest o tvojoj smrti

opora poput soli, jeziva okusa.

 

(I ja

ja također.

A sad i ti,

i ti također, Sylvia,

sa smrću ponovno

u toj vožnji kući

s našim dečkom.)

 

I sad mogu govoriti

samo rukama ispruženim prema tom kamenu

 

jer što li je tvoja smrt

doli jedno staro pripadanje,

 

krtica ispala

iz jedne od tvojih pjesama?

 

(O prijateljice,

pod trulim mjesecom,

nakon što je kralj otišao,

i kraljica prolupala,

ta barska ptica neka već propjeva!)

 

O sitna majko,

zar i ti!

O smiješna vojvotkinjo!

O plavokosa igračice!

 

17. veljače 1963.

 

 

Ubijanje proljeća

When the cold rains kept on and killed the spring, it was as though a young person had died for no reason.

Ernest Hemingway, A Moveable Feast

 

Proljeće je bilo potkopano.

A njoj se nije, nije joj se i nije dalo!

Kasni travanj - rani svibanj.

Metalne su kiše lile neprestano.

S prozorskog okna glatkog poput revolvera

gledala sam užas tulipana

dok se ljuljaju na stapkama

pokunjeni poput golubova.

 

A onda sam ignorirala proljeće.

Navukla sam zavjese i odjahala jedan krug,

jedan topli krug na magarcu.

Htjela sam odjahati zauvijek,

ali sam se vratila.

Izgutala sam svoje kiselo meso

ali sam se vratila.

Prekrižila sam sjećanje - “X”,

ali se vratilo.

Privezala sam vrijeme konopcem

ali se vratilo.

 

Zatim sam

oborila glavu u smrtnu zdjelu

i stisla oči kao kamenice.

No one se nisu vratile.

Moje knjige i papiri

proglasili su me službeno slijepom.

Moje oči, ta dva modra boga,

odbijale su se vratiti.

Moje oči, te drolje, te kurve

više se nisu htjele igrati.

 

Poslije sam pribila dlanove

o sanduk od borovine.

I slijedila plave vene

kao neonske zemljovide.

Ali moje ruke, ta ticala, te medvjedice,

nikako da se pruže i progovore.

Nikako da se uključe.

Privezane za zaborav.

Nisu se vratile.

Okončavši svoje nedostojne navike.

Obučavane za raspeće

odbijale su se odazvati.

 

Na koncu sam dograbila vlastite uši,

ta dva hladna mjeseca

i utopila ih u vodi Atlantika.

Nisu imale krabulje.

Nisu se dale zavesti smijehom.

Niti su bile svjetlucave poput kazaljki.

Potonule su kao nauljene ptice.

U bespovrat.

Čekala sam ih sa kostima na litici

da vidim neće li isplivati poput naftne mrlje.

Ali nisu se vratile.

 

Ja nisam mogla vidjeti proljeće.

Ja nisam mogla čuti proljeće.

Ja nisam mogla dodirnuti proljeće.

Jednom je jedno mlado lice

umrlo nizašto.

I meni se to isto dogodilo.

 

 

Isus je budan

Bila je to godina priručnikâ

za poboljšanje seksualnog života.

Senzualni Muškarac i Žena uživali su vragolasto

dok je Isus postio.

Jedući svoj život u celibatu.

Zemlja se tresla poput oceana.

Teško spolno nadimanje bujalo mu je pod nogama.

Svici su grizli jedan drugoga.

Mučnina ga je zlatom optočila.

Zemljom su mačići visili s majčina vimena

kao kobasice u pušnici.

Kokoti su po cio dan zavijali, kljucajući za ljubav.

Krv je liptala sa kuhinjskih slavina

ali On je i dalje postio.

Spol su mu prišili poput medalje

i penis mu se više nije povijao od tuge nad svojim Gospodinom.

Postio je.

I bio poput velike kuće

bez ljudi

i planova.

 

 

Isus podiže bludnicu

Bludnica je čučala

obgrlivši dlanovima riđu grivu.

Nije joj bilo do mušterija.

Bila je u dubokom strahu.

Lijepo tijelo ogrnula je haljom crvenom,

crvenom poput skašene šake.

I sama je bila krvava

jer su je sugrađani kušali

nasmrt kamenovati.

Ali kamenje se lijepilo za nju kao pčele za kolač

i budući da je bila lijepa i crvenokosa bludnica

je vrištala: nisam nikad, nisam nikad...

dok joj je stijenje izlijetalo iz usta poput golubova

i Isus to vidje i pomisli da bi je možda mogao ekshumirati

poput mrtvozornika.

 

Jer Isus je znao da strašna bolest

stoluje u bludnici i da bi je On mogao

svojim malim palčevima iz nje istisnuti.

Stog je ispružio ruku i kamenje je zastalo u zraku

i popadalo na zemlju poput uštipaka.

Da bi onda opet podigao ruku

i bludnica mu je prišla i poljubila Ga.

I on ju je na licu mjesta dvaput proboo.

Dvaput u svaku sisu gurajući palčeve

duboko unutra sve dok mlijeko nije isteklo

iz ta dva prišta kurvinska.

Bludinica je zatim slijedila Isusa kao štene

jer je on bio taj koji ju je podigao.

I proklevši svoje bludničenje

postala je Njegova ljubimica.

I dok ju je podizao osjetila se ponovno

kao ona mala curica

koja je nekoć imala oca

koji joj je otirao nečist s očiju.

I doista je ovaj put došla k sebi

znajući da život duguje Isusu,

tom sigurnom adutu

uz kojeg ne možeš posrnuti.

 

 

Govori autorica spisa o Isusu

U snu

muzem kravu.

Nabreklo vime

poti mi se pod prstima

kao golemi gumeni ljiljan.

I dok ga potežem

čekajući na mjesečev sok,

čekajući na bijelu majku,

crvena krv šiklja iz njega

i oblijeva me stidom.

Bog mi se zatim obraća riječima:

Ljudi govore samo dobre stvari o Božiću.

Ako pak požele nešto loše,

tad šapuću.

Otišla sam do zdenca

i izvukla djetešce iz jalove vode.

A Bog mi se opet obratio:

Evo! Uzmi taj ženski paprenjak

i stavi ga u svoju pećnicu.

I kad krava pusti krv

i Isus se ponovno rodi

svi ćemo morati jesti tu žrtvinu.

I lijepe žene također.

 

Bolest na smrt

Bog je izašao iz mene

i more kao da se pretočilo u smirak,

i sunce kao da se izlilo u latrinu.

Jer Bog mi je procurio kroz prste.

Koji su se istom okamenili.

I tijelo mi se skrutnulo u ovčju polovicu

i očaj se razmilio klaonicom.

 

Netko mi je tako očajnoj donio naranče

ali nisam mogla nijedne okusiti

jer Bog je bio u naranči.

Nisam smjela dodirnuti ono što mi ne pripada.

I svećenik je došao

i kazao da je Bog bio čak i u Hitleru.

Nisam mu povjerovala

jer da je Bog bio u Hitleru

bio bi i u meni.

Nisam čula ni pticu da se oglasila.

Jer svi bijahu otišli.

Nisam čula ni zamukle oblake.

Samo sam vidjela jednu bijelu zdjelu svoje vjere

kako puca na dnu kratera.

Ponavljala sam: moram imati nešto

za što bih se uhvatila.

Ljudi su mi nudili Biblije, raspela,

žutu tratinčicu,

ali ja ih nisam mogla dotaknuti,

ja koja sam bila kuća puna pokrenutih crijeva,

ja koja sam bila naruženi oltar,

ja koja sam htjela otpuzati do Boga

nisam se mogla pomaknuti niti kruh kušati.

 

Pa sam jela samu sebe.

Komad po komad.

Ispirana valovima i valovima

stidljivih suza

gutajući gusjenicu za gusjenicom

dok je Isus stajao nada mnom i gledao me

da bi se naposljetku nasmijao kad je vidio da nestajem

pa je prislonio svoje usne na moje

i nahranio me svojim disanjem.

 

Eh moj rode, moj brate, rekla sam

i dala žutu tratičnicu

luđakinji u susjednom krevetu.

 

 

Što je znala ptica s ljudskom glavom

Otišla sam k ptici

s ljudskom glavom,

i upitala je,

recite mi, molim vas, Gospodine,

gdje je Bog?

 

Bog je prezaposlen

da bi bio ovdje na zemlji.

Njegovi su anđeli poput jata

od tisuću gusaka

koje neprestano lepeću krilima.

Ali mogu ti reći gdje je bunar božji.

 

Je li na zemlji?

Upitala sam.

Da, odgovorio je.

Dovukla ga je iz raja

jedna od gusaka.

 

Hodala sam zatim danima

među vješticama što se hrane babama pletiljama čizmica

halapljivo poput vjerovnika.

Da bih tamo nasred pustinje

napokon našla bunar.

Usključao i grgoljiv poput mačjeg izmeta

i pun vode

koju sam pila

i pun vode

koju sam pila.

 

A onda mi se bunar obratio.

Rekavši: izobilje zgrćeš izobiljem

da bi izobilje na kraju svejedno preostalo.

 

I tad mi se obznanilo.

 

 

Žestina ženke

Vrtim se

vrtim na usnama

koje mi uklanjaju sjenku;

taj fantom moje prošlosti.

One su složile vozni red jezicima

koji su mi zaokupili pažnju.

Tamo gdje nema prostorije.

Niti kreveta.

Sat ne kuca

osim ondje gdje vibrira moga bila 4.000

otkucaja i gdje je sve odsutno,

gdje je sve dvoje

i dodiruje se kao zbor leptira,

hrleći prema kopnu

poput oceana

plimeći

i osekujući se

žudnjom koja galopira

diljem moje kože

zapomažući prema udaljenim grebenima.

 

Rašivam se.

Riječi lete ne-umjesne

i ja

već zadugo u pustinji

pijem i pijem

i poginjem glavu pred tom livadom,

pred tom dojkom nategnutom preko lubenice

i njenim cvijetom otrovnim.

Ruke nam se miluju,

bradavice su kao mlade zvjezdače –

ustima sišemo luđačko prstenje

dok ne izraste u mjehuriće;

prsti su nam goli kao latice

i svijet otkucava na ljuljački.

Prema Bogu dižem zdjelicu

ne bi li spoznao istinu tog cvijeća

tijekom duge zime gaženog.

 

 

Drama

Ja sam glumica.

Ali nije lako jednoj ženi cijelu dramu

iznijeti na svojim leđima.

Ona je moj život,

moja solo točka.

Moj trk za vlastitim rukama

u vječnom izmicanju.

(One su sad van pogleda -

to jest van pozornice.)

A na daskama ja samo trčim,

trčim da održim korak,

ali ne uspijevam.

I onda najednom prestajem trčati.

(Time malo produbljujem zaplet.)

Držim na stotine govora,

sve same molitve i solilokviji.

I govorim apsurdne stvari poput:

jaja se ne smiju svađati s kamenjem

ili sakrij tu svoju slomljenu ruku u rukav,

ili dok ja stojim uspravna

moja sjena se pregiba.

I sve tako bez prestanka.

Dok publika negoduje. Izobilno.

Ali ja svejedno istrajavam do posljednjih redaka:

biti bez Boga znači biti zmija

koja se nakanila progutati slona.

I tu zastor pada.

Publika žuri van.

Bila je to loša predstava.

To je zato što sam ja jedini glumac

i ima svega šaka ljudskih bića od čijih se života

može sačiniti zanimljiva drama.

Zar ne mislite da je tako?

 

Općenje s anđelima

Bila sam umorna od bivanja ženom,

umorna od žlica i lonaca,

umorna od vlastitih usta i grudi,

umorna od kozmetike i svile.

Tihi muškarci sjedili su za mojim stolom

i kružili oko zdjele koju sam pred njih iznosila.

Bila je puna purpurnog grožđa

i muhe su je oblijetale omamljene voćnim vonjem.

Čak bi se i moj otac pojavio sa svojom bijelom kosti.

Ali ja sam već bila umorna od spolova svih stvari.

Sinoć sam ga sanjala

i u snu sam mu rekla . . .

“Ti si odgovor.

Ti ćeš nadživjeti moga muža i oca.”

U tom snu bio je grad sav sazdan od lanaca

u kojem su Joan privodili na smaknuće odjevenu kao muškarca,

ali priroda anđela ostala je ipak neobjašnjena;

budući da je svaki bio vrstom različit:

jedan je imao nos, drugi se držao rukom za uho,

treći je pak žvakao zvijezdu bilježeći joj orbitu...

ali svaki je bio kao pjesma koja se samoj sebi potčinjuje

dok poput izabranog naroda

izvršava božje nakane.

“Ti si odgovor”,

rekla sam i kročivši u taj grad

legla do njegovih dveri.

Da bi me zatim opasali verigama

i ja ostala bez zajedničkog spolnog nazivnika i konačnog oblika.

S lijeve strane bio mi je Adam,

a Eva s desne, oboje tako nepodudarni

sa svijetom razuma.

Isprepletenih ruku

projahali smo ispod sunca.

I ja više nisam bila žena,

niti išta posebno.

O kćeri Jeruzalema,

kralj me je priveo u svoju odaju.

Crna i lijepa.

Otvorila sam se i razodjenula.

Bez ruku ili nogu.

Sva u koži kao riba.

I ne više žena negoli je Krist

bio muškarac.

veljača 1963.

 

DAMIR ŠODAN (Split, 1964.), pjesnik, urednik, prevoditelj i nagrađivani dramski pisac, objavio je tridesetak naslova, među ostalima i antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010.), antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu(Hrvatski P.E.N. Centar, 2022.), kao i brojne prijevode djela sjevernoameričkih pjesnika, uključujući Raymonda Carvera, Leonarda Cohena, Charlesa Simica, Franka O'Haru i Charlesa Bukowskog. Bio je jedan od urednika kultne splitske Biblioteke Feral Tribunea, kao i dugogodišnji član redakcije zagrebačkog Quoruma, a danas je urednik prijevodne lirike u časopisu Poezija Hrvatskog društva pisaca. Dvadesetak godina radio je u Nizozemskoj kao prevoditelj za Ujedinjene narode, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Kao pjesnik sudjelovao je na brojnim međunarodnim književnim festivalima i manifestacijama. Član je hrvatskog Centra PEN-a i Hrvatskog društva pisaca (h.d.p.). Posljednjih godina sve više živi u rodnom Splitu. Osim književnošću, bavi se i glazbom. Trenutno radi na albumu prepjeva Leonarda Cohena pod naslovom Čovjek tvoj.    

(zurnal.info)