Davor Cicović: Ako je izdaja reći da je narod gladan, onda sam najveći izdajnik!

Došli smo do „faze demokratije“ u kojoj kandidat ne mora da bude bolji od birača, ne mora čak ni da mu bude ravan.

Može biti ogrizina ljudska, reketaš, lihvar, ratni profiter, dezerter…

Može biti najveći ološ u kosmosu, ne mari… Dovoljno je da zna đe treba odnijeti ovcu ili kokoš, kome obećati posao, zaprijetiti otkazom ili objasniti da će bez njega nestati Republika Srpska, Srbija, pravoslavlje, ćirilica, Kosovo, Rusija i Sunčev sistem.

Ideologija je skupa i za današnju srpsku svakodnevnicu nedohvatna.

Olindrana kokoščina je jeftinija.

Naša politička klasa je uspjela provesti i uspostaviti sistem koji ni Turcima nije pošao za rukom za sve vijekove vladavine.

Pretvorili su siromaštvo u bijedu.

Siromašan čovjek ima ponos.

Odbiće da se ponizi pred tobom makar krepao gladan. Oćeraće te u sto pički materina, i tebe i tvoje danajske darove.

Bijeda počinje onda kad iksan više nema luksuz odbijanja.

Kad ga denudiraju procesi u kojima su ga najgori pretvorili u rđavu zemlju.

Pa mu glas vrijedi radno mjesto kćerci, da mete u opštini i da se jebe s tim što ju je zaposlio. Paket hrane majci koja ima penziju nedovoljnu za lijekove i vreću brašna.

A njemu sto maraka i kokoš.

Danas kokoš.

Sutra šaka kukuruza.

Pljunite taj narod u usta, šta!?

Popišajte ih kad ste ih već dovde doveli.

Primum vivere, deinde philosophari.

Prvo treba preživjeti, pa onda filozofirati.

Nezajažljivi gadovi su taj stari latinski princip iskovali do savršenstva.

Pobrinuli su se da čovjek čitav život preživljava kako nikada ne bi stigao do filozofiranja.

A da se osjeti gordim, dali su mu mit.

Ubijedili ga da je gladan zato što je važan.

Da mu je teško zato što ga se plaše masoni, iluminati, papa i kerberi koji čuvaju ključeve vatikanskih podruma, u kojima je u prvim biblijama zabilježeno da je Isus, u stvari, bio Risto iz Gacka.

To nisam lupio, nego piše u jednoj od najprodavanijih knjiga međ’ Srbljem u zadnjih trideset godina.

Sve što se dešava na ovom bijelom dunjaluku ima samo jedan nevjerovatni istorijski cilj - da Srbinu uzme šeset kvadrata stana, tri duluma zemlje, Golfa dvojku i poljski klozet.

Ćušnuli su nas u omeđeni realitet u kojem smo sami sebi istovremeno i junaci i žrtve.

I sad čekamo Ruske kozake, cara Putina, Isusa Hrista, da konačno siđe među Srbe, svrsta se u odgovarajući poslanički klub i objasni svijetu ono što svijet već vijekovima odbija da razumije - da smo posljednja tvrđava, uporište, svjetlo u tami.

Kurac od ovce. One što Aco daje za glas.

Upoznao sam u Njemačkoj na hiljade ljudi.

Najveći dio njih ne zna razliku između Srbina, Hrvata i Bošnjaka.

Neki ne znaju ni đe je Bosna.

Najteža istina za balkanske narcizme je da svijet uglavnom nema vremena da nam radi o glavi.

Ima svojih problema.

A i da ima vremena, ne zna ko smo.

Jedan od kandidata za narodnog poslanika u Narodnoj skupštini Republike Srpske, iz izborne jedinice kojoj pripadam, od vrlina i kvaliteta zna ispeći janje, napiti se i puštiti gusle.

Čovjek je s Vučije Luke, kulturološki gravitira takvom obrascu, i ja bih, siguran sam, proveo kvalitetno vrijeme s njim u birtiji.

Nažderali bismo se pred prodavnicom kod Maletića i pričali o drvima, posjeku, koliko je bacila kod njega rakija, a koliko kod mene…

Zvali bismo nekoga da nam vidi ima li policije u Derventi, da li moremo pjani kola proćerati…

I to je to.

To je sve što on može ponuditi, a mi smo ga metnuli u Skupštinu, za najumniju glavu.

Da čini otpor Trampu, da ga obuzda u namjeri da nas satre.

Bojo, Aco, Škipina…

Ne tražim ja od političara da čitaju Dostojevskog, spustio sam kriterijume.

Bio bih zadovoljan Brankom Ćopićem.

Još niže.

Dajte mi jednog koji je pročitao Doživljaje mačka Toše ili Doživljaje Šiša Miša…

Ili jednog pismenog.

Evo, Nešić će ponovo biti ministar.

Kunem vam se, da igramo Slagalicu on i ja, ako me od sto partija dobije jednu, ja ću narednih godinu dana lajati ko cuko.

Trideset godina je prošlo od rata.

Djeca rođena deset, petnaest godina poslije posljednjeg metka danas na studentske domove u Palama kače transparente na kojima se svađaju sa djecom iz Srbije.

Ko je genocidan, a ko nije.

Ko je pravi Srbin, a ko nedovoljno pravi.

Ko je prodao Kosovo, a ko izdao Republiku Srpsku.

A ćaća i majka im gladni, i jednima i drugima.

Prose po ulicama.

Umjesto da ih naučimo da budu neposlušna prema svijetu svojih roditelja, mi smo im u naslijeđe ostavili rovove.

Ne znam znate li da je svaki wolt i glovo dostavljač, kao i dobar dio taksista ubera u Hrvatskoj iz Nepala, a svaki konobar Srbin.

Ali se šprdamo na račun Hrvata, kako su sluge zlog gospodara.

Oni njegove, a naša djeca njihove.

Postali smo evropski Nepalci.

Ja sam disident sopstvenog korijena, predstave koju je moj narod pristao da ima o sebi.

Desanka je govorila da pjesnik nema prava da umre.

Nisam siguran ni da imam pravo da se nazivam pjesnikom, pa ću sebi ostaviti jednu prizemniju obavezu.

Da zapišem kako je bilo.

Pa neka me poslije proglase izdajnikom, budalom, Jugoslovenom, autošovinistom, Nijemcem, ustašom, četnikom ili, najstrašnije od svega, čovjekom koji piše latinicom.

Imam ovdje jednog „političkog analitičara“ koji me naziva Pavelićem jer pišem latinicom.

Promisli lika i promisli mu patriotizma.

Ako je patriotizam pristati na sve što rade oni koji se zaklinju u srpski narod, Lazara, Dušana, trice i kučine, onda ja s patriotizmom veze nemam.

Ako srpstvo znači što više pljačkati i ponižavati bijedu, neka odu kod popa Zekića, koji me je krstio, i neka me ispišu.

Ako je ljubav prema zemlji obaveza da lažem o njoj, onda je očigledno ne volim dovoljno.

I ako je izdaja reći svom narodu da je gladan dok ga ubjeđuju da je nebeski, onda sam najveći izdajnik.

Ja Srbima ne želim Carstvo Lazarevo i višnju slavu.

Želim im normalan život na zemlji.

Da im dijete naslijedi knjigu, a ne pušku.

Da im glas vrijedi više od šake zobi.

Da biraju boljeg od sebe, a ne goreg od đavola.

I da im jednom, poslije toliko vijekova junaka i demonskih mesija, dozvole da budu normalni ljudi.

Za početak bi bilo sasvim dovoljno.

 

...

 

Okolina me doživljava neobičnim, drugačijim, pomalo luckastim. Što mi ne smeta. Naprotiv. Biti lud u današnjim normalnostima znači biti svoj. Rođen sam u Sarajevu, odrastao na Palama. Po struci sam profesor geografije, a po duši zanesenjak. Pišem jer neke stvari jedino na papiru umijem izgovoriti do kraja. Prozu, poeziju, kolumne, recenzije… Objavljivao sam u više elektronskih i štampanih medija sa prostora bivše Jugoslavije. Član sam NUNS-a.  Sin, brat, Mašin otac i Milicin muž.

(zurnal.info)