Iz dossiera Divljeg detektiva (16): Ljetno znanje

DELMORE SCHWARTZ (1913-1966), američki pjesnik i prozaik, jedna od najupečatljivijih figura kasnog modernizma, poznat je podjednako po svojoj poteskoj inovativnosti, golemoj erudiciji kao i po otkačenom i turbulentnom osobnom životnom stilu. Bio je profesor književnosti Lou Reedu na Sveučilištu Syracuse, a poslužio je i kao autentični predložak prijatelju nobelovcu Saulu Belowu za njegov Pulitzerom nagrađeni roman Humboldtov dar (1975). Schwartzov utjecaj na osnivača Velvet Undergrounda, jednog od najinovativnijih sastava u povijesti rocka, bio je do te mjere presudan da mu je Lou posvetio čak dvije pjesme, European Son (1967) i My House (1982), a jednom je na upit o svojim pjesničkim uzorima krajnje sažeto odvratio – „Delmore Schwartz je sve!“ Schwartz je rođen u Brooklynu 1913. u obitelji rumunjskih imigranata, a svoje neobično „američko ime“, za koje je pjesnik John Ashbery jednom u šali rekao da zvuči „artificijelno engleski“, dobio je po delikatesnoj radnji preko puta rodne kuće jer su njegovi otac i majka s izraženim imigrantskim kompleksom htjeli da im se dijete što bolje uklopi u američko društvo.

Ali Delmoreovi roditelji su se razveli kad je imao devet godina i ta rana trauma kao da je presudno obilježila cijeli njegov nesretni život. Schwartz je studirao književnost i filozofiju na nekoliko sveučilišta, između ostaloga i na Columbiji i Harvardu, da bi kasnije i predavao kreativno pisanje na više fakulteta. Također, bio je urednik u glasovitom časopisu Partisan Review, kao i u to vrijeme avangardnoj izdavačkoj kući New Directions Press Jamesa Laughlina. Već u svojim dvadesetim Delmore Schwartz je prepoznat kao originalan, neobično nadaren i obrazovan pjesnik, tako da su po izlasku njegove poetsko-prozne knjige In Dream Begin Responsibilities (U snovima počinje odgovornost, 1938) o njemu sa velikim entuzijazmom govorili velikani poput T. S. Eliota, Ezre Pounda i W. C. Williamsa. Schwartzov „gusti“ stil, njegova neortodoksna jezična topografija, inventivne i fantazmagorične metafore priskrbile su mu vrlo rano usporedbe sa ni manje ni više nego Baudelaireom i Rimbaudom, a neki kritičari su u njemu vidjeli i američkog W. H. Audena. Schwartz je također bio urbani pjesnik par excellence, koji je kao što netko reče cijelu dramu univerzuma mogao sasvim lijepo sagledati u prizorima iz gradskog parka u susjedstvu. Njegov kozmopolitski stil, elokvencija i kozerstvo, kao i pristali izgled učinili su ga jednom od centralnih figura tadašnje njujorške boemije, koja tada još uvijek nije bila turistička atrakcija nego egzistencijalno opredjeljenje. Ekspert za Rilkea, Trockog i Pounda, naočiti i oštroumni Schwartz bio je oličenje liberalnog njujorškog intelektualca između dva rata, pa je kao takav bio rado viđen gost i na partyjima seksologa Alfreda Kinseya, kao i na stranicama mondenog Voguea.

Uz Schwartzovo osobenjaštvo vežu se brojne anegdote, pa je tako jednom prilikom u žučnoj diskusiji o socijalizmu (Schwartz je bio ljevičar!) kritičara R. P. Blackmura gotovo cijelog ugurao u kamin, a pripisuje mu se i globalno čuvena izjava – „Čak i paranoici imaju neprijatelje!“ Osim na rokera Reeda, Schwartz je utjecao i na starije pjesnike poput Roberta Lowella, Randala Jarrella i Johna Berrymana. Ali nažalost cijeloga života Schwarts se hrvao sa duševnom bolešću, tako da je više puta hospitaliziran, a borio se i sa siromaštvom i ovisnostima. Svoje posljednje godine proveo je u New Yorku gdje je od Dylana Thomasa preuzeo laskavu „titulu“ rezidencijalnog pjesnika glasovite taverne White Horse koja je 50-ih i 60-ih u Greenwich Villageu bila kultno mjesto u kojemu se okupljala lokalna boemija. Međutim, otprilike godinu dana prije smrti Schwartzu se naprasno izgubio svaki trag, tako da su mnogi tužnu vijest o njegovom odlasku saznali tek iz osmrtnice u novinama. Što je zapravo čista slučajnost jer je Schwartz skoro završio na groblju za beskućnike, ali ga je u posljednji čas u mrtvačnici netko identificirao, tako da veliki američki pjesnik ipak nije pokopan kao bezimeni siromah. Središnje teme Schwartzovog pisanja su problemi identiteta, spoznaje i vjerovanja, društveni ustroj ali i emocionalni bol, trauma kao internalizacija nekih ranih životnih šokova. Dobar poznavatelj psihoanalize, Delmore Schwartz je svoj glavni predmet intelektualnog interesa nazvao „rànom svijesti“, pa se stoga introspektivnost razabire kao jedna od glavnih dionica njegove poetske strategije, tako da ga se može smatrati i rodonačelnikom konfesionalnog žanra, koji će kasnije uvelike rabiti veliki pjesnici poput Roberta Lowella i Anne Sexton. Također, Schwartz je na svaki način nastojao pjesničkim sredstvima osvijestiti i ukazati na ono „čudesno“ unutar prepoznatljivog i svakodnevnog. Njegov prijevod Rimbaudovog Boravka u paklu, bez obzira nemali broj navodnih pogrešaka, jer njegov francuski baš i nije bio savršen, svejedno je s godinama postao nešto poput kultnog klasika.

Kao prozaik Schwartz je u svojim pričama na satiričan i uvjerljiv način prikazivao život njujorške židovske srednje klase u vrijeme Velike depresije (1929-1933). James Laughlin, Schwartzov prijatelj, pjesnik i izdavač, vlasnik New Directionsa trudio se da u desetljećima nakon pjesnikove smrti njegovo djelo ipak bude dostupno, da bi napokon nedavno ugledni Farrar, Strauss & Giroux objavio goleme (699 str.!) Sabrane pjesme Delmorea Schwartza (The Collected Poems of Delmore Schwartz, NYC), među kojima je prvi put u cijelosti zastupljeno Schwartzovo remek-djelo Genesis (Stvaranje), dvodijelna autobiografska poema koja funkcionira kao knjiga za sebe, na kojoj je pjesnik radio tijekom tri duga destljeća. Bez obzira na sve kontroverze i životnu priču dostojnu nekog starog holivudskog noir klasika, ime Delmorea Schwartza u analima američke poezije do danas je opstalo ponajprije kao sinonim za kolosalni ali nažalost nikada dokraja realizirani književni dar. (Iz djela:) In Dreams Begin Responsibilities (U snovima počinje odgovornost, 1938), Shenandoah and Other Verse Plays (Shenandoah i druge drame u stihu, 1941), Genesis: Book One (Stvaranje: knjiga prva, 1943), The World is a Wedding (Svijet je vjenčanje, 1948), Vaudeville for Princess and Other Poems (Vodvilj za princezu i druge pjesme, 1950), Summer knowledge: New and Selected Poems (Ljetno znanje: nove i izabrane pjesme, 1959, 1967), Succesful Love and Other Stories (Uspješna ljubav i druge priče, 1985), Last and Lost Poems (Posljednje i izgubljene pjesme, 1989), The Collected Poems of Delmore Schwartz (Sabrane pjesme Delmorea Schwartza, 2024).

Hamletov grijeh

Sirene zavijaju u luci, jedva čujno,

Maglen, zaboravljen, jučerašnji, zaključak,

Nostalgična, bučna prigušena žalost, poziv

Na san, zar ne? Rekao bih tako, i djetinjstvo,

Ne vrata otvorena, stuba niz koju je sišla stopa,

Glas uslišan, izbor najavljen, okidač

Pod stiskom oštre riječi!

 

I kad se veċ desi, uzmak je sitan; vrata

Škripe; crvi straha puštaju korijenje; tajni

Bjegunac, osvrċe se za sobom, vidi vlastitog

Duha u ogledalu, njegove postiđene oči, preminula usta.

 

 

Malo dijete i njegova trudna majka

Četvorogodišnjaku Priroda je poput misteriozne

Planine iz podmorja. Čak i gradsko

 

Dijete to spozna slušajuċi dubinsku

Trešnju podzemne željeznice. Bacajuċi kovanicu, taj

 

Nepovratni cent sudbine, kroz rešetku

odvodnog kanala, naučilo je sve o gubitku,

 

I sad ta najnovija od tajni,

Sučeljava njegove čestite i pozorne oči –

 

Majka predebela i duhom preodsutna,

Nezainteresirana gleda negdje daleko mimo njegova lica

 

Njegov vonj, njegova dražest, njegovo vrijeme za počinak, i toplo mlijeko,

Uskoro ċe noć biti premračna, proljeće prekasno,

 

Žudnja strana, vrijeme prebrzo,

Ovo prvo otuđenje postupna je stvar

 

(Njegova mati nekoć tako vitka, i tako često bolesna!

Otac visok poput tornja – taj posebni trik njegovo je djelo;!)

 

Preozbiljno objašnjeno, strahom ispunjeno,

Biċe drugog biċa, postaje drago:

 

Svi su ljudi neprijatelji: stog se čak i braċa

Daju razdvojiti od majki!

 

Nema nikog boljeg od ovog nerodjenog brata

Da poduči ga izgnanstvu od majke,

 

Po mjeri njegove udaljenosti od neba,

U dva samoglasnika,

ja sam ja.

 

Onome koji ne bi uzeo svoj život u vlastite ruke

Atleto, virtuozu,

Treniran za sreću,

Savij ruku i koljeno, i traži

Ljutu nevolju tijela,

Jer cijena ugode je bol,

Poricanje je put

Prema govoru pred milijunima

Ili flauti osobnog stila.

 

Majmun i moćni Ahilej,

Teški od sudbine,

Pred sobom obaraju vrata, udaraju

Djecu pred kapijom,

Gonjeni ljubavlju,

I kao što krivonogi Hegel reče

Da bi mačem iskali mir,

Da bi se dijete izvuklo

Iz zbrke i jelo.

 

Dame i gospodo, rekao je

Čudnovati Sokrat,

Pitao sam, Što je ovaj život

Ako već ne dječja masa,

Što i Abraham je uvidio,

Obrada životinje nožem,

Kamen i djeva,

Taman dok ne sasiječemo

Sve osim sâme duše:

Mržnjom mi čuvamo ljubav,

Čija različnost je znana.

 

Svetac, revolucionar

Svetac, revolucionar,

Bog i mudrac dobro znaju,

Da postoji mjesto

Gdje imaju se žrtvovati,

dobro rabljeno zvono,

Velevoljeno tijelo,

I njegovo osjetljivo lice.

 

Postoji, čini se, u ovome

Nešto besmisleno,

Što bez oslonca visi,

A i dalje predrago za dodir,

Taj život bi trebao ići svome kraju

Imunom na svaku volju,

Suočen s revolverom da vidio bi

Dugu stvarnost.

 

Što je to što je

Dobro u ništavilu,

Sokratova smrt

I taj čudni čovjek na križu

U potrazi za svekolikim gubitkom?

Jer ljudi vole život sve dok

Postiđuje lice i volju.

 

Ni u paklu ni na nebu

Odgovora nema,

Oboje su naknada za sluge:

Ali voljeli bi znati

Dokle volja može ići,

Osim ako beskrajna im igra

I žudnje ne postanu

Sjene i sprdnje.

 

Smireno kročimo kroz ovaj travanjski dan

Smireno kročimo kroz ovaj travanjski dan,

Metropolitanska poezija tu i tamo,

U parku sjede siromah i rentijer,

Djeca vrište, automobil što

Daje gas i bježi od nas,

Između radnika i milijunaša

Sva razlika je u broju,

Tisuću devetsto trideset sedma je sad,

Mnoge drage odnio je vrag,

Što će biti s tobom i sa mnom

(Ovo je škola u kojoj učimo…)

Pored slike i sjećanja?

(…vrijeme u ognju u kojem se pečemo.)

 

(Ovo je škola u kojoj učimo…)

Što je u ovoj jari uopće Ja?

Što sam sada i što sam bio onda,

Zarad čega ću patiti i opet raditi,

Teodiceja što ispisah je za školskih dana

Obnovila je sav život od djetinjstva,

Djeca trče, trka im je radosna

(Ovo je škola u kojoj uče…)

Uživajući u sporednoj igri dokraja!

(…vrijeme je vatra što ih peče.)

 

Živa je ta žurba, plameni vir!

Gdje mi je otac i Eleonor?

Ne tamo gdje su sad, sedam godina pod zemljom,

Ali što bijehu onomad?

Više ne? Više ne?

Od devetsto četrnaeste do današnjeg dana,

Bert Spira i Rhoda jedu i jedu,

Ali ne tamo gdje su sada (gdje to jesu sada?)

Nego to što bjehu onda, oboje baš lijepi

Svaka minuta sad je plamena soba,

Veliki se globus vrti u solarnoj vatri,

Zbacujući trivije i unikatnost sa sebe.

(Kako samo sve bliješti! Kako samo sve bukti!)

Što li sam sada od onoga što sam bio?

Nek’ sjećanje se obnavlja neprestano,

Najmanja boja najmanjeg dana:

Vrijeme je škola u kojoj učimo,

Vrijeme je vatra na kojoj se pečemo.

 

Psi su šekspirijanci, djeca su stranci

Psi su šekspirijanci, djeca su stranci.

Neka Freud i Wordsworth objasne dijete,

Anđeli i platonisti nek’ se pozabave psom,

Paščetom što trči, zastaje, nozdrve širi,

Zatim laje i zavija; dječak što je uštipnuo sestru

Djevojčica što pjevala je pjesmu iz Kako vam drago,

Kao da razumije vjetar i kišu,

Pas što cvilio je, čuvši violinski koncert.

– O tako sam tužan kad vidim psa il’ dijete.

Jer oni su stranci, oni su šekspirijanci.

 

Reci nam, Freude, dal’ je moguće da divna djeca

Imaju tek ružne snove prirodnih funkcija?

I ti, također, Wordsworthu, jesu li djeca zaista

Na oblaku slave, u mraku Prirode stjecala znanje?

Od skromnog upita pas se pružio po zemlji,

Dijete što uvažava snove i plaši se tame,

Zna više i manje od tebe: ali zna itekako

Da san i djetinjstvo na upite ne odgovaraju nikako:

I vi ste također stranci, djeca su šekspirijanci.

 

Pazi na dijete, pazi na životinju,

Dobrodošlicu zaželi strancu, al’ proučavaj dnevne stvari,

Znajući da su nebo i pakao oko nas,

Ali ovo, to što kažemo prije nego žao nam je,

To što živimo iza nevidljivih lica,

Nije san, niti djetinjstvo, niti

Mit, ni pejzaž, konačan, ni završen,

Jer mi nepotpuni smo i ne znamo za budućnost,

Tek zavijamo iz dubine rasplesane duše,

Samoglasnicima na zavjesu:

Mi smo šekspirijanci, mi smo stranci.

 

Svijet je bio topao i bijel kad sam rođen

Svijet je bio topao i bijel kad sam rođen:

Za prozorskim oknom svijet je bio bijel,

Blještava bjelina u olovnom okviru,

Ali topla kao ognjište i srce svjetla.

Iako je bjelina bila od kosti i bajama

U ponoćnoj tišini oduzeta, ipak

Svijet je bio topao i nada beskonačna

Sve stvari bi prilazile, ispunjene, sve stvari znane

Sve stvari uživane, ispunjene, postale su moje vlastite.

 

Kako poput ljeta prođoše mlade godine!

̶ Kako poput ljeta 1914., u svoj istini! ̶

Strpljenja, dušo moja, istina se nikad ne zna

Sve dok budućnost ne postane prošlost

A onda samo kad ljubav prema istini naposljetku

Postane istina ljubavi, kad oboje postanu jedno,

Tada, tada, tada, Eden postaje Utopija, prevladana;

Jer tada san o znanju i znanje znaju

Motive i radost najednom kamogod.

 

Knjiga sam koju nisam napisao niti pročitao

Knjiga sam koju nisam napisao niti pročitao,

Komična, tragična, drama u kojoj nove maskerade

Zadivljujuće poput pištolja pucketaju kao pletenice

Svaki put iznova, našto god se pripremili,

Iznenada smeteni i uplašeni

Kao u snovima gdje začinje se strah od spavanja

Užas ljubavi, dubina u koju se ne može skočiti.

 

Kako li su samo prošle lažne istine godina ljubavi!

Kako samo u punoj brzini poput nezaustavljivih vlakova

Tamo gdje sam stajao i polusvjestan čekao

Kako li sam malo znao na kojeg od njih je trebalo

Sjesti i voziti se i nadati se ili u okrilje nade stići.

 

Više ne pišem niti čitam tu knjigu

Koja je ja koje jesam, poluskriveno kakvo već jest

Od jednog i svih što u poljupcu vide

Lelujavu bezobličnu crninu ponora.

 

Kako mogu i misliti da su te kratke godine bile dovoljne

Da dokažu beskrajne ljubavi postojanje?

 

Nastavak

Prva ljubav je prva smrt. Nema druge.

Nema smrti. Ali svi ljudi žive zauvijek

I zauvijek umiru. Da tome nije tako,

Još više bismo se varali, još više

Negoli li što nas ovo uvjerenje zavarava, mislimo li

Ili ne mislimo da vjerujemo ili mislimo

Da su oni koji vjeruju prevareni. Ali vjerovati

Da je smrt slatki azil ništavila:

Okrutni je i bolesni san samoubojice i kriminalca:

Od onih koji poriču realnost, od onih koji otimaju od svijesti,

Od onih koji su često bjegunci, od onih što se plaše živjeti,

Od onih užasnutih ljubavlju, i onih

Koji pokušavaju – prije negoli

Pokušaju umrijeti – da nestanu

I skriju se.

Kako čudna je ljubav, u svakom obliku svijesti

Kako čudna je ljubav u svakom obliku svijesti:

Kako čudno je da samo takva blagost

Začinje bijes radosti i svu njenu nježnost,

Da se usne i ruke u svoj svojoj majušnosti

Mogu kretati kroz divljinu tijela

S onu stranu pogleda svijesti, kolikogod uzvišena bila

Opsjednuta i blagoslovljena snagom što cvate poput fontane

Cvijeća.

 

Tijekom prosinačke smrti

Popodne se rano smrklo;

Svjetlo iznenada gasne;

Sumrak je već crn premda, drugdje, prva zvijezda na hladnom nebu

Zviznula je iznenada,

Učinilo mi se da čujem svježi škrgut čelika u letu razdraganih dječaka

Na koturaljkama

Nad asfaltom 1926.,

Učinilo mi se da čujem kako tišinu sutona para

Hladnokrvni glas autoritativne svijesti:

 

Čekaj: čekaj: čekaj kao što si uvijek čekao

I kao da je oduvijek vladao mrak

I kao da je svijet otpočetka bio

Izgubljena i pijana arka na kojoj jedino svjetlo

Je bilo ono užasa i bjeloočnica užasnutih životinja.

Da bih potom upalio svjetlo i latio se knjige

Tek da suočim se s tuđom vizijom ponora svijesti –

Nada i njezin bol, strpljenje nade i njezina muka,

Njeno udivljenje, i beskraj.

 

U zelenom jutru, sada, ponovno

U zelenom jutru, prije

Nego ljubav postade sudbina,

Sunce je bilo kralj,

A Bog je bio slavan.

 

Radosna, muzikalna,

Vedra, magična,

Gozba, gozba svih gozbi, festival je

Iznenada završio

I nebo se spustilo

Ali ostao je tek jedan osjećaj,

U svoj toj tami što se spušta,

Osjećaj mirisa i svježine, rođenja i početka.

DAMIR ŠODAN (Split, 1964.), pjesnik, urednik, prevoditelj i nagrađivani dramski pisac, objavio je tridesetak naslova, među ostalima i antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010.), antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu(Hrvatski P.E.N. Centar, 2022.), kao i brojne prijevode djela sjevernoameričkih pjesnika, uključujući Raymonda Carvera, Leonarda Cohena, Charlesa Simica, Franka O'Haru i Charlesa Bukowskog. Bio je jedan od urednika kultne splitske Biblioteke Feral Tribunea, kao i dugogodišnji član redakcije zagrebačkog Quoruma, a danas je urednik prijevodne lirike u časopisu Poezija Hrvatskog društva pisaca. Dvadesetak godina radio je u Nizozemskoj kao prevoditelj za Ujedinjene narode, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Kao pjesnik sudjelovao je na brojnim međunarodnim književnim festivalima i manifestacijama. Član je hrvatskog Centra PEN-a i Hrvatskog društva pisaca (h.d.p.). Posljednjih godina sve više živi u rodnom Splitu. Osim književnošću, bavi se i glazbom. Trenutno radi na albumu prepjeva Leonarda Cohena pod naslovom Čovjek tvoj.    

(zurnal.info)