Goran Bare, iz sve snage: Potraga za izlazom iz mraka

Za hrvatski portal Index, u septembru ove godine, Goran Bare dao je jedan od svojih posljednjih intervjua. Kada je govorio o prošlosti, rekao je kako mu je žao što je protraćio dio života i što je možda mogao više da pruži. A, onda je dodao:

- Ma zapravo, izvinjavam se, nije meni ničega žao. Mislim, ne bih želio nikome da doživi stvari koje sam ja doživio, ali i to je život. On je i tuga i plač, i smijeh i glad, i sitost i debljina. Sve je to život i ne treba se ničega stidjeti.

Nije mogao lagati. Ni nas ni sebe. Nije moglo drugačije, jer on je s manje od dvadesetak godina, u pjesmi „Iz sve snage”, već uspostavio kredo ostatka života:

Moram naći izlaz iz mraka
Moram naći razlog za sreću
Ne želim stajati
Ne želim misliti

Moram naći izlaz iz mraka
Moram naći razlog za sreću

Ne želim stajati
Ne želim misliti
Hoću da osjetim
Hoću da odletim
Slušaj mi srce
Ja želim živjeti

Iz sve snage

Tog načela slijepo se držao do samoga kraja života, uvijek reagovao instinktivno, kako je smatrao da trebaju raditi pravovjerni sljedbenici rock mitologije u koju je vjerovao od kada je prvi put čuo singl „Crazy Mama” Rolling Stonesa.

PROVINCIJE

Prvi put Majke sam čuo na kaseti izdavačke kuće „Slušaj najglasnije” Zdenka Franjića. Bez obzira na loš kvalitet trake i neprestano prekidanje jednog kanala na snimku, danima sam vrtio tu kasetu. Svaka pjesma u sebi je nosila nosila neku čudnu euforiju koja mi je jako prijala u tim godinama. „Zbunjen i ošamućen”, „Putujem”, „Iz sve snage”, „Ne mogu se kontrolirati”, „Ona je kao heroin”... sve je u tim pjesmama bilo taman kako treba: riffovi, zvuk gitara, nedisciplinovani vokal, direktni tekstovi... Naravno, odmah se nametnulo poređenje sa tada već prilično popularnim Partibrejkersima, ali su Majke ipak bile nešto drugo, bliže garažnom roku, bendovima poput MC5 ili Stoogesa kojima sam se u to vrijeme neumjereno divio. Bilo je tu i sirovosti, koja se ne može samo pripisati snimcima jeftinog studija ili produkcijom gitara. Njeno porijeklo je drugačije.

Na neki način, Goran Bare bio mi je bliži od svih drugih rock muzičara, vjerovatno zato što sam ljude slične njemu sretao tokom odrastanja, iznimno talentovane, ali uvijek spremne da sve upropaste i iznevjere u najvažnijem trenutku. 

Ponekad to učine namjerno, kao kada je Bare snimio svoj najveći hit „Teške boje”, s njim zaradio prvi ozbiljan novac i odmah rekao da ne želi nastaviti u tom pravcu. Kako je objasnio, on nikada nije želio biti član benda poput Guns n Roses, želio je snimati albume slične „Idiotu” Iggy Popa.

Mnogo češće slučajno, zato što ljudi poput njega  jednostavno nisu sposobni sasvim razumjeti okolinu u kojoj se nalaze, malo zbog „zbunjenosti i ošamućenosti”, ali češće zbog defetizma na koji su se navikli kroz odrastanje u malom gradu. Tamo gdje postoji premalo prilika onda i najmanja – promašena, može biti katastrofalna.

Zbog toga mi je Bare izgledao kao čovjek kojega oduvijek poznajem.

Vinkovci jesu mali grad, i to jedan od onih koje je nepristojno nazvati provincijama. Poput Zavidovića u kojima je svirao jedan od najzanimljivijih novotalasnih bendova „Pauk”,  Bora u kojem je nastao najautentičniji  bend postjugoslovenske Srbije – Goribor i konačno Vinkovaca koji su krajem osamdesetih godina imali tako vitalnu rock scenu. Da li bi to bilo moguće u gradovima koji imaju provincijske osobine poput kulturne zaostalosti, uskogrudnosti i intelektualne pasivnosti?  Mali gradovi u svojim najboljim godinama mogu biti otvoreniji i progresivniji od znatno mnogoljudnijih naselja.

- Po Vinkulji se oduvijek žestoko rokalo. Ništa se ovdje ne bi radilo potiho i lagano. Već na prvu, najsnažnije što se može. Iz sve snage. I kad bi se jelo i pilo, žestoko bi to bilo. Prije jutra, kući se ne bi išlo. I u ratu ovdje nije moglo drugačije biti, osim ubojito i krvavo. I taj sirovi vinkovački r’n’r, to vinkovačko rockanje pod ovim našim komadićem neba nikad nije bilo stidljivo, već posebno i ponosno. Iz sve snage – u knjizi „Rockanje u Vinkovcima” svoj grad opisuje Ivica Aničić.

Bare je napustio Vinkovce nakon saobraćajne nesreće u kojoj su stradali njegovi prijatelji. Roditelji mladića optužili su ga da ih je drogirao prije vožnje, što nije bilo tačno. Ali, laž se proširila po gradu... U jednom intervjuu pričao je da mu je mala djevojčica psovala majku dok ju je posmatrao sa prozora voza s kojim je definitivno otišao iz grada. Ivica Aničić u svojoj knjizi tvrdi da bi, ma koliko to bilo čudno, djevojčica na isti način ispratila bilo kojeg drugog vinkovačkog rockera.

KOLEBANJE

Bilo kako bilo, više nikada nije zasvirao u svom gradu, ali vinkovačko iskustvo odredilo mu je ostatak karijere. Jer, zajednička osobina svih tih, naizgled sumornih malih gradova, jeste da se oni neprestano propinju da budu veći nego što jesu. Taj Goranu je dao originalnost, samouvjerenost i tvrdoglavu ispravnost u ono što čini, bez obzira na trendove. Takav je ostao do samoga kraja, uvijek balansirajući između propasti i trijumfa.
   
Gledao sam Majke na Grbavici, možda 1997. godine, nisam siguran. Znam da su nastupali zajedno sa Psihomodo Popom i Vlatkom Stefanovskim. Koncert tek što je počeo, a policija je morala isprazniti stadion zbog dojave o bombi. Majke su nastupale odmah nakon povratka publike. Atmosfera je bila čudna, policija je dozvolila da se vrate svi, kako oni koji su imali karte, tako i svi prolaznici i besposličari koji su se zatekli oko stadiona. Svi su bili nervozni, napeti, kao da se očekivao još neki incident.

Bare nije bio na pozornici kada je bend počeo svirku. Reflektor ga je osvijetlio kako mokri na sredini stadiona. Ne prekidajući posao, publiku je pozdravio mahanjem velikim kaubojskim šeširom. Dok je bend, čekajući svog pjevača, po ko zna koji put vrtio uvod u pjesmu „Budi ponosan”, publika je bacala sve što je stigla na binu. Kada se Bare konačno popeo na nju, tražio je od publike da ne gađaju njegov bend, nego njega lično i to pravo u čelo, pa je skinuo šešir i zalizao kosu kako bi cilj bio vidljiviji. Zanimljivo, to nije razjarilo publiku, naprotiv, smirilo ju je i bend je nakon toga odsvirao odličan koncert.

Bila je to čista demonstracija kolebanja između propasti i trijumfa.

ILI JESI

Treba naglasiti obavezno da on nije živio na ostacima stare slave. Njegovi koncerti nisu bili karaoke zabave, patetični, višedecenijski oproštaji, naprotiv, imali su, u svojim boljim izdanjima, energiju vinkovačkih klubova s kraja osamdesetih godina. Također, nije patio od kreativne blokade, čini se da je na posljednjem studijskom albumu „Nuspojave” pronašao novi, svježi pravac, singl „Moja jedina” mnogo je obećavao... Sigurno je imao još mnogo reći, bilo bi zanimljivo čuti šta. Možda bi to konačno bio neki izlaz iz mraka, ako ga ljudi poput njega ikada mogu pronaći i ako takav izlaz uopšte postoji. Na žalost, nikada nećemo saznati.

Goran Bare bio je jedan od posljednjih pravih predstavnika rock mitologije, koja se decenijama osipa, ali ipak opstaje. Kada zauvijek nestane, plašim se kakva je može naslijediti. On je imao mjesto u njoj, na grani koja pokriva naše prostore. To je mjesto na koje se nije lako popeti. Nije to titula koja se može naslijediti, funkcija koja se može kupiti, niti uloga koja se može naučiti. Ili jesi, ili nisi. Bare je bio. I platio je svaku moguću cijenu za to mjesto.

Iz sve snage.

(zurnal.info)