Mefisto ili Faust: Pravda za saradnike režima

Tokom nacističkog režima, glumac i reditelj Gustaf Gründgens postavljen je za intendanta Pruskog državnog pozorišta u Berlinu. Proglašen je „državnim glumcem” - kako su nacisti nazivali umjetnike lojalne vlasti i uvršten na listu „od Boga nadarenih”, koja je bila službeni popis njemačkih umjetnika koji su se smatrali iznimno važnim po kulturu i zbog toga bili izuzeti od bilo kakve vojne obaveze, naročito fronta. Cijeli rat imao je direktnu zaštitu Hermanna Göringa, s kojim je bio kućni prijatelj. Göring mu je 1936. godine dodijelio titulu Pruskog državnog savjetnika, što je bilo najveće političko priznanje koje je neki umjetnik mogao dobiti od nacista.

Njegov život bio je direktna inspiracija Klausu Mannu (sinu nobelovca Thomasa Manna) za roman „Mefisto” koji je 1936. godine napisao u egzilu i koji opisuje moralni sunovrat u koji se njemačka kultura survala pod nacistima. Klaus je imao direktan uvid u razmjere njegove bolesne ambicije zbog koje je bio spreman da podržava zločinački režim, jer je Gründgens bio u braku sa njegovom sestrom Erikom.

U Mannovom romanu, talentovan, ali bolesno ambiciozan glumac Hendrik Hofgen, da bi napredovao u karijeri i dodvorio se nacističkim moćnicima, odbacuje dotadašnja ljevičarska uvjerenja, napušta sve stare prijatelje i skriva vezu s crnoputom ljubavnicom.

Za sve svoje izdaje Hofgen sebi i drugima nudi isto objašnjenje – ja sam samo glumac.

„Šta ti ljudi hoće od mene? Zašto me progone? Zašto su tako okrutni? Pa ja sam samo sasvim običan glumac!”

Da bi smanjio grižu savjesti, Hofgen samog sebe ubjeđuje da je umjetnost najviši cilj koji može opravdati, sve pa i saradnju sa nacističkim zločincima. Najveću slavu doživljava sa ulogom Mefista u Goetheovom „Faustu”. Predstava je igrana širom Trećeg Reicha.

Na kraju romana Hendrik ostaje sam i očajan, svjestan svog moralnog posrnuća.

Gustaf Gründgens imao je sasvim drugačiju sudbinu.

Nakon oslobođenja Berlina 1945. godine, uhapsili su ga agenti NKVD kao visokog uglednika u nacističkom režimu. Sproveden je u sovjetski logor Jamlitz gdje je proveo devet mjeseci. Iz logora je pušten zahvaljujući svjedočanstvima ljudi koje je spasio tijekom nacizma. Odjednom je otkriveno da je koristio svoju bliskost sa Göringom kako bi zaštitio neke ljevičare i jevrejske glumce. Presuđujuće je bilo svjedočenje glumca i komuniste Ernsta Buscha koji je pred sovjetskim istražiteljima potvrdio da ga je Gründgens spasio od smrtne kazne. Gustaf je nakon te izjave službeno proglašen denacificiranim i mogao je odmah nastaviti tamo gdje je stao nakon pada prijatelja Göringa.

Već 1947. postao je direktor Gradskog pozorišta u Düsseldorfu, odakle je prešao za direktora još uglednijeg pozorišta u Hamburgu. Nastavio je igrati i Mefista u „Faustu”, ne samo na njemačkim pozornicama – gostovao je u Moskvi i New Yorku, gdje je dočekan s ovacijama.

U ljeto 1963. godine, odlučio je da se odmori od napornog rada u pozorištu i krenuo na put oko svijeta. Ali, zbog unutrašnjeg krvarenja stomaka naglo je prekinuo ovozemaljsko putovanje, u luksuznoj hotelskoj sobi u Manili. Svjetski mediji pisali su da je otišao čuveni glumac koji je ostavio veliki trag u pozorišnoj umjetnosti.
Nakon njegove smrti, Gründgensova porodica željela je dodatno očistiti sve tragove nacističke prošlosti. Nisu im bili dovoljni rehabilitacija, visoke funkcije, svjetska slava i ugled. Smetala im je mala mrlja koja je ipak ostala na temeljito opranom licu nacističkog ljubimca  – roman Klausa Manna. Zbog toga su zatražili zabranu „Mefista”. Ustavni sud Zapadne Njemačke udovoljio im je 1971. godine. Uz obrazloženje kako je „lično dostojanstvo iznad slobode umjetničkog izražavanja”, sud je zabranio štampanje i distribuciju knjige. Roman je ponovo štampan tek 1981. godine, kada je i mađarski reditelj Istvan Szabo snimio film „Mefisto” u kojem je Konrada igrao austrijski glumac Klaus Maria Brandauer.   
Gründgens do kraja svog života nije pokazao kajanje, kao što je to učinio njegov dvojnik Hendrik u romanu. Dosljedno je ponavljao da on, u stvari, nikada nije služio nacističkoj ideologiji, nego njemačkoj umjetnosti, kao i da je tokom cijelog trajanja nacističkog režima održavao „visok estetski nivo kulture”. Iako mu je glumačku karijeru obilježila uloga Mefista, Gustaf je svijetu pokušavao da se predstavi kao Faust koji je istinsko ispunjenje pronašao u radu za dobrobit zajednice.

...

Nije teško pretpostaviti zašto podsjećam na ovu staru priču.

Aleksandar Vučić sve ove godine nije mogao sam voditi Srbiju prema katastrofi. U tome mu je pomagala široka mreža različitih saradnika, moćni ali iznimno servilni javni servis, prljavi medijski plaćenici spremni na najokrutnije harange iz različitih tabloida i ružičastih televizija, horda poltrona i ketmana (preporučujem odličan tekst Benjamina Bajramovića) među kojima su bili do tada najugledniji srpski umjetnici, sveštenici, sportisti, naučnici, ljekari... kao i bizarni likovi koje je sam stvorio. Sve ih je u poslušnosti održavao koruptivnim novcem i mafijaškim vezama, hranio pozicijama i podstrecima u karijeri. Nemoguće je da su svi puzali pred njim iz ideoloških razloga, prije će biti da su bili vođeni najprizemnijim motivima okupljenim u krilatici „u se, na se i poda se”. Naravno, postavljanjem poslušnika na odgovorne funkcije, Vučić je potkopavao i vlastiti sistem koji je trulio do konačnog pada.

Opravdana su očekivanja glasača da se takve pojave maknu sa pozicija, da bi se zaustavilo truljenje. Novo lice države, za kakvu su se borili na ulicama, sebi ne smije dozvoliti ružne izrasline. Naravno, to ne treba raditi nasilnim rezovima, nego legalnim sredstvima kroz demokratski izabrane institucije. Iz Studentske liste su upozorili da oni od, recimo, novinara ne traže servilnost novoj vlasti, nego profesionalan i objektivan rad, ali sumnjam da ovi to razumiju. 

Ovih dana, sigurno je, svjedočićemo brojnim pokajničkim istupima, tvrdnjama da su oni služili umjetnosti, a ne Vučiću i da im nije jasno šta ti ljudi hoće od njih, zašto ih progone, zašto su tako okrutni, pa mi smo samo sasvim obični glumci! Bez srama odricaće se uloga Mefista i oblačiti kostim Fausta, jer su tako navikli.    

Sigurno je da će mnogima od njih to poći za rukom. Ni svijet nakon Drugog svjetskog rata, užasnut spoznajom razmjera nacističkih zločina, nije se uspio obračunati sa svim sudionicima zločinačkog poduhvata.

Gorka razočarenja su očekivana, ali ne treba dozvoliti da ona nastave škoditi zdravlju. Jedino što preostaje jeste s vremena na vrijeme konvertite podsjetiti da iza rehabilitovanog botoksa Gustafa izviruje lice Hendrika. Mi u Bosni i Hercegovini samo to i radimo već decenijama. Na žalost, to je jedina pravda koju zaista možemo očekivati.

(zurnal.info)