Nogometne bilješke: Opustite se i uživajte, već smo pobijedili Amerikance

Po svemu sudeći,  naše fudbalske reprezentativce očekuje okršaj sa Amerikom, i to 2. jula u 2 sata poslije ponoći na Levi's stadionu u San Franciscu. 

Znate već, SAD je ona najjača zemlja na planeti, treća država po veličini, treća na svijetu prema broju stanovnika, nuklearna sila koja ima izlaz na dva okeana... A kod nas, to znate još bolje - stalna kriza u svemu i svačemu, psihoza od svega i svačega, vazda na dnu svih statistika, izlaz na more u Neumu... Biće to drevni sukob između Golijata i Davida. A, od toga nema bolje klime za stvaranje mitova.

...

Fudbalske mitove, što su u najvećoj mjeri sve "nogometne priče", Ivan Čolović je još prije dvadesetak godina u knjizi Divlja književnost, definisao kao neku vrstu očitovanja mitske priče o sukobu nas i njih, dobra i zla, ljudskog i neljudskog.

- U osnovi fudbalske književnosti nalazi se jedna opštija ili, tačnije, ona najopštija konfrontacija, između onoga što je ljudsko i onoga što je ljudskom suprotno. Ona oživljava čovekovu mitsku borbu za opstanak, pri čemu naši fudbaleri imaju ulogu prometejskih junaka, a njihovi protivnici ulogu sila koje ljude ugrožavaju. 

Mit nastaje kao kolektivni pokušaj da se objasne neobjašnjive prirodne pojave, a kao dokazi se najradije koriste heroji i natprirodne sile, što se često zloupotrebljava i u fudbalskom svijetu.

Bezbroj je mitova nastalih na ovim temeljima, u ovom tekstu izdvojiću jedan koji je nastao četvrtog novembra 1975. godine na Bilinom Polju u Zenici. Tada je održan prijateljski meč između Čelika i Čelzija (namjerno ovako pišem, simpatično izgleda).

Malo ljudi, čak i u Zenici, zna da se odigrala ta utakmica. A, i ono malo što zna, nije baš sigurno šta se toga dana zaista desilo. Ko je pobijedio, a ko izgubio? Čak ni igrači koji su igrali na ovoj utakmici, poput Mehmeda Buze i Mate Gavrana, pominju različite, neriješene rezultate. Obojica se sjećaju da su igrači Čelzija bili mnogo viši i snažniji od njih i naglašavaju da je svaki gorostasni Englez ispijao flaše viskija nakon utakmice. 

Mit koji je ostao iza ove utakmice kaže da je domaći tim tokom cijelog susreta bio bolji, što tvrde i legende Čelika, ali onda su igrači Čelzija počeli igrati toliko prljavo da su igrači Čelika bili prinuđeni da se brane, pa je izbila tuča na terenu koja se prenijela i na tribine među navijače. Zbog sveopšte tarapane, sudije su konačno morale prekinuti utakmicu u 78. minuti, na neriješenom rezultatu.

Naravno, nije teško saznati šta se zaista desilo, ali ovdje je važan mit koji kaže da smo bili bolji, iako su oni bili mnogo veći i snažniji. Da su oni bili u stanju popiti po litar viskija, a da su naši igrači, drhtavih nogu, jedva popili po pivu. Mit dalje kaže da su oni, čim su osjetili da gube utakmicu, počeli igrati prljavo, što mi, pravdoljubivi kakvi jesmo, nismo mogli dozvoliti. Davidu je malo falilo da obori Golijata, ali nije mu bilo suđeno.

Mađarski pisac Peter Esterházy pisao je da navijači svjesno između realnosti i fantazije biraju ono što im je draže: 

- Navijač zna sve, on nije blesav, duboko u sebi zna koje su šanse realne, samo što ih namjerno zanemaruje. Biti navijačem isto je što i pjesnička egzistencija.

...

Imam jednog prijatelja koji tvrdi da sam ga u osnovnoj školi pobijedio u tuči. Iskreno, ja se toga ne sjećam niti vjerujem da se to desilo, jer je taj moj drugar mnogo viši i snažniji od mene. Nisam ga uspio ubijediti da je to umislio, pa sam ga za svaki slučaj upozorio da bi mu bilo kakav osvetnički pohod bio besmislen. Jer, ta dječja čarka desila se prije pola vijeka, niti je ko pamti niti govori o njoj. Sem toga, ako bi on sada mene nokautirao, svi bi rekli da je to sramota i da je, ako mu je baš do tuče, trebao naći nekoga ravnog sebi. A, ako bih ja, uz pomoć nekakve kosmičke sile, ponovio uspjeh iz osnovne škole, svi bi bi o tome pričali kao o čudu, što bi meni prijalo. Dakle, bez obzira na ishod, očekuje ga poraz, a mene bar moralna pobjeda. Dodao sam za svaki slučaj i da smo sad odrasli, ozbiljni ljudi, da nam nije primjereno takvo ponašanje.

Nadam se da sam ga ubijedio.

...

Nikoga ne moram ubjeđivati da imamo prilično udobnu poziciju prije susreta u Americi. Kada kažem "mi" pri tom naravno mislim na fudbalere naše reprezentacije, ali kao što kaže Esterhazy "gledati a ne navijati za nekoga, ne smatrati nekoga tih 90 minuta našim, teško je, gotovo nemoguće". Sve što se igračima desi navijači posmatraju kao odraz vlastitog života, dakle - "Mi" se suočavamo sa Amerikom.

Kada sam to objasnio, da zaključim - ni mi niti igrači nemamo razloga za nervozu. Normalno je kada jači pobijedi, a čudo kada trijumfuje slabiji ili čak ako samo ustraje u svojoj neravnopravnoj borbi. Hoću reći, šta god se desi na toj utakmici ostajemo pobjednici - moralni stopostotno, jer takva su pravila mita. Uživajmo u toj poziciji, bar kratko, jer svakodnevnom stresu, stvarnoj borbi za život u kojoj jači redovno pobjeđuju, brzo ćemo se vratiti.

Pjesnik Šaban Šarenkapić prije dvije godine napisao je pjesmu koja se ovih dana masovno dijeli po društvenim mrežama.

Zašto gledaš s djedom

Utakmicu - pitam

Nanu Šahziju

Valahi, Šabo

Samo zato što se

Oni ljudi tamo raduju

(zurnal.info)