Instagram politika: Najbolje odmore imaju oni koji se nisu umorili

Pokušavam pročitati tekst na nekoj stranici, ali neprestano me ometaju reklame. Traže da kliknem ovo ili ono, ali da prije toga sačekam dok ne saznam suštinu ponude. Nikada do sada nije me zanimala niti jedna od tih ponuda, ali ako kliknem prije kraja reklame, program me prebaci na čitavu stranicu koja sadrži detalje prevare. Kada pokušam da pobjegnem s nje, usmjeri me na drugu, vrlo sličnu prethodnoj, sve dok ne zaboravim šta sam čitao.

Zbog velikog broja reklama često odustanem od čitanja, iako sam sve do tada uživao, uspiju mi ogaditi i temu i namjeru. Nesrazmjer između teksta i marketinškog sadržaja može biti sasvim nesvarljiv, članak o odlasku feminističke književnice prekidaju kreme za lice, izvještaje iz ratnih zona u sekundi skrši reklama za treći koncert Dine Merlina. Jedna reklama posebno je iritantna, mada sam siguran da su njeni kreatori imali sasvim drugačiju namjeru.

U toj reklami muškarac i žena odjeveni u bijele košulje sjede u pletenim stolicama, piju bijelo vino, meze grožđe i gledaju na marinu sa vitkim brodovima. Svira mekani jazz, oni se blago smiješe i žmirkaju na suncu. Znam da sve što sam do sada naveo nije iritantno, ali sačekajte kao i ja što sam, sami kraj reklame na kojem je navedena "primamljiva i neponovljiva ponuda". U njoj se nudi mogućnost iznajmljivanja tog apartmana na sedam dana uz mogućnost otplate od dvije godine. Dakle, da bih i ja doživio tu scenu od pet-šest sekundi sa grožđem, vinom i pogledom na tuđe jahte, trebao bih uredno, dvije godine, svakih mjesec dana izdvajati dobar komad plate. Posebno plaši činjenica što je algoritam očigledno svjestan moje platežne moći pa mi velikodušno nudi kredit. Posebno je uvredljiva činjenica što isti taj algoritam smatra da sam spreman za tih nekoliko sekundi iluzije izdržati dvogodišnje odricanje.

Ali, ne zamjerim ja njima, ni algoritmu niti naručiocu reklame. Vrijeme je godišnjih odmora, njihovo je da zabace mamac pa koga uhvate. Imam dovoljno onih koji su zaslužili da im zamjerim. Recimo, našim političarima koji su, sudeći po stanju u državi, neprestano na godišnjem odmoru, all inclusive, na naš račun.

...

Prijateljica koja je radila u zajedničkim institucijama pričala mi je o borbi za službena putovanja koja svake godine vode parlamentarci. Ne biraju svrhu putovanja, samo destinaciju, ne razmišljaju o nekakvoj koristi za državu nego samo o visini dnevnica. Jedan koji radi u jednom od naših mnogobrojnih zavoda, recimo za mjeriteljstvo, pričao je kako je njihov direktor u interni pravilnik odredio da on na službenim putovanjima ne smije boraviti u hotelima ispod određenog broja  zvjezdica. Isti taj direktor nekoliko mandata nije ni podizao platu, živio je isključivo od obilnih dnevnica za službena putovanja.

Skrenuli su mi pažnju i na pojavu Irfana Čengića na društvenim mrežama. On je načelnik sarajevske općine Stari grad, ali prema broju fotografija sa luksuznih destinacija ili utakmica sa Svjetskog prvenstva, neupućeni bi lako mogli zaključiti da se radi o influenceru ili uposleniku turističke agencije. Da je Čengić isti trud, koji je uložio u fotografije, utrošio na svoj posao, Stari grad bi do sada izgledao kao Brugge, kojeg sam vidio na televiziji. Dok sam gledao fotografije, pitao sam se da li evergreen načelnik zaista misli da će one ponovo privući glasače da mu pruže novu šansu na njegovom socijaldemokratskom putu? Vjerovatno misli, i vjerovatno je u pravu, jer on se, za razliku od mene, razumije u politički marketing - do te mjere da je samo zahvaljujući njemu, bez ikakvih zasluga i konkretnih rezultata dogurao do fotelje iz koje sada bježi na putovanja.

Posljednjih dana traje i rasprava između sadašnjeg ministra vanjskih poslova Elmedina Konakovića i bivše ministrice Bisere Turković oko toga ko je potrošio više novca na službena putovanja - broje se dnevnice, VIP saloni, članovi pratnje... a narod navija. U raspravi se pominju i neke njihove zasluge koje su, što se tiče nas, običnih stanovnika ove zemlje, potpuno nevidljive. Oduvijek slabi sjede u hodniku ispred kancelarije u kojoj moćni odlučuju o njihovoj sudbini, ali nakon diplomatske "ofanzive" naših predstavnika, čini mi se da smo istjerani iz hodnika i da stojimo na parkingu ispred zgrade.

Iz želje za objektivnošću počeo sam pregledati i profile ostalih političara pa upao u svojevrstan paralelni svijet - svijet raskoši, prijema, crvenih tepiha, svečanih večera, banketa, večernjih toaleta, koncerata, utakmica, širokih osmijeha, razdragane djece, buketa cvijeća, zimskih večernjih idila, ljetnih zalazaka sunca, pariza, milana, brisela, dubaija... blještavila koje ne izaziva zavist nego zapitanost - gdje se nalazi ova zemlja sretnih ljudi? Ne znam gdje, ali znam da smo im mi izgradili taj paralelni svijet i da u njemu plaćamo sve račune, ali nemamo pristup tamo. Čak ni na otplatu putem višegodišnjeg kredita.  

Nezajažljiva je potreba za luksuznim godišnjim odmorima kod onih koji se nisu ni umorili. Kada u anketama skromno kažu da će ljetovati unutar naših granica, vjerovatno govore istinu. Za svoj novac ljetovaće na vikendicama i u rodnim selima, ali za naše pare, nebo će im biti granica.

...

Ako nekoga zanima, izdržao sam pritisak one reklame. Ne zato što je kriza, ma kakvi, nego dosadan mi je onaj beskrvni jazz, a posljednjih godina bijelo vino mi iz nepoznatih razloga pojačava migrenu. Eto zato. Sad žmirkam na suncu.

(zurnal.info)