Nesposoban je vesićoid shvatiti da malo tko u Hrvatskoj mari za to kako se zove koja beogradska ulica. Prosječnom Hrvatu do Zagrebačke ulice u Beogradu stalo je taman toliko koliko im je, na žalost, stalo do Konstantina Koče Popovića.

Žurnal u dva nastavka predstavlja poeziju glumca Michaela Madsena, u izboru i prijevodu Elme Mujagić

Moj drug Grof bio je izvrstan crtač, jedan od najboljih u gradu. Nije to bio običan dar. Kad je portret u pitanju, njegov je crtež do određene mjere uvijek odstupao od modela, i u tom razlikovanju je izricana vizuelna istina o portretiranoj osobi

U Čitaonici Žurnal čitajte pjesme Nedžada Ibrahimovića

Doba kolijevke je kratko: okončava prvim danom škole. Ona, škola, to je kapija kroz koju ulaziš u takozvani stvarni svijet, u punoću grozote.

Svijet postoji zato što se tvojim očima izbliza pokazuje. Ali šta biva s onim što uživo vidio nisi? Postoji li svijet i kad nije viđen?

Tijelo je čudan instrument, proizvodi nemjerljivo zadovoljstvo, i u kontrastu bol. U bolu, moj osjećaj mjesta se dramatično mijenja, sve oko mene biva tješnje

Iz vremena opsade, postoji nekoliko događaja kojih se rado sjetim, zato što su pamtljivi u svojoj začudnosti, zato što je u njima bilo viška boje, ili viška života. A jedan od njih je taj susret u brdu iznad Čengić Vile. Miris šljiva i zvuk pisaće mašine u prirodi

Kada utihnu topovi, himne, sprovodi i dženaze, nastane tišina koju smrt najviše voli, jer nakon nje dolazi zaborav, konačno ništa, njen puni trijumf. Darko Cvijetić govori u toj tišini, mrtvima daje glas koji se nije čuo dok su bili živi

Nama nije trebalo ukidanje mjera zaštite stanovništva, nego porezi na ekstrabogatstvo, nacionalizacija i eksproprijacija, u ime krize i vanrednog stanja koje je, bilo proglašeno ili ne, očito.

Ako bih se upustio u opisivanje svega što se u mome životu zbilo upravo tu, i u objektima smještenim u prolazu, mogao bih sklopiti cijelu knjigu. Kabare, kako se nekada zvao današnji noćni klub Underground, mjesto je u kojem sam zadnji put vidio Davorina Popovića

Taktika Evropske unije, nasljednice Svetog Rimskog carstva, poznata nam pod nazivom „politika motke i šargarepe“ tek je verzija crkvene politike Apokalipse: crkva koja te handri je motka, a Apokalipsa, kojom će Isus ukinuti svijet kakav znamo i uspostaviti svoje kraljevstvo je šargarepa. Kao što bi nama na Balkanu moralo biti poznato: u praksi, politika motke i šargarepe politika je motke.

Kažem: “Nema ničega...” A Sanja kaže: “Ima, ali odbija da se pokaže.”

Da je februar ili mart, svi bismo već bili u karantinu, a ljudski životi bi, ipak, bili najvažniji. Ovako, na ljeto, dobar je i „švedski model“. Jer šta će ti ljudi ako nema para? Kakav je to život u siromaštvu?

Pili smo toplu kafu i otpuhivali duhanske dimove. To je jedna od važnijih slika iz moga života, horizontalna fotografija u koloru koji jasno otkriva kako jutarnje, istočno svjetlo pada po nama dvojici. Šteta što nije snimljena

Čini se da je to ratno “ljetovanje u podrumu” bilo presudno za Tikvešin kasniji odnos prema poeziji – njenom razumijevanju, pisanju, govorenju. U djetinjstvu je otkrio jednu od najvećih tajni umjetnosti – njenu sposobnost da štiti.

Divlji detektivi Šodan i Begić pripremili su pjesme antipjesnika Nicanora Parre

Na samome početku osamdesetih, u vrijeme dok sam studirao književnost u Sarajevu, često sam svraćao u Klub književnika da vidim i čujem pisce koji se u tom restoranu skupljaju. U Klubu sam uspoređivao fizički izgled i boju glasa autorâ s njihovim knjigama koje sam ranije već čitao.

Ozbiljne države sa ugledom ne trebaju sadaku od dječijeg hora. Država na koju se sažalio dječiji hor ne treba šefa diplomatije, a bogami ni vladu, nego staratelja, socijalnog radnika i bolnički smještaj.