Istražujemo
Uskoro - novi Žurnalov film: Mala ratna pljačka zeničkog muzeja
Eksponate iz bivše medrese, bez popisa utovaraju u kamione te prebacuju u neuslovne i neobezbjeđene prostorije koje u nekoliko navrata bivaju obijane. Hadžimazića kuću gdje je bila vrijedna etnografska zbirka preuzima zeničko mufijstvo. Ploča velikog sudije Građeše, ponos grada i muzeja, leži u blatu ispred medrese. Radnici muzeja na kolicima je prebacuju u preostali prostor u bivšoj sinagogi.
Lijepo je čuti kako ovdašnji "državotvorni" političari godinama pozivaju na očuvanje kulturne baštine BiH, no tu se njihova akcije i završava. Nakon sada već višedecenijske patnje i borbe za opstanak institucija kulture, prije svih onih od značaja za državu, gotovo da nije više vijest najava o njihovom skorom zatvaranju, nemogućnosti isplate plata, a o realizaciji projekata da i ne govorimo.
Neriješen pravni status koji bi omogućio sistemsko finansiranje iz državnog budžeta proživljavaju Zemaljski i Historijski muzej BiH, Umjetnička galerija BiH, Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Kinoteka BiH te Biblioteka za slijepa i slabovidna lica BiH.
Prostori su sve više devastirani usljed nemogućnosti održavanja, a time su direktno ugroženi vrijedni sadržaji ovih institucija, a posljedica svega je i odlazak zaposlenika. Poneka finansijska „inekcija“ samo održava agoniju, bez naznake skore bolje situacije.
„To je dugoročno krivo nasljeđe etničkog tronošca SDA–HDZ–SNSD, koji je decenijama kulturu tretirao kao prijetnju ili nepotrebni luksuz“, neuvijeno je detektirao uzrok problema bosanskohercegovački pozorišni i filmski režiser Dino Mustafić.
Više od tri decenije stara priča o devastaciji zeničkog muzeja tokom ratnih godina ponovo je ovih dana aktuelizirana u emisiji O kanala „Ovjereno“. Nakon što je 1996. godine sve bilo ilustrovano snimcima i potom dokumentarnim filmom „Usta puna baruta“ tadašnje NTV Zetel, Žurnal je sada uradio rekonstrukciju tih dešavanja, da se ne zaboravi, za nauk sadašnjim i budućim generacijama.
Nije to samo priča o onome što se dešavalo u prostorima muzeja u Zenici tokom rata, nego i priča kako se, upravo na tragu Mustafićeve izjave, odnosila nova, „demokratska“ vlast prema istoriji ovog podneblja, koja je očito trebala početi s njima.
Muzej grada Zenice osnovala je 1966. godine tadašnja Opština Zenica. Prvi direktor i utemeljitelj, koji je rad na prikupljanju građe počeo godinama prije bio je Fikret Ibrahimpašić Fićo. Muzeju su u gradskoj zoni na korištenje data četiri objekta bivša jevrejska sinagoga, bvša medresa koja je tada bila neadekvatno korištena i zapuštena, objekat Hadžimazića kuće koja je zbog dotrajalosti morala biti srušena iznova sazidana te dio tadašnjeg Doma kulture za potrebe likovne galerije muzeja.
Nakon što je 1990. vlast u Zenici preuzela SDA, pod izlikom restitucije, koja ne postoji ni tada, a ni sada, u saradnji sa islamskom zajednicom i lokalnim HDZ-om pokreće postupak preuzimanja u posjed pojedinih objekata, upravo onih u kojima su postavke muzeja. No, glavni problem je što je to urađeno stihijski i može se reći na nezakonit način.
Eksponati iz bivše medrese, bez ikakvog popisa ili bilo kakvog dokumenta, utovareni su u kamione i prebačeni u neuslovne i neobezbjeđene prostorije koje u nekoliko navrata bivaju obijane. Hadžimazića kuću, gdje je bila smještena vrijedna etnografska zbirka preuzima zeničko mufijstvo.
Ploča velikog sudije Građeše, ponos grada i muzeja, ležala je u blatu ispred medrese. Radnici muzeja na kolicima je prebacuju u preostali prostor u bivšoj sinagogi. Podsjetimo, natpis na ovoj ploči dokazuje da je Bosna prije više od 800 godina bila razvijena državna tvorevina. Godine 2013. proglašena je nacionalnim spomenikom kulture Bosne i Hercegovine.
„I ja sam svjedočio iseljavanju muzeja kroz prozore, u kamione lopatama, tako nešto čine samo barbari koji ne zaslužuju kulturu niti je poznaju niti je trebaju. Zašto šteta nije veća, zato što se našlo ljudi koji su tu građu, koja je izbačena, pohranili u kako-tako u priručne depoe. Nismo svi isti. Neko je bacao, neko spašavao“ prisjeća se Adnadin Jašarević, sadašnji direktor Muzeja Grada Zenice, koji je muzej ponovo oplemenio kao mjesto vrijedno pažnje.
Eksponati smješteni u sinagogi, posebno iz vremena 1941-1945. su uništeni, razbijeni, bačeni, što je ilustrovano snimcima i potom dokumentarnim filmom „Usta puna baruta“ tadašnje NTV Zetel. Žurnal je sada uradio rekonstrukciju te priče, da se ne zaboravi, za nauk sadašnjim i budućim generacijama.
Knjiga predmeta, koja treba sadržavati spisak svih muzejskih predmeta, nikada nije pronađena. Objekat gdje je bila smještena likovna galerija preuzima HDZ. Dio slika iz njenog fundusa je nestao ili završio na raznim lokacijama, često u neuslovnim i neobezbjeđenim objektima.
Ipak, onaj veći dio je sačuvan zahvaljujući nekolicini zeničkih slikara, koji su ih skrivali na tajnim lokacijama tokom rata. Među njima je i akademski slikar Muhamed Bajramović.
„Ljudi, koji su rođeni Zeničani, su to radili. I dan danas, kada se sretnem s tim ljudim,a priznaju grešku i kaju se. Niko nije imao ništa protiv da se ti prostori vrate, ali je civilizacijski bilo da se radi na stručan način, da se nađe prostor. Nažalost, to tako nije bilo“, kaže Bajramović.
Prema nezvaničnim informacijama jedan dio muzejske građe, ne previše vrijedan, ali ipak otuđen, pronađen je čak i u Beogradu. No, policijska istraga nije okončana konkretnim rezultatima.
Godinama poslije, za potrebe Muzeja Grada Zenice biće izgrađena nova zgrada, u kojoj se sada na moderan način prezentuje muzejska građa.
Ružna uspomena na destrukciju koja se odvijala ratnih godina, ne samo oko zeničkog muzeja nego potom posljedično i na druge instucije kulture, ostaje...
U srijedu, u 12 sati, na youtube kanalu Žurnala pogledajte film o ratnoj devastaciji zeničkog muzeja.
(zurnal.info)