Gledajući film Motherless Brooklyn...

Čitajte pet novih pjesama iz zbirke "Divlje i tvoje" koja uskoro izlazi u zagrebačkoj Frakturi i beogradskom Lomu

Negdje u svijetu, zaboravljen u iznajmljenom skladištu, ili izgubljen između stranica knjige koju više niko ne otvara, postoji jedan crtež. Iz dva, tri poteza olovkom, ona je naslikala moj portret. Prigovarala mi je da sam nestrpljiv i zato me je na crtežu prikazala kao starca. Rekla je: „Evo, to je ono prema čemu ti slijepo žuriš!“

Ispada da smo mi, ljudi, najveći levat na terenu: onaj koji ekipu može pojačati samo tako što će napustiti igru

Marko Tomaš je za Čitaonicu Žurnal izabrao svoje kratke priče. "Podigao sam je sa stola, stajala je pored pepeljare. Bila je sitna, mogla se izgubiti u mom dlanu. Prislonio sam je na uho i začuo predivan šum. Imala je more u sebi..."

Književnik Zoran Žmirić izabrao je za Čitaonicu Žurnal nekoliko pjesama

Možda je jedini način da naše zemlje krenu naprijed ovo: da mi, kao građani, našem državnom parlamentu, vladi i predsjednicima ponudimo po 10 miliona eura, svakome – da se više nikad ne pojave na poslu, da se više nikad ne obrate javnosti niti stanu pred kamere. Da ih isplatimo, samo da ih nikad više ne vidimo

Bilo je podne kad smo ustali od stola, oko nas je bila gužva i žamor gostiju kojih smo tek tada postali svjesni. Nakratko smo još svratili do polica knjižare, razgledali nova izdanja i nakon toga izašli napolje. Opraštajući se, ugledali smo mjesec usred bijela dana, lijep i bijel, kao kugla sladoleda na plavom nebu. I Hemon je rekao: “Mjesec je moj drug.”

Povodom Prvog maja obavljujemo prigodan odlomak iz romana "Kap veselja" Selvedina Avdića

Bilo bi zanimljivo zamoliti Hodžića da nas prosvijetli i jasno nam kaže što je to što novinari plaćenici žele uništiti, a što je započeto te proklete 1992. godine

Izdavačka kuća Nomad objavila je zbirku priča Almira Imširevića "Najljepši od svih svjetova". Autor je za čitaoce Žurnala izabrao priču "Avdija Imširović, čovjek kojeg su ubijali Indijanci"

Kad smo se nas dvoje prvi put poljubili, u aprilu 1981. godine, na Zemlji je bilo 4,5 milijardi ljudi. A u trenu našeg jutrošnjeg poljupca, u aprilu ove 2020. godine, na Zemlji je 7,8 milijardi. Između dva naša poljupca broj ljudi se skoro udvostručio.

Nema progresivnog sljepila. Sumnja je jedini način da vidiš, ma koliko malo, nepotpuno i nezadovoljavajuće to što vidiš bilo. Ako vidiš takozvanu veliku sliku, ako vidiš sve i sve ti je jasno, čestitam: slijep si.

Kada nas otključaju i kada konačno izađemo u otvoreni prostor, šta ćemo raditi sa iznova stečenom slobodom

Nema se tu što puno pametovati. Imamo biti sretni što smo preživjeli pandemiju. Kada je preživimo. Život ionako nitko neće preživjeti ali bitno je da ekonomija preživi svaki pojedinačni život. I to tako jeste i drugačije i ne može niti bi valjalo, ali ipak brinem.

Ni sami takozvani stručnjaci ne mogu se složiti čak ni oko najprostijih stvari vezanih za virus. Oslušnite poruke medicinara: oni kao da se ne bave istom naukom, nego su neki od njih geografi, neki ljekari a neki obućari.

Dakle, oktobar je 1992. godine. Ovdje gdje je sada galerija s misterioznim bijelim platnima na zidu, prije dvadeset i osam godina bila je prazna soba s jednim stolom. I kad sam se pojavio, za tim stolom na kojem je bila šahovska ploča s poredanim figurama, sjedio je Grof

Čekam vijest o pojavi mahnitih mesija među uplašenim ljudima. To što su vlastodršci pomahnitali nije nikakvo čudo. Gotovo strastveno isprobavaju represivne mehanizme, zakonite i one izvan zakona. Vanredna stanja stavljaju i zakone pod znak pitanja

Tako i ja, nakon silnih vijesti o pandemiji, zaboravljam da su na brdu bašte, salata i mladi luk. Zaboravljam na proljeće. A to se ne smije.