Flober je govorio o ljudima koji “kleveću svoje vrijeme jer ne znaju povijest”. Mene više brinu oni koji, zato što ne znaju povijest, naše vrijeme čitaju kao najavu boljih vremena. Jer, vremena kada donji postaju gornji dolaze rijetko. A brzo prođu. Uzvikneš dvije-tri parole, odgledaš pokoje pogubljenje - i već je gotovo.

Svaki put kad se ovih dana spomene “social distancing”, ili “pravljenja razmaka”, pomislim na Affana Ramića koji je jednom ušao u kafić i naručio dva viskija

Igra je postala toliko obožavana jer je bila slamka spasa, rijetki izlaz, mogućnost da se čovjek izdigne iznad položaja koji mu je nametnut rođenjem. Na terenu su svi bili jednaki a šljakeri iz rudnika i tvornica konačno su dobili prigodu da vide da su sposobni barem u nečemu pobijediti i nadvisiti bogomdane dečke iz javnih škola.

Ti, koji držiš da si nemilosrdno osuđen da dane provodiš u kući sa ženom i djecom; ti koji si slab i strah te je, stoga udaraš one koji su zatočeni u stanu sa pobješnjelim psom, udaraš ali ne pomaže, jer koliko god masnica i suza proizveo, tvoji slabost i strah su i dalje tu - vrijeme je da razumiješ: istinski problem si ti. Stisnute pesnice okreni ka sebi.

U vremenima iskušenja i izolacije prijaće nam nove pjesme Mehmeda Begića

Kad jednom slobodni izađemo iz svojih soba na ulice, nisam siguran šta će nas tamo dočekati. Pitanje je, kolika će biti cijena našeg odsustvovanja iz svijeta?

U pričama koje pamtim iz djetinjstva, padao je da donese mir i radost. Ne vjerujem da je moja priča bitno različita od tolikih drugih: djetinjstvo je masovna pojava. A najljepši trenuci djetinjstva često su skoncentrisani u, kao milošću, snijegom posute zimske dane.

Marko Tomaš poklanja pet novih pjesama iz ciklusa Naše vrijeme

Vidjećete: jednom, godinama od sada, uhvatićemo sebe kako sa sjetom mislimo o vremenu kada smo zbog koronavirusa bili zatočeni u kući.

Što se pisanja u karantinu tiče, priznajem da mi tema epidemije nije privlačna. Možda zbog toga što je neprijatelj nevidljiv, a tekst traži sliku. Ali je istina da dok pišem o svemu drugome, svejedno ne mogu prestati misliti o ovome što nam se upravo događa. Zbog toga lako odustanem od pisanja i okrenem se čitanju.

Ljudi su prelazili pustinje, okeane i lednjake, krčili džungle, peli se na vrh svijeta, gladovali, krvarili i ginuli za svoja uvjerenja. Mi nismo u stanju ostati u sigurnosti kuće, pune hrane, toplote i ljubavi.

Granice se zatvaraju. Milomir je ostao u Sarajevu. I premda ne spadam u religiozne, svejedno pomišljam da ne može biti slučajno to da se Strašni baš sada vratio.

Putovanje s knjigama preko američkog kontinenta

Sposobnosti da sve neupitne užase života, sve dok nam se ne zalijepe za lice, tretiramo kao apstrakciju, dugujemo vlastiti opstanak. Inače bi se pred jezom koja je svuda oko nas isti čas razbili u svemirsku prašinu, kao Nietzsche pred konjem, u Torinu. Koronavirus je učinio da ono što je obično apstraktno postane vrlo konkretno

Često smo se grlili u prolazu, više kao sestra i brat, ili otac i kćerka. Naviku grljenja pravdali smo naučnim objašnjenjem da zagrljaj snižava krvni pritisak. Zagrljaj je naš prvi jezik na ovom svijetu

Nekada se dogodi da neko od mene traži da napravim izbor između dvije ili tri stvari, a ja nikada nisam bio dobar u donošenju odluka. Lakše je to prepustiti drugima. I tada gotovo redovito uradim nešto što sam davno usvojio kao dobar i ispravan način, raširim ruke, nasmijem se i kažem: “Koju god, sine! Meni su sve boje lijepe.”

Damir Šodan i Mehmed Begić predstavljaju poeziju velikog čileanskog pjesnika Raúla Zurite

U današnjem svijetu nema mjesta za Slogu. Na mjestu nekadašnjih obućarskih radnji niknuće novi nargila barovi, proričem bez imalo rizika. Nikoga ne zanima gdje će Zeničani popravljati svoje cipele. Činilo se da je ona fraza o golom i bosom narodu sasvim potrošena. Eto, kao što vidimo, nije

Zvono je, dakle, bilo kafana i umjetnička galerija. I tamo se slušao jazz. Ja sam se družio sa slikarima, izbjegavao sam pisce. Dijelom zbog toga što je taština pisaca otrovnija od sujete vizuelnih umjetnika. Ili se ljubomora među slikarima mene manje ticala, jer nisam bio jedan od njih, a ipak sam o umjetnosti znao dovoljno da su mi rado pokazivali svoje radove i pitali što o njima mislim