William Carlos Williams bio je jedan od najznačajnijih američkih pjesnika kojega mnogi beatnici smatraju pretečom. Žurnal objavljuje Williamsove pjesme u izbori Voje Šindolića

“Postoje samo dva načina kako da živiš svoj život. Jedan je onaj u kojem je sve čudo. A drugi je onaj u kojem ništa čudo nije.” Ovo ja, po nepouzdanom sjećanju, citiram Einsteina.

Babe koje su teoriju evolucije doživljavale kao uvredu vlastitoj porodici i sedam vijekova nosile crninu za Kosovom snažno su oblikovale svjetonazor nove, slobodne Crne Gore. Žene na koje se pozivaju Krivokapić i saradnica imaju jasnu patrijarhalnu funkciju. One su žene, majke i, naravno – babe, k tome su i čuvari tradicije, dakle patrijarhata.

Pročitajte esej iz svježe objavljene zbirke Marka Tomaša "Pisma s juga" (VBZ, Zagreb)

Čovjek koji tvrdi da postoje dokazi da je “neko vjerom fizički pomjerio planinu” svjedoči da je njegovo čitanje Biblije fundamentalističko. Tekst prepun simbola, metafora i alegorija u takvom čitanju biva sveden na “zakon” i “dokaz”. Takvo čitanje je nasilje

Svoj moralni kod si gradio na jednostavnoj pretpostavci: sam si odgovoran za sve što ti se dogodi. Tako si lakše mogao izaći na kraj sa svojim ljutnjama, bio je to način kultiviranja vlastite agresivnosti. Ali u osnovi ta je pretpostavka netačna, zato što nam se život događa mimo naših odluka, i vrlo rijetko našom voljom.

Dobri dani su nužno potrebni Balkanu, svim njegovim ideologijama, očevima, majkama i školama

Ja sam sebi lik iz romana koji još nisam do kraja pročitao.

Srdžba koju „čujemo“ cijelim romanom Odlazak nije negativno markirani impuls već postaje konstitutivni dio pisca koji nije bezrazložno ljutit već pravedan u svojoj ispravnoj ocjeni postojećeg društvenog poretka

Bio sam u Zvonu, večeras smo moj drug Saša Bukvić i ja otvorili njegovu izložbu fotografija. “Pisci u Zvonu, 1988 – 1992”. Bilo je zanimljivo. Vratio sam se trideset i više godina u prošlost. Izložene fotografije pokazuju moj svijet iz kasnih osamdesetih, puno prijatelja, a mnogi od njih više nisu živi

Nacionalstranački branioci Bosne i Hercegovine čine sve što mogu da oslabe tu državu i njene institucije. Oni Bosnu i Hercegovinu brane od Dodikove secesije, a uništavaju vlastitom korupcijom

U Čitaonici Žurnal predstavljamo pjesme Lidije Deduš iz zbirke "Razglednice iz prašnjave republike"

Sjedimo uz otvoreni prozor kroz koji ulaze i izlaze ose, a sada i jedan leptir. I već je vrijeme da se ide, ustanem, okrećem se oko sebe, gledam u stare stolice, pitam: „Gdje kažeš da je ovdje sjedio Zuko Džumhur?“

„Telo radnice, kako stari“, piše Eribon, „u svakom pogledu pokazuje šta je istina klasne egzistencije“. Njen život, mahom lišen ljubavi, a pun prinude, uronjen je u svakodnevno nasilje, gde je prezir način života, a „ponižavanje drugih lako i jednostavno kao disanje“.

Toliko je svjetlosti da je sve odjednom postalo puno vidljivije. U susret mi dolaze ljudi i gledaju u mene sa zanimanjem. Tek tada obratim pažnju na nešto što je očigledno: jedini sam s maskom

Nakon referenduma, umjesto da grade državu za koju su građani glasali, a to se radi tako što se formiraju i jačaju efikasne i nezavisne, a ne institucije pod partijskom kontrolom, pobjednici su razmišljali samo o podjeli plijena, što je bila posve praktična potvrda usporedbe države i razbojničke družine

Mehmed Begić ima novu zbirku pjesama "Divlja tama". Marko Tomaš piše: Vrijeme je da se zaljubite u Mešine stihove. Bestidno pozovite još nekoga. Ovo je takva igra. Nema kompromisa. Divlja je i tamna. Zove se ljubav.

Američka pjesnikinja, Louise Gluck (77) ovogodišnja je dobitnica Nobelove nagrade za književnost.

U Čitaonici Žurnal predstavljamo pjesme Mladena Blaževića