Zastupnici Skupštine Kantona Sarajevo na današnjoj sjednici usvojili su Zakon o izmjenama zakona o nabavljanju, držanju i nošenju oružja i municije.

Ovim izmjenama se zatvorska kazna za nošenje nelegalnog oružja produžuje do tri godine. Ranije je zakon predviđao zakonsku kaznu od šest mjeseci do dvije godine.
Ovim zakonom pravosudnim organima daje se mogućnost izricanja novčane kazne u zavisnosti od toga koliko osoba posjeduje naoružanja, gdje je pronađeno oružje itd.

 (Fena)

Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom

Sredinom siječnja, turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu, posjetio je u dva uzastopna dana (14. i 15.) Zagreb i Beograd, a na oba sastanka – s hrvatskim ministrom Gordanom Jandrokovićem, i sa srpskim Vukom Jeremićem – sudjelovao je i bosansko-hercegovački ministar vanjskih poslova, Sven Alkalaj. Radilo se o prvim sastancima dviju (za sada poluformalnih, i uglavnom konzultativnih) potencijalnih trilateralnih organizacija: jedne u kojoj bi sudjelovale Turska, Hrvatska i Bosna i Hercegovina, i druge u kojoj bi bile Turska, Srbija i Bosna i Hercegovina.

Osnivanje dviju trilaterala tog tipa rezultat je prethodnih intenzivnih komunikacija Ankare s Beogradom, Sarajevom i Zagrebom. Samo u posljednja dva mjeseca, ta je komunikacija uključivala posjetu Ahmeta Davutoglua Zagrebu (12. prosinca 2009.) gdje je razgovarao s predsjednikom Stjepanom Mesićem i premijerkom Jadrankom Kosor, susret s ministrom Jandrokovićem na marginama zasjedanja Generalne skupštine UN (23. rujna 2009), a prethodno i posjetu tadašnjeg hrvatskog premijera, Ive Sanadera, Turskoj u veljači 2009. Sličnog su intenziteta bili i tursko-srpski odnosi, za koje su dvojica predsjednika – Boris Tadić i Abdulah Gul – prilikom Gulova posjeta Beogradu 26. listopada 2009. rekli da su „na najvišoj razini u dosadašnjoj povijesti“ (bez obzira na važno neslaganje oko pitanja priznavanja Kosova).
DRUGA NAJVEĆA SAVEZNICA
Kad se radi o bosansko-turskim odnosima, oni već duže vrijeme imaju poseban karakter. Službena turska vanjska politika polazi od zaključka da je Bosna i Hercegovina „jedna od onih zemalja koje su uvijek imale privilegirano mjesto u okviru turske vanjskopolitičke strategije“, i to zbog „dubokih povijesnih, kulturalnih i društvenih veza“. Posebnost tih odnosa vidjela se ne samo tijekom ratnog sukoba u devedesetim godinama – kad je Turska bila vrlo značajan akter u političkoj, vojnoj i diplomatskoj podršci Bosni i Hercegovini, a također (sa Sjedinjenim Državama) i zemlja koja je stajala iza Washingtonskog sporazuma između Hrvatske i Bosne i Hercegovine iz 1994. – nego i u nedavnim turskim inicijativama koje se tiču ne samo bosanske vanjske, nego i unutrašnje politike. U prosincu 2009., predsjedavajući Vijeća ministara Bosne i Hercegovine, Nikola Špirić, posjetio je Tursku, a potom je Turska predložila svim „bošnjačkim strankama“ (Stranci demokratske akcije, Stranci za Bosnu i Hercegovinu, ali i SDP-u Bosne i Hercegovine) da se sastanu, kako bi izgladile međusobne razmirice. Ta je inicijativa – koja na kraju nije uspjela – izazvala stanovite kritike od strane hrvatskih i srpskih zastupnika u bosansko-hercegovačkom parlamentu, koji su držali da se radi o nedopustivom uplitanju u bosansko-hercegovačku unutrašnju politiku . Slične su kritike Turskoj, navodno, tim povodom uputile i Europska Unija i Sjedinjene Države. Postavilo se pitanje: što zapravo Turska želi postići takvim izravnim interveniranjem ne samo u unutarbosansku, nego i unutarbošnjačku politiku?
Takav povećani intenzitet odnosa Turske sa središnjim zemljama prostora bivše Jugoslavije (Hrvatskom, Bosnom i Hercegovinom i Srbijom) ukazuje na novi smjer turske vanjske politike. U posljednja dva desetljeća, naime, iako je Turska bila prisutna na Balkanu i zainteresirana za stanje u toj regiji, ona je najčešće djelovala u okviru međunarodnih organizacija ili u suradnji sa Sjedinjenim Državama. Kao i većina drugih susjednih zemalja – a naročito onih koje su u prošlosti bile izravno involvirane u vojno-političke akcije na Balkanu (makar i tako davno kao što je bio slučaj s Otomanskim imperijem) – i Turska je sve donedavno pažljivo mjerila svoje korake, da ne bi na sebe privukla val kritike i nerazumijevanja. Djelovala je diskretno i oprezno, a u javnosti suzdržano. No, u posljednjih pola godine, Turska napušta tu politiku te na Balkanu počinje djelovati samostalno i s većim samopouzdanjem nego ikad ranije. To se naročito odnosi na njenu politiku prema Bosni i Hercegovini, koju turska javnost drži „drugom najvećom saveznicom Turskoj u svijetu“. Prema nedavnom istraživanju koje je proveo think-tank za međunarodna strateška istraživanja USAK iz Ankare, turski građani identificiraju Azerbejdžan kao najvećeg prijatelja i saveznika svoje zemlje, a odmah iza toga je Bosna i Hercegovina.
Ta je promjena rezultat nove politike kojoj je glavni kreator novi turski ministar vanjskih poslova, Ahmet Davutoglu. Davutoglu, koji je bio profesor međunarodne politike na Sveučilištu Beykent u Istanbulu, a također i glavni vanjskopolitički savjetnik i turskog premijera Recepa Tayyipa Erdoana i sadašnjeg predsjednika (a nekoć ministra vanjskih poslova) Abdulaha Gula, postao je ministar vanjskih poslova 1. svibnja prošle godine. Njegova je vanjskopolitička koncepcija različita od tradicionalnog turskog oslanjanja samo na Zapad – što je Turska dosad činila ponajprije kroz članstvo u NATO-u, čiji je član od 1952., a također i kroz bilateralne odnose sa SAD, čija je glavna saveznica u islamskom svijetu. Prethodna turska vanjska politika bila je dugo „zarobljena“ u nastojanju da zemlja postane članicom Europske Unije. No, taj proces „približavanja“ predugo traje: u najmanju ruku od 1987, kad je Turska zatražila punopravno članstvo, a u širem smislu i duže – od 1963. kad je postala pridruženom članicom tadašnje Europske ekonomske zajednice. Unatoč ozbiljnim reformama koje su izvedene u posljednjih desetak godina, članstvo Turske u Europskoj Uniji je i dalje neizvjesno. Nova je turska vanjska politika, koju promovira profesor Davutoglu, odgovor na tu neizvjesnost.
ALTERNATIVA ZAPADU
Davutolu i dalje vidi Tursku kao saveznicu Sjedinjenih Država i potencijalnu članicu Europske Unije, ali i kao zemlju koja ima ne malu samostalnu snagu, pa se ne mora nužno oslanjati na obećanja koja joj daju zapadni partneri. Ta je snaga – relativno gledano – čak i ojačala u posljednjih nekoliko godina: jednim dijelom i zbog relativnog slabljenja Grčke, koja se nalazi u ekonomskoj i političkoj krizi, kao i u krizi legitimiteta i povjerenja. Turska je dugo – od početka ciparske krize – držala da se Zapad neopravdano stavio na stranu Grčke, te je pritom zanemarivao legitimne turske interese. No, s oslabljenom Grčkom, možda je došao i trenutak za novi uzlet turske vanjske politike. Davutoglu govori o Turskoj kao o globalnom centru koji vodi svoju vanjsku politiku „u svim pravcima“. Umjesto jednodirektivne vanjske politike (oslanjanja na Zapad), Turska treba voditi multidirektivnu politiku u kojoj će ona postati glavni akter u više od jedne važne regije. Regije u kojima bi Turska mogla postati glavna snaga su - Bliski Istok, Kavkaz, Središnja Azija i Balkan. Kad bi doista uspjela u takvom pozicioniranju, Turska bi istodobno postala i jedna od najznačajnijih globalnih sila, budući da ni američka, ni ruska ni europska politika ne bi mogle ostvariti svoje ciljeve bez suradnje s njom. Upravo bliskost turbulentnim i nesigurnim područjima sad postaje turska prednost. Dovoljno je samo nakratko pomisliti o alternativi: što bi bilo da Turska – pozicionirana tu gdje jest – okrene leđa Zapadu? Takva je pozicija dosad bila nezamisliva – a turska je vojska bila glavni čuvar prozapadne orijentacije zemlje. Ni nova vanjskopolitička orijentacija, dakle, neće skrenuti s puta bliskosti Zapadu, a prije svega Sjedinjenim Državama. Međutim, istodobno, Turska nastoji iskoristiti novu situaciju u post-unipolarnom svijetu, kojeg je najavio i sam američki predsjednik Barack Obama, kad je prihvatio da Amerika više neće biti jedina svjetska velesila, iako će ostati i dalje najsnažnija zemlja svijeta. Umjesto toga, stvorit će se više regionalno-globalnih sila, koje će – ako bude sreće – međusobno surađivati. U takvom novom svijetu, Turska vidi svoju veliku šansu: da postane jedan od regionalno-globalnih partnera, i to zahvaljujući svojoj ekonomskoj, vojnoj, demografskoj i kulturalno-identitetskoj snazi kojom može utjecati na političke događaje u turbulentnim područjima. Radi se, naime, o zemlji od 73 milijuna stanovnika, o najstabilnijoj demokraciji i najpouzdanijoj zapadnoj partnerici među islamskim zemljama (unatoč trima vojnim udarima u posljednjih pedesetak godina), o zemlji koja zauzima 17. mjesto na svijetu po veličini svoje ekonomije, o članici NATO-a, OECD-a, G-20 i OESS-a, te o zemlji koja – što nije nimalo beznačajno – postaje jedna od glavnih energetskih sila, naročito zbog toga što će upravo kroz Tursku prolaziti plinovod Nabucco, što će Tursku postaviti u mnogo snažniju poziciju kad se radi o snabdjevanju Europe plinom i naftom. Ta će pozicija omogućiti Turskoj da – ako to želi – dodatno zabrine Europu na način na koji to povremeno, kad joj odgovara, barem simbolički rade Rusija i Ukrajina. Sve je to povećalo razinu samopouzdanja u samoj Turskoj, te stvorilo potrebu da se ona i u svojoj vanjskopolitičkoj strategiji odmakne od pozicije „priključka“ Europi i Sjedinjenim Državama, prema poziciji ozbiljnog i samostalnog aktera u međunarodnim odnosima. Sam ministar Davutoglu je početkom ove godine (5. siječnja 2010.) izjavio da Turskoj treba nova, jača vanjska politika, te najavio otvaranje čak 26 novih diplomatskih misija širom svijeta. Plan je, rekao je turski ministar vanjskih poslova, da Turska uđe u Europsku Uniju do 2023., te da do tada postane i jedna od deset najrazvijenijih zemalja svijeta. Radi se, dakle, o ambicioznom i ne tako kratkoročnom planu jačanja turske pozicije.
Tom strateškom preustrojavanju dijelom je pridonijelo i i nerazumijevanje na koje Turska i dalje nailazi u samoj Europskoj Uniji. Ne samo da je Turska već više desetljeća u nejasnom – i za nju pomalo ponižavajućem – položaju u odnosu na članstvo u EU, nego se u posljednje vrijeme najavljuju i referendumi u pojedinim starim članicama EU (npr. Francuskoj) o eventualnom turskom članstvu, dok se u drugim zemljama (npr. Austriji) jasno daje do znanja da se takav eventualan ugovor neće nikada ratificirati. Vrata Europske Unije, izgleda, ostaju i dalje zatvorena za Tursku. Naročito je bolno – za Tursku – bilo primanje podijeljenog Cipra u Europsku Uniju 2004. godine. Turska zna da Cipar može biti neprevladiva prepreka turskim željama za punopravnim članstvom – i to unatoč tomu što je tursko stanovništvo na Cipru glasalo za sporazum o ujedinjenju otoka, dok ga je grčko odbacilo. Pa ipak, samo je grčki dio Cipra danas u poziciji da uživa sve povlastice punopravnog članstva u EU, dok je tursko stanovništvo de facto isključeno. Nije li onda logično da se Turska okrene na drugu stranu – barem djelomično – te da pokuša ojačati svoju poziciju kako bi u budućim pregovorima s Europom imala snažniju poziciju. Turska nova vanjska politika nije odustala od punopravnog članstva u EU, ali drži da Europi treba pokazati da Turska ima alternativu.
GLOBALNA A NE BRISELSKA INICIJATIVA
Turske nove akcije na Balkanu treba promatrati i u tom kontekstu. Za Bosnu i Hercegovinu dugo se govorilo da treba učiniti korak „od dejtonske prema briselskoj fazi“. No, istodobno, Bosna i Hercegovina je – baš kao i Albanija (i Kosovo) – izostavljena iz grupe zemalja koje su krajem 2009. došle na bijelu šengensku listu (Makedonija, Crna Gora i Srbija). Turska je bila razočarana i time što Bosni i Hercegovini nije bilo ponuđeno nikakvo obećanje o eventualnom članstvu u NATO-u, iako se Turska za takvo obećanje eksplicitno zalagala. Kako u Bosni i Hercegovini Hrvati i Srbi imaju mogućnost da postanu državljani Hrvatske, odnosno Srbije, te time i koriste bezvizni režim pri putovanju u šengenske zemlje, Bošnjaci su se našli u neravnopravnoj poziciji. To će, sasvim sigurno, smanjiti popularnost Europske Unije – koja i tako nije pretjerano popularna ni kod bosanskih Srba ni kod hercegovačko-bosanskih Hrvata. (Nije više ni u Turskoj. Najnovija istraživanja javnosti pokazuju da je u 2008 samo jedna trećina Turaka podržavala članstvo Turske u EU, dok je još 2002. podrška bila na razini od 80%) . Što je, dakle, ostalo od „briselskog puta“ za Bosnu i Hercegovinu? Na neki način, čini se da se sudbina Bosne i Hercegovine (kao i Albanije) sad sve više približava sudbini same Turske – zemlje koju Europska Unija ne razumije i ne prihvaća do kraja. Budući da mnogi Bosnu i Hercegovinu percipiraju kao muslimansku zemlju (iako ona to, sudeći čak i po najnovijim neformalnim procjenama o strukturi stanovništva, zapravo nije, budući da muslimani nisu većina u toj zemlji), stvara se dojam da su Bosna i Hercegovina, Albanija i Kosovo iznimke možda baš iz tog razloga. Čak i ako to nije istinit dojam, on ima potencijal da postane popularan, i da se na njemu gradi sasvim specifična anti-europska, a možda i anti-zapadna retorika. Takva retorika bi naročito politički umjerene Bošnjake mogla voditi ka većem savezništvu upravo s Turskom, a one radikalnije možda i u neke ekstremne forme antizapadnjačkog aktivizma, na što je nedavno upozorio i izraelski ministar vanjskih poslova, Avigor Lieberman.
Ako već dođe do napuštanja „dejtonske faze“ (a to je veliki „ako“), Turska sada u odnosu na Bosnu i Hercegovinu nudi globalnu (a ne „briselsku“) inicijativu. U njoj bi glavni akteri bili ne Brisel, nego Washington, Moskva i Ankara. U tom prijedlogu ima i namjernog nastojanja da se minimizira uloga Europske Unije, ali ima i implicitnog prisjećanja na neefikasnost Europske Unije u devedesetim godinama. Mir u Bosni rezultat je prije svega američkih (uključujući i NATO-ove) akcija, a ne europske diplomacije i vizija. Ministar Davutoglu je početkom siječnja ove godine izjavio da bi takva inicijativa – koja bi uključivala i Moskvu i Washington – značajno smanjila tenzije u samoj Bosni i Hercegovini. „Srbi se osjećaju mnogo ugodnije kad vide da je Rusija prisutna. Bošnjaci bi se, također, osjećali sigurnije ukoliko bi se Turska uključila u taj proces“, rekao je on nedavno. Hrvate se u tom kontekstu ne spominje – i to vjerojatno iz tri moguća razloga. Prvo, zato što se drži da bi ulaskom Hrvatske u Europsku Uniju oni dobili značajnu podršku same Europske Unije, čiji bi državljani postali svi oni Hrvati koji imaju hrvatsko državljanstvo. Drugo, možda se drži da bi Washington u tom kontekstu mogao biti zastupnik Hrvata, naročito s obzirom na to da je Hrvatska također i članica NATO-a, te da je u posljednjih nekoliko mjeseci došlo do poboljšanja američko-hrvatskih odnosa (čemu je značajno doprinijelo hrvatsko svjedočenje u korist Kosova pred Međunarodnim sudom pravde u Den Haagu, nakon čega je odmah – 10. prosinca 2009. - došlo do susreta Gordana Jandrokovića s američkom državnom tajnicom Hillary Clinton ). Treće, vjerojatno se drži da u srpsko-bošnjačkim odnosima treba tražiti rješenje za temeljni problem Bosne i Hercegovine. Usporede li se, naime, analize koje je o stanju u Bosni i Hercegovini 1999. i 2009. objavila Međunarodna krizna grupa (International Crisis Group, ICG), vidjet će se da je 1999. kao glavni problem Bosne i Hercegovine isticano pitanje odnosa Srba i Hrvata, a deset godina nakon toga – pitanje odnosa Bošnjaka i Srba. Srpsko-bošnjački odnosi u Bosni i Hercegovini, naravno, podrazumijevaju involviranost Ankare i Moskve, pa je politika prema Bosni i Hercegovini dobra prilika za Ankaru da uspostavi još jednu u nizu strateških poveznica, koje bi joj osigurale alternativu u odnosu na dosadašnju politiku prevelikog oslanjanja na Zapad. Bosna, dakle, postaje, kako je nedavno izjavio nekadašnji bosanski ambasador u Turskoj Hajrudin Somun, „neodvojivi dio turske strateške politike, što većina bošnjačkih muslimana očekuje već decenijama“.
OBNOVA NEO-OTOMANIZMA
Postavljanje Bosne i Hercegovine tako visoko na listi prioriteta nove turske vanjske politike jest također i indikator onoga što neutralni ili kritički analitičari te politike nazivaju obnovom „neo-otomanizma“. Radi se o tome, naime, da Turska sad po prvi puta otvoreno i javno govori o „povijesnim vezama“ kao jednoj od odrednica svoje vanjske politike, a time odstupa od jednog od temeljnih načela Atatürkove politike potpunog prekida s Osmanskim carstvom i njegovim nasljedstvom. Govoreći upravo u Sarajevu – prilikom otvaranja konferencije o Otomanskom nasljeđu i muslimanskim zajednicama Balkana – ministar Davutolu je u listopadu 2009. podsjetio da u Turskoj živi više Bosanaca nego u Bosni i Hercegovini, više Albanaca nego u Albaniji, te više Čečena i Abhaza nego u Čečeniji i Abhaziji. To je, rekao je, nasljeđe Otomanske imperije. „Mi želimo novu balkansku regiju utemeljenu na političkim vrijednostima, ekonomskoj međuzavisnosti i suradnji i kulturnoj harmoniji. To je bio Otomanski Balkan. Mi ćemo obnoviti takav Balkan“. Ta je izjava odmah kritizirana, ne samo na samom Balkanu, nego i u Briselu. Iako je kasnije ministar Davutoglu pokušao ublažiti njenu jasnoću, te se eksplicitno distancirao od najave formiranja neke nove „Otomanske imperije“, ostaje činjenica da se nova turska vanjska politika ipak oslanja – barem u svom jezgru – prije svega na zemlje „otomanskog commonwealtha“. To, samo po sebi, međutim, vjerojatno nije problematično: ne samo da se i Velika Britanija oslanja na nasljednice svog nekadašnjeg imperija, i Amerika na zemlje engleskog jezičnog područja, nego se i današnja Rusija strateški orijentira na kontrolu i utjecaj u zemljama post-sovjetskog prostora. Tako se ponašaju sve nekadašnje velesile, pa i Turska – koja je ipak glavna nasljednica (i toga se više ne stidi) Otomanskog imperija, koji je na svom vrhuncu (npr. 1683.) obuhvaćao golemo područje od Budimpešte do Basre i od Alžira do Meke – ne vidi (više) ništa sporno u slličnom pokušaju. Treba u tom kontekstu i podsjetiti da je Ahmet Davutoglu ne samo diplomat, nego i politolog, što znači da mu je vjerojatno poznat trend imperio-nostalgije, koji se u akademskoj literaturi pojavio naročito u 1990-tim godinama, i to kao izravna posljedica novog neuspjeha nacionalnih država i nacionalizama da uspostave mir: naročito na Balkanu. Akademska literatura iz tog razdoblja – a naročito britanska – puna je tekstova i knjiga koje govore o „benevolentnim imperijama“, koje su uspjele ono što su njihove nasljednice (nacionalne države) odmah potom pokvarile: uspostaviti i održati trajni mir i sačuvati etnički pluralizam unutar sebe. Na to Davutolu upozorava kad kaže da je Balkan bio područje mira i pluralizma, i da ga – upravo takvog – treba obnoviti. U tom se kontekstu može razumijeti i službeni stav turskog ministarstva vanjskih poslova, kojim se traži da se o Balkanu ne govori u negativnom kontekstu, te da se iz tog pojma izbace pogrešne interpretacije da se radi o zoni stalnih konflikata. Balkan je, naime, dugo bio nazivan i „Turkey in Europe“ („Turska u Europi“), pa se svako negativno obilježavanje Balkana nužno reflektira i na percepciju Turske. U stanovitom smislu, Turska sad obnavlja svoju politiku tretiranja Balkana kao „produžene Turske“, odnosno „Turske u Europi“. To se, sasvim sigurno, ne odnosi na cijeli Balkan – ali bi se moglo odnositi na muslimansko stanovništvo u Albaniji, na Kosovu, u Makedoniji i u Bosni i Hercegovini.
Da bi ostvarila takvu politiku, Turska treba suradnju Rusije i Washingtona. Politika administracije Baracka Obame prema Balkanu još nije sasvim jasna, no – jasno je da Washington želi očuvati jedinstvenu Bosnu i Hercegovinu, te da neće dopustiti da njenim eventualnim raspadom dođe do poraza politike koju su SAD gradile sad već više od desetljeća i pol. Na drugoj strani, izraelsko upozorenje da Bosna i Hercegovina postaje potencijalno gnijezdo europskog terorizma, upozorenje je i Washingtonu, s kojim Tel Aviv ima ponešto zahladnjele odnose nakon inicijalnog Obamina pokušaja približavanja Iranu. Stav Sjedinjenih Država prema turskoj inicijativi oko Bosne i Hercegovine ovisit će, djelomice, i o odnosima između Washingtona i Brisela. Nije sasvim jasno želi li nova Obamina vlada surađivati s Europskom Unijom ili je želi držati na distanci, kako je to činila administracija Georgea Busha Mlađeg. Ako je skeptičan prema Briselu, znači li to da će Obama podržavati članstvo Turske u EU (kao svojevrsnog „trojanskog konja“) ili ne? Dakle, u odnosu Washingtona prema turskoj inicijativi ima još uvijek mnogo nepoznanica. Nije nepoznato, međutim, da Amerika treba Tursku na Bliskom Istoku, te u akcijama oko Iraka, Afganistana i Pakistana. Također, Washington neće dopustiti radikalizaciju turske unutrašnje politike u smjeru nekog skretanja prema političkom islamu. Eventualno skretanje Turske u tom smjeru, značilo bi golemi problem za Sjedinjene Države. Washington dopušta stanovitu retoričku islamizaciju, pa i neo-otomanizaciju, koju je započela Erdoanova vlada, ali i taj razvoj događaja pažljivo prati, kako on ne bi izmakao kontroli.
Kad se radi o Rusiji, u posljednjih pola godine njeni su se odnosi s Ankarom značajno popravili. Tradicionalno rivali ne samo u Srednjoj Aziji, nego i u područjima koja su za obje zemlje od strateškog unutrašnjepolitičkog značaja (u Čečeniji i Kurdistanu), Turska i Rusija su u listopadu 2009. postigle dogovor o suradnji i na neki način „podjeli“ interesnih sfera u energetskoj politici. U siječnju 2010. dogovorile su se o zajedničkoj izgradnji nuklearne elektrane na turskom području. To ih je učinilo „strateškim partnerima“ (kako je tom prilikom izjavio ruski predsjednik Dimitrij Medvedev), a ne potencijalnim konkurentima u industriji prenošenja energije, a time je i ojačalo pozicije obje zemlje u odnosu na Europsku Uniju i Sjedinjene Države. Povrh toga, i politički odnosi dviju zemalja su unaprijeđeni, pa one sada djeluju kao dvije regionalne sile u nizu sporova u regijama koje kontroliraju. Turska je, tako, posredovala u rusko-gruzijskom sukobu u kolovozu 2008., a Rusija je uspješno posredovala kako bi se okončao sad već stoljeće dug prekid odnosa između Turske i Armenije. Zahvaljujući, između ostalog, i tom posredovanju, u listopadu 2009. Turska i Armenija su potpisale protokol o normalizaciji odnosa, te time učinile vrlo značajan prvi korak prema rješavanju problema koji je još od kraja Prvog svjetskog rata ne samo sprečavao bilateralne odnose, nego i značajno utjecao na stanje ljudskih prava i sloboda u samoj Turskoj, te je usporavao na putu prema punopravnom članstvu u Europskoj Uniji. Očekuje se da bi se ove godine (2010.) mogli uspostaviti i diplomatski odnosi između dviju zemalja – što bi bilo od golemog značaja za ukupne islamsko-pravoslavne odnose u Središnjoj Aziji, ali i drugdje.
SUVLASNIŠTVO S EVROPOM
To „drugdje“ odnosi se, prije svega, na Cipar, Makedoniju, Kosovo (bez obzira tretirali ga kao područje pod UN Rezolucijom 1244 ili kao nezavisnu državu) i Bosnu i Hercegovinu. Tursko-rusko prijateljstvo i partnerstvo moglo bi, doista, imati pozitivna učinka na sve te slučajeve, jer se u svima radi o problemu gubitka povjerenja između islamskog i kršćanskog stanovništva. U svim tim slučajevima, došlo je do instrumentalizacije i politizacije prošlosti, koja uključuje i različite oficijelne diskurse, te nacionalne i državotvorne mitove koji se tiču i Otomanskog razdoblja. Za razliku od Washingtona, Moskva – čini se – pokazuje veći interes da u tome sudjeluje zajedno s Ankarom. I Moskvi je, baš kao i Ankari, Bosna i Hercegovina najzapadnija zemlja u kojoj bi mogla ostvariti značajan politički utjecaj temeljem kulturalne i povijesne sličnosti, kao i sličnih političkih pozicija (u njenom slučaju – prije svega s Republikom Srpskom). I za Moskvu je involviranost u Europu od strateškog značaja – ne zbog toga što bi Rusija htjela postati članicom Europske Unije, nego zato što bi željela spriječiti neželjeno involviranje Zapada u post-sovjetski prostor, a naročito u Središnjoj Aziji i na Kavkazu. Također, i Moskva s prilično skeptičnosti gleda na Brisel, kojeg ne doživljava kao značajnog i samostalnog političkog aktera, nego preferira direktne kontakte s pojedinim (važnijim, moćnijim) članicama Unije.
Sve to otvara nova važna pitanja za Bosnu i Hercegovinu, a vjerojatno i za druge zemlje u regiji. Vidjet ćemo hoće li Brisel na to reagirati: i kako. Hoće li – iz bojazni od prevelikog involviranja Rusije, Turske a možda i Amerike u europska pitanja – ubrzati proces pristupanja svih zemalja regije Europskoj Uniji? Ili će nad regijom prihvatiti stanovito „suvlasništvo“ s ne(sasvim)-europskim silama koje imaju globalne ambicije: Amerikom, Turskom i Rusijom? Ili će biti suviše zaokupljen drugim važnim pitanjima – ili suviše podijeljen oko poželjnog smjera akcije – da inicijativu ispusti iz svojih ruku, i prepusti je tom novom regionalno-globalnom trokutu?


(Autor je izvanredni profesor međunarodnih odnosa i nacionalne sigurnosti na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu i docent (lecturer) iz područja međunarodnih odnosa na Sveučilištu Stirling u Škotskoj (UK), te direktor Centra za studiranje europskog susjedstva na tom sveučilištu. Tekst je objavljen u prvom broju "Političkih analiza".)

(zurnal.info)

Kao jedini bosanskohercegovački dopisnik na Međunarodnom sudu za bivšu Jugoslaviju, bio sam i jedini novinar koji je iz dana u dan gledao suđenje Stanislavu Galiću, generalu vojske bosanskih Srba zapovjedniku opsade Sarajevo tokom prvih 22 od 44 mjeseca koliko je trajala. Suština tog procesa nije bila u činjenici da je JNA, odnosno vojska bosanskih Srba opsjela grad, nego u nehumanom načinu na koji je opsada vođena.

POLITIČKA DEMONOLOGIJA

Komemoracija vojnicima bivše JNA – obavljena u organizaciji takozvanog Odbora za njegovanje tradicija otadžbinsko-oslobodilačkih ratova RS – poginulim u incidentu u Dobrovoljačkoj ulici u maju 1992. godine je slavljenje upravo načina opsade koji je na haškom sudu proglašen zločinom protiv čovječnosti.

U političkoj demonologiji srpskog nacionalizma incident u Dobrovoljačkoj zauzima vrlo visoko mjesto, jer svjedoči i simbolizira pravo Bosne i Hercegovine i njenih građana na samoodbranu. Suština uspostave srpske države s ove strane Drine bila je u poricanju prava građana Bosne i Hercegovine da imaju državu i da tu državu brane u skladu sa pravilima koja uređuju međunarodne odnose.

Nakon komemoracije pogibije vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici opsada Sarajeva, odnosno njeni rezultati, nisu zločin protiv čovječnosti, nego legitimno sredstvo u „borbi za slobodu srpskog naroda“ u Bosni i Hercegovini. Zato je posjeta i tobožnja komemoracija još jedan – jako bitan doduše – kamenčić u stvaranju konteksta za podjelu države uz punu podršku i amin međunarodne zajednice.

PITANJE PERCEPCIJE

Tvrdnja kako se posjetom i komemoracijom neće promijeniti nijedna činjenica vezana za opsadu Sarajeva je neinformirana, naivna i naprosto glupava: u politici se odluke obično donose na temelju percepcije.

Na nivou percepcije, nakon obilježavanja pogibije šest „aktivnih vojnih lica“ u Dobrovoljačkoj, sada smo konačno isti i nema nikakve razlike između pravedne borbe za odbranu Bosne i Hercegovine i pokušaja njenog nasilnog rasparčavanja. I jedno i drugo sada su dvije podjednako legitimne politike.

Oko hiljadu ljudi okupilo se danas u prvomajskom protestnom maršu ispred RTV Doma u Sarajevu i krenulo prema fabrici Energoinvesta u sarajevskom naselju Stup. Protestnu šetnju obespravljenih, potlačenih i nezaposlenih organizovao je pokret Dosta! sa sloganom “Nama nije do slavlja, hoćemo svoja prava”. Protest je podržalo i Vijeće Roma Bosne i Hercegovine a u prvim redovima je bio njihov predstavnik Dervo Sejdić. Oni su ovim protestom željeli skrenuti pažnju na veliku stopu nezaposlenosti Roma u BiH.

Kao dio marša zamišljeno je i polaganje cvijeća na kapijama Energoinvesta, simbolu "masovne grobnice radničke perspektive".

{slimbox images/Galerije/prvimaj/1.jpg,images/Galerije/prvimaj/1.jpg;images/Galerije/prvimaj/2.jpg,images/Galerije/prvimaj/2.jpg;images/Galerije/prvimaj/3.jpg,images/Galerije/prvimaj/3.jpg;images/Galerije/prvimaj/4.jpg,images/Galerije/prvimaj/4.jpg;images/Galerije/prvimaj/5.jpg,images/Galerije/prvimaj/5.jpg;images/Galerije/prvimaj/6.jpg,images/Galerije/prvimaj/6.jpg;images/Galerije/prvimaj/7.jpg,images/Galerije/prvimaj/7.jpg;images/Galerije/prvimaj/8.jpg,images/Galerije/prvimaj/8.jpg;images/Galerije/prvimaj/9.jpg,images/Galerije/prvimaj/9.jpg;images/Galerije/prvimaj/10.jpg,images/Galerije/prvimaj/10.jpg;images/Galerije/prvimaj/11.jpg,images/Galerije/prvimaj/11.jpg;images/Galerije/prvimaj/12.jpg,images/Galerije/prvimaj/12.jpg;images/Galerije/prvimaj/13.jpg,images/Galerije/prvimaj/13.jpg;images/Galerije/prvimaj/14.jpg,images/Galerije/prvimaj/14.jpg}

(zurnal.info)

Politički analitičari u Britaniji smatraju da bi jedan banalan gaf, u finišu predizborne kampanje, mogao aktuelnog premijera, Gordona Brauna, i njegovu stranku koštati pobjede na predstojećim izborima. Tj. umanjiti im, ionako ne baš naročite, šanse da se (ponovo) dočepaju vlasti.

Posljedni „gaf“ SDP-ovog sarajevskog gradonačelnika mogao bi, međutim, imati mnogo dramatičnije posljedice, od uskraćivanja podrške njegovoj partiji na oktobarskim izborima, simpatizera im i tradicionalno sklonog dijela biračkog tijela, usljed zgađenosti desničarskim populizmom „mlađahnog“ Behmena, i za ljevicu potpuno neprimjerenim vokabularom i reakcijama.

Mogao bi, naime, pogotovo ne presječe li se ova stvar oštro, s vrha te stranke (i ne prizna li se otvoreno greška – što je za ovdašnji mentalitet ravno ukazanju Gospe, dakle: Čudo neviđeno), presudno uticati na ponovnu pobjedu Milorada Dodika u Republici Srpskoj. A i na gubljenje, ionako sve upitnijeg, multietničkog identiteta stranke i njen samoubilački skok sa pozicije građanske ljevice u septičku jamu bošnjačke desnice. Uz nesagledive posljedice na društvena kretanja.

DA LI I POLITIČARI IMAJU LJUDSKO PRAVO DA BUDU IDIOTI? Zahtjev za zabranu skupa kome je namjera obilježavanje godišnjice pogibije vojnika JNA u Dobrovoljačkoj ulici i to sa argumentacijom da se radi o političkoj demonstraciji i manipulaciji žrtvama i uz držanje predavanja iz bliske istorije, pokazuje potpuno neshvatanje pojmova „demokratija“ i „ljudska prava“ i u opreci je sa svime što ljevica simbolizira (da o amoralnosti uskraćivanja mogućnosti porodicama poginulih, bez obzira ko su i kako su poginuli, da im se oda pošta, sad ne govorimo).

Da bi stvar bila apsurdnija (i politička kasta još jednom jasno ocrtana kao glavni destabilizator društva i države – očito, neovisno o partijskoj pripadnosti i ideologiji iza koje se zaklanja), policija, sudije i mediji, su prinuđeni stati u odbranu poretka i davati neodgovornim, bahatim, priglupim političkim štetočinama lekcije, o principima funkcionisanja demokratije i pravne države, za osnovnoškolski uzrast.

Objašnjavati im da, u demokratskom društvu, samo policija i sud mogu da ograničavaju ljudska prava i slobode. I to na osnovu zakona. I da su, s druge strane, dužni braniti svako ispoljavanje ljudskih prava i sloboda kojima se ne krše postojeći zakoni. A da društvo u kome političari, na osnovu svojih političkih, ideoloških i drugih razloga ili motivisani (predizbornom) borbom za vlast (i - otvorenim ili prikrivenim - koketiranjem sa nacionalizmom) određuju ko može a ko ne šta raditi u „njihovom“ gradu, kantonu, entitetu, državi – sa demokratijom, blago rečeno, veze nema. I da bi, u skladu sa svojim ovlaštenjima, policija i sudovi prije trebali da se bave onim koji nečija prava i slobode dovode u pitanje ili uskraćuju, nego onima koji svoja prava žele da konzumiraju (radilo se tu o „pederima“, novinarima, bivšim borcima, radnicima ili porodicama poginulih u proteklom ratu).

Kao što je za upražnjavanje nečijeg prava na slobodno kretanje, okupljanje i izražavanje, i slobodan život, u skladu sa svojim uvjerenjima, u konačnici, potpuno nebitno šta on o čemu misli (jer u zagarantovane slobode spada i ta da čovjek ne mora misliti kao što mu neko sugeriše da je poželjno ili čak neupitno ispravno, nego može da misli šta god hoće o čemu god hoće. Uključujući mogućnost da bude goli idiot – kakvih u ovoj zemlji, nažalost, ne manjka, od vrha do dna).

LAKO JE NA BURANIJU, HAJD' NA KOMAD GOVEDINE U čitavoj priči, činjenica da iza organizacije ovog skupa stoji Milorad Dodik, kao promotor najcrnje ideologije, otvoreni destabilizator odnosa u zemlji, kriminalac, revizionista i negator genocida, političar fašisoidnih manira i separatističkih namjera, ne igra nikakvu(!) ulogu. Tj. ne može biti nikakvo opravdanje za uskraćivanje elementarnih ljudskih prava i zabranu mirnog okupljanja građana. Čak i ako se radi o otvorenoj provokaciji! (Osim toga, radi se o krajnje licemjernom gestu – hoće li, naime, Behmen tražiti i zabranu predizbornih skupova SNSD-a po Federaciji? I zabranu dolazaka u Sarajevo parlamentaraca i ministara iz RS, i njihovog führera, zbog manje-više otvorenog govora mržnje, revizionističkih, uvredljivih i huškačkih izjava, spram kojih je najavljeni skup krajnje bezazlena manifestacija. I – hajde da se pravimo da ne znamo, pa upitajmo - čemu to vodi?)

Jedini ispravan odgovor na takve provokacije (kao što je najavljeni skup) je - njihovo ignorisanje! A još bolji je obična - ljudskost. S kojom su, u vrlo sličnoj situaciji, reagovali u Tuzli. Potpuno zbunivši provokatore (zainteresovane, naravno, samo za proizvodnju mržnje i sukoba). „Demobilisani borci Tuzle neće se suprotstavljati da dostojanstveno bude obilježena godišnjica stradanja vojnika JNA u Tuzlanskoj koloni", izjavio je predsjednik Saveza demobilisanih boraca Tuzlanskog kantona i vršilac dužnosti predsjednika Saveza boraca FBiH, Nijaz Hodžić. “Ako ja tražim da obilježim ili da podignem spomen-obilježje za stradale pripadnike mog naroda u RS, onda ne vidim razloga da neko sprečava pripadnike drugih naroda da obilježe mjesta stradanja u FBiH”.

A definitivno najgluplji mogući odgovor u ovakvim situacijama je nasilje – bilo zabranom, bilo fizičkim sprečavanjem okupljanja ili napadom na učesnike skupa.

Upravo takav razvoj događaja i priželjkuju destruktivne snage u susjednom entitetu, koje u sukobima vide jedini spas i kojima je, u situaciji širenja mirotvorne, dobrosusjedske politike u regionu, ovakva vrsta reakcija i sukoba prijeko potrebna i možda posljednja šansa za preživljavanje i nastavak planiranog daljneg razvaljivanja države.

Šta, naime, kad, u nastavku, pozivajući se na odluku sarajevske gradske vlasti, u Republici Srpskoj posegnu za raciprocitetom (pa ga, još, karakteristično „napumpaju“) i počnu zabranjivati slična okupljanja (sve do onog u Srebrenici), uzurpiraju slobodu kretanja na svojoj teritoriji (za početak bivšim pripadnicima Armije RBiH, recimo) i zabrane dalje iskopavanje masovnih grobnica? Pošto se odluka gradonačelnika Sarajeva obrazlaže ne zakonskim nego političkim argumentima, to i vlast u RS, koja, kako znamo, ima sasvim drugačiji odnos prema istorijskim događajim, i koju samo zakon prisiljava da trpi aktivnosti koje, s pravom, doživljava kao napade na sebe i tvorevinu kojom vlada, mogu početi da ignorišu zakon i prava ljudi određuju prema svojim političkim interesima. A onda smo ga svi, „da prosti“ Sanja Vlaisavljević, najebali.

TAKMIČENJE U PATRIOTSKOM PIŠANJU U DALJ Ključno pitanje u ovom trenutku je: da li je pomenuti zahtjev za zabranom tek plod individualne (ili kapacitetom ograničene) gluposti i neznanja („ono dalje ne razumijem, izgleda mi se da je mrtva straža“, rekao bi Johan) i nasankavanja na prizemnu provokaciju Milorada Dodika, kome u ovom trenutku grčevito treba novi neprijatelj i nova spirala sukoba i mržnje u zemlji ili se (što je naprosto zastrašujuća solucija) radi o novom kursu Behmenove partije, koja, s ciljem postizanja što boljih izbornih rezultata, odlučuje, makijavelistički, primjeniti nešto od sredstava koja su se na ovim prostorima pokazala krajnje efikasnim.

Da li SDP, naime, koristi prazninu u tom prostoru i ispostavlja kandidaturu za upražnjeno mjesto novog arhineprijatelja Milorada Dodika i njegove politike, sa svim posljedicama tog čina? Ili se počeo pribojavati uspjeha Radončićevog populizma, pa se s njim krenuo takmičiti u „patriotizmu“ (kao posljednjem utočištu hulja)?

Vrijeme će pokazati. No, cilj ne opravdava sredstvo, ma šta ko o tome rekao i mislio. Uostalom, nema boljeg dokaza za to od bizarnog laktaškog vožda. Nije poenta doći do vlasti na bilo koji način (osim ako niste mafijaš, tada, naravno, jeste). Poenta je ljudima dati alternativu i omogućiti im da izaberu.

To što glasači uporno biraju klerofašističku opciju i što King Kong, uz pomoć svog Dnevnog urlika, daljnje radikalizuje desnu scenu u Federaciji, nije i ne može biti razlog da se čitav politički spektar ugura u taj mračni prostor, pa da, po kretenskoj analogiji sa pretvaranjem podjele na desno i lijevo u podjelu na desni i lijevi centar, u svijetu, kod nas dobijemo podjelu na lijeve i desne kleronacionaliste. Tačnije da proširivanjem takvog obrasca sa RS i na Federaciju BiH, potpuno zatvorimo krug i, odustajanjem i onih snaga koje su se 2 desetljeća opirale takvoj politici, okončamo proces dosljednje nacifikacije društva, uskraćujući građanima alternativu.

A POČELI SMO SE I ŠAMARAT Treba konstatovati da je aktuelni skandal još jedno teško sramoćenje zemlje i njenog glavnog grada, u globalnim okvirima. Sasvim opravdana šamarčina stigla je od Vijeća za implementaciju mira, koje je vlasti i građane Sarajeva pozvalo da preduzmu sve neophodne mjere da bi osigurali da komemoracija prođe u miru. Pritom je stav Vijeća da će „Omogućavanje da se ovaj događaj održi i okonča na dostojanstven način doista predstavljati snažan simbol da je Sarajevo multietnički grad u kojem su svi dobrodošli“, naprosto budalaština (koketiranje sa lokalnim legendama koje je Sarajevo stvorilo o samom sebi). Ne radi se, naime, o olimpijskom gostoprimstvu. Niti potvrdi fiktivne multietničnosti. Nisu oni dobrodošli, nego imaju pravo na slobodno kretanje i okupljanje.

I, na izvjestan način, svi problemi izviru iz neshvatanja odvojenosti tih pojmova – nečije pravo da dođe u Sarajevo (ili bilo gdje drugdje) nema nikakve veze sa „pravom“ na dobrodošlicu. To pravo, naime, nije na spisku osnovnih ljudskih prava i valja ga, na neki način, zaslužiti.

Objasnimo to, plastično, na još jednoj sarajevskoj otvorenoj rani: srpski režiser, ovdašnjih korjena, Nemanja Kusturica, kao osoba protiv koje ne postoji nikakva optužnica (a pogotovo ne za ratne zločine) ima pravo, iako je, po svim objektivnim mjerilima, fekalija od čovjeka, kad god bude htio, doći u Sarajevo. I njime se potpuno slobodno kretati. A Sarajevo, odnosno Sarajlije, imaju pravo da njegovu pojavu ignorišu i da im ni na kraj pameti ne padne da ga dočekaju s dobrodošlicom. Nego – s prezirom i gnušanjem. Ili (hajde da zakuhamo do kraja) – to isto pravo (na slobodno kretanje) ima, nakon što je „odležala“ svoju kaznu, i ratni zločinac Biljana Plavšić.

Jeste teško probavljivo i, iz pozicije žrtve, gotovo neljudski, ali je tako.

I sve su ovo tek tranzicijski problemi, prelaska iz crno-bijelog svijeta komunizma, u sivu, nijansiranu zonu demokratije, u kojoj se, između ostalog i zbog pogrešnih očekivanja, još uvijek ne snalazimo najbolje (jer, da budemo cinični do kraja, demokratija ne umije da pjeva, kao što su komunistički sužnji pjevali o njoj).

Poenta je da se ne moramo slagati s nekim (čak nam njegovi stavovi mogu biti odvratni i neprihvatljivi – kao sekularistima vjerski fanatizam, vehabijama homoseksualizam, alkohol ili svinjetina ili žrtvi agresije revizionističke tlapnje) da bi znali da on ima određena prava koja ne smiju biti uskraćena. I da bi znali da štićenjem njegovih prava, štitimo, u stvari, sebe i svoja prava.

A ne moramo biti ni posebno inteligentni da shvatimo da se gradska vlast Sarajeva, svojim ponašanjem - zahtjevom za zabranom, obrazloženim navođenjem mogućnosti da, u slučaju održavanja najavljenog skupa, može doći do sukoba („jer se emocije građana ne mogu kontrolisati“), kukavički sakrila iza svojih građana, koje je, pritom, proglasila nedemokratskim divljacima, bez elementarne sposobnosti samokontrole i dovela nas u situaciju da nam Republika Srpska drži moralne pridike, navodeći kako se na njihovoj teritoriji održavaju komemoracije s hiljadama učesnika, bez ijednog incidenta.

Što bi Valeri rekao: „Oni koji imaju vlast ili su u dodiru s njom imaju više vlasti nego što treba za ono što oni znaju i što mogu znati.“

Jebiga.

(zurnal.info)

Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš sriču ljudska prava sloboda govora antikorupcijske inicijative evroatlantske integracije amin verbalno se obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga

Raspad socijalističke Jugoslavije i ratovi devedesetih potvrdili su Benjaminovu tezu da svaki uspon fašizma svjedoči o neuspjeloj revoluciji. Doista: kada se Jugoslavija raspala, fašizam je bio sve što je (pre)ostalo od njene socijalističke i antifašističke revolucije.

Benjamin je jasan: ako tamo gdje buja socijalno nezadovoljstvo nema dovoljno snažnog emancipatorskog projekta, prevladaće desni populizam, koji će bijesnom narodu dozvoliti malo igara i krvi, malo osvete, ali neće riješiti nijedno pitanje – naprotiv, svako će učiniti još teže rješivim.

SANACIJA ŠTETE

Kao dodatna potvrda toj tezi, na teritoriji bivše Jugoslavije još uvijek se bavimo sanacijom štete koju je napravio fašizam, dok od istinskog emancipatorskog projekta nema ni traga. Otud beskrajni rituali isprika i mukotrpni trening u svim disciplinama političke korektnosti, koji treba da osposobi ljude koji će reagovati na svaku provalu fašizma u prostor javnog – kao da to što nije javan uistinu znači da fašizma nema, da živ i zdrav ne čuči u nekoj rupi. Kako to izgleda u praksi, vidimo svakodnevno: zato što ih je neko napokon uspio ubijediti da je to uslov osvajanja vlasti, osvjedočeni fašisti prestanu sa svojim fašističkim javnim blebetanjem, i od nas se već očekuje da ih prihvatimo ne samo kao ne-fašiste, nego i kao antifašiste (obratite pažnju da se naši fašisti uspješno transformišu u liberale, i tako, jednostavnim pismo-glava obrtom opstaju u političkom životu – vidi: fašisti Tomislava Nikolića. Ne slučajno, i ne tako davno, desni su populisti u Crnoj Gori trijumfalno poručili da će ulazak te zemlje u EU značiti konačni slom komunizma i punu pobjedu principa za koje se borio četnički pokret).

Fašizam koji je u Jugoslaviji eksplodirao početkom devedesetih nije, naravno, Drekavac iz Dragojevićevog film a Lepa sela, lepo gore: u slučaju naših fašizama na djelu smo vidjeli ono što Naomi Klein zove doktrinom šoka: »Istorija savremenog slobodnog tržišta napisana je u šokovima. Neka od najozloglašenijih kršenja ljudskih prava u proteklih tridesetpet godina, koja se obično prikazuju kao sadistički akti antidemokratskih režima, u osnovi su ili počinjeni ili sa namjerom teroriziranja javnosti ili pripremanja tla za uvođenje radikalnih reformi u cilju uspostave slobodnog tržišta«.

Mit o probuđenim nacionalizmima koje komunisti nisu uspjeli do kraja poraziti, prosto, nije ni dovoljno ni dovoljno ozbiljno objašnjenje za ono što nam se desilo. Ne smijemo ispustiti iz vida da se, paralelno sa šokom koji su značili ratovi devedesetih, na teritoriji bivše Jugoslavije odvijala uspostava slobodnog tržišta i uspon nove elite. Da bi ogromna društvena imovina Jugoslavije postala vlasništvo takozvanih »dobitnika tranzicije«, kako lopovi i zločinci protiv čovječnosti (Saramago je nedavno predložio da se bankarima sa Wall Streeta, onima čija je pohlepa izazvala Svjetsku ekonomsku krizu, u Haagu sudi za zločine protiv čovječnosti – i zaista, istinska je šteta što tamo, pored Karadžića, ne sjede i oni »naši« koji su svoje poslovne imperije izgradili na posrednim, ali suštinskim efektima njegovih zločina) sebi tepaju, bio je potreban ogroman šok – naši ratovi to su i bili. Radovan Karadžić, i to je strahoviti podtekst našeg užasa devedesetih, nije bio samo predvodnik fašističkih koljačkih trupa, nego i prvoborac za uspostavu slobodnog tržišta na tlu bivše Jugoslavije. Njegove se zasluge za kapitalizam ne smiju potcijeniti, a sloboda koju je uživao gotovo deceniju i po dok je bio »traženi čovjek« bila je dio tog prvoboračkog paketa.

VANREDNO STANJE

Da bi se izvele ogromne društveno-ekonomske promjene, često je, dakle, nužno vanredno stanje. Obratimo, međutim, pažnju kako vanredno stanje postaje tako često da više gotovo da nema ničeg izvanrednog u vanrednom stanju. Vanredno stanje se, naprotiv, uvodi da bi građani mogLi nastaviti normalno živjeti. Vanredno stanje se uvodi da bi sve ostalo u redu. Vi samo nastavite raditi ono što inače radite: slobodni ste održati sva vaša mala, velika i naročito ona skrivena zadovoljstva - represivni organi sa svojim represivnim praksama garant su da će prijetnja vašoj slobodi biti uklonjena. Kako to izgleda imali smo mnogo puta priliku vidjeti nakon 11. septembra. Nedavno je u Italiji Vlada preventivno poslala 4 000 vojnika pod punom ratnom opremom na ulice, da stoje na prometnim gradskim ulicama, ne bi li građane zaštitili od ilegalnih imigranata koji bi njih mogli opljačkati, a žene im silovati. (Onaj koji se pita kakve veze stanje kapitalizma na zapadu ima sa nama, koje muče druge boljke, idiot je, u iskonskom, grčkom značenju te riječi: jer to zapravo znači pitati »kakve veze naša budućnost ima sa nama«). Prisustvo naoružanih vojnika na ulici nije nešto što treba zabrinuti – naprotiv, to uliva sigurnost. Da li, zaista?

Svojevremeno je, u ono ratno vrijeme, prisjetimo se, Momir Bulatović, predsjednik Crne Gore, dao zanimljivu izjavu koja je, pokazaće se, bila vizionarska. Na novinarsko pitanje kako će pogled na pripadnika vojske i policije koji šetkaju crnogorskim plažama djelovati na strane turiste, on je odgovorio da očekuje da će se to, zapravo, gostima dopasti – jer ko ne želi da bude bezbjedan dok odmara? Doista: ima li ljepšeg odmora od sunčanja i šopinga u vojnom logoru?

Posljedice ratne uspostave slobodnog tržišta vidimo danas, kada širom Crne Gore štrajkuju ljudi kojima je oduzeto sve: od sredstava za rad, do samog prava na rad. KAP otpušta sindikalnu aktivistkinju. To su samo neki znaci onoga što dolazi: broj »onih koji su isključeni« raste, baš kao i osionost tajkuna. Kada nikšićki radnici za sebe kažu da su »poništeni glasački listić«, čime svojim riječima ponavljaju Agambenovu definiciju homo sacera, to svjedoči dimenzije njihovog očaja. Oni koji u tim riječime ne čuju alarm, sutra će osjećati posljedice. Ako sutra oni koji su isključeni pribjegnu nasilju i osveti, kao posljednjem koraku koji im je preostao, niko neće imati pravo na moralne prigovore. Ako sutra te radnike u protestima budu predvodili u glanc-nove liberale obučeni fašisti, to će biti još jedna potvrda Benjaminovoj tezi.

Bog slobodnog tržišta ima svoju religiju i svoje sveštenike. Njegovi redovnici, koji umjesto očenaš po čitavi dan sriču ljudskapravaslobodagovoraantikorupcijskeinicijativeevroatlantskeintegracijeamin rado se verbalno obračunavaju sa »klerofašistima«. Nevolja je u tome što su naši klerofašisti samo simptom: treba liječiti njihovog Boga.

Ovaj tekst govori o onome što je Horkheimer svojevremeno objasnio jednostavnom porukom: onaj koji nije spreman kritički govoriti o liberalizmu, treba ćutati i o fašizmu.

(zurnal.info)

Ovih dana ste izjavili kako su nedavni protesti ispred zgrade Vlade Federacije BiH politički zloupotrijebljeni i da su neredi bili planirani, da li tim želite reći kako se može manipulirati borcima?

-Mislim da su borci bili izmanipulisani od onih snaga kojima nije uopće interes rješavanje boračkih problema. Oni ih žele iskoristiti kako bi stvaranjem nereda destabilizovali prilike u Federaciji, a zatim i u Bosni i Hercegovini. Taj nered su namjeravali iskoristiti za svoje političke ciljeve.

Nije li i vaša stranka manipulirala borcima kada ste uoči izbora 2006. godine donijeli zakon za koji ste već tada znali kako neće moći biti realiziran?

-Za te zakone glasali su svi, i pozicija i opozicija. Svi su na neki način podilazili borcima. Nisam siguran koliko smo mi tada bili svjesni finansijske održivosti tih zakona. Imali smo sasvim druge pokazatelje u odnosu na ono što se kasnije desilo. Osim što su zakoni doneseni mimo realnih mogućnosti, još se išlo šire u implementaciji donesenih zakona. Procjene o finansijskim izdvajanjima kasnije su se višestruko uvećale.

Koliko su, prema vašem mišljenju, opravdani borački protesti?

-Veliki broj zahtjeva jeste opravdan ali nije realan.

Kako mislite nije realan?

-Nije realan u odnosu na ekonomsku moć zemlje. Zahtjevi jesu većim dijelom opravdani kada su u pitanju porodice šehida, porodice poginulih boraca, RVI... Međutim, često oni nisu realni jer nema dovoljno novaca u budžetu.

Poslanici u Parlamentu Federacije Bosne i Hercegovine iz vaše stranke glasali su za sramni zakon o plaćama, koji u ovakvoj situaciji, kada se borcima ukidaju naknade, omogućava povećanje plaća federalnim poslanicima, ministrima, državnim službenicima... nije li to dovoljan razlog da borci, i ne samo oni, javno pokažu svoje nezadovoljstvo ovakvom vlašću?

-Mi smo uvijek govorili da ovakvu tešku ekonomsku situaciju trebaju da snose svi, a ne samo boračke populacije. Napravljen je tu određeni pomak kada su u pitanju uštede i kada su u pitanju plaće, pogotovo u Vladi Federacije. E sada, što se tiče Zakona o plaćama, nama je objašnjeno da on samo uvodi veći red.

A istovremeno i povećava plaće...

-Uvođenje reda bi značilo manja izdvajanja u ukupnom iznosu. Tada bi plata premijera Federacije, kako je nama predstavljeno, iznosila tri hiljade konvertibilnih maraka, kao i kod predsjednika domova. U odnosu na postojeće stanje nijedna plaća ne bi se smjela povećati...

Zakon nije ni prošao u Parlamentu baš zato što je predviđao povećanja plata zaposlenih u državnim institucijama u Federaciji?

-Kako je meni objašnjeno, u svim ovim povećanjima plata Vlada Federacije je najviše sebi smanjila primanja, pa tako premijer ima manju platu nego poslanici u Federalnom parlamentu. U svim zemljama u svijetu plata premijera prati platu predsjednika parlamenta. Moguće da je došlo do povećanja plata u Vladi jer su one mnogo više smanjene nego kod poslanika. Prema mojim informacijama, u novom prijedlogu zakona ići će se na zamrzavanja plata i kod poslanika i u Vladi Federacije.

Izjavili ste također kako je ovo bio udar na Vladu Federacije BiH. Da li ste zadovoljni radom Vlade koja je samu sebe dovela u ovu poziciju? Sve vrijeme, otkako se zakucalo na vrata MMF-a, davali su kontradiktorne izjave u vezi sa rješavanjem statusa boraca.

-Prilikom razgovora sa MMF-om nisu odmah u početku jasno zadate sve pozicije. Stalno se pregovara sa MMF-om. MMF je tražio da se potpuno ukine Zakon o dobitnicima najviših priznanja. Premijer se izborio da taj zakon ostane, kao i određena primanja definisana tim zakonom. Stalno smo u nekim pregovorima i nije čudo što se krene sa jednom izjavom, pa se onda razgovara sa predstavnicima boračkih organizacija, pa se njihovi zahtjevi pokušavaju usaglasiti sa MMF-om... Neminovno je da onda imamo različite izjave i reakcije.

Čini se da je Vlada morala pokazati više odlučnosti i morali su manje kalkulirati u svemu ovome?

-Vlada se nalazi u jako teškoj situaciji i premijer Mujezinović, koji je preuzeo tu funkciju, došao je u najteže vrijeme. On je trebao da plati račune svih politika i povlađivanja koje su do sada bile. Postavljaju mu se veliki zahtjevi na osnovu svih prava koja su uvedena, a mogućnosti su male. Razliku između prava i mogućnosti može samo MMF da nadoknadi, a oni da bi dali te pare postavljaju određene uvjete. Nema neke treće strane. Nemamo mi nekih tristo ili petsto miliona na strani, pa to sada neće Vlada da realizuje.

Postoje stotine miliona nerealiziranih sredstava, međutim, Vlada te pare nije iskoristila jer neka ministarstva nisu uradila svoj posao, kao naprimjer autoput.

-Krediti za autoput su krediti za autoput, a ne za nešto drugo...

Da, ali indirektno kroz poreze i plaće uposlenih to su sredstva koja pune budžete.

-To jeste indirektno povećanje budžeta, ali ovo su direktna budžetska sredstva. Ovi drugi projekti imaju svoje procedure, tendere i slično, koji traže svoje vrijeme. Prije toga, morala su se usaglasiti neka pitanja oko trase, a vi znate kako nam je nefunkcionalan sistem. Svako može da zakoči donošenje odluka. Mi smo vrijeme izgubili jer je jedan od ministara podnio ostavku, a onda su stranke iz reda hrvatskog naroda blokirale proces zbog određivanja trase...

Da, ali se postavlja pitanje koliko je bio pametan potez ministra da podnese ostavku u takvom momentu, čime je izazvao tu krizu?

-Normalno da to nije bio pametan potez. On je to uradio na svoju ruku, protiv stava stranke i bez ikakvog opravdanog razloga. Sigurno da se odlazak tog ministra i ponašanje predsjednice Krišto, koja nije željela da imenuje novog ministra, odrazilo i na implementaciju kredita.

Kako biste vi inače ocijenili rad Vlade Federacije BiH? Svi izvještaji CCI-a pokazuju kako ova Vlada, blago rečeno, nedovoljno radi.

-SDA čini dio parlamentarne većine. Javnost koja na izborima da podršku SDA sa 25 ili 28 posto, često traži odgovornost sto posto. Međutim, mi imamo odgovornost shodno zastupljenosti u vlasti. Mi se trudimo da rješavamo probleme boračkih populacija, da se održi finansijska stabilnost budžeta... Drugi pričaju priče, nastavljaju sa politikom povlađivanja nerealnim zahtjevima, podrškom takvim zahtjevima koji ne vode ka rješavanju problema. Svjesni smo stalnih manipulacija tim populacijama, od izbjeglica, radnika, socijalnih kategorija, boračkih populacija..., bez nuđenja konkretnih rješenja. E sada, da li smo zadovoljni radom Vlade u datim okolnostima? Pa, Vlada je mogla više učiniti, uz sve blokade koje postoje u njenom radu, od onih koje dolaze od koalicionih partnera pa do svih onih blokada koje su posljedica sistema kakav mi imamo.

Činjenica je da mnogi kadrovi SDA, na svim nivoima vlasti, prvenstveno ne rade svoj posao. Evo navest ću vam primjer ministra kulture i sporta u Vladi Kantona Sarajevo Emira Hadžihafizbegovića. Iako je na bolovanju on izvodi pozorišne predstave, snima filmove i reklame. Pored toga što je to zakonski nedozvoljeno, to je i nemoralno. To nije jedini takav primjer, i naravno nije to SDA ekskluzivitet, ali vi ste predsjednik te stranke i da li možete uticati da se takve stvari ne dešavaju?

-Ja se tek povremeno bavim problemima rada kantonalnih vlada i rješavam ih onda kada ti problemi eskaliraju. Tim problemima se uglavnom bave kantonalni odbori SDA. Čuo sam ja te primjedbe i ako je to tako, sigurno je da se niko ne može tako ponašati. Ako ste istovremeno na bolovanju i radite neki drugi posao to je nedopustivo.

Prozvali ste Stranku za bolju budućnost da stoji iza nereda. Koliko su činjenično utemeljene te vaše konstatacije? Ukoliko vas predstavnici te stranke budu tužili zbog toga, šta možete predočiti na sudu kao dokaz?

-Mi smo rekli kako dijelimo mišljenje onih koji smatraju da iza ovih nereda stoji Stranka za bolju budućnost Fahrudina Radončića. Niz elemenata na to ukazuju: od medijske podrške neredima koja već dugo traje, opravdanim ili neopravdanim, nerealnim zahtjevima, afirmacijom raznih radikalnih, ekstremnih izjava, prijetnji, izjava koje potiču fizičke nerede, nekulturnih izjava... Vidjeli ste, kada su ih svi osudili, ti mediji su podržavali i takve nerede. Istaknuti član SBB-a, Dževad Rađo je prednjačio u radikalnim, neutemeljenim izjavama koje pozivaju na nerede, na rušenje Vlade, umjesto na rješavanje zahtjeva... Sve to ukazuje da iza tih nereda može da stoji stranka Fahrudina Radončića.

Kako komentirate to da su svi negativni komentari usmjereni prema vama i premijeru Mujezinoviću?

-Problem je Sulejman Tihić. I Mujezinović i Crnkić su samo stepenice kako da se dođe do Sulejmana Tihića.

Zašto je Sulejman Tihić problem?

-Zbog toga što sam ja predsjednik najjače stranke, i mojim rušenjem se mogu lakše ostvariti politički ciljevi i ambicije SBB-a i Fahrudina Radončića. On smatra da bi mogao lakše manipulisati nekim drugim u SDA, da bi s njim lakše mogao dogovoriti oko nekih stvari.

Koliko je to sada izvodivo nakon Kongresa SDA, kada ste potvrdili svoju poziciju na čelu Stranke?

-Ma, ne može on ništa postići. Ovo što on radi i što pišu njegove novine, najbolje govori da je on svjestan kako gubi i kako će biti poražen na ovim izborima. Svakodnevna izmišljanja, iznošenja raznih poluistina u njegovim biltenima, sve su to samo njegovi neuspjeli pokušaji, ozbiljan svijet to više ne prihvata kao informaciju.

Da li će predsjedništvo SBB-a, na čelu sa Radončićem, biti predmet istrage tužilaštva u vezi sa protestima i napadom na zgradu Vlade FBiH?

-Svi oni koji su uticali, koji su planirali ove nerede, pogotovo oni koji su to poticali, trebaju odgovarati, istraga će pokazati ko su ti ljudi.

Da li će Radončić biti među njima?

-Ponavljam, rekao sam kako dijelim mišljenje onih koji smatraju da iza protesta stoje SBB i Fahrudin Radončić. Istraga će pokazati da li je tako, ja ne mogu to potvrditi dok nadležni ne urade svoj posao.

Komisija za sigurnost SDA je izdala saopćenje u kojem teško optužuje Fahrudina Radončića i SBB da u dogovoru sa Dodikom rade na razbijanju Bosne i Hercegovine. Možete li nešto konkretnije reći o tom njihovom planu i kako oni to namjeravaju uraditi? Šta je potrebno da se desi kako bi prošao taj njihov plan?

-Na jednoj strani imamo Dodika koji govori o razdruživanju, o referendumu, otcjepljenju, negiranju institucija Bosne i Hercegovine – sudova, Tužilaštva... pravi Komisiju za Srebrenicu i radi reviziju genocida u Srebrenici. Na drugoj strani imamo Stranku za bolju budućnost Fahrudina Radončića i njegove medije koji potiču nerede, afirmišu zahtjeve koji za krajnji cilj imaju rušenje sporazuma sa MMF-om, a ako se to desi imat ćemo bankrot Federacije, samim tim i države. Očito je da i jedna i druga politika imaju istu posljedicu – rušenje države, stvaranje nereda u kojem bi se kasnije stvorio prostor za ove ili one političke ciljeve. Komisija za sigurnost SDA je prepoznala šta je rezultat i jedne i druge politike, a vrijeme će pokazati koliko su one bili koordinirane.

Stranka za bolju budućnost nedavno je osnovana i prema nekoliko posljednjih istraživanja bilježe solidan nivo popularnosti među ljudima. Uglavnom su to birači vaše stranke. Kako vi unutar stranke tumačite ove rezultate i imate li odgovor na ovakav razvoj situacije?

-Prema našim prognozama rezultat te stranke će se kretati do pet posto. Ne mislim da će on nešto bitno zahvatiti od biračkog tijela koje inače glasa za SDA. Naročito zbog toga što s vremenom javnost sve više spoznaje koji su krajnji ciljevi te stranke. Ne mislim da će ta stranka biti bitan faktor u političkom životu BiH. Evo, pogledajte podatke koji još nisu objavljeni, ovo je posljednje istraživanje koje je radila agencija Puls: kada bi sada bili izbori za mjesto u Predsjedništvu BiH pobijedio bi Komšić, pa Dodik... ja sam prvi iz reda Bošnjaka... Što se tiče stranka SDP, SNSD i SDA su tu negdje sa 16-17 posto, Stranka za BiH šest posto, a SBB dva posto...

Na čije biračko tijelo pretendira SBB, na birače SDA, SBiH ili možda SDP-a?

-Najmanje će uticati na birače SDP-a, mislim da se on koncentrisao na birače SBiH, a potom na SDA.

Radončić je svoju imperiju izgradio zahvaljujući prvenstveno podršci Alije Izetbegovića i vaše stranke. Da li tu činjenicu i eventualnu dokumentaciju iz tog perioda namjeravate upotrijebiti u demontiranju Radončića?

-Sigurno je da je Avaz formiran uz podršku SDA, u svakom smislu, od finansijske do logističke. Od samog početka pa do 1999. godine Radončić je sve više radio za sebe, a sve manje za SDA. Rušenjem Edhema Bičakčića on počinje da vodi svoju politiku. Mada nije on jedini kome je Stranka pomogla...

Istina, ali je njemu otišao lavovski dio... Krenuli ste u smjene kadrova SDA koji su u upravnim odborima javnih preduzeća, zašto?

-Po zakonu postoji obaveza preispitivanja rada upravnih odbora. U određenim vremenskim periodima provjeravamo da li smo zadovoljni radom upravnih odbora i na osnovu toga donosimo odluke. Bila je Elektroprivreda, sada ćemo ocjenjivati rad UO BH Telekoma...

Da li te čistke imaju veze s tim što se radi o firmama koje su kroz razne aranžmane podržavale Avaz i Radončića?

- Nije to razlog. Mi gledamo kako pojedine firme rade i kako pojedinci rade u nadzornim odborima. Postojale su informacije za nedovoljan angažman i nepravilan rad koje su bile osnova za određene promjene.

Radončić je jednom prilikom izjavio da je najviše zahvalan Aliji Izetbegoviću na podršci koja je vrijedila više nego da je dobio 100 miliona. U praksi, to znači da je vaša stranka svih ovih deset i više najtežih godina, preko državnih institucija, javnih preduzeća i firmi kojima upravljaju kadrovi SDA izdašno pomagala Radončića, kroz pretplatu, marketing, povoljne kredite... Da li ovaj sistem podrške još uvijek funkcionira i da li su smjene u upravnim odborima usmjerene protiv kadrova koji nisu htjeli prekinuti taj lanac?

-Sva ta podrška Dnevnom avazu i svim tim biltenima nije bila dio službene politike SDA. Barem one SDA koju sam ja predstavljao od 2001. godine. Avaz se na ovaj ili onaj način, možda i preko nekih ljudi u SDA, nametnuo kao faktor i medij preko kojeg se osigurava podrška. Na taj način je došlo do manje ili veće uvezanosti i uticaja Radončića na rad nekih javnih preduzeća preko upravnih i nadzornih odbora. Smatram da to nije u redu. Njihov je zadatak da štite državni kapital i interese države. Tako je on sam i uz podršku nekih pojedinaca osigurao te privilegije.

Da li još uvijek postoje u SDA ti ljudi koji podržavaju Radončića?

-Nema ih u rukovodstvu stranke. U samom rukovodstvu imamo jedinstven stav o odnosu prema SBB-u i Fahrudinu Radončiću. Da li postoje neki članovi? Sigurno da postoje oni koji još s njim surađuju.

Jedan od onih koji je značajno pomagao Radončića je bio i Ramiz Džaferović, ipak vi ste ga podržavali do zadnjeg dana, a podržavate ga i danas, jer Džaferović ostaje na mjestu direktora Razvojne banke iako je predmet istrage tužilaštva za nemale zloupotrebe položaja, a navodni princip stranke je da kao takav ne može obavljati bilo koju javnu funkciju. Zbog čega je Džaferović toliko bitan da za njega ne važe ni zakon ni pravila Stranke?

-Nije tačno da za njega ne važe zakoni. Za njega važe zakoni kao i za svakoga drugog. Stranka demokratske akcije ima jasan stav i mi smo na posljednjoj sjednici predsjedništva stranke to i formalizovali. Izmijenili smo pravilnik o kadrovskoj politici gdje smo zajednički stav pretočili u normu po kojoj onaj protiv koga je podignuta optužnica ili ko je osuđen na kaznu zatvora ne može biti kandidat SDA, a ako se tokom mandata podigne optužnica ili bude osuđen, on treba podnijeti ostavku ili treba biti razriješen.

Nadzorni odbor nije prihvatio tu odluku.

-U Nadzornom odboru samo su dva člana SDA. Ja sam lično razgovarao sa jednim članom NO i rekao mu da treba da se usvoji ostavka Džaferovića, s drugim je razgovarao jedan od potpredsjednika. No, taj stav SDA ne obavezuje druge političke stranke koje imaju svoje kadrove u NO Razvojne banke. Ali mi nismo odustali od smjene Džaferovića.

Navodno, odnosi Fahrudina Radončića i reisu l uleme Mustafe Ceriće nisu više dobri kao nekad. Da li to znači da ste vi popravili vaše odnose sa reisom, s obzirom da je podrška islamske zajednice značajna kod birača na koje pretendiraju i SDA i SBB, a i Stranka za BiH?

-Ja sa reisu-l-ulemom dugo vremena nisam direktno razgovarao tako da ne znam koliko su i da li su njegovi odnosi sa Radončićem poremećeni ili nisu. Međutim, i ja sam član Islamske zajednice, kao i mnogi članovi SDA, i imamo tu saradnju na raznim nivoima, od lokalnih muftijstava do vrha. Teško da SDA može biti u sukobu sa samom sobom jer smo i mi dio te Islamske zajednice.

Najavili ste posjetu Beogradu, da li ćete iskoristiti tu priliku da posjetite Iliju Jurišića u zatvoru?

-Pitanje posjeta zatvoru... Vidite, pitanje svih tih krivičnih postupaka treba rješavati na drugi način. Postoji sporazum između BiH i Srbije o ustupanju tih predmeta. Slučaj Ilije Jurišića i slučaj Ganić je posljedica toga što ne postoje zvanične komunikacije između BiH i Srbije. A to trebaju da rješavaju oni koji su zaduženi za to, ne može to da rješava jedan predsjednik stranke.

Pozdravili ste potipisivanje Istanbulske deklaracije, kako vi tumačite taj dokument?

- U svakom slučaju ne smatram ga istorijskim kako su to neki mediji prikazali. Samo po sebi, ono što je napisano u deklaraciji moglo je biti napisano a i ne mora, jer to je nešto normalno u odnosima između dviju zemalja. Podržavam što je došlo do tog susreta. Zahvaljujem se Turskoj koja je učinila veliki napor da se to desi. Podržavam odluku da Predsjedništvo BiH ode u Beograd i da se konačno počne razgovarati o konkretnim problemima. Ima puno stvari o kojima se može razgovarati jer smo četiri godine imali zastoj. Četiri godine jedini odnos koji smo imali sa Srbijom je odnos koji je Srbija imala sa Republikom Srpskom. Tu je odgovornost i naša a ne samo na Srbiji.

Kako tumačite ponašanje Nebojše Radmanovića i Milorada Dodika koji osporavaju Deklaraciju?

-Očito je da njima ne odgovaraju odnosi između dviju država nego da to bude onako kako je do sada bilo. I na nama je odgovornost zašto je to tako bilo. Dok sam bio član Predsjedništva BiH, dva puta sam se sastao sa Tadićem. Išao sam u Beograd, dolazilo se u Sarajevo, Tadić je došao tada u Srebrenicu...

Vjerujete li Tadiću kada kaže kako se Srbija neće mješati u unutrašnje stvari BiH?

-Tadić je dao nekoliko važnih izjava. Rekao je da je nacionalni interes Srbije cjelovita Bosna i Hercegovina, da on neće priznati nikakav referendum koji znači podjelu Bosne i Hercegovine, a zahvaljujući njemu je usvojena i deklaracija o Srebrenici. Ja želim da mu vjerujem i Tadić je sigurno bolji od svojih prethodnika. Moramo iskoristiti tu priliku i rješavati probleme.

Dodik najavljuje referendum, kakav imate odgovor ukoliko on krene u ovu plitičku avanturu?

-Mislim da Dodik to politizira, da skuplja jeftine političke poene. Nema ništa od referenduma. Prvo zato što je on neustavan, nezakonit. Drugo, može ga mačku o rep okačiti, kao i rezultate tog referenduma. Pa nisu to mogli 1991. godine kada je ovdje bilo 13 korpusa, a ne sada. Nema Dodik snage da provede takav referendum. Kako će ga provesti. Nema unutrašnje strane, nema podrške iz vana.

Planirate li se vi izvinjavati za zločine koje su Bošnjaci učinili, recimo za Kazane? Da li ste ikada posjetili porodice žrtava zločina na Kazanima?

-Ja sam i do sada govorio da je greška političara i organizatora što nas ne pozivaju prilikom obilježavanja zločina nad drugim narodima. Često mi je bilo krivo dok sam bio u Predsjedništvu BiH, dakle dok sam i po funkciji trebao biti pozvan, što prilikom obilježavanja, naprimjer zločina u Grabovici kada se okupe svi hrvatski predstavnici tamo nema Bošnjaka. Ja ću zaista nastojati da prvom prilikom posjetim ta stratišta i Srba i Hrvata. Ivo Josipović nam je svima održao lekciju kako se svi u Bosni i Hercegovini moramo ponašati. Ja zaista nemam razloga da se tako ne ponašam jer zaista tako i mislim.

(zurnal.info)

Ambasadori Vijeća za provedbu mira (PIC) su na današnjem sastanku u Sarajevu ponovo potvrdili da bilo koja grupa bilo gdje u BiH ima pravo na mirno okupljanje i demonstracije, uključujući i planiranu komemoraciju u Sarajevu 3. maja.

- Pozivamo sarajevske gradske i kantonalne zvaničnike, učesnike i građane da poduzmu sve neophodne mjere da bi osigurali da komemoracija prođe u miru. Omogućavanje da se ovaj događaj održi i okonča na dostojanstven način doista će predstavljati snažan simbol da je Sarajevo multietnički grad u kojem su svi dobrodošli, navodi se u saopćenju upućenom nakon sastanka.

(Fena)

Radeći kontinuirano na rasvjetljavanju događaja od 21. aprila za vrijeme protestnog skupa ispred zgrade Vlade Federacije BiH, policijski službenici Federalne uprave policije lišili su slobode još pet osoba.

Riječ je o M. M., rođenom 1992. godine u Sarajevu, E. A., rođenom 1960. godine u mjestu Plašće-Priboj, državljaninu i BiH nastanjenom u Sarajevu, i T. Č., rođenom 1990. godine u Sarajevu, zbog postojanja osnova sumnje da su počinili krivična djela nasilničkog ponašanja, napada na ovlašteno službeno lice u vršenju poslova sigurnosti i oštećenja tuđe stvari, saopćeno je iz Federalne uprave policije.

Slobode su lišeni i S. F., rođen 1954. godine u mjestu Budojeviće-Plav, državljanin i BiH nastanjen u Sarajevu, zbog postojanja osnovane sumnje da je počinio krivična djela napada na ovlašteno službeno lice u vršenju poslova sigurnosti i nasilničko ponašanje, te S. S., rođen 1980. godine u Sarajevu, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivična djela nasilničkog ponašanja i oštećenja tuđe stvari.

Postoji osnov sumnje da su se uhapšene osobe, učestvujući u protestnom skupu ispred zgrade Vlade Federacije BiH koji su 21. aprila organizirala boračka udruženja u FBiH, nasilnički ponašale i u odnosu na zgradu Vlade FBiH i policijske službenike koji su bili angažirani na obezbjeđenju te na njih bacali kamenice i komade betona.

To je dovelo do ugrožavanja građanskog mira, velikog uništenja imovine, te nanošenja povreda za 23 policijska službenika.

Također, osnovano se sumnja da je M. M. iz zgrade Vlade FBiH iznosio određeni inventar, koji je potom uništavao.

Policijski službenici su Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo podnijeli i prijavu protiv maloljetnog B. A., rođenog 1993. godine u Essenu, Njemačka, državljanina i BiH nastanjenog u Sarajevu, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivična djela nasilničkog ponašanja, napad na ovlašteno službeno lice u vršenju poslova sigurnosti i oštećenje tuđe stvari.

Ta je osoba, koristeći svoje zakonsko pravo, odbila dati izjavu policijskim službenicima, braneći se šutnjom.

Prijavljen je i D. M., rođen 1994. godine u Feldkirichu, Austrija, državljanin i BiH nastanjen u Sarajevu, zbog postojanja osnova sumnje da je počinio krivično djelo nasilničkog ponašanja. On je priznao učešće u pomenutim neredima.

Osobe lišene slobode su nakon uzimanja iskaza predate Kantonalnom tužilaštvu Sarajevo na daljnje postupanje.

Policijski službenici Federalne uprave policije su do danas, zbog nereda ispred zgrade Vlade Federacije BiH, slobode lišili 22 osobe, a protiv još tri osobe su podnesene prijave nadležnom tužilaštvu.

Pripadnici Ministarstva unutrašnjih poslova Kantona Sarajevo su zbog pomenutih nereda slobode lišili šest osoba.

Ukupno je podnesena 31 prijava, a 28 osoba je lišeno slobode. Istraga o ovom događaju se nastavlja.

(Fena)

Nema dobrih i loših odluka već se one mjere nastalim posljedicama. 3. maja ćemo znati na čemu smo

"Pošto se mnogo manipulisalo, lagalo, izmišljalo o tome koliko je stradalo u Dobrovoljačkoj ulici, vrijeme je jednom da se kaže tačno, a to samo mogu ja. U toj Dobrovoljačkoj ulici oni su napali jedno sanitetsko vozilo. Poginuo je jedan vojnik - Tomović Zdravko iz Han Pijeska, tri pukovnika - Sokić Miro, Radulović dr. Budimir i Mihajlović Boško, i jedan potpukovnik - Jovanić Boško, i jedna žena, muslimanka, Šuko Nurmela, koja je došla iz Zagreba sa tom komandom, i ona je rekla: "Ja neću nikakvu drugu vojsku, ja idem sa mojom vojskom, pa neka poginem". Znači, šest osoba je stradalo - od 261. Valjda su ovi u Beogradu izgubili strpljenje što mi nismo stradali, već ne stradamo. Te laži koje su prosute oko Dobrovoljačke je nešto najsramnije što se može čuti. Ja sam se borio da to objelodanim. "Novosti" nisu smjele, "Politika" - ma ni govora. "Televizija Srbije" - ma ni govora. "Radio Beograd" - ma kakvi. Do dan-danas". Tako je prije devet godina za Radio Slobodna Evropa događaje u Dobrovoljačkoj ulici od 3. maja 1992. opisao nekadašnji komandant sarajevske Vojne oblasti JNA general Milutin Kukaknjac. Nakon što ga je zvanični Beograd smijenio i poslao u penziju, a polovinom maja '92. na njegovo mjesto imenovao zločinca iz Kalinovika Ratka Mladića, Kukanjac je nestao iz javnog života. Do svoje smrt 2002. životario je u Srbiji koja mu nikada nije oprostila što 2. i 3. maja 1992. godine nije izvršio naredbu vrhovne komande i oružjem zauzeo Sarajevo.

JNA NI MRAVA NE BI ZGAZILA

Kukanjac je autor i one čuvene izjave da „JNA ni mrava ne bi zgazila“ dok su padinske sarajevske mahale razarane minobacačkim granatama njegove vojske. Kukanjac je komandovao i hapšenjem Alije Izetbegovića, njegove kćerke Sabine, Zlatka Lugumdžije i Dinčeta Imamovića na sarajevskom aerodromu, što je predstavljalo uvod u državni udar i okupaciju institucija Bosne i Hercegovine. Kukanjac je po komandnoj odgovornosti najzaslužniji i za provedbu zločinačkog Plana RAM prema kojem su na brdima oko Sarajeva mjesecima prije agresije na našu zemlju ukopani tenkovi, topovi i mitraljezi JNA iz kojih će se pune tri i po godine ubijati sve što se kreće po gradu... I to je samo dio „zasluga“ koje historija pripisuje Kukanjcu, no bez obzira na logističku pripremu rata Kukanjac, kako rekosmo, nije izvršio glavni zadatak i zbog toga je morao otići.

RAZVUCI IM PAMET NJIHOVU I TUCI VELUŠIĆE

27. maja 1992. prvi put ćemo se uvjeriti kako komanduje Kukanjčev nasljednik. Sjećate se sigurno onih Mladićevih naredbi kada u slušalicu poziva na „razvlačenje pameti“ i granatiranje „Velušića jer tamo nema srpskog življa mnogo“. Tri godine kasnije svoj zločinački ratni put Mladić će okončati genocidom u Srebrenici. Danas i on živi u Srbiji. Kao svojevremeno Kukanjca, ni Mladića danas nema u javnosti. Niko mu ne traži intervjue, a odnedavno ne podiže ni penziju zarađenu u vojsci predsjednika Borisa Tadića. Svakodnevno tek viđa vojne bezbjednjake zadužene za njegovu potpunu sigurnost. No vratimo se na žrtve iz Dobrovoljačke. Kukanjac je, dakle, tvrdio da je tog 3. maja ubijeno šest osoba. I treba mu vjerovati. Vlast u Sarajevu je za osamanest godina morala (ako to već nije željela) rasvijetliti sve okolnosti zbog šest ubistava iz JNA kolone počinjenih tog dana. Nakon što ovdašnje pravosudne institucije nisu obavile svoj zadatak i u haos koji je vladao 3. maja '92. nisu uvele kakav-takav red i elemente pravne države, na scenu je stupila beogradsko-banjalučka propaganda zbog koje danas u londonskom kućnom pritvoru Ejup Ganić čeka na „konačno rješenje“. Argumenti koji se sada potežu, od haških odluka do pravedne borbe za odbranu glavnog grada i države Bosne i hercegovine, očigledno ne piju vode. Negatori genocida u Srebrenici predvođeni Miloradom Dodikom od Dobrovoljačke žele napraviti novi mitomanski kosovski boj u kojem je „od tuđinske ruke stradalo na stotine srpskih boraca i civila“. Dobrovoljačka je tako postala nova hridina na koju su se nasukali svi bosanskohercegovački nacionalizmi i politički motivirana mržnja.

SAMO DA RATA NE BUDE

Pričao mi je ovih dana jedan ugledni sarajevski policajac da se na vojnim i policijskim akademijama nauči kako nema dobrih i loših odluka, već da se njihov kvalitet određuje na osnovu posljedica koje te odluke proizvedu. Tako nekako treba posmatrati i zahtjev Gradske uprave Sarajeva kantonalnoj policiji o zabrani prethodno najavljenog i odobrenog skupa u Dobrovoljačkoj. Argumenti gradonačelnika Alije Behmena (a posebno onaj o pokušaju promjene karaktera rata u Sarajevu) su uglavnom ispravni i razumno utemeljeni. Uostalom, prije desetak dana smo se pred sjedištem Vlade FBiH uvjerili koliko je tanka linija između masovnog nasilja i najavljenih mirnih protesta. Međutim, bojim se da će bez obzira na konačnu odluku kantonalnog MUP-a u Dobrovoljačku 3. maja ipak doći svi oni koji su to i namjeravali da urade. Da sve bude gore, najava zabrane će na ovo mjesto dovesti i one koji tamo sigurno nisu planirali biti. To se prije svih odnosi na čelnike SNSD-a. U inat Dodikovoj politizaciji čitavog slučaja sa druge strane „linije“ će biti građani Sarajeva, žrtve opsade, rodbina poginulih Sarajlija, a moguće i branioci našeg grada koji su na tom mjestu blokirali kolonu JNA prije osamnaest godina. Treba li više razloga za zabrinutost?

Kako reče moj policijski sagovonik-nema dobrih i loših odluka već se one mjere nastalim posljedicama. 3. maja ćemo znati na čemu smo.

Vlada FBiH spremila je novo iznenađenje za ratne vojne invalide, demobilisane borce, civilne invalide, ukratko, za sve korisnike socijalnih davanja. Pored novčanog cenzusa biti će uveden i imovinski cenzus čija primjena počinje od 1. januara iduće godine, saznaje “Žurnal”.

Dok se u Parlamentu FBiH vodila žestoka borba oko plata funkcionera i državnih službenika i neuspješno pokušavala uvjeriti boračka populacija da se ne buni previše zbog već uvedenih smanjenja dosadašnjih prava i primanja, Vlada FBiH je zajedno sa Vladom RS i Vijećem ministara BiH u tišini 5. marta ove godine MMF-u uputila novo “Pismo o namjerama”.

Ovim “pismom” Vlada FBiH se svečano obavezala da će u sklopu reforme postojećeg sistema socijalnih davanja uvesti “sveobuhvatan imovinski i prihodovni cenzus, i uvesti reviziju imovine za sve korisnike civilnih i ratnih prava od 1. januara 2011. godine”

Više nema novca za demobilisane borce

Prevedeno na običan jezik, ovo znači da će zadržavanju postojećih naknada ratnim i civilnim invalidima, od početka iduće godine, demobilisanim borcima zavisiti ne samo od visine drugih novčanih primanja već i od toga da li raspolažu i drugom imovinom, poput stanova, kuća zemljišta.

U svom pismu MMF-u Vlada FBiH nije se bavila detaljima koliko će konkretno iznositi imovinski cenzus te da li će time biti obuhvaćeni možda i automobili i mobiteli, ali to su ionako “tehnički detalji”.

Najmanje razloga da se bune zbog ovog imovinskog cenzusa imaju demobilisani borci jer sa ili bez imovinskog cenzusa više neće imati šta da izgube, jer od 1. maja ove godine ionako prestaje isplata dosadašnjih naknada za nezaposlene borce.

Da se ne bi uzalud nadali, u “Pismu o namjerama”, Vlada FBiH kategorički tvrdi da “ sve eventualne buduće povlastice za demobilisane borce neće sadržavati novčane povlastice, posebne penzije, stambene kredite ili naknade za troškove stanovanja.”

Ovo znači da svako eventualno muljanje i petljanje aktuelne vlasti do opštih izbora 3. oktobra sa maglovitim obećanjima demobilisanim borcima kako će se Vlada FBiH pobrinuti za njih, može biti smatrano samo za čistu predizbornu demagogiju.

Smanjuju se i izuzetne penzije

Nekog razloga za zadovoljstvo nemaju ni oni koji su uspjeli ugrabiti izuzetne penzije pod naročito povoljnim uslovima u prethodnim godinama jer vlada nije zaboravila ni njih.

Namjera Vlade FBiH je da smanji budžetska izdvajanja za izuzetne penzije na dva načina. Jedan je pooštravanjem kriterija za sticanje izuzetnih penzija ubuduće, što znači “ko je jamio, jamio”.

Drugi način uštede je smanjivanje razlike između prosječnih “običnih” penzija i prosječnih izuzetnih penzija. Kako je teško očekivati da će postojeće penzije običnih penzionera drastično porasti ovo smanjenje razlike vlada namjerava izvesti kroz smanjenje izuzetnih penzija.

Iako Vlada FBiH u svome pismu MMF-u navodi da je odlučna da ograniči plate državnih službenika na svim nivoima vlasti, ovaj utisak se nije stekao na osnovu dosadašnjih prijedloga zakona, po kojima bi se ovo ograničenje za ministre i poslanike u federalnom parlamentu na volšeban način pretvorilo u povećanje njihovih dosadašnjih plata.

Budžetske rupe veće od planiranih

Vlastima u BiH štednja nekako ne ide od ruke. U prvom pismu o namjerama koje je BiH uputila MMF-u u junu prošle godine i na osnovu kojeg je i odobren kredit MMF-a za BiH od 1,2 milijarde eura, računica je bila da će 2009. godinu budžeti u BiH završiti sa ukupnim deficitom u vrijednosti od 4,7 posto društvenog bruto proizvoda. Kada se na kraju godine podvukla crta pokazalo se da je deficit i pored svih najavljenih mjera štednje dogurao do 5,3 posto BDP.

Tako se prema najnovijoj računici vladinih stručnjaka u FBiH, ako bude sreće, ukupan deficit svih budžeta u FBiH trebao zaustaviti na 439 miliona maraka. Za toliko bi znači u ovoj godini troškovi trebali biti veći od prihoda.

Ali kako se već pokazalo u prošloj godini, vlast je loš prorok pogotovu kada se radi o trošenju budžetskih para pa i ovog puta ne bi bilo preveliko iznenađenje ukoliko bi se na kraju pokazalo da se u zanosu potrošilo i više nego što je planirano a da su prihodi i bili ispod očekivanja.

U dopisivanju sa MMF-om Vlada FBiH se slavodobitno hvali da je situacija mogla biti i gore ali je pronađeno spasonosno rješenje, pa je i ono malo novca za kapitalne investicije dodatno skresano.

Pušenjem protiv bankrota

Ministrima finansija u BiH najdraža kategorija stanovništva su pušači. Za razliku od invalida, demobilisanih boraca, penzioneri koji ionako samo traže pare kojih nema dovoljno i stvaraju čuvarima kase dodatnu glavobolju pušači donose čistu zaradu u državne kase.

Zahvaljujući povećanju akciza na cigarete od početka ove godine ministri finansija računaju da će BiH inkasirati dodatnih 120 miliona maraka. Pomisao na ovaj novac unosi tračak svjetlosti u sumornu svakodnevnicu ministara finansija pa sa neskrivenim optimizmom obavještavaju MMF da će akcize nastaviti da rastu do 2015. godine, tj. dok se ne izjednače sa evropskim prosjekom.

Pušači tako imaju satisfakciju da na sasvim razložne kritike nepušača kako pušenjem uništavaju i svoje i tuđe zdravlje, sad mogu s ponosom odgovoriti “jeste, ali ja pušenjem spašavam državu od bakrota”.

(zurnal.info)

Specijalno tužilaštvo Republike Srpske ima namjeru da optuži najmanje dvadeset visokih funkcionera Investicionorazvojne banke i Gradske uprave Banjaluka zbog malverzacija sa akcijama Medicinske elektronike i gradskim građevinskim zemljištem. Ovo je za Žurnal potvrdio jedan od istražitelja, ističući da su pritisci na ovu instituciju permanentni i iz dana u dan sve oštriji i brutalniji. Prema njegovim riječima, krugovi bliski premijeru Miloradu Dodiku svakodnevno nasrću na uposlenike Specijalnog tužilaštva, insistirajući da istraga ni na koji način ne dovede do predsjednika Vlade RS. Naši sagovornici dalje kažu da su naredne tri do četiri nedjelje u ovom slučaju prelomne i da će se iskristalisati da li će istraga krenuti lično prema Dodiku, jer je već sada nesporno da Mile Radišić, njegov kum i intimus i vlasnik fantomske firme «Grand trade» nikako bez premijerovog odobrenja nije mogao postati većinski vlasnik akcija Medicinske elektronike za svega 180 hiljada KM, te 30 dunuma gradskog građevinskog zemljišta u centru Banjaluke, koje je dobio za cirka 5 miliona maraka. S tim što mu ti placevi nikako nisu mogli biti dodijeljeni, jer se značajan broj njih nalazi u vlasništvu «Medicinske elektronike», «Elektroprenosa», te u privatnom posjedu.

Uprkos pritiscima, Specijalno tužilaštvo gradonačelnika Banjaluke Dragoljuba Davidovića tretira kao osumnjičenog, kao i još nekolicinu visokih funkcionera grada. Svi oni su već jednom saslušani, a u vremenu koje predstoji bit će obavljeni i dodatni razgovori s njima. Koliko je akcija sveobuhvatna svjedoči i podatak da uredi za nekretnine u upravi Banjaluke tokom ove sedmice uopšte nisu radili sa klijentima, već su sve vrijeme dostavljali dokumentaciju Specijalnom tužilaštvu RS.

NAGRADA ZA POSLUŠNOST

Mile Radišić je nakon rata radio kao vozač, a najznačajniji šoferski posao bio mu je vozikanje Branislava Lolića, nekadašnjeg visokog funkcionera SDS-a u Banjaluci. Tokom previranja 1997. godine i sukoba na relaciji Biljana Plavšić - Radovan Karadžić, Lolić je podržao tadašnju predsjednicu RS i bio jedan od osnivača njenog srpskog narodnog saveza. Zajedno sa njim u SNS odvezao se i Radišić, koji na volšeban način završava fakultet, a kao nagradu za doprinos «demokratskim promjenama» biva postavljen na čelo Lutrije RS. Tog trenutka kreće Radišićevo naglo bogaćenje i njegov uspon u hijerarhiji «Dodikovih biznismena». On uspostavlja bliske i prijateljske odnose sa tadašnjim premijerom Dodikom, a najveći dio novca iz Lutrije zavrašava u njihovim džepovima.

SVE ZA GLORI

Vrhunac pljačkanja ove firme je famozni ugovor između Lutrije i kiparske firme Glori, potpisan 11. marta 2000. godine. Marta te godine Dodik i Radišić su se u pratnji Branislava Lolića, tadašnjeg predsjednika Upravnog Odbora Lutrije, zaputili u Limasol i potpisali kriminalan ugovor, prema kojem je iz Lutrije Republike Srpske u devet narednih godina trebalo da se na nezakonit način izvuče oko 90 miliona maraka. Dodik i Radišić su ovim ugovorom Lutriju pretvorili u vlastitu firmu koja im je trebala donijeti enormnu zaradu. Suština kriminalnog dokumenta sadržana je u odrednici da firma “Glori” u savez sa Lutrijom unosi jedan računar (može i polovni) i delegira jednog čovjeka u Menadžerski tim, dok Lutrija ustupa sve svoje materijalne, infrastrukturne i ljudske resurse. U takvoj nakaradnoj postavci sve je nakazno i zločinačko: tako je određeno da od zarade Lutriji Republike Srpske pripadne 40 posto, a “Glori” 60 posto novca iz Zajedničkog fonda, koji je formiran odmah nakon potpisivanja ugovora. Još je naglašeno i podvučeno da svako od svojih para plaća svoje zaposlene - Glori svog menadžera, a Lutrija sve ostale radnike. Uz to je Lutrija garantovala da će “sva oprema i ostala imovina koju upotrebljava Glori u ovoj saradnji” biti svojina kiparske firme i kao takva isključena “od bilo kojeg potraživanja bilo koje vrste od bilo kojeg trećeg lica prema Lutriji”. Preciznije, Lutrija će iz onih svojih 40 posto podmiriti i sve troškove i eventualne gubitke. Moglo bi se nabrajati unedogled, paragraf po paragraf, šteta po šteta.

DODIKOVO KUMČE

Na Kipru je prvo ovjeren Ugovor o poslovno tehničkoj saradnji, čiji je potpisnik bio Mile Radišić, a svjedoci Milorad Dodik i Branislav Lolić, potpisan je i Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću. Po povratku u “bolji dio BiH”, Vlada RS 14. aprila 2000. godine, Rješenjem o davanju saglasnosti na Ugovor o saradnji na klasičnim igrama na sreću pečati kriminalni posao započet u Limasolu. Ovo rješenje, odlukom vlade, nije objavljeno u službenom glasniku, što je opšteprepoznatljiv Dodikov rukopis u brojnim kriminalnim poslovima, koje je kao premijer organizovao i izvršio. Važno je istaći da Vlada ovaj Ugovor nikako nije smjela dopustiti, a kamoli podržati, jer je bio u suprotnosti sa svim, u to vrijeme važećim zakonima, a posebno sa zakonom o igrama na sreću, koji nije dopuštao bilo kakvu privatizaciju Lutrije, što suštinski, ovaj štetni i katastrofalni dokument, jeste. Uprkos tome, Glori i Lutrija već 22. juna 2000. godine kreću u zajednički poduhvat i emitovanje instant srećke. Posrećilo se Glori, jer je Lutrija u narednih godinu dana izgubila milionske svote.

KRIMI PRIČA O DODIKU I SEDAM MILIONA

Lutrija RS tokom 2000. i 2001. godine kupuje lutrijskog materijala u vrijednosti od nevjerovatnih 7,3 miliona maraka. Ovaj akt je dio kriminalnog plana iz Limasola i poslužio je za izvlačenje novca iz Lutrije. Preciznije, za pranje para i presipanje sa računa Lutrije u džepove Dodika i Radišića. Cijeli ovaj lutrijski materijal i dan danas je u skladištima ove kuće, a da nije utrošen ni jedan jedini papirić. Radi se o bezvrijednoj hrpi hartije koja se jedino može prodati za par stotina maraka kao stari papir za reciklažu. Lutrijski materijal vrijedan 7,3 miliona dovoljan je za cijeli kontinent, a kamoli za RS, pa nema dileme da on uopšte nije toliko ni plaćen. Njegova vrijednost bila je najviše stotinu hiljada maraka, a sve ostale pare uzeli su Dodik i Radišić, koji je tada keš u navedenoj vrijednosti odnio u torbama na Kipar. Interesantno je da u Lutriji RS, sudeći prema zvaničnim Revizorkom izvještajima za prošlu i pretprošlu godinu, ovaj materijal i dalje vode u vanbilansnim evidencijama i to u vrijednosti od 7,3 miliona, što je tragikomično.

“Najveći dio lutrijskog materijala se odnosi na zastarjeli lutrijski materijal iz 2000. i 2001. godine kupljen radi organizacije zajedničke instant lutrije sa firmom “Glori” (7,336,490 KM). zastarjeli lutrijski materijal trebalo bi zapisnički uništiti i isknjižiti iz evidencije, jer već odavno nije upotrebljiv”, navodi se u revizorskim izvještajima. Uništenje ovog materijala ne znači i uništenje dokaza protiv Dodika i Radišića, ali je pitanje da li će istragu i o ovom slučaju povesti Specijalno tužilaštvo. U svakom slučaju, “Glori” u ovom poslu nije izgubila ni marke, jer marke nije ni uložila.

UNIŠTAVANJE TRAGOVA

Krajem 2000. godine Dodik gubi izbore, što je bio siguran znak da ni Mile Radišić neće još dugo ostati direktor Lutrije. Sredinom jula te godine on je i smijenjen, ali je prije svog odlaska sa direktorskog smjesta samoinicijativno prekinuo Ugovor sa kiparskom firmom “Glori”, premda je na taj način rizikovao da Lutrija RS u arbitražnom postupku pred beogradskim trgovačkim sudom izgubi 82 miliona maraka na ime odšete zbog tog jednostranog čina. Radišićev potez siguran je dokaz da je kao i Dodik bio duboko svjestan štetnosti ugovora, te da ga je iz straha od odgovornosti i prekinuo. On, nedugo nakon odlaska iz Lutrije, aktivira firmu Grand trejd, koja nije imala ni kancelarije ni telefona. To ipak nije smetalo gradonačelniku Dragoljubu Davidoviću da Radišićevom kofer preduzeću badava dodijeli zemljište u centru Banjaluke vrijedno desetine miliona maraka. Nakon raskida ugovora advokati Glori su se u nekoliko navrata tokom 2001. i 2002. godine obraćali novom menadžmentu, zahtijevajući nastavak saradnje, pri tom prijeteći tužbom od 82 miliona maraka. Niti je uspostavljena saradnja niti je tužbe bilo, što svjedoči da je Dodik primirio stvari, čekajući da se ponovo vrati na vlast. Što se i desilo 1. marta 2006. godine.

DINASTIJA SREĆE

Nakon Dodikovog ponovnog dolaska na vlast uslijedila je smjena čelnika Lutrije, a za direktora je postavljen javnosti nepoznati Siniša Dojčinović, koji je već gotovo dvije godine vršilac dužnosti, što je u potpunoj suprotnosti sa svim zakonskim normama. Dojčinović je sin rođene sestre Mileta Radišića i doveden je u Lutriju da bi se u porodici konačno anulirao kriminalni ugovor iz 2000. godine, zbog kojeg je Dodik morao odgovarati. Dojčinović je pokušao sakriti odnose između Lutrije i Glori, tvrdeći da “srećna firma“ ništa ne isplaćuje kipranima, što je notorna laž. Revizorski izvještaj za 2008. svjedoči da je “Glori” isplaćeno 302 hiljade maraka. Tolika je odšteta nedavno presuđena zbog raskida ugovora. Za ovu sumu dodatno je oštećen ovaj entitet, jer je Dodik prije osam godina odobrio i potpisao štetan i kriminalan ugovor.

LAŽNI DOKTORI SA FANTOMSKOG “ŠERBATOVA”

Radišić je preko noći završio fakultet, a preko jutra je magistrirao na nepostojećem ruskom univerzitetu “Knez Šerbatov”. Postao je magistar finansijskog menadžmenta. Interesantno je da mu je ime i prezime napisano latinicom, što je nonsens ako se ima u vidu da je fakultet ruski. Latinica ili ćirilica, to Radišiću nije smetalo da doktroira negdje u bijelom svijetu, pa čak objavi i knjigu. Legenda kaže da je tu knjigu donio jednom prijatelju i rekao mu: “Pročitaj šta sam uradio”, na šta mu je ovaj knjigu vratio, odgovorivši: “Pročitaj je prvo Mile ti”! Interesantno je da je na nepostojećem univerzitetu “Knez Šerbatov” glavni u Komisiji bio aktuelni predsjednik Rajko Kuzmanović, a da su na njemu “doktorirali” Miroslav Mikeš, Tihomir Gligorić, Ostoja Kremenović, te ostala mnogobrojna rodbina i prijatelji Milorada Dodika. Iako je postojanje ovog univerziteta zvanično demantovala Ruska vlada, a cijeli slučaj završio u Tužilaštvu RS, istraga stoji, “jer bi to bio udar na RS”.

Premijer Kantona Sarajevo želi zatvoriti centar grada za saobraćaj. Sarajlijama bi tada gotovo jedina mogućnost bila parkirati auto na ogromnom parkingu poslovnog centra Al Shiddi, čija bi se izgradnja mogla završiti taman u vrijeme zabrane saobraćaja. Milionski prihod od parkinga tada bi bio zagarantovan

Besim Mehmedić, premijer Kantona Sarajevo, ima novu ideju! A kad Besim ima ideju, to nas obično mnogo košta. Njegove ideje uglavnom vrijede od milion pa naviše. Ova o kojoj pišemo dobacuje i do 15 miliona godišnje. Prošle godine, otprilike kada se na Marijin Dvoru počeo praviti veliki parking sa hotelom i tržnim centrom, premijer je javno iznio ideju da se saobraćaj u strogom centru glavnog grada zatvori. Rekao je da želi smanjiti gužve u centru, povećati sigurnost pješaka i pružiti im više prostora za šetnju. Centrom bi vozili samo autobusi i tramvaji, a Sarajlije koje nemaju sreće da žive u centru a imaju aute ostavljali bi ih van zatvorenog kruga. Na rubovima tog kruga slobodnog i besplatnog parkinga nema vjerovatno od kada je Volkswagen u Bosni i Hercegovini otvorio svoju tvornicu. Danas je teško naći i plaćeni parking. Dok ideja sazrije i bude upotrebljiva, i to tačno na mjestu gdje počinje zabrana, bit će izgrađen poslovni centar Al Shiddi sa nelogično velikim brojem parking mjesta.

Poslovni i trgovački centar Al Shiddi u svojih 110.000 kvadratnih metara imat će hotel sa pet zvjezdica, tržni centar i tri sprata podzemnih garaža sa 1.750 parking mjesta. Bit će to najveći takav centar u Sarajevu, skoro tri puta veći od BBI centra. Zijad Imamović, nadzornik radova, kaže da je broj parking mjesta pravljen u skladu sa površinom centra. Međutim, većina tržnih centara u Sarajevu imaju po jedno mjesto za parkiranje na svakih 90 kvadrata. Novi centar Zagreb Mall, naprimjer, imat će 180.000 kvadrata i oko dvije hiljade mjesta za parking. Al Shiddi se odlučio praviti po jedno mjesto na svakih 60 kvadrata pa tako ima tri puta više od BBI centra, koji ima daleko bolji položaj u centru grada.

Međutim, ako se zatvori saobraćaj u centru Sarajeva ovo će biti vjerovatno najpogodniji parking za odlazak na Baščaršiju ili Ferhadiju. Ta bi odluka osigurala Al Shiddiju ispunjen parking tokom cijelog dana. Po sadašnjim cijenama parkinga, prihod bi mogao biti oko 42.000 maraka dnevno, preko milion mjesečno ili oko 15 miliona godišnje.

Mehmedić je prošle godine, nakon nekoliko saobraćajnih nesreća u kojima su povrijeđeni pješaci, za Oslobođenje objasnio svoju ideju.

“Inicirat ću da se zabrani saobraćaj u prstenu od Baščaršije do Alipašine ulice. Mislim da se to može uraditi, a zabrana bi se odnosila na sve, osim na vozila javnog gradskog prevoza”, izjavio je tada Mehmedić.

Ideja da sarajevski tramvaj svoju rutu završava u Radićevoj ulici umjesto kod Vijećnice također postoji. Ljudi nešto stručniji za saobraćaj od premijera kažu da bi bilo skoro nemoguće zatvoriti toliko ulica. Said Jamaković, direktor kantonalnog Zavoda za planiranje, kaže da bi nastao kolaps ali da je zatvaranje saobraćaja od Vječne vatre do Radićeve moguće. Slično misli i Mihajlo Krmpotić, kantonalni ministar prometa i komunikacija.

Za Al Shiddijev parking obje ideje su povoljne, s tim da im zatvaranje što veće površine više i odgovara jer bi u tom slučaju podzemni parking BBI centra postao neupotrebljiv. Shiddijev parking bit će završen u februaru naredne godine ali nije izvjesno da li će biti otvoren prije kraja gradnje ovog centra vrijednog više od 150 miliona maraka. Predstavnici kompanije trebali bi se u svakom slučaju tokom otvaranja zahvaliti premijeru, odlučnim da ne razgovara sa novinarima Žurnala, na ovoj inicijativi. Ako se ona pretvori u djelo, jednostavno će imati previše sličnosti sa projektom Al Shiddija da bi bila slučajnost.

(zurnal.info)

U hotelu Holiday Inn u Sarajevu 27. aprila održan je informativni događaj o postignućima civilnog društva: Organizacije civilnog društva - Snaga građana Bosne i Hercegovine u procesu evropskih integracija.

Tom prilikom 42 organizacije civilnog društva predstavile su svoja dostignuća iz raznih oblasti predstavnicima drugih organizacija civilnog društva, kao i predstavnicima institucija vlasti na različitim nivoima, donatora, akademske i poslovne zajednice. Cilj ovog informativnog događaja bio je proširivanje informacije o radu civilnog sektora kroz predstavljanje postignuća organizacija civilnog društva, što bi činilo osnov za buduću saradnju na relaciji civilni sektor i vladine institucije, kao i osnovu multisektorskog partnerstva. Organizator događaja je TASCO ured u BiH (Tehnička podrška organizacijama civilnog društva), a riječ je o nastavku promotivnioh aktivnosti na jačanju civilnog sektora. Preporuke učesnika promotivnih radionica koje su održane ranije u Banjoj Luci, Mostaru, Tuzli i Sarajevu su da organizacije civilnog društva trebaju saznati više o postignućima jedni drugih u BiH.

(zurnal.info)

Ministar za ljudska prava i izbjeglice BiH Safet Halilović potpisat će danas (28. aprila) u Sarajevu opći sporazum i pojedinačne ugovore s osam aplikanata koji će realizirati projekte stambenog zbrinjavanja Roma, za koje je Švedska agencija za razvoj (SIDA) osigurala 1.885.714 KM.

Sredstva će biti utrošena za finansiranje projekata CARITAS-a, Grada Banja Luke, te općina Ključ, Kladanj, Zenica, Vitez, Bihać i Travnik.
Ukupna budžetska sredstva za stambeno zbrinjavanje Roma u BiH iznose 2.175.800 KM. Na osnovu javnog poziva za prikupljanje projektnih prijedloga za rješavanje problema Roma u oblasti stambenog zbrinjavanja odabrano je pet općina u Federaciji BiH, tri u Republici Srpskoj i Brčko Distrikt.
Iz budžetskih sredstava finansirani su projekti Hilsfwerk –Austrija, koji je pokrio općine Kiseljak, Zenica, Jajce i Bijeljina, potom projekti za općine Maglaj, Sanski Most, Kladanj, Ključ,Teslić i Kozarska Dubica, te Brčko Distrikt BiH.

(Fena)

Teror gluposti u kombinaciji s poslovičnom bahatošću ovdašnjih političarčića je čist psihološki horor u koji smo svi skupa uvučeni bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost

Moja opsjednutost Gradskim vijećem Grada Mostara lagano poprima patološke razmjere. Osvrćem se dok hodam po gradu misleći da me kompletan saziv mostarskog gradskog vijeća prati u stopu kako bi me zaskočio kakvom hororističnom nebulozom. Netko bi pomislio da sam paranoičan, ali nisam, to se stvarno događa. Mislim, nije baš da Gradski vijećnici hodaju za mnom po gradu, ali njihova je glupost sveprisutna. A teror gluposti u kombinaciji s poslovičnom bahatošću ovdašnjih političarčića je čist psihološki horor u koji smo svi skupa uvučeni bez obzira na nacionalnu i vjersku pripadnost.

PAKLENE KRVOPIJE

Tko su oni i što žele? Oni su krvopije iz pakla. Pakla koji su sami kreirali sve ove godine. A žele novac, ključne gradske građevinske lokacije, meso, krv. Oni u predizborne svrhe huškaju klince jedne na druge, stvaraju atmosferu straha i uopće čine sve da se ne osjećate ugodno u vlastitoj koži i vlastitom gradu. Oni ne žele izglasati Urbanistički plan Grada Mostara. Oni beskrupulozno trguju ključnim gradskim objektima. Oni uništavaju institucije kulture kao kakvi termiti. Oni od 2004. godine nisu u stanju izglasati gradski proračun u, za to, zakonski predviđenom roku. Oni su Gradski vijećnici Grada Mostara, novovjeki skorojevići, kvazinaci pizdunčići, koji se kompleksaški osvećuju samoj ideji Grada kao otvorenog prostora. Sve u svemu oni su noćna mora svakog građanina.

Dakle, prolazi i ovaj najokrutniji mjesec, kako ga neki nazvaše. Prolazi. Prolaze i godine. Ode nam svima mladost u tri krasna penisa, a prošla sjednica mostarskog gradskog vijeća je donijela još jednu odgodu rasprave o Urbanističkom planu i to zbog ''nedovoljne usuglašenosti regulacijskih planova između Službe za planiranje Odjela za urbanizam i građenje Gradske uprave i Zavoda za prostorno planiranje Grada Mostara''. O proračunu se opet nije reklo ni be. Nisu ispoštovali ni vlastitu odluku o privremenom financiranju, a ovogodišnji proračun, dakako, može da pričeka i sudnji dan. A, za Mostar, ne postoje prioritetnije stvari. Stati u kraj western gradnji, urbanističkom divljanju kako se Mostar ne bi pretvorio u totalnu arhitektonsku i urbanističku nakazu i odblokirati rad silnih institucija čiji rad ovisi o novcu iz gradskog proračuna.

Zakonski je rok za izglasavanje proračuna 31.03. tekuće godine. On je odavno probijen. Dakle, Gradski vijećnici rade mimo zakona. Osim toga, privremeno financiranje se vrši internim pozivima od strane gradonačelnika određenim gradskim službama(to sam saznao off the record). Još jedna nezakonitost.

KAKAV VISOKI PREDSTAVNIK

Za sve je kriv tko? – pitaju Vas Gradski vijećnici.

Visoki predstavnik – odgovaraju oni u jednom dahu.

Pobogu, kakav sad visoki predstavnik? – pitate se vi.

Pa onaj koji je nametnuo Statut Grada Mostara u kojem stoji da se proračun može izglasati jedino dvotrećinskom većinom glasova – odgovaraju gradski oci.

Svakako, ima nekog vraga u tome što tvrde u Gradskom vijeću Grada Mostara. Statut nam baš i nije neka sreća, tipično frankenštajnovsko mandrljanje Međunarodne zajednice, nešto poput mikro Daytona. Ali, mogu tu priču okačit mačku o rep, jer da žele, i da im je u interesu, odavno bi izglasali i proračun, a Urbanistički plan bi postojao kao nepremostiva brana daljnjem kasapljenju Mostara.

Evo par primjera. Ali stvarno samo par primjera.

Fejićeva ulica: Biosfera (prst u oko u pješačkoj zoni, NLO neodređene, sivoljubičaste boje, ukrašen zelenim staklima i potpuno neprimjerene visine tako da mnogi susjedi tog arhitektonskog monstruma nikad više sunca vidjet' neće). Kino Zvijezda još jedan prst u oko (op.a. inače, aktivnosti Mostar filma se svode na to da se rasprodaju nekretnine u vlasništvu navedene „institucije“).

Musala: Titova vila (opet zeleno staklo u sred bijelog kamenog trga, ulaženje u javni prostor prednjim dijelom zgrade).

Titova vila me, uz još neke građevine u Mostaru tjera da pomislim da je udruga arhitekata u Mostaru ujedno i udruga daltonista obzirom na prevladavajući kolorit i neuklopljenost istog u postojeći ambijent.

Stara bolnica: e, to je posebna priča. Nikad nisam vidio ekspeditivnije rušenje (ako izuzmemo Sabornu crkvu u Mostaru). Cijeli bolnički kompleks srušen je u par dana i sada, na mjestu bolnice, imamo ogromnu rupu nalik na mjesečev krater. Četiri od šest stabala libanonskog cedra u Mostaru nestadoše s lica zemlje. Mislim, nije baš da sam sentimetalan spram bolnice gdje su mi kao klincu čupali krajnike, ali me tišti pomisao kako se uopće nije promislila prenamjena tog kompleksa u kojem se, kad se čovjeku raspali mašta, moglo stvoriti trista čuda, a da se ne dirne ni jednu zgradu niti stablo.

No, trgovačko-građevinski lobi kombiniran s nepostojanjem Urbanističkog plana može sve i može svašta, k'o Houdini! Sad ima bolnice, sad je nema! Sad imaš sunca, sad ga nemaš! Sad imaš kino, sad ga nemaš!

SPECIJALNI GRAD

Uglavnom, kad pomislite da Vas gradski vijećnici ili parlamentarci prate u stopu, nemojte misliti da ste paranoični. Niste. Oni su uvijek tu. Oni su Vaša noćna mora. Oni razvaljuju Vaš mozak. Oni se igraju Vašim životom. Oni se igraju životom Vaše djece. Iskaču iz novinskih rubrika, sa TV ekrana, pojavljuju se, evo, redovito, i u mojim tekstovima. Oni su glavni protagonisti kaosa i bijede u koje sve dublje tonemo.

A Mostar? Mostar je stvarno poseban grad, special u lijepu materinu, kako je to lijepo ustvrdio jedan anonimni internetski komentar: Ovaj Mostar je u svemu poseban, od njegovih građana koje boli KU.biiip za sve, vlasti koju boli KU.biiip za građane, a državu boli KU.biiip za grad.

(zurnal.info)

Poslije kraće bolesti u ponedjeljak poslijepodne preminula je pjevačica Ljiljana Petrović Buttler. Prenosimo intervju iz Vremena

Poslije kraće bolesti u ponedjeljak poslijepodne preminula je pjevačica Ljiljana Petrović Buttler.

- Ljiljana je bila posebna po mnogo čemu. Imala sam sreću da baš ona, sa Mostar Sevdah Reunionom, otvori prvi Mostar World Music Festival. Svi smo shrvani, a Dragi Šestić koji je dugi niz godina s njom direktno sarađivao je neutješan, izjavila je Aleksandra Savić, direktorica World Music Centra.

Njen posljednji album Frozen Roses dobio je najveću ocjenu uglednog časopisa Songlines "Top of the World" u decembru 2009. godine.

Kao posvetu velikoj pjevačici prenosimo intervju iz 2005. godine objavljen u Vremenu. Izuzetno zanimljiv razgovor vodio je novinar Đorđe Matić.

MOJE TRI KARIJERE

"Ja sam Ljiljana Petrović-Buttler, zvezda ciganske muzike bivše Jugoslavije. I dokazala sam da posle petnaest godina pauze mogu da postignem i svetsku slavu. Dokazala sam da vredim nešto. Bezobrazna sam, ali kad mogu kojekakvi pevačići, jedanput mogu i ja"

Priča o Ljiljani Petrović-Buttler bez sumnje je filmski materijal, no takav bi film zbog osobnih i općih kulturnih specifičnosti, umjesto na klasični Holivud, kako bi se moglo pomisliti, vjerovatno prije ličio na nekadašnji domaći "crni talas".

Za socijalističke Jugoslavije Ljiljana je bila jedna od najpoznatijih romskih pjevačica. Iz kafanskog andergraunda došla je na televiziju, snimala albume, imala goleme tiraže. Pjevala je jednako na romskim svadbama i za naše književnike. I njoj je rat promijenio život: s troje djece otišla je u Njemačku gdje je, prestavši pjevati, godinama živjela u anonimnosti, radeći i fizičke poslove – sve dok je Dragi Šestić, producent i menadžer Mostar Sevdah Reuniona, jednog od najuspješnijih bosanskih i eksjugoslavenskih etno-produkata, slučajno nije pronašao u Dizeldorfu. Nakon dugog i upornog odbijanja da se vrati muzici, Ljiljana je na kraju ipak popustila i u Šestićevoj produkciji za holandsku World connections etiketu snimila album Mother of Gypsy Soul (2002).

Danas svira koncerte po najprestižnijim evropskim dvoranama, na BBC-ju je nedavno prikazan i dokumentarac o njoj i mostarskom bendu, a nijedan festival tzv. world muzike kao da ne može proći bez ove kombinacije bosanskog sevdaha i Ljiljaninog naročitog pjevačkog stila.

Uz izlazak drugog albuma The Legends of Life, te pred još jednu britansku turneju, Ljiljana je na svoj originalni način za "Vreme" progovorila o vlastitoj, na trenutke zapanjujućoj biografiji, kao i o svojem drugom pjevačkom životu. Imala je samo jedan uvjet za razgovor, koji je, naravno, spontano brzo prekršen:

"Samo nemoj o politici. Politika me ne interesuje, ja sam pobegla od nje. Nama Ciganima politika ne leži. Mi znamo da igramo, da pevamo, da krademo, da prevarimo – e to, a da vodimo politiku, to ne znamo.

NE ZNAM DA GOVORIM CIGANSKI

Stvarno to mislite?

Da.

Bogami se mnogi Romi ne bi složili s vama.

Pa ko god se ne složi, on laže.

Pa evo, recimo, u Makedoniji imate i političare Rome u parlamentu.

Do jučer su svi bili lopovi. I Esma Redžepova je velika zvezda. A gde se rodila, gde je odrasla? U sirotinji, u ciganskoj mali. Sad smo svi doktori i naučnici.

Isto je i što se muzike tiče. I Šaban Bajramović sebe smatra docentom ciganske muzike. A dajte mu da pročita dve note – nema pojma. Za mene, od ciganskih pevača jedino pokojna Vida (Pavlović, op. Đ.M.), žena koja nije imala nijedan dan škole a svaku njenu pesmu odslušajte, svaku reč razumete – dikciju je imala kao da je imala završen konzervatorijum.

Svaki pevač koji prođe kafanu, to mu je najveća škola. Svi mi počinjemo tako. Nisu sigurno pronašli drugde ni Lepu Brenu. A sada ispada da više niko nije pevao u kafani, da svi imamo muzičke škole i konzervatorijume.

Za razliku od većine kolega, išli ste u muzičku školu, svirate klavir.

Da, završila sam srednju muzičku u Beogradu, u "Mokranjcu".

Jeste li bili jedina Romkinja tamo?

Ne, bilo nas je dvoje ili troje. Ali mene su prvu izbacili, pojavljivala sam se samo na ispitima. Nisam imala kod kuće klavir i onda su mi dozvolili da vežbam u školi. I ja dođem i vežbam zabavnjake i džez muziku. Onda sam već počela i da pevam. Danas kad radim, sednem za klavir i pokažem harmonije svojim muzičarima. Ranije kad su se ploče snimale u studiju, svirao je orkestar, napravi se partitura a muzičari su znali da čitaju note.

Hajde da se vratimo sasvim na početak. Rođeni ste u Beogradu?

Ja sam rođena u Lole Ribara, gde je Atelje 212. Kasnije sam se preselila u Milutina Bojića, tamo kod Skupštine.

Ako se to prenese na muziku, nije onda čudo da se za vas uvijek vežu pojmovi kao "džez" i uopće urbana muzika. Kad čovjek sluša Esmu na primjer, tu se osjeti Indija, osjeti se nešto prastaro, daleko, istočnjačko. U vama ima mnogo gradskog štiha.

Ja sam gradsko dete. Ne znam da govorim ciganski, meni se Cigani smeju pošto ne znam da govorim, razumem ali ne znam da govorim. Ja sam rođena Beograđanka. Majka mi je iz Zagreba, vučem dakle, i hrvatske korene, a i danas imam tamo rodbinu. Otac mi je isto bio Beograđanin. On, mangup, bio je mnogo dobar pevač i muzičar, ukrao je moju majku iz Zagreba. Ona je bila mnogo lepa. Maznuo je – i za Beograd. A majka nikada nije pevala cigansku muziku, nego je za parče hleba pevala zabavnu muziku, pesme Lole Novaković i Gabi Novak pa onda starogradske pesme, mađarske, ruske romanse, špansku muziku.

Kako pamtite to doba, je li to bilo sretno djetinjstvo, budući ste dijete kafanske pjevačice?

To je tragedija kafanskih pevača i muzičara da deca imaju žive oca i majku ali rastu sa babama. I moj prvi muž i ja smo deca muzičara. Celu noć pevanje, nisam mogla decu da imam pored sebe. Tragedija je nas Cigana što mi vrlo rano sazrevamo. Ja sam bila majka sa četrnaest godina, moj prvi muž imao je tada šesnaest. Igrala sam se s decom žmurke po podrumima i ujutro sam išla da rodim. Od trčanja mi pukao vodenjak.

Koliko ste imali godina kad ste prvi put nastupili? Dvanaest godina. Zamenila sam majku koja se bila razbolela. Došla sam na raspust, a moj veliki učitelj Hazim Hanušić, muzičar iz Bijeljine i profesor muzike, svirao je u kafani jer je bilo više para nego u školi. Pitam: "Čika Hazime, je l’ mogu ja da probam?" I uveče se spremim i odem da pevam. To je bio početak.

PET DANA U JEDNOJ KOŠULJI

Šta ste pjevali?

Na repertoaru su bili zabavnjaci. Nisi mogao da budeš ni kafanski pevač ako nisi znao da skidaš Sanremo. Arsen Dedić je bio na vrhu, jedna od mojih prvih pesama bila je njegova Kuća pored mora. Pa onda jedne godine ono (pjeva): "prendi questa mano zingara", to je bila pobednička pesma. Pevale su se i stare ciganske pesme: Piravela Mile, Ratko, Tarapani, pa Đelem đelem. Esma je došla kasnije sa Čaje Šukarije.

Kako to da ste i vi i Šaban Bajramović, uz toliko diskografskih kuća u Beogradu, došli baš u Ljubljanu da snimate (za ZKP/RTlj) i tamo izdate svoje najbolje albume?

PGP RTB je imao svoje standardne pevače. Muž gospođe Vasilije Radojčić bio je direktor Radio-televizije. Mi kafanski, ciganski pevači nismo tada bili interesantni. Međutim, Ljubljana je imala njuh, uvek je imala njuh za takve stvari pa je prvo snimila Šabana Bajramovića i napravila bum. E, posle se tražio ženski pevač, a ja sam tada bila "kafanac", poznati kafanski pevač.

Pevala sam svuda: u Skadarliji, u Gradskom podrumu imam petnaest godina radnog staža, pa Romanitar, to je bio kafe-bar tamo gde je sada Mekdonalds na Terazijama, pa onda Lotos, Mažestik. Tu su dolazili samo renomirani pevači: pevala je Nada Knežević, pa Tihomir Petrović, Ivo Robić, Toma Zdravković, Kvaka (Bora Spužić), Beti Đorđević…

Kakvo je bilo to vrijeme, šezdesete i sedamdesete?

Fino. Bilo je lepo druženje, nismo gledali jedni druge kroz novac, ili "ja znam – ti ne znaš", bilo je baš srčano druženje. Sad toga više nema. Onda se znalo gde je kome mesto, ko je kakve kategorije. Dođem na televiziju, u studiju Nada Mamula i Zaim Imamović – i ja se smrznem. Kao, šta sad ja treba da pevam posle njih? Respekt. Nije svako mogao da peva na televiziji, a nije svako mogao da peva ni u kafani jer u kafani su bili vrsni pevači. Toma Zdravković prvi.

Kako pamtite njega?

On je bio boem, voleo je piće, voleo je žene. Toma, tehnički, nikad nije bio neki veliki pevač, ali Toma je preokrenuo celu narodnu muziku. Napravio je taj moderni folk, to je već bilo otišlo na Španiju, na nešto sasvim drugo, zvučalo je kao francuske pesme. Mi smo pevali Čoban tera ovčice pre toga. I danas se u devedeset posto pesama čuje Toma i te pesme će da žive još sto godina.

Radili ste u to "uredno" socijalističko doba, ljudi su išli kući s posla i rano na spavanje. Vi ste bili noćne ptice. Nije vam teško padalo fizički?

Ne. Zato što je bilo fino društvo. Toma i ja smo bili sjajni drugovi. Znali smo da pevamo do četiri ujutru, u pet odemo iz kafane u Kasinu na Terazijama na doručak. Tu doručkujemo pa odemo dalje. Onda smo imali jednu kafanu na pijaci, tu su dolazili svi muzičari. Počne svirka, pesma, pijanka za nas. I znali smo pravo s te pijanke na pos’o. On je znao da peva u jednoj košulji pet dana, i ja u istoj haljini. Kasnije su gradski lokali počeli da nestaju i krenula je Ibarska magistrala, gde je bila lova. Znaš kako, tamo gde su te slušali u tišini tu nije bilo para.

U to doba, ljudi koji su voljeli narodnjake uglavnom nisu voljeli vašu i Šabanovu muziku, ali intelektualci i umjetnici jesu.

Mene su voleli glumci, posebno iz Ateljea 212. Tu sam, uostalom, i stanovala u blizini. Pevala sam i Brani Crnčeviću, Dobrici Ćosiću, a pevala sam i stihove Desanke Maksimović.

DANILO KIŠ U PUBLICI

Kažu da vam je Danilo Kiš znao biti u publici?

Jeste.

Kako ste znali da je on?

Pa prepoznala sam ga. A i počelo bi šuškanje u publici, za stolovima, i neko bi mi rekao – evo ga, došao je Danilo Kiš da te sluša.

Za pjevačice je danas teško zamisliti tako nešto, iskreno. Vi ste ta generacija koja je mogla prepoznati pisca za stolom, a znala je i kafanu.

Dušo moja, danas nema poštovanja prema nekom kao što je bio Danilo Kiš, kao što je Brana Crnčević, kao što je bio Duško Radović. Nekad se znalo ko je ko, bilo je poštovanja kod nas: ej, došao je on da me sluša – znači nešto vredim. Tada si morao da znaš da pevaš, jer da nisi ne bi došli ni Duško Radović ni Kiš ni Brana Crnčević. Bilo je drugo vreme. Poštovao se umetnik, bez obzira koje branše bio. Toga danas nema, niko nikog ne poštuje, bio ti svetski ili jugoslovenski umetnik. Vreme boema je umrlo.

Kad smo kod današnjih pjevačica, kako vam se čini Ceca, van ove priče o ličnosti?

Tehnički, dobar pevač. Temeljit pevač. I zna šta hoće. Jedna od najboljih što se tiče ovog novog trenda. Inače, ubeđena sam za svaku od pevačica danas, da joj daš partituru da pročita, pojma nema, nego će da je okrene naopako.

Ta vrsta tona danas, tako se nije pjevalo u vaše vrijeme?

Nije. Ja sam imala svoj poseban način pevanja. Nisam pevala ciganski, nisam zavijala. U stvari, mene je Bosna naučila da pevam. Bosna je i prva provalila da umem da pevam i kasnije je moj prvi televizijski snimak bio u Sarajevu.

I vi ste pisali dosta svog materijala. Kako vam je došlo da napišete pjesmu, iz potrebe?

Nije iz potrebe, nego nešto me je bolelo. U to vreme je Toma (Zdravković) počeo da piše, pa sam onda i ja. Ali Esma je bila prva, pa Muharem Serbezovski. Oni pevaju mahom taj tursko-ciganski, čak i govore drugačije od nas, imaju dosta turskih reči. Ima nas Cigana milion sorta.

Za romske muzičare postoji predrasuda da su instinktivni muzičari, da se rađaju s time i slično. Esma Redžepova kaže da to nije istina jer da iza svega stoji veliki rad, beskrajno vježbanje.

To je tačno. Iako, moja najveća škola je kafana, ja nikad nisam vežbala. Stvar je u iskustvu, takođe. Mostar Sevdah Reunion i ja dođemo na snimanje, ne znamo šta ćemo da snimimo a završimo CD za petnaest dana. I onda se dogodi da moj prvi album s njima (Mother of Gypsy Soul) dobije u jednom engleskom muzičkom časopisu četiri zvezdice a Dejvid Bouvi tri. Valjda i to nešto govori.

Kaže se obično da su, u muzičkom smislu, Romi "naši crnci".

Da, taj njihov džez, to su molitve, a ovo što Cigani pevaju su uspavanke deci. Kod nas nema kolevki, nego metnemo decu na kolena, ljuljamo ih i pevamo im. I to je negde slično. Recimo, Mahalija Džekson u onom filmu Drvo života, kad smo prvi put videli pravu Mahaliju: i ona i svi veliki crnački pevači pevali su u crkvama. I danas kad uđeš u crnačku crkvu, čuješ džez muziku. Mnogi pevaju bez orkestra, to su izvrsne grupe, samo udaraljke i glasovi. Kasnije su dodali bas, klavir i druge instrumente. I, u stvari, to su njihove molitve, mole se Bogu. Tako i mi.

S tim što naši Romi imaju i različite bogove.

Mi Cigani sad svi kao verujemo u Boga i to na isti način ko i svi ostali kod nas što su postali pobožni u novo vreme. Do juče nismo smeli da slavimo slave, a sad po televiziji maltene goli skaču, i nose krstače od pola metra. Sramota.

ELAN ZA ŽIVOT

Jeste li ikad ranije osjetili rasizam?

Da. Od mladosti. Jebali su mi majku cigansku hiljadu puta, počevši od kolega pa nadalje. Kao: "šta ova Ciganka radi na televiziji svaki dan?" Uvek su Cigani bili nepoštovana nacija, a mi smo sami krivi za to, mi smo to dozvolili. Mogli smo i da se kupamo i da se peremo, pokojni Tito je dao svima sapun i vodu. Ali mi smo nacija koja nema svoje zemlje i svoje države, mi volimo da lutamo i da smo prljavi i neokupani.

Ali, u isto vreme, ja volim Beograd, Beograd je moj grad, rođena sam i hoću da umrem u Beogradu. Vidi: kad je došla Indira Gandi u Jugoslaviju, rekla je: "Druže Tito, red bi bio da mi daš moj narod." Pošto kažu da mi Cigani potičemo iz Indije. A on je rekao: "Ja u Jugoslaviji nemam Cigane, samo Jugoslovene."

Dok je bio Tito, dok je bio komunizam, niko nije bio gladan. Sirotinja je imala da se najede, ako ništa, a sada ovo što se zove narodni hleb. Nekad su Cigani prosili, a sad svi prose. Profesori, docenti, čim padne prvi mrak kopaju po kontejnerima. Za vreme Tita toga nije bilo. Imali smo svi godišnji odmor, i aute, i stan – niko nije bio na ulici. I zimovanje i letovanje. Dobro, jebeš to, ali najvažnije – niko nije bio gladan! A ljudi se danas ubijaju od gladi.

Žao mi je, svejedno, moje nacije. Bez obzira što je moja mama bila Hrvatica, ja ipak imam cigansku krv u sebi. Doduše, izgleda da je ova sadašnja vlada u Srbiji dosta zainteresovana što se tiče Roma. Dosta su se zauzeli da Cigani krenu u škole, imamo sad i profesora, i vrlo dobrih i poznatih novinara, i političara čak.

Ali i rasizma ima više nego ikada.

Pa jeste, s obzirom da se zemlja raspala u države, to je tako normalno.

Jeste li imali predosjećaj da će se ovo dogoditi, da se nešto sprema?

Da, još krajem osamdesetih. Zato sam i otišla. Prvi metak kad je opalio u Sloveniji, ja sam pokupila decu i nestala. Proradilo je u meni šesto čulo. Spremili smo se i došli ovde s jednom torbom.

Nakon televizije, slave, mnogo rada i pristojnog života, završili ste ovdje u Njemačkoj. Niste se libili da prihvatite i najniže poslove: na BBC-jevom dokumentarcu vidi se kako čistite kupatilo u nekom hotelu.

Ovo je Zapad koji gazi preko leševa. Rat je već bio počeo kad sam došla u Nemačku i nisam smela da se upustim da idem ovde u kafanu jer nisam znala ko me čeka. Sedeo je i Srbin i Hrvat i Slovenac i Ciganin. Onaj traži srpski, Hrvat će da me gađa čašom i obrnuto. Pogotovo što je večito naša raja najviše mrzela Cigane. Imala sam troje dece sa sobom i morala sam da preživim, morala sam da radim. Počela sam da pevam svadbe, a pošto ciganske svadbe traju četiri-pet dana, izostaneš tako pet-šest puta i izletiš s posla. Znaš kako je ovde, ako nemaš opravdanje, zdravo, do viđenja, ima ko ‘oće da radi. Tako jedno dve-tri godine i videla sam da od toga nema ništa.

Ja sam i klozete čistila. U to ratno vreme bilo mi je strašno. Imala sam cilj: ili ću da pobedim sebe i svoju želju i volju za pesmom ili smo svi propali. I nije me bilo sramota, pošteno sam radila. Hvala Bogu, evo opet imam neki elan za život. Zadovoljna sam sobom, deca su izašla na put, svi su se sredili i vidiš – opet mi je Bog dao.

A, svejedno, kad vas je Dragi Šestić pronašao, niste htjeli ponovo početi s pjevanjem.

Nisam htela jer su već prošle godine. U isto vreme trebao mi je jedan miran period. Dok nisam došla u Nemačku, sve je bilo na neki trk, bila je borba. Moja deca nisu rasla pored mene. Imali su sve, ali nisu imali majku. Imala sam teške trenutke u životu: moja deca su bila i po domovima, ja sam stalno bila na putu. Dam ih u porodicu i platim da ih čuvaju, ali džaba, moja deca su bila i gladna i žedna. Zato mi je trebao mirniji život. I nije mi falila pozornica – pesma mi je falila.

Još prije par godina bili ste u potpunoj anonimnosti, zaboravljeni skoro. Sada opet snimate, diskografska kuća vam je u Holandiji, svirate u najboljim koncertnim dvoranama u Evropi. Vi ste među rijetkima, bilo kod nas ili na Zapadu, koji su uspjeli dvaput. Ovo vam je već druga karijera koju živite.

Ili treća – prva je bila kafanska. A onda je s pločom krenula druga. I sad treća.

ZVEZDA CIGANSKE MUZIKE

Nemate problema s velikim i poznatim dvoranama, kad ste u Londonu i Parizu.

Da vam kažem: ja sam Ljiljana Petrović-Buttler, zvezda ciganske muzike bivše Jugoslavije.

I dokazala sam da posle petnaest godina pauze mogu da postignem i svetsku slavu. Dokazala sam da vredim nešto. Bezobrazna sam, ali jedanput mogu i ja. Kad mogu kojekakvi pevačići, kao što je rekao Izo (Ilijaz Delić, pjevač Mostar Sevdah Reuniona), znate njegovu podelu: prvo dođu pevačići, pa pevači, pa pevačine.

Ja nikad nisam bila uobražena. Drago mi je, naravno, da sam ponovo uspela i da sam se dokazala. Dokazala sam da iako čovek ima šezdeset godina i stodvadeset kila, iako nosi do zemlje haljinu, iako je bos, ako zna da peva može da bude slavan i popularan i u tim godinama. Evo, Mahalija Džekson, Sara Von, Areta Frenklin, Bili Holidej, Madona – nije im smetalo, sve su u kasnijim godinama bile popularne.

Je l’ slušate išta za svoje zadovoljstvo?

Da. Mahaliju, Elu Ficdžerald, Frenka Sinatru. Od mlađih samo ovog malog – Majkla Džeksona.

Koga bi danas od muzičara s Balkana trebalo ponovo otkriti, ima li nekoga za koga biste rekli da je zaboravljen a da je sjajan pjevač ili pjevačica i da bi ga trebalo pokazati svijetu?

Predrag Gojković Cune – najveći jugoslovenski pevač svih vremena. Čovek koji je pevao i napolju, prošao države i države. Danas ga se niko ne seća, a na Zapadu ga ne znaju.

Imate li ponekad osjećaj da Zapadnjaci koji vam dolaze i kažu kako je to divno što radite, zapravo nemaju pojma o čemu se tu radi?

Pa poneki put i imam. Mi mahom učestvujemo na džez festivalima. Dođu pravi džez pevači i dogodi se da na sceni, ja i moj band, mi koji smo pomešali maler sa baksuzom – znači, ima i Bosna i ciganizam, a sve je otišlo u džez – mnogo bolje prođemo nego pravi džezeri. A zna da bude i smešno. Na primer, kad smo svirali na džez festivalu u Hagu ove godine. Treba da pevam koncert, a ne mogu da se presvučem, puna soba ljudi. A još uz to neki tip, brka, sve uz mene, gura se. Reko’: "Šta ‘oćeš ti?" Zovem Dragog: "Ma daj bre teraj ove crnce u pičku materinu. Hoću da se presvučem." Dolazi Dragi, šokir’o se. Pita me: "Zar ne znaš ko je ovo?!" Reko’, nemam pojma, ali vidim ko da ‘oće nešto, a mator on, matora ja. Kaže Dragi: "Pa to je Karlos Santana." A ja kažem – ko mu jebe mater.

OTKAKO SAM TUĐA ŽENA

Osamdesetih godina prošlog stoljeća ljubljanska Založba kaset in plošč, jedna od najhrabrijih diskografskih kuća bivše Jugoslavije, izdala je prvi album romskog pjevačkog genija Šabana Bajramovića. Ta je ploča osim kultnog imala i velik komercijalni uspjeh pa je ljubljanska kuća nakon toga tražila "žensku verziju" ovakvog originalnog i nepatvorenog romskog zvuka. Ljiljana Petrović (koja je, stvarajući time do danas konfuziju, dijelila ime i prezime s novosadskom kantautoricom i našom prvom takmičarkom na Pjesmi Evrovizije), već tada jedna od najčuvenijih pjevačica kafanskoga "podzemlja" – bila je upravo to. Nakon pojavljivanja, albuma Otkako sam tuđa žena i čestim nastupima na televiziji – za razliku od njenog najvećeg takmaca Šabana Bajramovića, koji je uglavnom propuštao da se pojavi na dogovorenim televizijskim snimanjima – Ljiljana je ubrzo postala daleko najpoznatija romska pjevačica u zemlji. Uvijek ozbiljna lica, bez suvišne gestikulacije i estradnog prenemaganja, s diskretnom, gotovo misterioznom pojavom i, najvažnije, prepoznatljivim bogatim altom kojim je pjevala u dubokim, muškim tonalitetima, afirmirala je na više načina jedan drugačiji romski zvuk i svijet od onoga kakav je, na primjer, više decenija predstavljala tada već pomalo zaboravljena Esma Redžepova, koja je u nas dugo bila samim sinonimom romske muzike i kulture. Ljiljanin zvuk, visoko urban, na trenutke gotovo džezistički rafiniran, a opet s osjetnom sirovom autentičnošću, osvojio je i prosječnog konzumenta ali, što je posebno, i onaj sofisticiraniji dio publike u socijalističkoj Jugoslaviji – umjetnici i intelektualci gotovo su redom bili ljubitelji Šabanove i Ljiljanine muzike. Takav "konsenzus ukusa", u kojem se kulturna elita s jedne te najšira publika s druge strane mogu pronaći na istim izvođačima, na istom kulturnom izboru dakle, danas je, treba li reći, teško zamisliv.