Društvo permanentne nacionalne revolucije, u sučeljavanju sa socijalnim problemima, prije će završiti u nacional-socijalizmu nego što će odbaciti nacionalizam i karakter revolucije promijeniti u socijalni.

KING KONG U ZEMLJI ČUDA ili MARIONETA JE... MARIONETA JE... MARIONETA

Predstava lutkarskog pozorišta „Domobran“ izvedena, ovih dana, na platou ispred zgrade Vlade FBiH u Sarajevu, završila je demoliranjem i paljenjem dijela scenografije, što je, od na avangardnu umjetnost nenaviklih gledalaca, dočekano sa nerazumijevanjem.

Zanimljivost ovog umjetničkog djela je i u tome što su u njemu glavne uloge igrali jedna zgrada (koja svojom funkcijom i izgledom, koji izaziva bol kod estetski zahtjevnijih pojedinaca, simbolizira ovdašnju vlast) i masa zombija, usmjeravanih od voodu sveštenika King Kongovog Dnevnog urlika i proroka Bolje Budućnosti.

Gledaoci su ostali uskraćeni za pojavljivanje nekih marioneta, čije je učešće očekivano, što zbog njihove zauzetosti drugim ulogama (Premijer Federacije je, npr. glumio da je bolestan, Gavrilo Grahovac da je živ, a Zahid Crnkić da je ministar), što zbog njihove nezainteresovanosti za uloge negativaca, javni linč i karnevalsko spaljivanje, koji su im bili namjenjeni.

Zanimljivost je i da su režiseri ove, vrlo gledane, komedije s blago tragičnim epilogom, skromno odbili prihvatiti zasluge za upriličeni hepening, koji je pokazao da je moguće i domaćim snagama napraviti programe koji će svojom zanimljivošću nadmašiti i reality show-ove i latinoameričke sapunice.

I čovjekolika bića u vladajućoj koaliciji i King Kong, sa vrha svog sarajevskog Empire State Buildig-a, zasluge, velikodušno, prepuštaju jedni drugima, mada se, neosporno, radi o kolektivnom djelu, koje, bez maksimalnog doprinosa svih aktera u njegovoj kreaciji, nikad ne bi zasijalo punim sjajem. I gledalištvu, željnom senzacija, priuštilo takav užitak.

TANZ HITLER, TANZ MUSOLINI ili INCESTUOZNI SADO-MAZOHIZAM

Nastavak se s nestrpljenjem očekuje i, po svemu sudeći, obećava još bolju zabavu. Za demoliranje i paljenje ovdašnjeg Reichstaga, naime, pretendent za bošnjačkog führera optužio je, kao odgovorne, „komuniste“ iz SDA. A oni su mu poručili da neće mirno gledati njegov marš na Berlin i tiskanje Mein Kampfa u dnevnim nastavcima.

Ostali... se, manje-više prave blesavi. Ne želeći se upuštati u odnos između majke Partije i njenog nezahvalnog odrođenog sina Utamanitelja. Koji se polako, iz porodične komedije, seli u žanr hard core pornografije, s incestuoznim sado-mazohističkim perverzijama, koje, kod takvim sadržajima nesklone publike, izazivaju nagon na povraćanje.

Inače, pažnje je vrijedna i dirljiva zabrinutost medija (koji uvijek prepoznaju šta je u onome što se oko njih dešava najbitnije) za stanje glavne glumice u odigranoj predstavi – zgrade Vlade, jer su oštećena na njoj tolika da su uporediva samo sa štetom koju je svojevremeno u Južnoj Koreji prouzročila razularena skupina štićenika lokalnog obdaništa i njeno renoviranje će možda koštati čak koliko ukupni mjesečni izdaci za mobilne telefone, toalet papir i naknade za, od mozga i morala, odvojeni život članova Vlade.

Stanovitu zbunjenost i dezorijentisanost gledalaca, odraslih na socrealističkoj umjetnosti (s koje su prešli na realkapitalističke sapunice manje više identičnog intelektualnog nivoa i zahtjevnosti) u kojoj se jasno zna ko je pozitivac a ko negativac u priči, izazvala je činjenica da u djelu, koje smo imali priliku odgledati, pozitivca nije bilo ni na vidiku. Pa čak ni među brojnim pozorišnim kritičarima, i glumcima i režiserima drugih predstava, koji su nakon odgledanog komada, našli za shodno da prokomentarišu viđeno.

KRITIČARSKE PIČKE ili KAD I KRVNIH ZRNACA ZAFALI

Osim onih koji su se opredjeljivali prema ideološkoj liniji, ostali su, vodeći računa o tome da bi u nekom od sljedećih nastavaka odgledane predstave, neki od rekvizita mogao s pozornice zalutati u publiku i završiti u njihovoj glavi ili da bi i sami, neželjeno, mogli postati dio predstave, pažljivo dozirali kritiku i birali riječi.

„Sudija nije muško“, reklo bi se gender nekorektnim rječnikom. Što se prije svega odnosi na ocvalu gospođicu Crvenkapicu, čiji komentari viđenog umjetničkog djela odražavaju glavni razlog njenog usjedjeličkog statusa – jebala bi se a da joj ne uđe.

Tako smo i došli do stupidne situacije da je generalni zaključak da je predstava bila dobro osmišljena ali je imala određenih manjkavosti u izvedbi i da su glumci bili odlični, samo što im je ponašanje na sceni bilo ni za kurac (???).

Na žalost, nije se našlo dovoljno odvažnih kritičara da konstatuju da su nam režiseri servirali, naprosto - pakleni šund. Ali bez Tarantina. Dakle, ne sa previše, nego sa premalo nasilja za jedan unutarmafijaški obračun (o čemu se u predstavi, ustvari radilo). I bez genijalnosti koja banalnost pretvara u umjetnost.

Radi se, dakle, o najobičnijem smeću. Po svim aspektima. Osim što je bilo zabavno gledati kako se simbiotski organizmi koji, već desetljeće i po, zajedničkim snagama piju krv kompletnom društvu, sad kad društvo pokazuje simptome ozbiljne anemije, okreću jedni protiv drugih u borbi oko ono malo preostalih rezervi i najavljenih pošiljki iz inozemstva.

(zurnal.info)

Žurnal je i ranije objavio top listu ministara u Vladi koji su u toku mandata realizovali mali procenat zacrtanog, a ovaj put donosimo rang-listu neefikasnosti vodećih političkih partija

Parlament Federacije BiH u kontinuitetu je najneefikasnija institucija vlasti u BiH, a katastofalni rezultati njegovog i rada Vlade, jedan su od glavnih uzročnika i generatora krize u Federaciji. U 2009. godini, ovaj je parlament realizovao tek 21 posto zakona planiranih Programom rada. 26 od 121 planiranog, stoji u izvještaju CCI-ja o radu Federalne vlade za period 2007-2009. Žurnal je i ranije objavio top listu ministara u Vladi koji su u toku mandata realizovali mali procenat zacrtanog, a ovaj put donosimo rang-listu neefikasnosti vodećih političkih partija. Dužni smo ipak upozoriti čitaoce na grešku u računici koju svjesno pravimo: procenat od 56 posto ispunjenog u slučaju Stranke za BiH nije tačan. I to zahvaljujući – Melihi Alić (SBiH), koja u prethodne tri godine uopće nije planirala nikakve zakonodavne aktivnosti, pa tako nema ni realizovanih, pa se njena (ne)učinkovitost ne može ni izračunati u konačnom zbiru. Karton političkih aktivnosti u analizi CCI-a Melihe Alić izgleda ovako:

NEMA ZAKONODAVNIH AKTIVNOSTI: UČINAK: 0 OD 0.

U poređenju s ovim katastrofalnim neangažmanom Melihe Alić, SDA-ov ministar raseljenih osoba i izbjeglica Edin Musić i ne čini se takav neradnik: iako nije ispunio nijedan procenat od zacrtanih aktivnosti, barem je planirao.

Kako se neki ministri ne bi nepravedno kitili tuđim perjem donosimo vam i pojedinačne rezultate nerada ministara. Neslavno prvo mjesto po neučinkovitosti pripada HDZ-u BiH:

1. HDZ BiH: Nerealizovano: 64%

Ministarstvo finansija: Vjekoslav Bevanda: nerealizovano 15 od 38: ispunjenje plana 60%

Ministarstvo okoliša i turizma: Nevenko Herceg: nerealizovano 9 od 17, ispunjenje plana: 47%

Ministarstvo pravde: Feliks Vidović, nerealizovano: 60 od 75; ispunjenje plana: 20%

2. Stranka za BiH: Nerealizovano: 56,9% (izuzev “angažmana” Melihe Alić):

Ministarstvo kulture i sporta: Gavrilo Grahovac: nerealizovano 5 od 6: Ispunjenje plana: 17%

Ministarstvo enegrije, rudarstva i industrije: Vahid Hećo: nerealizovano 24 od 40, Ispunjenje plana: 40%

Ministarstvo obrazovanja i nauke: Meliha Alić: 0% - Nema zakonodavnih aktivnosti

Ministarstvo zdravstva: Safet Omerović: nerealizovano 6 od 13, ispunjenje plana: 54%

Ministarstvo unutrašnjih poslova: Muhidin Alić; nerealizovano 2 od 6; ispunjenje plana: 67%

3. SDA: Nerealizovano: 54,7%

Ministarstvo za pitanja boraca i invalida: Zahid Crnkić: nerealizovano 3 od 8, ispunjenje plana: 63%

Ministarstvo prometa i komunikacija: Nail Šećkanović, nerealizovano 6 od 12, ispunjenje plana: 50%

Ministarstvo raseljenih lica i izbjeglica: Edin Musić, nerealizovano 4 od 4; ispunjenje plana 0%

Ministarstvo prostornog uređenja: Salko Obhođaš: nerealizovano 1 od 9, ispunjenje plana: 89%

Ministarstvo trgovine: Desnica Radivojević: nerealizovano 0 od 3, ispunjenje plana: 100%

Vlada Federacije BiH: Nedžad Branković i Mustafa Mujezinović: nerealizovano 163 od 287, ispunjenje plana: 43%

4. HDZ 1990: Nerealizovano: 53,1%

Ministarstvo rada i socijalne politike: Perica Jelečević; nerealizovano13 od 24; ispunjenje plana: 46%

Ministarstvo poljoprivrede, vodoprivrede i šumarstva: nerealizovano 12 id 23; ispunjenje plana 48%

5. SNSD: Nerealizovano: 50%

Ministarstvo razvoja, poduzetništva i obrta: Velimir Kunić, nerealizovano 3 od 6; ispunjenje plana: 50%

 

 (zurnal.info)

U Gradskoj galeriji Collegium artisticum u toku je prva samostalna izložba Mije Jeličić “Slike na svili“.

Izložba će biti otvorena do 10. maja.

Izložba je prodajnog karaktera, a svi ljudi dobre volje kupovinom nekog od radova (slike, majice, razglednice, kalendari, memo stickeri, cekeri) ili uplatom određenog iznosa na račun, direktno pomažu liječenje ove mlade umjetnice.

Ako se uplaćuje iz Bosne i Hercegovine u konvertibilnim markama: U korist: Jeličić Mia Čekaluša 51 71000 Sarajevo Bosna i Hercegovina Broj transakcijskog računa kod UNICREDIT BANKE: 3 3 8 3 2 0 2 1 0 4 4 1 0 5 4 7 žiro ačun 4 0 2 1 2 8 1 4 0 0 2 A'Vista štedni račun 4 0 2 1 2 8 1 4 0 0 3 .

(Fena)

Ministar vanjskih poslova Srbije Vuk Jeremić izjavio je da Srbija pokušava, u saradnji sa BiH, depolitizirati slučaj bivšeg člana ratnog predsjedništva BiH Ejupa Ganića i kako je ponudila da se ubrza ratifikacija bilateralnog sporazuma o suđenjima za ratne zločine kako bi on na optužbe odgovarao u Sarajevu, a ne u Beogradu.

"Pokušavamo da, zajedno sa Bosnom, depolitizirati ovaj slučaj ... Spremni smo da pozitivno odgovorimo na sva pitanja koja nam se s tim u vezi postave", izjavio je Jeremić za britanski Daily Telegraph od ponedjeljka.

Jeremić je naglasio da bi "Srbija bila veoma zabrinuta ako se Ganić ne bi našao pred sudom", kao i da srbijanska vlada ne može poništi odluku republičkog tužitelja za ratne zločine Vladimira Vukčevića koji je od Velike Britanije tražio Ganićevo izručenje.

Ministar vanjskih poslova Srbije istaknuo je zalaganje vlade u Beogradu u cilju izmirenja s BiH i drugim bivšim jugoslavenskim republikama, osobito s Hrvatskom.

"Iskreno vjerujem da su naši napori posvećeni potpunom izmirenju. Zalažemo se da uspostavimo individualnu odgovornost za zločine iz prošlosti, kako bi se odgovornima smatrali pojedinci, a ne narodi", rekao je Jeremić, ističući kako je neophodno da se svi ovi slučajevi sudski procesuiraju na propisan način.

Ganić je uhapšen 1. marta na londonskom aerodromu Heathrow po potjernici Interpola Srbije, a deset dana kasnije pušten je iz ekstradicijskog pritvora uz jamčevinu od 300.000 eura i zabranu napuštanja Velike Britanije do odluke suda o ekstradiciji.

Sud u Londonu odlučio je prošlog utorka da 5. jula u cjelini razmotri zahtjev za izručenje Ganića Srbiji.

(Fena)

Zar ne bi najiskreniji čin izvinjenja vlasti u Sarajevu, za zločine koji su počinjeni u opkoljenom Sarajevu, bilo sahranjivanje Cace i njemu sličnih, na nekom drugom groblju. Ne na mezarju gdje su sahranjeni momci koji su poginuli za državu koja se nije trebala nikome izvinjavati

Svake godine, nekako s proljeća, počne sezona potrage za oprostom, i ona u Bosni i Hercegovini traje sve do 11. juna, uoči sezone godišnjih odmora.

Kako kukurjek i jagorčevina izbiju, tako u BiH krene traganje za bilo kim ko može ponuditi iskreno izvinjenje ili kvalitetan oprost, po mogućnosti ne stariji od nekoliko dana. Princip ponude i potražnje razvio je čitavu industriju visokosofisticirnih izvinjenja, najviše kvalitete. Istovremeno razgranala se i prava mreža akvizitera oprosta. Oni idu od stana do stana i nude high tech izvinjenja, samo puno jeftinija, a jednako kvalitetna, poput brendiranih marki tipa “Willy Brandt apologies”, proizvodnja 1970., made in Poland.

IZVINJAVAMO SE PO KUĆAMA

Stoga, nemojte se začuditi ako vam se pred vratima pojavi nepoznata osoba očiju punih sućuti i skrušenog izraza lica, jer to se dešava:

-Izvinite, da li biste imali malo vremena...

Muškarac u potkošulji otškrinuo je vrata i već ih lagano pritvara, i viče:

-Ženo, evo opet ovi što prodaju- okreće se posjetiocu pred vratima i šapće: Otkako pije onaj čaj za mršavljenje što ste joj prodali prošli put dobila je još deset kila.

-Ne, gospodine, izvinite molim vas. Nisam ja taj, ja nudim oprost. Ako imate malo vremena pokazao bih vam našu najnoviju ponudu izvinjenja.

-Ne zaista, nemam...

-Ovo je original iz Srbije.

Domaćin pokazuje blago interesovanje a akviziter oprosta se kači kao skuša na parangal.

-Evo vidite, ovo je od firme “Izvinjenja Tadić & co”. Evo, evo... vidite ima i certifikat od..., ne vidim bez naočala, šta ovo piše: “Sku... pš... ti...na Srb...i...je” Eto vidite, glanc novo. Ima i oznaku CE. Ma, nešto najnovije...

-Joj, ne znam, lani su mi uvalili dva oprosta, i nijedan ne radi. Eno stoji nikad ih nisam upotrijebio a još ni deklaraciju nismo skinuli

-Možda ste uzeli ove hrvatske. Ah, to vam je čisti dupljak, verujte. Oni prodaju robu sa davno isteklim rokom upotrebe. Kome još treba izvinjenje za Jasenovac? Ma dajte molim vas. Mi nudimo najnovija izvinjenja, original srpska. Čuli ste za našu reklamu: Srpsko, a vaše? Naš je slogan: Izvinjavamo se po kućama...

-Ma ne čovječe, nismo uzeli hrvatske nego ove naše, domaće. Mislim da je ova “Efbienejčdotgov”, od ovog Mujezinovića...

-Niste valjda od njih uzeli?! O, pa to su vam stare varalice. Znate šta su nam ljudi sve pokazivali, pa vi to ne biste poverovali.

-Ćuj to!

-Ma joj, oni su prodavali borcima izvinjenja po astronomskim cijenama, i znate šta je bilo?

-Šta?

-Kada su ljudi otišli kući unutra nije bilo ničeg, prazno! E, jebote, nisu bili u stanju uzeti ni ona najjeftinija izraelska koja više ni u Americi nemaju kome prodavati. Al, zato su ova naša, vrhunske kvalitete. Nismo mi ko ovi što se izvinjavaju za pedofiliju u crkvi, ma dajte molim vas. Mi kad se za nešto izvinjavamo onda to mora da bude, bre, pravi zločin, baš onako muški. Ma, šta zločin, zločinčina, ma da se ne lažemo - genocid bre ima da bude....

-Ma, joj ne znam, to mi je malo previše. Mislim, šta će reći komšije?

-Al, to nije sve. Ukoliko odmah uzmete jedno izvinjenje, drugo dobijate gratis...

-Kako mislite drugo gratis? Šta će mi dva srpska izvinjenja?

-Pa, ko zna, za ubuduće... Ako se, bože moj, desi opet neki zločin, vi izvadite svoje neotpakovano izvinjenje i šta vas briga. Ceo će komšiluk da vam zavidi. I, to još nije sve, pored gratis izvinjenja dobit ćete i komplet od 6 garancija da se Srbija neće mešati u unutrašnje stvari Bosne i Hercegovine, napravljene od najkvalitetnijih materijala. Šta kažete, ponuda koju ne možete odbiti?

-Dobro, dajte mi to jedno izvinjenje i šta vam je to u toj kutiji?

-A, to su “Naočale sa ružičastima staklima za gledanje u svetlu budućnost”, made in EU. Verujte, nisu čemu al' dat ću vam ih u pola cene, samo da ih se kutarišem, neće ih više niko, bre.

-Dobro, dajte mi dvoje. Možda će moći djeci kad odrastu.

DA LI SMO KONKURENTNI

I tako je, po ko zna koji put, roba iz susjednih nam zemalja pronašla kupce na našem tržištu. Dodatno je pogoršan ionako veliki trgovinski debalans sa susjednim zemljama.

A, zbog čega je to tako?

Prije svega, zato što naša roba nije konkurentna robama iz susjedstva. Tačnije, naša roba ne može pronaći mušterije ni na domaćem tržištu, a da ne govorimo o izlasku izvan granica BiH. Drugo, nemamo marketing, i treće, nemamo ljude koji su sposobni proizvesti dovoljno kvalitetnu robu, u ovom slučaju, kvalitetno i iskreno izvnjenje. Jasno je svima da je ovdašnje tržište gladno izvinjenja iz vana. Naši ljudi su uvijek spremni prihvatiti izvinjenje iz susjednih nam država, posebno ako ono ima certifikat predsjednika Hrvatske ili predsjednika Srbije. Međutim, imamo i mi šta ponuditi.

Evo naprimjer, grad Sarajevo mogao bi ponuditi izvinjenje, prije svega svojim sugrađanima Srbima, za zločine koje su Mušan Topalović Caco i pojedini pripadnici njegove jedinice počinili na Kazanima. Neki će reći, pa oni su kažnjeni, osuđivani. Što je samo djelimično tačno. Nikada se niko od političara u Sarajevu, ni gradskih ni onih sa viših nivoa vlasti, nije izvinio za zločine koji su u opkoljnom Sarajevu počinili Caco i neki njegovi pratioci. Da još bude gore, Topalović je uz najviše počasti sahranjen na mezarju gde su sahranjeni borci koji su poginuli braneći svoj grad od agresora.

Zar ne bi najiskreniji čin izvinjenja vlasti u Sarajevu, za zločine koji su počinjeni u opkoljenom Sarajevu, bilo sahranjivanje Cace i njemu sličnih, na nekom drugom groblju. Ne na mezarju gdje su sahranjeni momci koji su poginuli za državu koja se nije trebala nikome izvinjavati.

Ili, ovdje vlada samo jedan princip: Kome ćemo se ba mi izvinjavati?!

 Komisija za sigurnost Stranke demokratske akcije održala je redovnu sjednicu nakon koje je izdala Saopćenje za javnost u kojem optužuju Fahrudina Radončića, predsjednika Saveza za bolju budućnost i Milorada Dodika, predsjednika SNSD-a za udruživanje u akciji "razbijanja Bosne i Hercegovine": "Ovih dana, pod okriljem Milorada Dodika, Fahrudin Radončić iz Banje Luke javno pozvao svoje i Dodikove beogradske mentore da pomognu u pohodu 'razbijanja Bosne i Hercegovine i Bošnjaka'".
U Saopćenju se dalje navodi: "Ponesen za njega prirodnim ambijentom u kome se našao, a svjestan da mu u posljednje vrijeme ne ide sve po planu, Radončić je istakao kako Beograd 'lakše' čuje pozive iz Banje Luke. Pritom je javno upozorio svoje mentore u Beogradu da unutar SDA postoje patriotske snage koje mu se suprotstavljaju i koje mu neće dopustiti da uz pomoć svojih istomišljenika realizuje projekat podjele Bosne i Hercegovine."
Komisija dalje navodi kako Radončić tvrdi da se 'Bošnjaci boje Milorada Dodika', pri čemu 'zaboravlja' da se i sam izjašnjava(o) kao Bošnjak - osim ako se u medjuvremenu nije drukčije opredijelio!? 
"Bošnjaci i ostali bh. patrioti svoju hrabrost su konkretno dokazali i potvrdili tokom ratnih godina na linijama odbrane domovine, dok je Radončić iz podruma vodio tzv. štapske bitke. Zato je ova njegova tvrdnja uvreda za svakog Bošnjaka i svakog branioca Bosne i Hercegovine. Svojim govorom i nastupom na stranačkoj tribini Saveza za bolju budućnost Fahrudina Radončića u Banjoj Luci, „osnivač“ pokazuje da je na sceni projekt Beograd – Dodik – Radončić. Zato se i boji svjedoka odbrane BiH", stoji u Saopćenju Komisije i zaključuju kako se iz svega vidi da su Radončićevi šefovi u Banjoj Luci i Beogradu: "Svi njegovi napadi na časne i čestite borce i patriote – članove Komisije SDA za sigurnost predstavljaju samo pokušaj da lupu javnosti odvrati od sebe, svega što planira i radi na štetu države Bosne i Hercegovine, pogotovu Bošnjaka."

(FENA/zurnal.info)

Kanton Sarajevo i ove će godine dati više od milion maraka za razvoj vrhunskog sporta. Od tog miliona vrhunski sport bi trebali razviti upravo kadrovi stranaka koje dijele novac

Raspodjela budžeta za 2010. godinu ozbiljno je narušila ionako loše odnose između dvije vladajuće stranke na području Kantona Sarajevo - Stranke za BiH i Stranke demokratske akcije. Iako je bilo dosta nesporazuma oko podjele grantova javnim preduzećima, najviše svađe je izazvala raspodjela novca za vrhunski sport, odnosno klubove ispodprosječnih rezultata ali sa jakim stranačkim vodstvom. Izjave posvađanih strana otkrivaju da se ne radi o brizi za vrhunske rezultate nego o raspodjeli vrhunske količine novca klubovima kojima upravljaju članovi Stranke za BiH, SDA i SDP-a.

Sve je počelo kada je kantonalni premijer Besim Mehmedić samovoljno odlučio srezati dio budžeta za vrhunski sport sa prošlogodišnjih skoro dva miliona na “svega” 600.000 maraka. Predstavnici pet sarajevskih “vrhunskih” klubova FK Sarajevo i Željezničar, KK Bosna, ŽKK Željezničar, RK Bosna, te zaista vrhunskih klubova sjedeće odbojke Spid i Fantomi nazvali su to katastrofom, genocidom i ubijanjem klubova. Admir Bukva, direktor košarkaškog kluba Bosna otkrio je o čemu se zaista radi.

Ima tu sigurno i međustranačkih sukoba, koji će se prelomiti preko sportskih kolektiva i ljubitelja sporta u Sarajevu, izjavio je Bukva za portal sportsport.ba.

POSTOJI SAMO STRANAČKI KRITERIJ

Ovogodišnji kantonalni budžet je istina morao biti srezan zbog finansijske krize ali ovdje se očito nije štedilo nego samo drugačije raspoređivalo javno dobro, o čemu smo pisali u prvom dijelu teksta o budžetu za ovu godinu. Žestok obračun SDA i SBiH u izbornoj godini na kraju nije završio padom Vlade. Našao se kompromis a vrhunski sportisti nazad dobili obećanih jedan i po milion maraka za ovu godinu.

Zanimljivo je i da se taj novac dijeli klubovima bez ikakvih kriterija. Miralem Zubović, pomoćnik za sport, objašnjava da će fudbalski i košarkaški klubovi dobiti više novca od ostalih.
- Novac se daje klubovima koji imaju tradiciju, neću reći da sada postižu neke rezultate ali im u tome želimo pomoći – kaže Zubović i objašnjava da namjena novca nije precizno definisana ali da se uglavnom odnosi na putovanja i programske aktivnosti, šta god to značilo.

Federalni Ured za reviziju još je prije dvije godine skrenuo pažnju na netransparentno trošenje ovog novca.

Utvrdili smo da nisu postojali pisani kriteriji i jasno utvrđeni parametri na osnovu kojih je utvrđivana visina sredstava po projektima i sportskim organizacijama, odnosno na osnovu kojih je izvršeno doznačavanje sredstava u iznosu 1.435.238 KM za Vrhunski sport i Takmičarsko–razvojni sport.
Potrebno je da Ministarstvo kulture i sporta, utvrdi i razradi kriterije po kojima se, u skladu sa postojećim propisima iz oblasti sporta, raspodjeljuje i određuje visina sredstava sportskim organizacijama, po kandidovanim projektima, piše u izvještaju o radu Kantona Sarajevo za 2008. godinu.

Čelnici ovih klubova, jasno je iz njihovih izjava, još uvijek ne mogu prežaliti lažno obećanje da će godišnje dobijati četiri miliona maraka. U prethodne dvije godine dobijali su po dva odnosno 1,8 miliona maraka. Za ovogodišnju cifru od 1,5 miliona maraka izborili su se uz pomoć Emira Hadžihafizbegovića, ministra kulture i sporta.

STRANAČKI KADROVI

Zahvaljujemo se ministru kulture i sporta Kantona Sarajevo Emiru Hadžihafizbegoviću. Uvijek je imao sluha i odvajao je finansijska sredstva za vrhunski sport u glavnom gradu BiH. Nas ne zanima iz koje je on stranke, bitno je da svoj posao obavlja profesionalno i korektno. Ovo što radi premijer Mehmedić je genocid za sport, izjavio je Tarik Smajlović, generalni sekretar rukometnog kluba Bosna BH Gas za portal sarajevo-x, nakon jednog od sastanaka sa Hadžihafizbegovićem.

Bezrezervnu podršku većina predstavnika klubova ministru, osim po službenoj sportskoj vezi, daje i po istoj stranačkoj pripadnosti. Dva ključna čovjeka fudbalskog kluba Sarajevo Mensud Bašić i Hajrudin Šuman kadrovi su SDA. Šuman je nakon rata bio direktor PTT BiH dok je Bašić sadašnji direktor BH Pošte. To je postao nakon što je izgubio mjesto direktora Elektroprivrede BiH na koje ga je SDA željela postaviti prije tri godine. Uz Sabahudina Delalića, kapitena i direktora odbojkaškog kluba invalida Spid, člana SDA i poslanika u kantonalnoj skupštini, i Šuman je na prošlim opštim izborima u BiH bio na izbornoj listi SDA. Duboko u odbrani kluba koga vode Šuman i Bašić, tačnije na golu, je Muhamed Alaim, stranački kolega i vijećnik sarajevske opštine Centar. Stranačku bordo-zelenu idilu kvari sadašnji trener Sarajeva, sdpeovac Mirza Varešanović, također vijećnik u Centru. Bit će da je to tek eksces jer je Upravni odbor kluba jednoglasno naklonjen stranci SDA. Nedžad Ajnadžić, sadašnji direktor kantonalnog ZOI '84, kandidat SDA za nekoliko ministarskih pozicija navikao se na rad u raznim odborima. U GRAS-ovom Nadzornom odboru Ajnadžić, inače ratni general, bio je sve do nabavke autobusa iz Srbije. Tada je podnio ostavku, navodno zbog mišljenja da su autobusi loši. Dok je za politiku bio otvoreno vezan povjereno mu je mjesto potpredsjednika Kantonalnog odbora SDA te predsjedničko mjesto Odbora za odbrambenu i sigurnosnu politiku ove stranke kao i članstvo u Izvršnom odboru općinskog odbora SDA Centar.

U odboru Sarajeva je i član kantonalnog odbora SDA u sarajevskoj općini Stari Grad, Fahrudin Pilavdžić, direktor javnog preduzeća Vodovod i kanalizacija. Tu je i SDA-ov udarnik Denis Zvizdić. Ovaj doktor arhitekture, već godinama na najvišim pozicijama u sarajevskom kantonu, trenutno je predsjedavajući kantonalne Skupštine. Još jedan u nizu SDA-ovaca u koševskom klubu je i Abid Jusić, ministar prostornog uređenja i zaštite okoliša KS.

Da je politika kroz sport isplativa primijetio je i utemeljitelj Avaza i Saveza za bolju budućnosti, Fahrudin Radončić pa je prepisao oprobani recept ranije utemeljenih stranaka. “Njegov čovjek” u bordo timu je profesor DIF-a Munir Talović, član općinskog odbora SBB-a Centar. Talović je jedan od profesora kod kojih je Dino Konaković (gle čuda i on je bivši član UO Sarajeva!) svakodnevnim desetkama sve ispite položio za nekoliko dana.

U ljutom gradskom rivalu situacija je slična ali više stranački mješovita. Sabahudin Žujo, bivši je igrač i sadašnji predsjednik Željezničara te ujedno i simpatizer Stranke za BiH. Žujo se u politiku nikada nije miješao zvanično ali zato njegove kolege Dželaludin Muharemović i Bulend Bišćević jesu. Muharemović, direktor kluba, je član SDP-a u čije ime je i opštinski vijećnik u Novom Sarajevu. U istom vijeću je i Biščević, član SDA i sadašnji sportski direktor Želje.

Za političare očito ni košarka nije ništa manje zanimljiva. Dino Konaković postao je direktorom košarkaškog kluba Bosna kada je prestao sa aktivnim igranjem. Prije dvije godine je podnio ostavku na to mjesto ali je i dalje član upravnog odbora ovog kluba. Konaković je inače poznat po predizbornom sloganu da ima ključ, što nam je poručio sa plakata SDA na prošlim lokalnim izborima. Sve su prilike da je taj ključ negdje izgubio na dan izbora jer nije dobio mjesto načelnika Opštine Centar.

Zanimljivo je i to da je većina spomenutih sportista-političara bila u upravi raznih klubova. U suštini su se samo rotirali. Slično kao i novac za vrhunski sport.

(zurnal.info)

U saradnji sa izdavačkom kućom Buybook poklanjamo vam tri poglavlja romana Sve se raspada, najčitanije knjige moderne afričke književnosti

Chi­nua Achebe je ni­ger­ijski­ romanopi­sac i ­pjesni­k rođ en 1930. god­ine u Og­id­i. Školovao se na Vlad­inom fakultetu u Umuah­iji­ te na Un­verzi­tetu u Ibadanu u N­igeri­ji­, a di­plom­irao je u Londonu. Knj­iževnu kari­jeru započeo je 1950. god­ne te je bi­o jedan od prvi­h predstavni­ka novog knji­ževnog vala koj­i se oslanjao na usmenu trad­ici­ju plemena ­urođ eni­ka.

Nap­isao je vi­še od dvadeset knji­ga, romana, novela, eseja, ­zbi­rki­ pjesama. Najpoznati­ji­ je po svom deb­itantskom romanu Sve se raspada, koji­ se smatra najči­tani­jom knji­gom moderne afri­čke knj­iževnost­i. Sl­ijede roman­i No longer at Ease i Arrow of God, koj­i je povezan­ temati­kom i ­

l­ikovi­ma či­ne Afr­ičku tr­ilogi­ju. Dob­itni­k je brojni­h knji­ževni­h nagrada, od koj­ih se i­stiče prest­ižna nagrada Man Booker Internat­ional 2007.

Nad­ine Gordi­mer ovako je opisala Achebea:

- Pisac koji nema iluzija, ali nije ni razočaran, koji voli ljude bez potrebe da mrzi sebe, i koji je obdaren veličanstvenom magijom jednog prštavog, velikodušnog, velikog talenta.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/Things Fall Apart.pdf|580|700}

(zurnal.info)

Ukoliko ne volite muzički stil grupe the Verve, samostalne radove Ian Browna, zvuk U2 sa albuma The Unforgettable Fire, bendove My Bloody Valentine, Ride i Spiritualized, onda zaobiđite ovaj album

Ukoliko ne volite muzički stil grupe the Verve, samostalne radove Ian Browna, zvuk U2 sa albuma The Unforgettable Fire, bendove My Bloody Valentine, Ride i Spiritualized, onda zaobiđite ovaj album u širokom luku! Ukoliko sve to volite onda nemojte propustiti album koji je napravila četvorka iz malog mjesta pod nazivom Barnsley iz oblasti South Yorkshire.

Prije nego što su formirali band Exit Calm, Rob Marshall (gitara), Simon Lindley (bas gitara) i Scott Pemberton (bubnjevi) su bili članovi banda Lyca Sleep koji se zasnivao na istom muzičkom pravcu kao i njihov sadašnji band. Prije dvije godine bandu se još pridružuje Nick Smith (vokal) i rađa se nova muzička nada pod nazivom Exit Calm.

Album istoimenog naziva koji je producirao Paddy Byrne (Unkle, The Hours) sastoji se od 11 numera od kojih smo već prije objavljivanja albuma mogli poslušati We're on our Own i Hearts and Minds, koje su mogle da nas upute što se može očekivati na samom albumu.

Prvo što zapadne za uho nakon preslušavanja je da album zvuči sasvim poznato. Provlači se kroz muziciranje ove četvorke dosta bandova koji su igrali zapaženu ulogu u muzičkoj industriji. Prvi band koji se može prepoznati je Verve kao i svi bandovi koji spadaju u grupaciju brit-pop bandova. Smithovo pjevanje uveliko podsjeća na Bono Voxa i Iana Browna (The Stone Roses) i daje posebnu nit svakoj od 11 numera koliko se nalazi na albumu.

Album otvara fantastična You've Got It All Wrong sa dugim instrumentalnim uvodom i svemirskom atmosferom. Muzika vrši konstantan pritisak za koji nisu potrebni teški gitarski rifovi nego ravnomjerno raspoređeno korištenje raznih efekata koji su prisutni u dubini pjesme.Ovaj sistem muziciranje se proteže kroz cijeli album. Potom slijedi i ako se može reći najbrža pjesma na cijelom albumu, a to je ujedno i prvi singl koji je objavljen u formi video spota znatno prije objavljivanja albuma prvenca. Pojavom spota pjesme We're On Our Own momci iz Exit Calma su već tada pokazali šta se može od njih očekivati, s obzirom da je objavljivanje albuma iz nepoznatih razloga dugo odgađano. Prije samog objavljivanja stekli su veliki broj poklonika koji su na osnovu dva singla/spota mogli već formirati mišljenje.

Pjesme na albumu su poprilično duge i ni jedna ne traje ispod 5 minuta. Sadržajno, najveći dio pjesama je popunjen sa predivnom atmosferom koja doprinosi da pjesme i pored dugog trajanja ne postaju nakon nekog vremena dosadne i zamorne. Numera When You Realise je hladna i nepristupačna, fuzirana Hearts & Minds ima upečatljive gitare, slijedi Don't Look Down, klasična shoegaze numera sa svim svojstvima tog stila, koja sa nježnim, sporim i SF početkom kreće ka bučnom, rastrzanom i distorziranom kraju same pjesme. Šesta numera Forgiveness ostavlja najjači utisak nakon preslušanog albuma. Ona odlično dočarava kompletnu atmosferičnost albuma i može biti primjer kako pjesma treba i mora da dijeluje na um samog slušaoca. Numera Reference nastavlja u istom stilu sa punom produkcijom, spora i na momente melanholična pjesma prelazi u psihodelične pasaže koji se nakon skoro 6 minuta završavaju u staloženom mirnom ritmu. Sve dalje je uglavnom u istoj formi gdje glas Nicka Smitha i dalje vodi svaku pjesmu i koji ne podiže svoju intonaciju ni onda kada se muzički izdižu iznad granice slušljivost. Redaju se With Angels, Antone, Recovery i na kraju lagana balada Serenity koja zatvara album.

(zurnal.info)

Nemile scene kada navijači u rušilačkom pohodu jure prema svlačionicama i navaljuju prema loži na zapadnoj strani tribina, nisu zapamćeni u 64-godišnjoj istoriji Fudbalskog kluba Sarajevo. Tim povodom, i sa iskrenom namjerom da konačno razotkriju zakulisne igre aktuelnog Upravnog odbora FK Sarajevo, Udruženje Bordo prijatelji 1946 se obratilo bh. javnosti. U cjelosti prenosimo njihovo Saopćenje za javnost:

Iskazujemo svoju nemjerljivu tugu jučerašnjim dešavanjima na stadionu koji mi doživljavamo svojom drugom kućom. Događaji sa Koševa su dirnuli srce svakog iskrenog navijača Sarajeva, svakog ljubitelja fudbala. Ulazak u teren, sukob sa organim reda i zaštitarima nije put za rješavanje nagomilanih problema.

Od samog početka smo pokušali djelovati institucionalno, inicirajući pripremni sastanak, pokušaj zajedničkog organizovanja Skupštine. Napokon, poslije tri mjeseca insistiranja smo dobili poziv za zajednički susret. Znali smo da nije dobro vrijeme za sazivanje Skupštine, ali smo htjeli da damo svoj puni doprinos i učešće u radu tijela kojega smo formirali, radne grupe za pripremu Skupštine. Na početku smo dobili spisak sa imenima članova Skupštine iz prošlog saziva, a stvorila se mogućnost ulaska novih, kako bismo osvježili rad i krenuli putem oporavka našeg najdražeg kluba. Nakon što smo pridodali spisku prijedlog naših imena dolazi do opstrukcije. Nismo mi trebali radnoj grupi kao dio tijela, nego kao paravan kako bi se otupila oštrica javnosti. Insistirali smo na spisku članova Skupštine i Poslovniku o radu jer nismo željeli ništa što nije transparentno i javno. Nažalost, nismo ga dobili. Pozivnice su se djelile po nečijem nahođenju ili naredbi. Došli smo do saznanja da mnogo starih članova Skupštine iz prethodnih saziva nije dobilo poziv, tačnije njih dvanest. Potvrdu ovih tvrdnji imamo jer smo uspjeli dobiti famozni spisak na kojem je neko dopisivao imena ljudi, rukopis koji je ruku na srce teško čitljiv, i koji je time otvorio put za svaku vrstu mahinacije. Nismo, niti želimo biti dio takve priče, jer ni zapisnik, ni liste članove Skupštine nismo potpisali. Usmeno nam je rečeno da će skupština brojati 85 članova. Neka iz dokumenta javnost vidi koji je to broj. Žalosni smo zbog svih dešavanja, ali ponosni da smo visoko uzdignuta čela i čistih namjera krenuli u priču ozdravljenja našeg Sarajeva. Stojimo na stanovištvu da cijela bh. javnost mora znati kakve se stvari rade. Mislili smo da se lični animoziteti, sujete i političke igre mogu prevazići zarad boljitka FK Sarajeva. Prevarili smo se u procjeni jer je upravo to bio glavni kamen smutnje.

Nema povratka, mi želimo i hoćemo da FK Sarajevo zaista bude jedan moderan, evropski klub kojim ćemo se svi ponositi, i koji mora biti iznad svakog pojedinca. To ćemo omogućiti planom razvoja «SARAJEVO 2010 – 2014» koji smo predstavili javnosti i kadrom koji će ga i provesti u dijelo. Za bolje sutra FK Sarajeva i bh. fudbala u cijelosti.

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio platu kako treba, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Borio se i u Armiji pa ga je država nagradila sa 266 KM penzije
- Ne znam šta više treba da se desi i šta mi još mogu uzeti. Možda još samo dušu, ovo malo što diše – Salih Pedić samo je jedan od desetina hiljada obespravljenih radnika u BiH koji svu svoju životnu energiju gube dovijajući se kako zaraditi i najmanju svotu novca da bi prehranili porodicu. Bosanskohercegovački radnik odavno se odrekao ljetovanja i zimovanja, automobila i novog namještaja, ali se granica svakodnevno pomjera. Zato je danas, ususret Prvom maju 2010., za našeg sagovornika luksuz i nova obuća, kilogram mesa ili svježe voće na stolu, nova knjiga za njegovu kćerku, odličnu studenticu druge godine, ili nova frizura za suprugu. No sve to nije dovoljno da armije radnika kažu da je dosta:
- Još nije došlo do grla, a kad dođe – e onda će biti šta će biti. Kad krene, biće kraj. Tako je bilo i u Rumuniji kad su ubili Čaušeskua, nije me to iznenadilo, bio sam tamo i znao sam da će radnici okrenuti državu. A onda, kad ode vlast i dođe nova, e onda će se ti novi upitati: Hoću li ja biti Čaušesku ili ću raditi kako treba?

Ova porodica, tek jedna od mora sličnih, primjer je uništenog dostojanstva čestitih i radnih ljudi. Od 1978. Salih je radio u Sarabonu na održavanju mašina. Njegova supruga Mubera također je dijete Zore, KV čokoladerka. Nakon svega što se desilo, privatizacije i stečaja nekada uspješne kompanije, radnici su ostali bez posla, sa neisplaćenim platama i malo nade da će dobiti novac koji potražuju:
- Primanja su bila više nego solidna, Zora je bila druga fabrika na ilidžanskoj opštini poslije TAT-a. Tu su firmu zvali zlatna koka Ilidže, predivna je bila, samo poželjeti raditi u njoj. A onda rat, i što se dogodilo - dogodilo se. Kad smo se vratili iz rata dizali smo je iz pepela na noge, počeli dobro poslovati, solidne plate imati. Nakon rata znao sam izaći i 600, 650 KM, što nije bila mala para za to vrijeme i razorenu fabriku. Dok nije stupila ta prokleta privatizacija.

Salih potražuje oko 33 hiljade KM. Bez obzira što godinama nije primio punu platu, svakodnevno je išao na posao i vrijedno radio. Zašto i za koga, objašnjava:
- Čovjek se drugačije osjeća kad radi, makar bez plate. Znaš da si zaradio, pa dal' će biti il' neće... ideš od kuće s nadom, misliš da privređuješ. Bez obzira, donio ne donio, osjećaj da radiš je drugačiji nego da sjediš u kući i ne radiš ništa. To pokreće ljude da i u takvim teškim situacijama idu na posao. Drugačije ne može, jer ako ne ideš na posao bezvrijedan si. Neko će reći – evo ga, leži, ne radi ništa.

Umro bih da živim od plate

Za angažman u Armiji BiH i godine radnog staža Salihu je država osigurala penziju od 266 KM. To je sav novac na koji redovno, svakog mjeseca, može računati njegova porodica – on, Mubera, i njihove dvije kćerke, studentica i srednjoškolka. Ponekad Salih, zahvaljujući poznanstvima i oglasima koje daje u novine, dobije posao od dan ili dva. Uglavnom radi fizičke poslove, a može zaraditi 30 ili, kad je posebno dobar dan, 50 KM. Tog jutra kad smo ih posjetili u njihovom stanu Saliha su trebali pozvati zidari na obližnje gradilište kako bi taj dan radio:
- Al' evo, ništa, nisu me zvali – razočaran je.

A kako preživljavaju sa 266 KM, kažu, ne znaju ni sami:
- Ne znam ni sam kako preživljavam. Da živimo od toga umrli bismo.

Prvo su zaboravljene svakodnevne navike. Malo po malo, prohtjevi su se smanjivali a potrebe postajale samo želje. Mubera je prestala da kupuje šminku, ide na frizuru i kupuje novu odjeću. Salih se, kaže, odrekao mnogo štošta:
- Odrekao sam se oblačenja, izlazaka, druženja s prijateljima i porodicom – onih ljudskih sijela, jer svako to sijelo košta 50 do 100 KM. Nema ni izleta ni odmora, ni ljetovanja..., eto tako se živi.

Prvi i jedini put u posljednjih 18 godina Pedići su na ljetovanju bili u ljeto 2007., i to zahvaljujući komšinici u čijoj su kući u Trpnju besplatno boravili. Što mogu, priušte kćerkama:
- Da imaju taj neki džeparac, marku ili dvije, koliko-toliko, ali da nije bez tog prokletog dinara ikakvog – kaže Salih, a Mubera je prepuna riječi hvale o tome kako se njene kćerke prilagođavaju situaciji:
- Ja kad dam dvije ili tri marke da imaju, ona će radije otići u pekaru i kupiti za 80 feninga nego da negdje tamo da dvije marke za jelo. Jako puno razmišljaju i gledaju koliko će potrošiti. Ova starija ode u grad, gleda, šuti, i ništa, jer zna kakva je situacija. Nije mi žao što od sebe odvojim da njima dam. Ljeto dođe, dosta svijeta ide na more, a one tište jer znaju da mi ne možemo. Onda, starija ne kupuje knjige već se snalazimo, kopiramo ih ili na internetu nešto nađe i skine. A da uzima originale - ma kakvi!

Sve je dobro jer djevojke jednostavno – ne traže:
- A da traže – e bio bi to problem. Zlatna su to djeca – zadovoljna je Mubera.

Kad stigne penzija ili Salih zaradi nešto pored toga, kad dođe kakvih sto maraka u kuću odu u kupovinu i namire se. Za potrošnju budžeta zadužena je Mubera:
- Voljela bih da radim pa da kad odem u šoping u supermarket, da ja onu punu korpu kupim. Ovako, kad odem, svaki fening gledam, uhar mi je i 10 feninga. Obiđem Koševsko Brdo, sve radnje, svaki dan, da vidim da jeftinije prođem, pa nek mi pola marke ostane – pola marke. Ne kupujem ni sve. Voljela bih svaki dan da, naprimjer, imam voća dvije-tri kile. Al' ne možeš ti to voće svaki dan imati ni kupiti. Radije gledam da kupim one jabuke od marku, nego one od marku i po malo bolje. Ne mogu da odvojim da kupim tri ili četiri kile mesa mjesečno i da stavim u zamrzivač. Odem u Konzum pa kupim pakovanje lopatica, i opet gledam nešto najmanje da kupim... mada ja i ne jedem meso. Al' eto, on voli – pokazuje na Saliha.

Pedićima sjećanje na nekadašnji, svjetlosnim miljama udaljen život, danas djeluje nestvarno. Sjećanje na vrijeme od prije 20 godina kod Saliha konačno izmami osmijeh na lice:
- Sjednem u auto i idemo gdje nam je ćeif... ali ga Mubera zaustavlja ne dozvoljavajući mu da se prisjeti da život može biti i drugačiji:
- Ali, ja uvijek kažem, hvala Bogu. Ja volim gledati onu emisiju Ispuni mi želju, i kad njih gledam, kažem, hvala Bogu, imamo krov nad glavom pa je dobro, samo nek se zdravo, kakvog svijeta ima i šta ima.

Salih se vraća u stvarnost:
- Pa, jeste, dobro si, vala.

Šta bi se desilo da mu zatreba ljekarska pomoć pa da ne može zaraditi ništa sa strane, ne smije ni razmišljati. Mubera ne može naći posao jer niko ne želi zaposliti ženu od 44 godine, kaže, a Salih dodaje:
- A ja kad ne bi hljeba imao, ne dam je u kafanu.

Za veliki broj kompanija u stečaju kriva je vlada i nelegalne privatizacije, smatra Salih:
- U svemu je učestvovala Vlada, ali mene će žena ružiti ako budem ulazio u politiku, ali ga iskazani strah ne sprečava da nastavi:
- Svi su znali za problem Sarabona, ali svi su imali svoj interes – dok se moglo uzimati. Sputavali su nas – nema štrajka, ne smijete. Da smo stali ranije ovo se ne bi dogodilo – da smo stali s radom na početku privatizacije, valjda bi neko rekao – dobro, nema ovakve privatizacije. Poništili su privatizaciju kad je sve otišlo do vraga, kad su firmu zadužili više od kapitala. Sad je apsurdno pričati o poništenju privatizacije. Oni su nas radili u saradnji sa sindikatom – mi smo vidjeli a nismo vidjeli mnoge stvari. Radnikovo je da radi, nije da u politiku ulazi i zna sistem politike, a kasnije je bilo kasno. Sad mi radnici ne možemo ništa. Nemamo jedinstvenu državu, firme više nisu radničke a radnici nemaju pravo i dostojanstvo. Kod nas gazda može da radi šta hoće, nema nikakvog okvira.

Ni od protesta nema neke koristi, smatra:
- Šta će radnici, kad policija stavi onu ogradu oko vlade i - nikome ništa. Držaću neki plakat, a kome? Jedino da provalim, a ako provalim – u mislima mi je – nije važno što ću ja poginuti, stvarno nije važno, ali šta će one iza mene? I oni u vlasti svi to znaju i zato tako i rade. Jer znaju da radnici još neće ustati dok ne dođe do grla, a kad jednom dođe – kraj.

Svečarski za Praznik rada

U Ministarstvu pravde Federacije BiH, u kojem se vodi registar kompanija koje su u stečaju u BiH, nisu uspjeli osigurati informaciju koliko je kompanija u ovom trenutku u tom procesu. Zbirni podaci o tome koliko je radnika u situaciji poput Salihove jednostavno – ne postoje.

Iako su iz brojnih granskih sindikata cijelu godilu ružili vlast i najavljivali bunt za ovaj Prvi maj, praznik rada i radnika, neće biti masovnih protesta:
- Još uvijek nismo izvršili dovoljne pripreme za masovne proteste, a želimo očuvati i dignitet Sindikata, ustanove sa tradicijom dugom 110 godina – kaže Selvedin Šatorović iz Saveza samostalnih sindikata BiH.

SSS će Praznik rada obilježiti svečanom sjednicom koja će se održati u deset sati ujutro, nakon čega će uslijediti obraćanje članova organa sindikata, predsjednika i potpredsjednika, a zatim protestna šetnja:
- Tu ćemo poslati poruke prema članstvu, građanima i vlastima, ali ove godine ne idemo na masovnost već su predstavnici granskih sindikata obavezni da se prilagode ovoj odluci. Mi ne pozivamo sve radnike iz svih gradova da dolaze u Sarajevo jer moramo voditi računa i o troškovima. Također, takve proteste smo ostavili za konkretne situacije – kaže Šatorović i objašnjava da će ove godine obilježavanje Prvog maja biti kombinacija svečarske atmosfere i stvarnog stanja radničkog pokreta i sindikata.

Ismet Bajramović iz Sindikata metalaca BiH ovaj program SSS ipak naziva demonstracijama i najavljuje da će se one održati i u drugim gradovima: Mostaru, Zenici, Bihaću i Orašju, te da je cilj okupljanje što većeg broja radnika.

Iako su samo nekoliko sedmica ranije iz SSS imali intenzivne pregovore sa pokretom Dosta o organizovanju zajedničkih prvomajskih protesta, dogovor nije postignut:
- Izigrani smo od strane sindikata – kaže Demir Mahmutčehajić iz pokreta Dosta:
- Kakvu poruku Sindikat na taj način, takvim obilježavanjem, šalje vlastodršcima? Je li to njegova snaga, radnička snaga? Nudili smo im da zajednički organizujemo masovne proteste u Sarajevu, a ne da rasplinjujemo priču odlaskom u pet gradova kako bi se gubilo na masovnosti.

Protesti koje organizuje pokret Dosta započet će 1. maja u 12 sati ispred RTV doma u Sarajevu, odakle će protestanti marširati glavnom ulicom do zgrade Parlamentarne skupštine na Marijin Dvoru, gdje se skup i održava. U pokretu smatraju da razloga za slavlje nema:
- Pokret Dosta poziva sve građane da svojim prisustvom na mirnom, dostojanstvenom i veličanstvenom skupu pokažemo da Prvi maj nije dan slavlja jer nemamo razloga slaviti, nego upravo dan iskazivanja nezadovoljstva i zahtjeva za poštivanje naših prava. Prvog maja trebamo pokazati snagu nestranačke građanske opozicije koja može i mora tražiti odgovornost. Ne želimo razbijati i rušiti zgrade i naš glavni grad, naprotiv. Želimo pokazati antifašizam i odlučnost da gradimo državu BiH. Zahtijevat ćemo odgovornost vlasti i insisitirati da ne bude kompromisa s kriminalcima, lopovima, zločincima i neodgovornim političarima.

Po podacima kojima sada raspolažu očekuju oko 15.000 građana, a procjenjuju da je za davanje legitimiteta zahtjevima, s kojima će izaći u narednim danima, potrebno oko 50.000 ljudi, objašnjava Mahmutčehajić:
- Masovno okupljanje dalo bi legalitet i sindikatima i građanskim inicijativama da možemo nastupati pred svakim nivoom vlasti. Kad bismo imali legitimitet mogli bismo upasti na svaku sjednicu svakog nivoa vlasti i tražiti obustavljanje zasjedanja dok se ne počnu baviti rješavanjem zahtjeva. Do sada imamo potvrdu više od 30 različitih organizacija, a uskoro očekujemo i potvrdu od Vijeća Roma i Studentskog pokreta.

U pokretu vjeruju da je vrijeme da se pokaže ujedinjena snaga građana koji neće da naprave haos već da jasno daju do znanja vladajućim kleptomanima da je njihovo vrijeme isteklo:
- Nemamo novčana sredstva za prevoz. Nemamo novca za letke i plakate. Računamo na vas i na vaše masovno uključenje.

Raskošno praznovanje Sekcije mladih

Svoj doprinos obilježavanju Praznika rada dat će i Sekcija mladih pri Savezu samostalnih sindikata. Planirano je postavljanje triju informativnih štandova u Sarajevu: ispred Tržnice, Sindikata i na Vilsonovom šetalištu. Na njima će se dijeliti priručnici iz radnog zakonodavstva, te radničkih prava. Sekcija mladih organizuje i koncert grupa Letu Štuke i Skroz te paljenje prvomajskog plamena. Igor Tokić iz Sekcije smatra da je ovo adekvatan način za obilježavanje praznika a na pitanje koliko košta štampanje promotivnih letaka i održavanje kocerta, kaže:
- To su neke informacije koje ipak ne idu van kuće prema javnosti.

Obilježavanje će, objašnjava, biti finansirano iz donacija – fondacije Friedrich Ebert, a poslali su zahtjeve i u Ured gradonačelnika, premijeru Kantona i općinskim načelnicima. Bez obzira na to što općinski načelnici i gradonačelnik novac daju iz budžeta a ne iz vlastitog džepa, Tokić kaže:
- Ne brinite, nijedan dinar nije iz radničkog džepa.

(zurnal.info)

Izdavačka kuća "Buybook" organizirat će niz događaja u okviru programa 22. sajma knjiga i učila povodom dolaska u Sarajevo poznatog i kontroverznog pakistansko-britanskog književnika, reditelja, historičara i političkog analitičara Tariqa Alija, od 22. do 25. aprila.

On će tako u petak na Fakultetu političkih nauka u Sarajevu održati predavanje o temi "Svjetska kriza: Sunovrat imperija", dok će isti dan u Bošnjačkom institutu biti predstavljeno njegovih pet knjiga objedinjenih pod nazivom "Islamski kvintet".

Tariq Ali je rođen u Lahoreu, u Pakistanu. Studirao je političke nauke, filozofiju i ekonomiju na Oksfordskom univerzitetu i za vrijeme studija istakao se kao oštar protivnik rata u Vijetnamu.

Urednik časopisa "New Left Review" Tariq Ali je jedan od najznačajnijih lijevo orijentiranih intelektualaca današnjice. Napisao je više knjiga o svjetskoj historiji i politici.

"Islamski kvintet" opisuje dugi susret islama i zapadnog kršćanstva. Ovaj niz historijskih romana nastoji prošlost sagledati očima modernog čovjeka i dati joj novu vrijednost, nagovještavajući da dominantna historija Evrope svakako učestvuje u zataškavanju istine o onima koji su "izgubili" kontinent.

To nije priča o muslimanskoj vojnoj i političkoj moći, već priča o svemu onome što je izgubljeno kada su se najveće svjetske religije i kulture okrenule jedna protiv druge.

(Fena)

Bivši predsjednik Međunarodnog olimpijskog komiteta (MOK) Španac Juan Antonio Samaranch umro je u srijedu u 89. godini u Barceloni, objavilo je nekoliko španskih medija.

O smrti Juana Antonija Samarancha, koji je ležao u bolnici Quiron u Barceloni, javio je radio Cadena Ser i katalonske novine El Periodico i La Vanguardia.

Nešto ranije klinika Quiron je saopćila da se Samaranch nalazi "u stanju nepovratnog šoka" i da je njegovo stanje "kritično", prenio je AFP.

Samaranch je rođen u imućnoj obitelji. Studirao je ekonomiju, a 1967. ga je Francisco Franco nominirao za španskog ministra sporta. Istovremeno je postao predsjednik španskog olimpijskog komiteta te član MOK-a.

Od 1974. do 1978. bio je potpredsjednik MOK-a, od 1980. do 2001. njegov predsjednik.

Naslijedio ga je Jacques Rogge.

(Fena)

Demonstracije koje su danas ispred zgrade Vlade Federacije BiH organizirale četiri temeljne boračke organizacije pretvorile su se u žestoki sukob dijela demonstranata i pripadnika specijalne policije koja je čuvala zgradu Vlade.

Demonstracije zakazane zbog zahtjeva boračkih organizacija trebalo je da počnu smbolično u 12,05 sati.

Međutim, već pola sata pred početak protesta demonstranti su uklonili zaštitnu ogradu, a pojedinci iz mase su počeli gađati zgradu Vlade i policiju kamenjem, flašama i drugim predmetima.

Organizatori su nakon toga pozvali demonstrante da ispoštuju zahtjeve svojih predstavnika i suzdrže se od svega što može nanijeti štetu njihovim zahtjevima, ocijenivši da ovakvo ponašanje može da ih omete u ostvarivanju njihovih prava.

Jedan od zahtjeva je bio da se demonstrantima u 13 sati obrati federalni premijer Mustafa Mujezinović.

Nakon što se ni premijer ni niko drugi iz Vlade nije obratio demonstrantima u to vrijeme, organzratori su pozvali predsjednike svih kantonalnih boračkih organizacija na konsultacije.

U narednih više od sat vremena demonstrantima se niko nije obratio. U međuvremenu je čak izgledalo da se atmosfera stišala.

Međutim, tada je krenulo, najprije pojedinačno, a kasnije sve više i više bacanje flaša i kamenja na policiju i zgradu vlade. Policija je odgovorila suzavcem, nakon čega se dio demonstranata počeo povlčiti u park iza II gimnazije ili razilaziti, ali je jedna grupa nastavila sukob sa policijom uprkos tome.

Povremeno su se čule i eksplozije topovskih udara, a iz mase su počeli izlaziti povrijeđeni i veliki broj onih koji se žalio na posljedice udisanja suzavca.

Kola hitne pomoći su intervenirala u više navrata, a glasnogovornica Kliničko-univerzitetskog centra u Sarajevu Biljana Jandrić nam je kazala da je više od 30 protestanata zbrinuto.

Broj demonstranata je procijenjen različito, od 4.000 do 6.000.

{slimbox images/Galerije/prot/1.jpg,images/Galerije/prot/1.jpg;images/Galerije/prot/2.jpg,images/Galerije/prot/2.jpg;images/Galerije/prot/3.jpg,images/Galerije/prot/3.jpg;images/Galerije/prot/4.jpg,images/Galerije/prot/4.jpg;images/Galerije/prot/5.jpg,images/Galerije/prot/5.jpg;images/Galerije/prot/6.jpg,images/Galerije/prot/6.jpg;images/Galerije/prot/7.jpg,images/Galerije/prot/7.jpg;images/Galerije/prot/8.jpg,images/Galerije/prot/8.jpg;images/Galerije/prot/9.jpg,images/Galerije/prot/9.jpg;images/Galerije/prot/10.jpg,images/Galerije/prot/10.jpg;images/Galerije/prot/11.jpg,images/Galerije/prot/11.jpg;images/Galerije/prot/12.jpg,images/Galerije/prot/12.jpg;images/Galerije/prot/13.jpg,images/Galerije/prot/13.jpg;images/Galerije/prot/14.jpg,images/Galerije/prot/14.jpg}

(Zurnal/FENA)

Poricanje zločina u Bosni i Hercegovini je uvijek poziv na nasilje. Jučerašnja odluka Milorada Dodika da sistematski i na institucionalnom nivou započne kampanju poricanja srebreničkog pokolja predstavlja otvoreni poziv na rat. Dodikova odluka – kao da se još neko tu pita – je najozbiljniji test za onaj dio političke scene u ovoj zemlji koji sebi voli tepati da je „međunarodna zajednica“ od kraja rata naovamo. Ulozi nikada nisu bili veći. Jasno je da Dodik spaljuje mostove iza sebe. Ostao je sam i eskalacija nasilja je jedino što mu preostaje.

BEZGLAVO INSISTIRANJE

Poslije Dodikove odluke jasno je još nešto: problem s Harisom Silajdžićem nije u tome što je Bošnjacima obećao ukidanje Republike Srpske, nego što ih je slagao. Protekle četiri godine – majstorski ukradene od naroda kojem su već otete decenije – postalo je jasno da on to nije u stanju, ne zna, ne umije isporučiti ili zapravo za to nikada nije bio ni zainteresovan. Gora od toga – Silajdžić nije prvi kojem su Bošnjaci povjerovali na riječ – samo je činjenica da je njegova kratkovida i glupava politika kompromitovala ukidanje Republike Srpske kao legitiman politički zahtjev u današnjoj Bosni i Hercegovini.

Bezglavo insistiranje na ukidanju, bez jasne strategije, bez dosljednih mjera koje bi demonstrirale postojanje plana nanijelo je najteži mogući udarac nekoj budućoj borbi za uklanjanje Republike Srpske iz političko-teritorijalnog ustrojstva Bosne i Hercegovine. Podsjećanja radi, Silajdžić kao član Predsjedništva BiH nije usamljen na vrhu piramide vlasti, on je i predsjednik Stranke za BiH koja, kao klijentielistička organizacija u svim vladajućim koalicijama, ima pristup moći, vlasti i resursima.

Ali, to nije sve. Zato što je njegova kampanja došla sa wannabe sekularnog desnog centra u javnoj percepciji skoro da više nije moguće biti lijevo od centra, biti antifašista drugim riječima, i zalagati se za ukidanje Republike Srpske.

Na uskoj i isključivoj političkoj platformi, Silajdžić je iz te borbe isključio stotine hiljada ljudi kojima pitanje postojanja Republike Srpske nije akademsko, nego egzistencijalno, životno i svakodnevno. Istinski i poražavajući rezultat njegove politike je što pravo Republike Srpske na postojanje nikada nije bilo bliže javnom, kako domaćem, tako i međunarodnom priznanju.

UBIJANJE IZNOVA

Ako je Milorad Dodik bio u nečemu uspješan, onda je to što je serijom ultimatuma i ucjena, neutemeljenim prijetnjama nasiljem – jer, ko još vjeruje u to nakon što je JNA umrla, a Slobodan Milošević se raspao – iznudio još uvijek neizrečeno, ali u javnom diskursu prisutno pravo Republike Srpske na postojanje. Malo šta tako riječito govori o tome kao očigledan stid funkcionera Naše Stranke Srđana Dizdarevića zbog Silajdžićeve reakcije u Mostaru na lažno pružanje ruke Borisa Tadića Bosni i Hercegovini i žurba Sulejmana Tihića da u intervjuu Glasu Srpske Tadiću pokaže da je on, za razliku od Silajdžića, „kooperativni Bošnjak“. Najpogubnija, pak, posljedica Silajdžićevog politikanstva je u tome što je preuzimajući politički monopol na taj zahtjev diskreditovao borbu protiv utjelovljene i unebovapijuće nepravde koja je u korijenu svih nepravdi u ovoj zemlji.

I što četiri godine kasnije, Milorad Dodik vjeruje da može nekažnjeno iznova ubijati ljude jednom već ubijene prije petnaest godina. U potpunoj tišini kao što je to činio Ratko Mladić. Ali, ovaj put neće moći: sada znamo da Republika Srpska i Srebrenica ne mogu koegzistirati. I da je za rat potrebno samo jedno.

Predsjednik Suda Mirko Zovko obrazložio je da u konkretnom predmetu nisu bile ispunjene procesne pretpostavke, odnosno da Klub Bošnjaka nije konkretizirao koja povreda vitalnog nacionalnog interesa postoji u osporenom zakonu.

Ustavni sud je ocijenio da Zakon o referendumu ni po svom sadržaju ne ugrožava vitalni interes konstitutivnih naroda.

Zovko je na pres-konferenciji pojasnio da je Klub Bošnjaka imao samo obrazloženje za podnošenje zahtjeva, ali ne i naznaku vitalnog interesa za koji smatra da je povrijeđen donošenjem Zakona o referendumu u RS-u.

Za Zovka je, kako je naveo, malo začuđujuće da je Klub Bošnjaka i ranijih, u nekoliko predmeta 2005. i 2006.godine, napravio isti propust.

I pored tog propusta, za koji Zovko kaže da je bio dovoljan da se odbije zahtjev bošnjačkog kluba, Vijeće za zaštitu vitalnog nacionalnog interesa Ustavnog suda RS-a je također ustanovilo da ne postoji povreda vitalnog interesa u Zakonu o referendumu i građanskoj inicijativi u RS-u.

„Referendum je u svim modernim zemljama najviši oblik demokratskog neposrednog izjašnjavanja građana i sam po sebi predstavlja jednu instituciju od velikog značaja koja ukazuje na demokratičnost određenih naroda i država“, ističe Zovko i naglašava da Klub Bošnjaka u svom zahtjevu ponavlja ono što je u amandmanskom postupku pokušao da se izglasa.

Tu se, kaže postavljaju hipotetička pitanja u „stilu šta bi bilo kad bi bilo“.

„Ustavni sud RS-a rješava predmet na relaciji donesenog zakona i Ustava, a nijednim dijelom Sud nije uočio da je ovaj zakon suprotan Ustavu RS-a, jer prema članu 77. referendum je i ranije egzistirao“, rekao je predsjednik Ustavnog suda RS-a.

Naime, ponavljajući amandmanske prijedloge Klub Bošnjaka htio je da se ograniče referendumska pitanja i daju određene zabrane o tome koja se mogu postaviti, a koja ne.

„Koja se pitanja mogu postaviti u jednoj državi ili entitetu, kao što je RS, to je nemoguće predvidjeti i to predstavlja hipotetičko pitanje“, iznio je stav Zovko i dodao da sudijama nije dovoljno da neko „iskaže strepnju šta bi mogao donijeti neki 'negativni' referendum, jer je Ustavnom sudu u nadležnosti da odluči da li je neki zakon protivustavan ili ne“, pojasnio je Zovko.

Napominje i da član 77. ograničava referendumska pitanja jer kaže da Narodna skupština RS-a iz svoje nadležnosti može raspisati referendumska pitanja te sve što bi bilo van njene nadležnosti ne bi imalo legitimitet.

Ocijenio je i da ovaj predmet ima „izuzetnu političku konataciju, jer neki tumače da, ako je referendum dozvoljen, odmah je dozvoljeno recimo i otcjepljenje“.

Međutim, pitanja suverenosti države, kaže Zovko, notirana su u Ustavu BiH.

Podsjećanja radi, Zakon o referendumu je 10. februara izglasala Narodna skupština RS-a na posebnoj sjednici, a Klub Bošnjaka je 12 dana poslije pokrenuo pitanje vitalnog nacionalnog interesa na taj zakonski akt.

Nakon što Vijeće naroda RS-a nije prihvatilo amandmane tog kluba, a zatim nije bilo dogovora ni na Zajedničkoj komisiji Vijeća i Narodne skupštine RS-a, Zakon o referendumu i građanskoj inicijativi u RS-u upućen je na konačno odlučivanje Ustavnom sudu RS-a.

Ključni amandmani predloženi od Kluba Bošnjaka odnosili su se na problematiku preciznog određivanja u Zakonu o referendumu i građanskim inicijativama tzv.zabranjenih pitanja za predlaganje na referendumu, a to su pitanja koja se odnose na suverenitet, teritorijalni integritet, političku nezavisnost i međunarodni subjektivitet BiH.

Amandmani su se odnosili i na organe koji treba da provode referendum, na zatjev da, uz Narodnu skupštinu, o zakonu i referendumskim pitanjima odlučuje i Vijeće naroda RS-a, te na zahtjev da i mjesna zajednica ima pravo odlučivanja putem referenduma o nekim svojim vitalnim pitanjima.

Srpski delegati Vijeća naroda RS-a ranije su odbaci sve amandmane bošnjačkog kluba uz tvrdnju da Zakon o referendumu ne ugrožava interese nijednog naroda i da je usvojen u skladu s Ustavom RS-a.

(Fena)

Predstavnički dom Parlamentarne skupštine BiH bi na sjednici zakazanoj za sutra u Sarajevu trebalo da u drugom čitanju razmatra Prijedlog zakona o praznicima BiH čiji je predlagač poslanik Socijaldemokratske partije BiH u tom domu Denis Bećirović.

Predloženim zakonom predviđeno je da državni praznici BiH budu: Nova godina; 1. mart - Dan nezavisnosti BiH; 1. maj - Međunarodni praznik rada; 9. maj - Dan pobjede nad fašizmom i Dan Evrope; 22. maj - Dan pristupanja BiH u članstvo Organizacije ujedinjenih naroda; 11. juli - Dan sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i svih ratova; 27. juli - Dan ustanka protiv fašizma u BiH i 25. novembar - Dan državnosti BiH.

Na prijedlog ovog zakona uloženo je 65 amandmana, od čega je samo predsjedavajući Predstavničkog doma PSBiH Milorad Živković predložio 50 amandmana.

Ustavnopravna komisija Predstavničkog doma, koja je podržala predloženi zakon, prihvatila je samo jedan njegov amandman koji predviđa da državni praznik bude i “Međunarodni dan sjećanja na žrtve holokausta”, koji se obilježava 27. januara.

Živković je predlagao da se obilježavaju i: „Svjetski dan prava potrošača“, „Svjetski dan knjiga i autorskih prava“, „Međunarodni dan porodica“, „Svjetski dan bez duhanskog dima“, „Svjetski dan za borbu protiv dezinfekcije i suše“, “Svjetski dan televizije“...

Amandmane je uložio i Klub poslanika SNSD-a kojima se predviđa izostavljanje iz zakona Dana nezavisnosti, Dana sjećanja na žrtve genocida u Srebrenici i svih ratova i Dana državnosti BiH, uz obrazloženje da o ovim datumima ne postoji konsenzus svih naroda u BiH.

Jedan od predloženih amandmana predviđa da se u zakon uvrsti "Dan narcisa" koji bi se obilježavao 26. decembra, a u obrazloženju ovog prijedloga se navodi da "u duhu prepoznatljivog političkog djelovanja, 26. decembra u BiH bi se obilježavao dan političkih narcisa, osoba zaljubljenih u sebe i prilika za njihove obožavatelje da iskažu odanost njihovom liku i djelu".

Predlagač zakona Denis Bećirović je kazao Feni da prema Ustavu BiH, a posebno prema Ankesu II, BiH ima svoje državne praznike - državni praznici BiH su 1. mart - Dan nezavisnosti i 25. novembar - Dan državnosti BiH.

"Ovaj pokušaj poslanika SDP-a jeste da BiH dobije još neke državne praznike i evo ovaj zakon je prošao u drugo čitanje. Očigledno je da je bilo određenih amandmana koji nisu dobili podršku na Ustavnopravnoj komisiji“, kazao je Bećirović.

Dodao je da se, prije svega, radi o amandmanima predsjedavajućeg Predstavničkog doma Milorada Živkovića koji su odbijeni od Ustavnopravne komisije.

„Očigledno da u posljednje vrijeme Živković se ne ponaša baš ozbiljno u skladu s funkcijom koju trenutno obnaša. To pokazuju i amandmani, odnosno sadržina amandmana koje je uložio na ovaj prijedlog zakona", kazao je Bećirović.

Po njegovim riječima, ostalo je izjašnjavanje o predloženom zakonu u drugom čitanju na sjednici Predstavničkog doma.

„Ipak hoću da vjerujem da postoji šansa da se taj zakon usvoji u BiH tako da BiH dobije još neke državne praznike koji su pobrojani u ovom prijedlogu zakona", kazao je Bećirović.

S obzirom na to da je većina amandmana na predloženi zakon obnovljena, o njima bi se trebali izjasniti poslanici na sutrašnjoj sjednici Predstavničkog doma.

(Fena)

Da do kraja svog predsjedničkog mandata, ili svojih predsjedničkih mandata, ništa više ne učini, Ivo Josipović već se na svijetao način upisao u političku povijest ovoga naroda i ovih prostora, bez obzira što su na upisivanje u povijest, najvjerojatnije, presudno utjecale »prijateljske« sugestije iz Sjedinjenih Država. Obamina administracija, naime, očito je ozbiljno naumila dodatno civilizirati odnose u regiji, a preduvjet za to jest obračun s vlastitim opasnim zabludama i samoobmanama iz prošlosti. Josipović se, dakle, poklonio žrtvama masakra nad nedužnim Bošnjacima u Ahmićima kod Viteza, masakra što su ga 16. travnja 1993. počinile srednjobosanske trupe Hrvatskog vijeća obrane. Nakon toga, poklonio se i hrvatskim žrtvama zločina Armije BiH u nedalekom Križančevu selu. Dan ranije, u srijedu, u Sarajevu je izgovorio rečenicu koja je, u političkom smislu, neusporedivo važnija od hvalevrijednog davanja počasti ubijenima, rečenicu čiji značaj ne može umanjiti ni Josipovićevo, prilično jadno, naknadno reteriranje, ni njegovi pokušaji da nas uvjeri kako je krivo shvaćen.

»Politike koje su devedesetih godina, bilo iz zloćudnosti, neznanja, arogancije ili ludosti, vjerovale da je rješenje za BiH podjela, posijale su u BiH, ali i u svojim zemljama, zlosretno sjeme. (...) Duboko žalim što je i Republika Hrvatska svojom politikom u devedesetim godinama prošlog stoljeća tome doprinijela. Duboko žalim što je takva hrvatska politika doprinijela stradanjima ljudi i podjelama koje nas i danas muče«, rekao je pred bosanskohercegovačkim parlamentarcima. Vladimir Šeks i Andrija Hebrang na to su se uhvatili za izlizanu tezu po kojoj »Hrvatska nije bila agresor i nije sudjelovala u međunarodnom sukobu u BiH«, i po kojoj »sve jasno piše u Deklaraciji o Domovinskom ratu koja je donesena u vrijeme Vlade Ivice Račana«. A u tom sramotnom i krivotvoriteljskom saborskom dokumentu kaže se ovako: »Republika Hrvatska vodila je pravedan i legitiman, obrambeni i osloboditeljski, a ne agresivni i osvajački rat prema bilo kome, u kojem je branila svoj teritorij od velikosrpske agresije unutar međunarodno priznatih granica.« Linijom bezobraznog nerazumijevanja ičega, osim nakaradno uskih osobnih i partijskih interesa, i linijom krajnjeg sljepila krenula je, na koncu, i Jadranka Kosor, premijerka i šefica HDZ-a. »Hrvatska nije vodila agresorski, nego obrambeni i pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem, i to bi trebao promicati svaki hrvatski državni dužnosnik«, kazala je gospođa Kosor.

Tako smo, eto, saznali da je uvjet za obnašanje dužnosničke funkcije u Hrvatskoj promicanje laži kojoj je udaren pečat službene istine. Zgoljna je laž da je Hrvatska vodila »pravedan rat u kojem nije posezala ni za čijim teritorijem« i svaki hrvatski dužnosnik, uključujući i gospođu predsjednicu Vlade, koji tako kazuje nije ništa drugo doli drski manipulator što je sam sebe uvjerio da lažima pomaže voljenoj domovini, a ustvari pokušava pomoći svom održanju na vlasti. Istina je, kao što je svojedobno lucidno i duhovito primijetio Predrag Lucić, da je Hrvatska Bosnu i Hercegovinu prva priznala, a druga napala. Istina je da je 12. studenog 1991. u Grudama održan radni sastanak predsjednika kriznih štabova Hercegovačke regionalne zajednice i Travničke regionalne zajednice, a na susretu je sačinjen tajni dokument u kojemu se »zajednički i jednoglasno odlučuje da hrvatski narod u Bosni i Hercegovini mora konačno povesti odlučnu, aktivnu politiku, koja treba dovesti do realizacije našeg vjekovnog sna – zajedničke hrvatske države«. Pritom je zanimljivo da se potpisnici ovog dokumenta oslanjaju na »zaključke usvojene na dogovorima s Predsjednikom dr. Franjom Tuđmanom 13. i 20. lipnja 1991. godine u Zagrebu«. Istina je da je, govoreći o mogućnosti smirivanja srpsko-hrvatskih sukoba, Franjo Tuđman 31. prosinca 1991. kazao ovako: »To se može ostvariti tako da se nacionalni ciljevi Srbije ostvare i da ona nema više razloga za ekspanziju, a ujedno bi se Hrvatskoj priključilo njezine krajeve, jer je sadašnji hrvatski perec neprirodan. U hrvatskom je interesu da se taj problem riješi na naravan način, na način kako je bila riješena Banovina. Pri tome bi mogao ostati dio 'zemljice Bosne' gdje bi muslimani imali većinu i ta bi država Bosna mogla biti tampon između Hrvatske i Srbije. Time bi ujedno nestala i kolonijalna tvorevina Bosna i Hercegovina.«

Činjenica je da su sredinom listopada 1992. hrvatske trupe iz pravca Tomislavgrada napale Prozor. Bošnjaci iz Prozora protjerani su, a kuće su im, uglavnom, opljačkane i popaljene. U napadu je glavnu riječ vodila Bojna Zrinski iz Zagreba pod komandom generala Milenka Filipovića. Hrvatski ministar obrane Gojko Šušak i predsjednik Franjo Tuđman jedini su imali ovlast izdavati zapovijedi Bojni Zrinski. Istina je da je Hrvatska, prema izjavi tadašnjeg premijera Nikice Valentića, hrvatski rat protiv Bošnjaka financirala s milijun i pol dolara dnevno. Istina je da su Gornji Vakuf od početka 1993. do proljeća 1994. marljivo razarale Prva gardijska brigada iz Zagreba i Peta gardijska brigada iz Vinkovaca. Hrvatskim trupama u opsadi Gornjeg Vakufa zapovijedali su generali HV-a Janko Bobetko, Ivan Kapular, Miljenko Crnjac i Slobodan Praljak. Činjenica je da su se svi visoki časnici HVO-a, od pukovnika do generala, od godine 1992. vodili na platnim listama Zbornog područja Split, odnosno Zbornog područja Ston. Nesporno je da je Franjo Tuđman 5. studenog 1993. kazao ovako: »Vjerojatno bismo praktički mogli ići na povezivanje Kiseljaka sa Busovačom, a onda da vidimo da li možemo, znači, održati i tu liniju. (...) Treba se orijentirati na to, kao i na zauzimanje Uskoplja.« Istina je da su tajne službe i policija Republike Hrvatske do rujna 2000. lažnim identitetima i skrovištima štitile najodgovornije osobe za pokolj u Ahmićima – Paška Ljubičića, Antu Sliškovića, Tomu Vlajića i Vladu Ćosića. Istina je da su hercegovački konc-logori zatvoreni tek kad je 6. rujna 1993. Franjo Tuđman, u pismu, izdao takvu naredbu Mati Bobanu.

Ovo je samo komadić prave Deklaracije o Domovinskom ratu, koja nikad neće biti usvojena, premda je upravo to preduvjet da bi Hrvatska postala vjerodostojan partner u nužnim razgovorima o budućem uređenju BiH i o položaju tamošnjih Hrvata.

(Preneseno iz Novog lista uz odobrenje autora)