Najbolji strijelac njemačke Bundeslige, bh. reprezentativac Edin Džeko najvjerovatnije će i naredne sezone nositi dres Wolfsburga.

Izvršni direktor kluba Dieter Hoeness izjavio je za DPA da Wolfsburg nije primio zvaničnu ponudu za bh. napadača, koji će, po njegovim riječima, ostati u bivšem njemačkom prvaku.

Dvadesetčetverogodišnji Džeko do ponedjeljka uvečer mogao je napustiti Wolfsburg za rekordnih 40 miliona eura. No, Wolfsburg nije dobio ponudu za nogometaša, mada je interesovanje pokazao Manchester City.

Džeko je s 22 gola u prošloj sezoni bio najbolji strijelac Budneslige, a u sezoni 2008./2009., kada je Wolfsburg bio prvak, bio je drugi strijelac s 26 golova.

Reprezentativac BiH imao je klauzulu u ugovoru s Wolfsburgom, prema kojoj mu je njemačka ekipa bila dužna automatski odobriti pregovore sa svakim klubom koji plati 40 miliona eura. Klauzula je prestala da važi juče u ponoć.

(Fena)

Ljudi mu vjeruju, jer je sposoban opisati njihovu stvarnost onakvom kakva jeste, sirovu, znojnu, prljavu, smrdljivu, distorziranu, jadnu, bijednu, punu ljubavi koja boli

Odavno se nisam osjećao tako dobro u svojoj koži, u svom gradu. U subotu, 29.05.2010. godine u Mostaru odavala se počast najautentičnijem rock autoru na ovim prostorima od rata naovamo. Baš počast. Sve je bilo kako je trebalo biti i kako Graha zaslužuje.

Negdje oko 20 sati dvorište ispred OKC Abraševića počelo se lagano puniti najraznovrsnijom galerijom likova koju kod nas možete zamisliti. Bili su tu mladi punkeri s plastičnim dvoguzama piva, metalci sa svojim ruksacima i lozom u rukama, mladi novinari, umjetnici svih provinijencija, nekakvi polušminkeri sa buteljama vina, i, tvrdim odgovorno, jer znam, svojim sam ih očima vidio, viđeniji likovi iz Red Armya i Ultrasa na jednom mjestu. Otkud to, vrag bi ga znao, ali postalo je jasno kad su se iz sale začuli prvi rifovi i sala se počela puniti. Odmah je bilo jasno da Diplomatz ima magiju, ljudi mu vjeruju i u stanju je, on sam s gitarom, svojim performansom ispuniti stadionsku binu. A ljudi mu vjeruju, jer je sposoban opisati njihovu stvarnost onakvom kakva jeste, sirovu, znojnu, prljavu, smrdljivu, distorziranu, jadnu, bijednu, punu ljubavi koja boli, mrtvih koje nikako da ostavimo da počivaju u miru, jer nam služe kao kusur u sitnointeresdžijskim prepucavanjima. Dvjestotinjak duša na jednom takvom koncertu za Mostar nije malo. I onda sam shvatio, postoje oni koji žele da se „upoznamo onakvi kakvi stvarno jesmo“, treba im istina, treba im netko tko je uspio formulirati ono što i sami osjećaju. Ej, klinci su pratili Grahu u glas, sala je frcala emocijama, vidio sam neke slučajno zalutale Amerikance koji su objesili vilicu kad su vidjeli što se događa, pogledali su oko sebe, a nekakav strah im je ispunio oči, nije to bilo veče za njih, nisu nikako mogli shvatiti što se događa, nisu imali šanse, jebiga, tu se događala naša istina, tu je pjevao naš Psiho, ne njihov. Kad je Graha zapjevao „...Sestro...“ knedla mi je zapela u grlu, borio sam se sa suzama, a jedna moja prijateljica je izronila iz mase pijanih i znojnih tijela sva uplakana, eto kako je to bilo i što je Diplomatz napravio tu noć.

A Diplomatz, kako ga opisati? Diplomatz je dobar lik, prije svega. Diplomatz je veliki performer. Diplomatz je veliki autor. Satan Panonski se rezao na bini, a Grahina svaka riječ krvari i plače. E sad, Satan izbaci Lou Reeda iz Velveta, doda svom nastupu malo Waitsovske pantomime, podruži se s Kuduzom i to je to, imate Grahu. Znate što, jeb'o sevdah, hoćete bh blues, evo vam Diplomtza, eto bluesa, eto doline suza, eto vam istina, dragi moji berači pamuka.

(zurnal.info)

Pet godina nakon što je Jyllands-Posten objavio sada već ozloglašene karikature, potresi još uvek traju. I to ne samo za karikaturiste

U Irskoj je uhapšeno sedmoro ljudi optuženih za planiranje atentata na švedskog karikaturistu Larsa Vilksa, koji je u listu Nerikes Allehanda objavio karikaturu glave proroka Muhameda sa telom psa. Jedan Somalijac napao je u Arhusu sekirom Kurta Vestergarda, najkontroverznijeg karikaturistu Jyllands-Posten-a. U Londonu, Fajzal Jamani, advokat iz Saudijske Arabije, preti da će se pozvati na ozloglašeni britanski zakon o kleveti i u ime svih 95.000 „Muhamedovih naslednika“ tužiti danske novine koje su objavile karikature.

Pet godina nakon što je Jyllands-Posten objavio sada već ozloglašene karikature, potresi još uvek traju. I to ne samo za karikaturiste. Pretnje i nasilje koje okružuju ove karikature imale su efekta i na pisce, izdavače, vlasnike galerija i pozorišne reditelje. Pre dve godine, jedan od vodećih američkih izdavača, Random House, odustao je od objavljivanja Dragulja Medine, lake, romantične priče o Ajši, najmlađoj ženi proroka Muhameda, strahujući da bi se knjiga mogla doživeti kao uvreda.

OTKAŽIMO MOCARTA

Kada je prošle godine Yale University Press objavio knjigu Karikature koje su potresle svet, naučnu studiju profesorke Jute Klausen o kontroverznim karikaturama, odbio je, na njeno iznenađenje, da karikature štampa u knjizi. Kada je časopis koji se bavi slobodom govora, Index on Censorship, objavio intervju sa profesorkom Klausen o odluci YUP-a, takođe nije želeo da objavi karikature.

Malo bih se dvoumio, ako ćemo iskreno“, kaže Ramin Grej, zamenik direktora Londonskog kraljevskog pozorišta, na pitanje da li bi postavio predstavu koja kritički govori o islamu. „Zavisi da li predstava vredi, ali, s obzirom na vreme u kojem živimo, bilo bi teško, jer biste bili zabrinuti da će se neko uvrediti i da će drama biti zaboravljena usred svih kontroverzi. To čoveka primorava da bude obazriv.“ U junu 2007., ovo pozorište je otkazalo novu adaptaciju Aristofanove Lisistrate, čija se radnja odvija u muslimanskom raju, iz bojazni da bi predstava mogla da izazove uznemirenje. Drugo londonsko pozorište, Barbican, izbacilo je delove predstave Tamerlan Veliki, iz istog razloga, dok je berlinska Deutsche Oper 2006. godine otkazala izvođenje Mocartove opere Idomeneo, jer se u njoj pojavljuje Muhamed.

zložbu fotografija iranske umetnice Soreh Hera, koja je prikazivala homoseksualce sa maskama Muhameda. „Neki ljudi u našem društvu bi mogli to da dožive kao uvredu“, rekao je direktor muzeja Vim Van Krimpen. De Volkskrant, holandski levičarski list, pohvalio je muzej zbog „velikog profesionalizma“ u uklanjanju slika.

Samoj Heri je prećeno smrću. Tim Marlo iz londonske galerije White Cube, kaže da je takva autocenzura sada uobičajena, ali da je „malo ko priznaje“.

Za mnoge je ovo znak suštinskog sukoba islamskih i zapadnjačkih vrednosti. Američki pisac Kristofer Kaldvel u svojoj kontroverznoj knjizi Osvrti na revoluciju u Evropi, objavljenoj prošle godine, tvrdi da su migracije muslimana u Evropu bile nalik kolonizaciji. „Otkad je pre pola veka došao“, kaže Kadvel, „islam se ogrešio o mnoge evropske običaje, ideje i državne strukture sa kojima je došao u kontakt.“ Islam „ne obogaćuje niti oplemenjuje evropsku kulturu; on je potiskuje.“

Ovu ideju o „sukobu civilizacija“ prvi put je spomenuo istoričar Bernard Luis pre dvadeset godina, posle afere sa Salmanom Ruždijem, a nekoliko godina kasnije ju je popularizovao američki politikolog Semjuel Hantington. Danas je ona skoro opšteprihvaćena. „Ponovo se“, kako kaže pisac Martin Ejmis, „zapad sukobljava sa iracionalnim, agnostičkim, teokratsko-ideokratskim sistemom koji se suštinski i nepomirljivo protivi njegovom postojanju“.

Pa ipak, čak i dok nastavlja da razvija svoju tezu o sukobu civilizacija, Kaldvel otkriva njene nedostatke. „Ono što sekularni Evropljani nazivaju islamom“, kaže on, „jeste niz vrednosti koje bi prihvatili Dante i Erazmo“. S druge strane, moderna, sekularna prava na kojima se sada temelje „ključne evropske vrednosti, šokirala bi Dantea i Erazma“.

Drugim rečima, ono što sada smatramo „evropskim vrednostima“ – individualna prava, sekularizam, sloboda govora – jesu moderne vrednosti, drugačije od onih koje su nekada pokretale evropska društva. Ne bi samo srednjovekovni Evropljani odbacili savremene evropske vrednosti. Odbacuju ih i mnogi današnji Evropljani. Britanska spisateljica Melani Filips se oštro protivi onome što doživljava kao „islamsko preotimanje zapada“ i onome što naziva „laganim približavanjem društvenom samoubistvu“, što je posledica prihvatanja muslimanskih imigranata. Pa ipak, blagonaklono gleda na islamsko odbacivanje sekularnog humanizma, koji razume kao „izopačenu i haotičnu kulturu trenutnog zadovoljenja poriva, u kojoj se porodice raspadaju, deca divljaju, a nasilje, nered i vulgarnost vladaju ulicama“. Muslimani su „zaključili da društvo koje ih primorava da se identifikuju sa tim predstavlja moralnu septičku jamu“, kaže Filips. „Nije nikakvo čudo što ga onda odbijaju.“ I Kaldvel smatra da, iako je trenutni sudar zapada i islama možda „bolan i nasilan“, on istovremeno predstavlja „infuziju kiseonika u sivi, cepidlački, materijalistički intelektualni život zapada“, na kome treba da budemo „zahvalni“.

Drugim rečima, ne postoji niz istorijskih evropskih vrednosti koje su u suprotnosti sa islamskim vrednostima. Niti danas postoji jedinstveni niz zapadnih vrednosti. Te iste vrednosti protiv kojih se radikalni islamisti bore – vrednosti sekularnog humanizma – jesu vrednosti kojih se gnušaju neki od najvećih kritičara islama.

ISLAMSKE VREDNOSTI

Ako ne postoji spektar „evropskih vrednosti“ koji prevazilazi istoriju, to isto važi i za „islamske vrednosti“. Kao i sve ostale religije, islam obuhvata niz verovanja i splet društvenih institucija, tradicija i kultura, koje povezuju ljude u posebnom odnosu prema onome što smatraju svetim. Tokom svoje istorije, ove institucije i kulture su transformisale čitanje Kurana i praktikovanje islama. Religije, kao i svi ostali društveni oblici, ne mogu a da se ne menjaju. Savremeni islam ne može da liči na onaj iz sedamnaestog veka, kao što ni današnja Meka ne može da liči na onaj grad iz Muhamedovog doba.

Islam se nije menjao samo vremenski, već i prostorno. Ova veroispovest, koja se proširila od obale Atlantskog okeana do indonežanskog arhipelaga i dalje, obuhvata narode koji su Kuran uklopili u mnoge svoje starije verske i društvene običaje. Ono što pakistanski Mirpurci doživljavaju kao tradicionalni islam, dosta se razlikuje od shvatanja severnoafričkih beduina. A tradicija britanskih Mirpuraca razlikuje se od tradicije Mirpuraca iz Mirpura. Francuski sociolog Olivije Roj ističe da „ključno pitanje nije šta tačno u Kuranu piše, nego šta muslimani tvrde da u Kuranu piše“. Postoji trajno neslaganje među muslimanima oko toga šta piše u Kuranu, dodaje on, „iako svi govore da je Kuran jasan i precizan“.

Čak ni tradicija, koja je navodno toliko duboko ukorenjena i nepromenljiva, poput one oko koje se isplela afera sa danskim karikaturama – zabrana predstavljanja lika proroka Muhameda – u stvari nije ni duboko ukorenjena niti nepromenljiva. Islam nije oduvek zabranjivao predstavljanje proroka. Zabrane su se pojavile tek u XVII veku. Čak su i tokom prethodnih 400 godina brojne islamske zajednice, posebno šiitska, prihvatale likovno predstavljanje Muhameda. U biblioteci Edinburškog univerziteta u Škotskoj, Nacionalnoj biblioteci u Parizu, njujorškom muzeju umetnosti Metropoliten, muzeju Tokapi palate u Istanbulu postoje persijski, otomanski i avganistanski rukopisi sa portretima proroka. Njegov se lik može videti i u mnogim džamijama – čak i u Iranu: na primer, mural iz XVII veka u džamiji Iman zahdah čah zaid u iranskom gradu Isfahanu prikazuje Muhameda sa jasno vidljivim licem.

Čak i danas samo malobrojni muslimani doživljavaju crtanje proroka kao problematično. Ubrzo po objavljivanju karikatura u Jyllands Posten-u, objavio ih je i egipatski list Al Fagr. Crteži su bili propraćeni negativnim komentarom, ali urednici Al Fagr-a nisu smatrali da treba da cenzurišu Muhamedovo lice, i zbog toga nisu trpeli nikakve posledice.

Verske i političke vlasti u Egiptu nisu se bunile zbog ilustracija u Al Fagr-u, iako su zahtevale izvinjenje od danskog premijera.

Ali ako ne postoji univerzalna zabrana prikazivanja Muhameda, zašto su se svi muslimani uvredili zbog karikatura? Pa, nisu. A oni koji jesu, uvredili su se zbog političkog fanatizma, a ne teološke revnosti.

Objavljivanje crteža 2005. nije odmah izazvalo reakcije, čak ni u Danskoj. Tek pošto su novinari, razočarani zbog izostanka kontroverze, kontaktirali neke imame i zatražili od njih odgovor, islamisti su prepoznali priliku, stvorenu ne samo karikaturama, već i osetljivošću danskog društva na njihovo objavljivanje.

Među prvima koji su bili kontaktirani, bio je i kontroverzni imam Ahmed Abu Laban, čovek ozloglašen zbog podrške Osami bin Ladenu i septembarskim napadima. On je iskoristio karikature kako bi sebe promovisao kao portparola danskih muslimana. Međutim, koliko god se trudio, u prvo vreme nije uspeo da izazove veće reakcije ni u Danskoj ni u inostranstvu. Bilo je potrebno da prođe četiri meseca histeričnog agitovanja i brojnih pritisaka od strane saudijskih diplomata da bi se izazvala veća kontroverza. Krajem januara 2006, Saudijska Arabija je povukla svog ambasadora iz Danske i pokrenula bojkot danske robe. U odgovoru na te postupke, brojne evropske novine su objavile karikature u znak „solidarnosti“ sa Jyllands-Posten-om.

Tek je tada taj problem pretvoren u manji diplomatski skandal. Počele su demonstracije i nemiri u Indiji, Pakistanu, Indoneziji, Egiptu, Libiji, Siriji, Iranu, Nigeriji, Palestini, Avganistanu i drugde. Zapaljene su danske ambasade u Damasku, Bejrutu i Teheranu. Ali, kako je Jute Klausen primetila, „ove proteste nisu izazvale karikature, već su oni bili deo konflikta u već postojećim žarištima“, poput severne Nigerije, gde praktično traje građanski rat između muslimana-salafista i hrišćana. Ona tvrdi da je nasilje koje je okruživalo sukob oko karikatura bilo „pogrešno predstavljeno“ kao izraz spontanog gneva muslimana „kojima se nisu dopale slike“. „To apsolutno nije tačno“, kaže ona. „Ove slike su zloupotrebljene od strane određenih političkih grupa u već postojećem sukobu oko islama“.

Zašto su novinari uopšte kontaktirali Abu Labana? Danski novinari su ga opisivali kao „duhovnog vođu“. Po zanimanju je bio građevinski inženjer, a islamista po ubeđenju. Njegovo Islamsko društvo u Danskoj je održavalo bliske veze sa Muslimanskim bratstvom, ali nije imalo veliku podršku među danskim muslimanima. Od ukupno 180.000 danskih muslimana, manje od 1.000 ih je prisustvovalo njihovim molitvama petkom.

Međutim, Abu Laban je bio ozloglašen zbog svoje podrške septembarskim napadima. Iz novinarske perspektive, bilo je logično zatražiti komentar od tako kontroverzne ličnosti. Ali to je bilo logično i u političkom smislu. Liberali sa zapada su ljude poput Abu Labana doživljavali kao prave, autentične predstavnike islama. Danski poslanik Naser Kader se priseća razgovora sa Tøgerom Seidenfadenom, urednikom levičarskog lista Politiken, koji je vrlo kritički pisao o karikaturama. „Rekao mi je da su te karikature uvredile sve muslimane. Ja sam mu odgovorio da nisam uvređen. On mi je na to rekao: Ali ti nisi pravi musliman.“

Drugim rečima, za liberale je biti pravi musliman podrazumevalo da moraš da budeš uvređen zbog karikatura. Ako se muslimanska autentičnost tako definiše, onda samo neko poput Abu Labana može da bude pravi glas muslimana. Danske karikature nisu samo, kako je Jute Klausen primetila, „postale oruđe ekstremizma, već su i na zapadu kreirale lažnu sliku toga šta muslimani „rade“ kad reaguju na karikature“. Ili, kako je Naser Kader rekao: „Vređa me to što novinari i političari doživljavaju fundamentaliste kao prave muslimane“. Mitovi o danskim karikaturama – to da svi muslimani mrze karikature i da je to ideološki sukob – pomogli su Abu Labanu da se transformiše u autentičnog predstavnika islama. Istovremeno, stavovi Abu Labana su potvrđivali mitove o danskim karikaturama.

Obrazac za ovakvo stvaranje mitova bio je slučaj Salmana Ruždija. Više od dvadeset godina od izricanja fatve, spremni smo da prihvatimo ideju da je čitava ova afera pokrenuta bogohuljenjem u Satanskim stihovima, koji su duboko uvredili sve muslimane. To nije istina.

Satanski stihovi su objavljeni u septembru 1988. Narednih pet meseci, dok ajatolah Homeini nije izrekao fatvu na dan sv. Valentina 1989, većina muslimana je ignorisala tu knjigu.

Kampanja protiv nje je uglavnom vođena na indijskom podkontinentu i u Britaniji. Ako ne računamo Saudijsku Arabiju, nije bilo previše entuzijazma za kampanju u arapskom svetu ili u Turskoj, niti u muslimanskim zajednicama u Francuskoj i Nemačkoj. Kada su saudijske vlasti pokušale da krajem 1988. zabrane knjigu u svim muslimanskim zemljama, malo ko se odazvao tom pozivu, osim država sa velikom podkontinentalnom populacijom, poput Južne Afrike ili Malezije. Čak je i u Iranu knjiga bila svuda dostupna i recenzirana je u mnogim novinama.

SATANSKI SKANDALI

Kao i u slučaju danskih karikatura, upravo je politika, a ne religija, pretvorila Satanske stihove u svetski događaj istorijskih razmera. Problem se prvo javio u Indiji, gde je islamistička grupa Džamat-e-islami, koju je Ruždi kritikovao u svom prethodnom romanu Sramota, pokušala da preko romana stekne političke poene u predizbornoj kampanji. Napadi na Ruždija su se iz Indije prelili u Britaniju, gde je Džamat imao čitavu mrežu različitih organizacija, koje je finansirala saudijska vlada. Od 1970. godine, Saudijska Arabija je koristila novac od nafte za finansiranje salafijskih organizacija i džamija širom sveta, da bi osigurali svoju poziciju predstavnika umme. Zatim je došla Iranska revolucija 1979, kada je svrgnut šah i uspostavljena islamska republika. Teheran je postao centar muslimanskog radikalizma, a ajatolah Homeini njegov duhovni vođa, što je predstavljalo direktan izazov Rijadu. Satanski stihovi su postali oružje u sukobu Saudijske Arabije i Irana. Rijad je zadao prvi udarac. Fatva je predstavljala pokušaj Irana da na njega odgovori.

Skandal sa Ruždijem je bio prekretnica u političkom i kulturnom životu zapada. Tada su mnogi problemi koji sada dominiraju političkim životom – multikulturalizam, sloboda govora, radikalni islam, terorizam – prvi put izbili na površinu. Tada je i naše poimanje tih problema počelo da se menja. Skandal oko Satanskih stihova predstavljao je pre svega politički, a ne verski sukob. Ali prihvativši mitove o tome da je čitava afera bila teološke prirode i o tome da su svi muslimani uvređeni tim romanom, mnogi liberali su zaključili da su u post-ruždijevskom svetu islamisti pravi predstavnici islama i da u pluralističkom društvu suživot nalaže veća ograničenja slobode govora.

Britanski muslimanski filozof Šabir Akhtar je u vreme skandala sa Ruždijem izjavio: „Autocenzura predstavlja razuman uslov u svetu strastvenih ubeđenja. To što Ruždi objavljuje o islamu ne tiče se samo njega. Tiče se svih nas – ne samo muslimana.“

Vremenom su se s tim složili i liberali na zapadu. Šta god da je u principu pravedno, kako danas mnogi tvrde, u praksi se mora udovoljavati verskoj i kulturnoj osetljivosti, jer je ona duboka. Kaže se da živimo u svetu u kojem se sukobljavaju različite kulture sa različitim vrednostima, od kojih nisu sve podjednako važne, ali je svaka važna u svom kontekstu. Da bi tako različita društva dobro funkcionisala i bila pravedna, moramo pokazati poštovanje za druge narode, kulture i mišljenja. Socijalna pravda nalaže ne samo da se svi pojedinci tretiraju kao politički jednaki, već i da njihova kulturna uverenja budu jednako priznata i poštovana. To je filozofija multikulturalizma. A u multikulturalnom svetu, izbegavanje nanošenja kulturne boli smatra se važnijim od slobode izražavanja, koja se često tumači kao apstraktno pravo. Po rečima sociologa Tarika Moduda: „Ako ljudi misle da zauzimaju isti politički prostor bez sukoba, moraju da ograniče svoje kritike osnovnih uverenja onih drugih.“ U post-ruždijevskom svetu, liberali su suštinski internalizovali fatvu.

Posledica svega ovoga je to da liberali sada podržavaju najreakcionarnije pojedince u muslimanskoj zajednici. Ruždijevi kritičari nisu ništa veći predstavnici muslimanske zajednice nego što je i sam Ruždi. I on i oni predstavljaju različita mišljenja u okviru muslimanske zajednice, kao i Naser Kader i Abu Laban. Ruždi je predstavnik radikalnog, sekularnog mišljenja, koje je osamdesetih bilo vrlo istaknuto. Ruždijevi kritičari su nastupali iz najkonzervativnije pozicije. Oni nisu vodili kampanju protiv Satanskih stihova da bi zaštitili različite muslimanske zajednice od nekontrolisanih napada mrzitelja muslimana, već da bi sačuvali svoj položaj u tim zajednicama od političkih napada radikalnih kritičara, da bi očuvali svoje pravo da budu pravi zastupnici islama, uskraćujući legitimitet svojim kritičarima. I jednim delom su u tome uspeli, jer su ih sekularni liberali prihvatili kao „autentične“ predstavnike muslimanske zajednice.

Britanski akcioni komitet islamskih poslova (UKACIA), udarna pesnica anti-ruždijevske kampanje u Britaniji, bio je sačinjen uglavnom od radikalnih islamističkih organizacija. Ove grupe su oformile jezgro Britanskog muslimanskog saveta, osnovanog 1977. godine, a političari i novinari su ih ubrzo prihvatili kao autentične predstavnike britanskog islama.

„Najveći deo organizacija sa kojima (britanski) državni predstavnici razgovaraju“, kaže sociolog Četan Bat, stručnjak za verski ekstremizam, „su pod uticajem, dominacijom ili su samo paravan Džamal-e-islamija i Muslimanskog bratstva. Njihova politika je strogo zasnovana na politici radikalne islamske desnice, i ona ne predstavlja politiku ili težnje većine muslimana u ovoj zemlji“.

Naravno da ne. Ankete redovno pokazuju da samo oko 5% muslimana smatra BMS svojim predstavnicima. Ali zvanična podrška koja se pruža takvim organizacijama u postruždijevskom dobu iskrivljuje percepciju muslimanskih zajednica u Britaniji, a u određenoj meri i muslimansko razumevanje svoje zajednice. I to ne samo u Britaniji. Naser Kader smatra da se nešto slično dešava i u Danskoj. „Samo nekoliko meseci pre skandala sa karikaturama, premijer je pozvao Abu Labana na skup o terorizmu. Ljudi poput mene su govorili da on predstavlja samo nekolicinu ljudi. Ali niko nije hteo da sluša. Država je smatrala da ako razgovara sa nekim ko izgleda kao musliman, onda razgovara sa pravim muslimanima. Ja ne izgledam onako kako oni zamišljaju muslimane – nemam bradu, nosim odelo, pijem – dakle, nisam pravi musliman. Ali većina muslimana u Danskoj više liči na mene nego na Abu Labana.“

Osamdesetih, kad sam ja stasavao, pojam „radikalni musliman“ je označavao militantnog sekularistu, nekoga ko nije kritikovao samo rasizam, već i uticaj džamija.

Nekoga kao što sam ja. Naravno, danas taj izraz znači nešto sasvim suprotno – „radikalni“ su verski fundamentalisti. Zašto se to desilo? Uglavnom zbog razočaranja u sekularnu levicu, s jedne, i zbog institucionalizovanja multikulturalne politike, sa druge strane. Razočaranje u sekularnu politiku, raspad levice, i napuštanje politike univerzalizma zarad politike etničkog partikularizma od strane levice, doprinelo je da se mnogi sekularni Azijati okrenu islamizmu, kao alternativnom pogledu na svet. Istovremeno, pojava multikulturalizma i politike identiteta doprinela je stvaranju tribalnijih društava i srušila težnje ka univerzalnim vrednostima.

Ovakav razvoj događaja je u muslimanskim zajednicama doprineo urušavanju progresivnih trendova i jačanju verskih šovinista. Sekularni muslimani se smatraju izdajnicima sopstvene kulture, a radikalni islam postao je ne samo prihvatljiviji, već za mnoge i autentičniji. Gušenjem sekularne tradicije, militantni islam je postao jedino utočište za ogorčenu omladinu.

Liberalna politika multikulturalizma nije stvorila radikalni islam, ali je doprinela stvaranju prostora za njega, koji ranije nije postojao u zapadnim društvima. Ona je obezbedila i lažni moralni legitimitet za islamske argumente. Kad god neki političar kritikuje neko „uvredljivo“ delo, kad god neke novine objave izvinjenje zbog uvrede, kad god neki novinar kaže nekome poput Nasera Kadera da nije „pravi“ musliman, moralna pozicija islamista jača. Uvek će biti ekstremista koji prete smrću karikaturistima ili spaljuju novinske redakcije. Protiv toga se ne može mnogo uraditi. Ali zato možemo odbiti da kreiramo kulturu koja ohrabruje takve ljude, prihvatajući ih kao legitimne predstavnike svojih zajednica.

(Sa engleskog preveo Ivica Pavlović, preneseno sa Peščanik.net)

Željeznice Republike Srpske voze ravno u propast i ne postoji bilo kakva prepreka koja ih na tom samoubilačkom putu može zaustaviti. Sistem je doživio kolaps i pitanje je, ne dana, već trenutka, kada će se potpuno urušiti, bez ikakve nade u oporavak. Željeznice je urušio stravični kriminal, pljačka bez presedana, koja se mjeri stotinama miliona maraka; bezbjednost uopšte ne postoji, već je misaona imenica; kapaciteti su u katastrofalnom stanju; radnici u beznađu... Sistem, koji je stub svake države, definitivno je potopljen

 

«Objavite da nemamo struje već mjesecima», rekao je za Žurnal prije par dana jedan željezničar na postaji u Stanarima. Rezignirano je konstatovao da je sve propalo i da je nekada moćna firma postala sopstvena bolesna sjena. Željeznica bez struje djeluje kao pepretum mobile, ali je istina da je većina malih postaja isključena sa mreže, te da željezničari uz svjetlost fenjera spuštaju i podižu rampe. Vratili su se vijekovima unatrag. U posljednje četiri godine, Željeznicama je zadat smrtonosni udarac, a sveprisutnu anarhiju niko i ne pokušava primiriti. Osnovni cilj menadžmenta, na čelu sa Petkom Stanojevićem, jeste spriječiti da nezadovoljstvo radnika eksplodira prije oktobarskih izbora i sve je podređeno tome. Podaci o gubicima su šokantni, čak i oni frizirani u naručenim revizorskim izvještajima. Jednostavno, strašnu rupu nemoguće je bilo kakvim sredstvom ili računovodstvenom gimnastikom prikriti.

DODIKOVI SKRETNIČARI

Za samo četiri godine SNSD-ove vlasti, gubici su dostigli fantastične razmjere. Prateći revizorske izvještaje od 2005. do 2009., nemoguće je ne primijetiti svjesno urušavanje ovog vrijednog sistema. Tako je na kraju 2005. (premijer bio Pero Bukejlović) konstatovan gubitak od cca 1,7 miliona maraka, da bi promjenom vlasti (dolazak Milorada Dodika za predsjednika Vlade RS u martu 2006.-e) i menadžmenta u Željeznicama, gubitak na kraju te godine porastao za cijelih 14 miliona i iznosio je cca 15,7 miliona maraka. Krajem iduće godine on je cca 13,7 , da bi godinu kasnije (2008.) ponovo «skočio» na 14,5 miliona. U 2009. dolazi do ekspanzije gubitaka i oni se penju na 22 miliona maraka. To su gubici koje su konstatovali revizori kroz frizirane i netačne knjige Željeznica Srpske. Stvarni gubici su mnogo veći i strašniji.

Od kako je SNSD preuzeo željeznicu svake godine povećavao se gubitak firme. Potvrđuju to i sljedeći podaci: tokom 2008. Uprava je u dva navrata podigla komercijalne kredite (šest miliona plus 15 miliona) da održe poslovanje preduzeća koje je i te godine bilo 14,5 miliona u gubitku. Znači samo te godine, da nije bilo kredita, gubitak bi iznosio 35 miliona maraka. Tokom 2005. i 2006. ukupni gubici su bili oko 24 miliona, što znači da su za četiri godine SNSD-ovi kadrovi napravili 60 miliona maraka dubioze.

POPRAVLJANJE NEPOPRAVLJIVOG

Kako bi održali socijalni mir u Željeznicama RS krenuli su ovoj godini u nova zaduživanja, te povlaće kredite od 20 miliona i od 16 miliona maraka, što sa kamatama na njih, daje ovih 40 miliona maraka zaduženja. (Uz onih 60 miliona iz prethodne četiri godine, to je ravno 100 miliona maraka). Na taj način bi se isplatile plate željezničarima i pobune ne bi bilo, a nakon oktobra šta bude sa njima, jer će tada sistem pući kao ledenica Odluke o kreditnom zaduželju su donesene, a ključni čovjek je Ministar saobraćaja Nedeljko Čubrilović, koji raspolaže državnim paketom akcija i praktično kontroliše Skupštinu akcionara (65 posto je u rukama Vlade RS), te može raditi šta hoće, posebno zbog činjenice da mali akcionari nisu organizovani. Krediti su dignuti pod motom «popravljanje likvidnosti», što je nonsens i obmanjivanje javnosti, jer termin «popravljanje likvidnosti» znači da postoji ekonomska ravnoteža između prihoda i rashoda, ali je u određenom periodu narušena, te se javlja nelikvidnost u odnosu na predviđeni plan. Kod Željeznica RS sasvim druge stvari su u pitanju. Menadžment je u posljednje četiri godine nekontrolisano povećao troškove, te povećao broj radnika, a sve da bi se zadovoljili apetiti vladajuće oligarhije. Uz sve to, da bi prikrili kriminal i suzbili nezadovoljstvo, oko 500 radnika tokom prošle godine nagrađuju izmjenama stručne spreme u njihovu korist, čime dodatno povećavaju izdvajanja. Uz sve to, u posljednje četiri godine zaposleno je 800 novih radnika, koji, objektivno, ne mogu zaraditi plate koje primaju.

FALSIFIKOVANI UZROCI NESREĆA

Bitno je napomenuti da je prethodna vlast dobila kredit od evropskih banaka kako bi provela program rješavanja viška radnika i stabilizacije sistema zbog enormno visokih troškova plata u to vrijeme. Tim kreditom, redukovan je broj radnika na 3.050, a trebalo ga je svesti na 2.600. Rasturači BiH ignorišu ove projekte, a od željeznica prave poligon za stranačko udomljavanje, što se direktno odražava na troškove plata, koji se sa 35 miliona u 2007. godini povećavaju na fantastičnih 51 milion u prošloj godini. U isto vrijeme prihod od prevoza je sa 36 miliona u 2007. godini pao na 31 milion u prošloj, te je iz ovih podataka jasno kakav se čini zločin. Lažno se za ove probleme optužuje svjetska kriza, a riječ je, u stvari, o nemogućnosti da radionice pružaju usluge kao ranije, jer su uništene. Tako se više uopšte ne održavaju i popravljaju stotine teretnih kola, lokomotive, a ni pruga se ne održava. Svi planovi poslovanja su fiktivni.

Nijedan od pomenutih kredita nije razvojnog karaktera, već je njima kupovan socijalni mir, a plaćane su obaveze samo onim dobavljačima koji su davali procenat Stanojeviću i njegovim gaulajterima. Upravo zbog toga, sve željezničke radionice su stale i ništa ne rade, jer nemaju čime da rade, pošto u njih ništa već godinama nije uloženo.

Održavanje kapaciteta skoro da i ne postoji, a radionice već odavno ne pružaju usluge drugim željeznicama, jer nemaju šta ponuditi. Ništa više ne radi, a kapaciteti koji su održavali željeznicu su jednostavno rečeno potpuno uništeni. Brojne nesreće posljedica su javašluka, a uzroci nesreća su falsifikovani. Pravi uzrok je nemar u održavanju sistema, ali ko mari ovdje za zakon.

MODERNIZACIJA

Željeznica se pljačka na sve moguće načine, a jedan od omiljenih su studije. Tako je u režiji vlade RS investirano u Studiju modernizacije željeznica. Posao je na namještenom tenderu dobila italijanska firma ISAF i isplaćeno joj je 2,2 miliona KM, iako njen predložak, prema riječima stručnjaka, ne vrijedi ni 100 maraka. Milorad Dodik je taj posao dogovorio prilikom svog boravka u Italiji, a finiširan je u kafani «kaldera» u Laktašima.

CRNI FOND

Jedan značajan broj novozaposlenih je za radno mjesto plaćao između pet i sedam hiljada maraka. Dobar dio tog novca otišao je u crni fond iz kojeg će se finansirati izbori u ovom dijelu RS.

(zurnal.info)

Nakon 33 izvođenja na matičnoj sceni Ateljea 212, mjuzikl "Kosa", u režiji i adaptaciji Kokana Mladenovića, 5. juna bit će izveden u Narodnom pozorištu Sarajevo.

 Mjuzikl će biti izveden dva puta i to u 13.00 i 19.30 sati.

"Kosa" kao glas mlade generacije koja želi da se izbori za neko drugo, novo doba, obilježila je ovogodišnju beogradsku pozorišnu sezonu, o čemu svjedoči više od 10.000 gledatelja za samo tri mjeseca izvođenja, kaže se u saopćenju beogradskog Ateljea 212.

Glavne uloge igraju Sergej i Branislav Trifunović, Gordan Kičić, Ivan Jevtović i Jelena Gavrilović.

Sa sarajevskom publikom glumci Ateljea 212, kako se dodaje u saopćenju, podijelit će pjesme o ljubavi, toleranciji, solidarnosti, pjesme pobune protiv globalne postavke svijeta, protiv besmislenih ratova, nepravde, pjesme koje i dalje imaju istu snagu i važnost.

"Kritika rata i oda slobodnoj ljubavi u novoj verziji postala je veliki protest protiv svih devijacija svijeta u kome danas živimo, sa besramnim uticajem kapitala na naš život, sa ratovima koji se vode iz multikorporacijskih interesa i svih problema koji čine sumornu planetarnu stvarnost na početku ovog vijeka. Protiv takvog svijeta se, hrabrošću i maštom, bore mladi ljudi u predstavi Kosa", navode iz beogradskog Ateljea 212.

(Fena)

Navijači Real Madrida nisu zadovoljni što će njihov klub platiti obeštećenje od najmanje osam miliona eura za dovođenje Josea Mourinha, trenera evropskog prvaka Intera.

U anketi sportskog dnevnika "Marca", koji je najviše zagovarao doveđenje Mourinha, samo 32,6 posto navijača izjasnilo se da je cijena od osam miliona eura 'objektivna', prenosi DPA.

Više od 67 posto čitalaca smatra da je cijena previsoka, ili su protiv dovođenja Mourinha po bilo koju cijenu.

Ankete "Marce" i većine web stranica pokazale su da većina navijača Reala nije za dovođenje "individualca" Mourinha, čija se odbrambena taktika ne podudara s 'tradicionalnom atraktivnom napadačkom igrom Reala'.

Većina navijača je za pružanje još jedne šanse Manuelu Pellegriniju, koji je u srijedu dobio otkaz.

Italijanski mediji danas su naveli da je predsjednik Reala Florentino Perez spreman da plati i 16 miliona eura, koliko iznosi otkupna klauzula za Mourinha.

Bez obzira da li je riječ o osam ili 16 miliona eura, to bi bilo najveće obeštećenje za jednog trenera u historiji nogometa.

Prošle godine Real je Villarrealu platio četiri miliona eura za Pellegrinija, koji je s asistentima madridski klub koštao osam miliona.

Mourinho je dogovorio četverogodišnji ugovor s Realom, vrijedan deset miliona eura po sezoni. Njegovi lojalni asistenti, koji su zajedno s njim prešli iz Porta u Chelsea, a potom i u Inter, došli bi također u Real.

Očejkuje se da Mourinho zvanično bude predstavljen kao novi trener Reala u ponedjeljak.

(Fena)

Jučer je u Domu naroda Federalnog parlamenta napokon usvojen zakon o igrama na sreću ali kockarnice još uvijek državi duguju milione maraka. Po prvi put u BiH objavljujemo priču koju je Centar za istraživačko novinarstvo napisao prije tačno godinu i koja precizno pokazuje koliko se problem sa kockarnicama u BiH oteo kontroli. Priča je ranije objavljena na engleskom jeziku na stranici Projekta o izvještavanju o organizovanom kriminalu i korupciji.

BiH vrvi od kladionica i automat klubova namijenjenih onima koji bi do lake zarade. No, privoliti ove firme da plaćaju svoje obaveze nije mali izazov za nadležne institucije.

Loša financijska situacija koja prati građane još od završetka rata u Bosni i Hercegovini (BiH) jedan je od razloga zašto većina traži izlaz u igrama na sreću. Dobitak u kockarnicama mogao bi im itekako pomoći u rješavanju tog problema.

Ali, više od 2.000 kladionica i automat klubova, od Banja Luke do Sarajeva, ljudima ne dijele, već uzimaju novac. Pomoćnik ministra za fiskalnu politiku Ministarstva financija Federacije BiH (FBiH) Hajrudin Hadžimehanović kaže da se radi o jednom od najunosnijih poslova u zemlji.

Upratiti trag novca pokazalo se teškim za poreske inspektore iz FBiH i Republike Srpske (RS). Vijeće ministara BiH je svakom entitetu prepustilo da samostalno reguliše industriju igara na sreću. Entiteti donose i provode zakone, te prate tok miliona KM koje građani prokockaju.

Iako djeluju odvojeno, entitetske vlasti se suočavaju sa istim problemima. Priređivači igara na sreću zarađuju ogromne pare, a nadležne institucije ih ne tjeraju da plaćaju sve poreze.

Novinari Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva su obišli RS i FBiH kako bi istražili ovu granu industrije. Uvidom u dokumentaciju, te kroz razgovore sa direktorima firmi i službenicima zaduženim za kontrolu rada priređivača igara na sreću, novinari su otkrili trenutno stanje ove industrije, probleme sa kojima se suočava i šta je očekuje u budućnosti

FBiH se okreće tehnologiji

Teško da ćete proći stotinjak metara a da ne naiđete na automat klub ili kladionicu u Sarajevu. Slična situacija je i u ostatku FBiH koja je, prema podacima Ministarstva finansija FBiH, u 2009. godini imala registrovanih 13 kladionica sa 1.511 poslovnica, te 52 automat kluba sa 38 poslovnih jedinica.

Prema podacima Ministarstva finansija građani su u 2007. godini u kladionicama ostavili skoro 128 miliona KM, a u automat klubovima 10 miliona KM.

Drugim riječima, građani su prokockali 138 miliona KM koje su mogli potrošiti na odjeću, hranu i druge potrepštine.

Ali čak ni ti brojevi ne otkrivaju pravo stanje, jer poslovanje sa gotovinom otežava utvrđivanje stvarnih iznosa koji su u opticaju. Podaci institucija pokazuju da većina vlasnika ne mari previše za prijavljivanje profita.

Do aprila 2009. godine priređivači igara na sreću u FBiH nisu bili izmirili obaveze u iznosu od skoro 7,5 miliona KM. Iz dokumentacije se vidi da taj dug obuhvata neuplaćene doprinose za radnike, poreze na dobit, plaću, dobitke i imovinu, kao i druge obaveze, među kojima su takse, novčane kazne i članarine.

Poreska uprava je od januara 2008. do maja 2009. godine privremeno zatvorila 401 objekat zbog toga što su nastavili sa radom nakon što im je istekla licenca koja se obnavlja svake godine. Po zakonu, preduzeća moraju plaćati licence i druge naknade svake godine, ali mnoge od njih za to ne mare.

Federalni zvaničnici kažu da se nadaju da će nova tehnologija omogućiti bolje praćenje rada kockarnica i omogućiti uvid u njihove stvarne prihode.

Uvođenje Internet veze sa kladionicama i automat klubovima omogućilo bi Poreskoj upravi FBiH da u svako doba dana prati promet ostvaren u tim objektima.

"Lutrija BiH je to već uradila i uveliko olakšala posao Poreskoj upravi. Prema tome, vrlo je značajno da napravimo te izmjene i pripremimo takva rješenja da te objekte možemo mnogo efikasnije kontrolirati", kaže Hadžimehanović.

Još jedna nedavna promjena zakona je također pomogla da se ujednači rad kladionica. Zakon o porezu na dohodak u kladionicama je u svim kantonima u FBiH ujednačen i iznosi deset posto, dok su ranije svi kantoni imali različite porezne stope.

Rigorozna pravila za otvaranje kazina

Jedini kazino koji ispunjava sve uslove za rad u BiH je Coloseum u Sarajevu čiji je vlasnik slovenačka firma Hit. Kazino je otvoren 2007. godine i za razliku od mnogih drugih balkanskih, protiv njega nije vođen sudski postupak zabog pranja novca ili izbjegavanja poreskih obaveza.

Razlog što samo Coloseum ispunjava sve uslove mogao bi se nalaziti u činjenici da su uslovi za dobijanje licence u BiH daleko strožiji nego u većini drugih zemalja u regionu.

Prema Zakonu o igrama na sreću FBiH, za otvaranje kazina potrebno je registrirati firmu koje ispunjava tačno određene uslove, prije svega osnivački ulog u vrijednosti od milion KM, te depozitovana sredstava rezervne sigurnosti, također u vrijednosti od milion KM.

Hadžimehanović kaže da rigorozna pravila odbijaju potencijalne priređivače igara na sreću. U toku su aktivnosti na izradi novog zakona koji će omogućiti zainteresovanim vlasnicima kazina lakši pristup bh. tržištu. Do tada, kaže on, neće im biti lako.

"Zahtjeva za otvaranje kazina u posljednje vrijeme nema", kaže Hadžimehanović, "a i kad ih je bilo, interesanti su brzo odustali kad su saznali rigorozna pravila za obavljanje takve djelatnosti."

Obračun sa neplatišama u RS

U RS-u je u 2009. godini bilo registrirano 29 kladionica sa 581 uplatnim mjestom, te 216 licenciranih automat klubova.

Priređivači igara na sreću u RS su dužni do kraja februara dostavljati godišnje financijske izvještaje. Do kraja februara 2009., kladionice u RS-u prijavile su promet od 26 miliona KM, a automat klubovi od 10 miliona KM.

Do maja 2009. godine tek polovina njih je dostavila finansijske izvještaje. U slučaju kašnjenja zakon nalaže da pravna lica moraju platiti kaznu od 17.000 KM, a fizička od 1.000 KM.

Đorđe Mikeš, direktor Agencije za posredničke, informatičke i financijske usluge iz Banja Luke, kaže da do trenutka pisanja ove priče vlasti nisu podigle niti jednu tužbu za prinudnu naplatu poreza od onih koji kasne sa podnošenjem izvještaja, jer troškovi takse iznose 500 KM. Ako se uzme u obzir da takvih slučajeva ima mnogo, APIF jednostavno nema dovoljno novca za pokretanje svakog postupka, dodaje Mikeš.

Čak i bez svih finansijskih izvještaja, Poreska uprava RS je prikupila malo manje od 9 miliona KM od poreza na prihod od priređivanja igara na sreću u 2008. godini, dok je porez na dobitak iznosio 375.000 KM.

No, dugovanja su daleko veća, uključujući i 1,5 miliona KM koje duguju tri firme protiv kojih je Poreska uprava RS pokrenula proces prinudne naplate poreza. Riječ je o Bet Shop (duguje 437.000 KM), Millenium Sport (684.000 KM) i Derby Games (535.000 KM).

Usmjeravanje prikupljenih sredstava

Posebno je pitanje kome usmjeriti sredstva prikupljena od priređivača igara na sreću.

Nevladina organizacija Centri civilnih inicijativa (CCI) zalaže se za to da se da se novac od igara za sreću distibuira najugroženijim kategorijama društva, kaže glasnogovornik CCI-a Adis Arapović.

U RS-u je već zakonom ozvaničeno da su korisnici prihoda od igara na sreću socijalno ugrožene kategorije društva, udruženja građana i sportska društva. Slično je bilo i u FBiH dok nekadašnji premijer Edhem Bičakčić nije promijenio zakon i sav prihod od igara na sreću usmjerio isključivo u budžet FBiH.

Prema nacrtu novog zakona o igrama na sreću u FBiH, novac prikupljen oporezivanjem priređivača trebao bi se ponovo usmjeriti u podsticanje amaterskog sporta, pomoć licima sa invaliditetom, prevenciju narkomanije i drugih zavisnosti, te u obrazovanje i organizaciju kulturnih dešavanja.

"Taj novac treba da ide u posebne fondove i da se iz njih finansiraju projekti", kaže Arapović i dodaje: "da novac bude usmjeravan prema posebnim kategorijama stanovništva."

(Centar za istraživačko novinarstvo / Organized Crime and Corruption Reporting Project)

Godišnje u BiH zbog korupcije u privatnim džepovima završi nekoliko stotina miliona maraka, ali je država u prošloj godini uspjela da vrati samo 15,1miliona maraka. Novčane kazne koje su izrečene osuđenima zbog korupcije pred sudovima u BiH iznose 2,6 miliona maraka dok je vrijednost oduzete imovine 12,5 miliona maraka.

Kako pokazuje analiza Transparency international BiH "Procesuiranje korupcije pred sudovima i tužilaštvima u BiH" u prošloj godini pred sudovima u BiH zbog korupcije je osuđeno 173 osobe ali su sudovi samo u rijetkim slučajevima nalagali i oduzimanje nezakonito stečene imovine.

Dvije trećine osuđenih zbog korupcije pred sudovima BiH prošlo je sa uslovnim kaznama, 15,6 posto osuđenih dobilo je novčane kazne dok je samo 15,6 posto osuđenih završilo iza rešetaka.

Da je korupcija u BiH, hvala na pitanju, dobro i napreduje, potvrđuju brojna međunarodna istraživanja gdje se BiH redovno plasira u grupu država sa rasprostranjemom korupcijom. Bvez obzira na načelnu osudu sveprisutne korupcije u našim životima vlast se do sada i nije naročito pokazala uspješnom u njenom suzbijanju.

Premijer nema vremena za borbu protiv korupcije

Da će se nešto bitnije promijeniti u bliskoj budućnosti malo je vjerovatno, što najbolje potvrđuje lakonski odgovor aktuelnog federalnog premijera Mustafe Mujezinovića na nedavnoj tribini u Zenici kada je na pitanje prisutnih zašto se njegova Vlada aktivnije ne bori protiv korupcije, premijer mudro odgovorio da “nema vremena za borbu protiv korupcije jer je zauzet borbom protiv siromaštva”.

Premijeru bi neko očigledno trebao nacrtati da između siromaštva njegovih podanika i široko rasprostranjene korupcije postoji direktna veza, ali to je već druga priča.

Kako je pokazala analiza Transparency internationala BiH, za adekvatno kažnjavanje zbog korupcije postojeći zakoni u BiH nisu problem.

“Propisi koji uređuju otkrivanje, dokazivanje odnosno krivični progon koruptivnih krivicnih djela u BiH su, također, adekvatni, odnosno osiguravaju dovoljan nivo efikasnosti krivičnog pravosuđa”, navodi se u izvještaju TI BiH.

Problem se javlja kod procesuriranja korupcije od momenta prijave pa do izricanja konačne sudske presude kao i kod kažnjavanja.

Iako zakon omogućuje sudovima da nalože i oduzimanje imovine stečene na nezakoniti način, ova kazna se rijetko izriče što upuštanje u rizik sa primanjem mita čini prihvatljivijim.

“Krupne ribe” izvan dohvata

U slučajevima korupcije jedini i glavni motiv je jednostavno finansijska zarada pa ukolikoje ulog dovoljno veliki logika korumpiranih zvaničnika je da se isplati riskirati sa eventualnom novčanom ili uslovnom zatvorskom kaznom ako ih ipak uhvate, ukoliko na kraju novac ostaje u džepu.

Drugi razlog zbog mršavih rezultaat oduzimanja nezakonito stečene imovine je, kako se navodi u izvještaju TI BiH, “što se pred sudovima u BiH redovito nalaze predmeti situacijske korupcije nižeg nivoa” ili jednostavnije rečeno, “sitnije ribe” dok oni najkrupniji slučajevi ili ostaju neprocesuirani ili se istraga odvija godinama bez vidljivih rezultata.

Posebno je zanimljivo koliko od prijavljenih slučajeva korupcije na kraju završi sudskim presudama i kaznama.

U protekloj godini tako su tužioci u BiH na stolovima imali 1.791 prijavu koja se odnosila na krivična djela korupcije. U ukupnoj masi prijava, ove prijave za krivična djela korupcije činile su tek 4,3 posto.

Pola prijava bude odbačeno

Nakon što tužioci pročešljaju prispjele prijave, polovica njih završi u košu pa je u prošloj godini u svim tužilaštvima bilo otvoreno ukupno 800 istraga zbog sumnje da je riječ o korupciji. Rezultata je da u ukupnoj masi otvorenih istraga udio onih koje se odnose na korupciju čini tek 2,8 posto od ukupnog broja istraga za sva krivična djela.

“Utemeljeno se može zaključiti da je skoro polovina svih prijava za korupcijska krivična djela u BiH bila odbačena od strane svih tužilaštava u BiH što je, svakako, zabrinjavajuci podatak. On, ponovo, može ukazivati na kvalitet prikupljenih saznanja o korupcijskim krivičim djelima, odnosno ovaj podatak je još jedna indicija da se radi o takvim oblicima krivičnih djela čije istraživanje, još u najranijim fazama krivičnog postupka, ima slabe izglede za uspjeh”, konstatuje se u izvještaju TI BiH.

Konačno, kada su tužilaštva u prošloj godini završila svoj dio posla konačan rezultat bio je tek 185 potvrđenih optužnica u slučajevima korupcije što je tek 1,2 posto od ukupnog broja potvrđenih optužnica pred sudovima u BiH. Na prvi pogled stiče se utisak da korupcija baš i nije neki problem u BiH.

Zakoni dobri, provođenje loše

Na kraju kada dođe do izricanja presuda, od 195 sudskih odluka u prošloj godini koja se odnose na slučajeve korupcije, u 33 slučaja optuženi su oslobođeni, u 10 slučajeva je postupak obustavljen, u 12 slučajeva donesene su odbijajuće presude dok je kazna, novčana, uslovna ili zatvorska izrečena u 142 slučaja, odnosno osuđene su ukupno 173 osobe.

Za mršave rezultate u borbi protiv korupcije u BiH teško je naći opravdanje. Postojeći zakoni daju dobar zakonski okvir, policijske agencije i tužilaštva imaju, barem na papiru, adekvatnu unutrašnju organizacionu strukturu a omogućeno im je i zakonsko korištenje naprednih tehnika, od prisluškivanja, korištenja obilježenih novčanica pa do ubacivanja prikrivenih policajaca.

Jedino što može zaribati je “ljudski faktor” odnosno istinska odlučnost vlasti da se korupcija suzbije.

Da takva odlučnost zaista i postoji nije baš izvjesno. Na većinu sistemskih mjera, poput formiranja agencije za sprečavanje korupcije na nivou države, natjerala ih je EU “kandžijom”, uslovljavajući time ukidanje viza.

Sudeći po najavama, EU neće popustiti od insistiranja na borbi protiv korupcije koja će sve češće biti ključni preduslov, kako za približavanje EU, gdje se domaćim političarima baš i ne žuri, tako i za dodjelu finansijske pomoći, bez koje teško da bi domaći budžeti u bližoj budućnosti mogli preživjeti.

Pri tome, kako se vidi ovih dana na primjeru susjedne Hrvatske, EU se neće zadovoljiti “mrvicama”, u vidu lova na korumpirane saobraćajne policajce i opštinske službenike, već će htjeti da vidi iza rešetaka i aktere najkrupnijih afera, koliko god oni bilo visoko u vlasti ili povezani sa njom.

A kada dođe do suočavanja sa izborom između ostanka na vlasti ili zaštite stranačkih kolega, na kraju uvijek trijumfuje želja za ostankom u fotelji.

(zurnal.info)

Naftni Terminali Federacije (NTF) u Pločama uplatili su u juče na svoj račun 1,3 miliona KM čime su ostvarili uslove za nastavak poslovanja. Dan ranije britanska firma Deltagrip je pred Trgovačkim sudom u Dubrovniku zatražila da se preispitaju uslovi za pokretanje stečaja preduzeća iz Ploča.

U prijedlogu sudu Deltagrip je naveo da NTF zbog prezaduženosti nije u stanju da im izmiriti dug od oko 2,4 miliona KM. NTF je od Deltagripa 2006. godine uzeo zajam u visini od 3,5miliona KM, ali ga nije redovno otplaćivao. NTF je 2006. godine Deltagripu dao u najam dva skladišta, a prema dogovoru britanska kompanija je od iznosa najamnine trebala odbijati dio za otplatu zajma.

Ibrahim Bećirbegović, generalni direktor Terminala Federacije, osnivača NTF-a, kaže da je Deltagrip od augusta 2009. do marta 2010. godine samoinicijativno odbijao dio duga od mjesečnog iznosa najamnine u iznosu koji je bio veći od dogovorenog.

Vedran Perše, advokat Deltagripa, kaže da ova firma nikad nije prestala plaćati najamninu, kako kažu u NTF-u, te da je ugovorom bilo utvrđeno do kojeg iznosa dvije firme mogu prebijati međusobna potraživanja.

Preduzeće iz Ploča je u martu ove godine ponudilo britanskim partnerima novi ugovor o najmu, po višim cijenama, no oni su ga odbili.

Iz Deltagripa kažu da je NTF ultimativno tražio povećanje cijena za 130 posto i povrat dva skladišta, ali i 713.500 KM. Posljednji zahtjev nisu objasnili, kaže Perše.

On kaže i to da NTF nije imao pravo blokirati robu te da su spor trebali rješavati sudskim putem.

Advokati su objasnili da je zajam uzet od firme Deltagrip Limited, a ne od Deltagrip Tradinga koja potražuje povrat novca.

Deltagrip Trading je prilikom podnošenja zahtjeva kao jedan od dokaza sudu u Dubrovniku dostavio dodatak na Ugovor o namjenskom zajmu koji je 5. jula 2007. godine potpisao Josip Tomić, bivši direktor NTF-a. U njemu se utvrđuje da potraživanje zajma prelazi sa firme Detagrip Limited na Deltagrip Trading.

Ibrahim Bećirbegović kaže da ovaj dodatak nije notarski ovjeren i da ne postoji u arhivi NTF-a ili bilo kojeg suda, te da postoji mogućnost da je potpisan pred samo pokretanje stečajnog postupka.

Advokati NTF-a također navode kako nije postojao osnov da Deltagrip pokrene postupak pred sudom u Dubrovniku jer je pločansko preduzeće bilo spremno platiti cijeli dug.

Ovu namjeru Terminali su svom partneru zvanično saopštili u više navrata, a zadnji put 18. maja, dan prije pokretanja postupka u Dubrovniku.

Bećirbegović kaže da Deltagrip nije odgovorio, ali je zato zatražio stečajni postupak.

Advokat Deltagripa je potvrdio da su dobili dopise NTF-a ali da nisu željeli dostaviti svoj račun. Tražili su da NTF uplati novac na vlastiti račun, nakon čega bi ga Deltagrip uzeo aktiviranjem prinudne naplate.

Sud u Dubrovniku je odredio ročište radi izjašnjavanja o prijedlogu za pokretanje stečaja za 10. juni ove godine.

"Bez obzira što je samo rješenje o pokretanju postupka nezakonito, nećemo dozvoliti ni najmanju šansu da dođe do pokretanja stečajnog postupka", kaže Bećirbegović.

"Nažalost mi nemamo drugoga načina da zaštitimo svoje interese", kaže Perše.

 

(zurnal.info)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Multinacionalna šutnja najodgovornijih osoba u „slučaju Vuković“ tako se pretvorila u još jedan sramni poraz državnih institucija

„Vezano za Vaš dopis kojim ste zatražili informaciju da li je Ministarstvo pravde Bosne i Hercegovine zaprimilo molbu pravosudnih organa Republike Hrvatske za pružanje pravne pomoći u kaznenim stvarima a koja se tiče posebnih istražinih radnji vezano za kazneni postupak koji se vodi protiv Vas pred Županijskim sudom u Rijeci, obavještavamo Vas slijedećee:

Ministarstvo pravde BiH od nadležnih pravosudnih organa Republike Hrvatske nije zaprimilo nikakvu zamolnicu za pružanje međunarodne pravne pomoći u kaznenim stvarima koja bi se odnosila na provedbu posebnih istražnih radnji, niti bilo kojih drugih radnji u vezi sa predmetnom istragom. Sukladno odredbama Sporazuma između BiH i Republike Hrvatske o pravnoj pomoći u građanskim i krivičnim stvarima, zahtjev pravosudnih organa Republike Hrvatske za međunarodnu pravnu pomoć, u smislu pribavljanja dokaza na teritoriji BiH, nije mogao da ide mimo Ministarstva pravde BiH“. Citirali smo zvanični odgovor Ministarstva pravde BiH na upit pomoćnika ministra sigurnosti naše države Vjekoslava Vukovića, optuženog pred Županijskim sudom u Rijeci za navodno učešće u pokušaju atentata na teritoriju susjedne Hrvatske.

ORWELLOVA BiH

Tema ovog teksta nije sudski slučaj u kojem bi presuda Vukoviću trebalo da bude izrečena početkom narednog mjeseca. Tek ćemo konstatirati da je sama optužnica postavljena i na nekoliko stotina tajno prisluškivanih razgovora koje je Vuković od oktobra 2008. do hapšenja u Rijeci 16. januara 2009. vodio sa različitim osobama, od domaćih i međunarodnih zvaničnika do članova svoje obitelji i prijatelja. U tom kratkom vremenskom periodu policijsko-obavještajne agencije iz susjedne Hrvatske su prisluškivale tri Vukovićeva telefona - službeni, vlasništvo Ministarstva sigurnosti BiH, njegov privatni mobilni te fiksni telefon u domu Vukovićevih u Kiseljaku. U vrijeme dok su ga nezakonito uhodili hrvatski špijuni, pomoćnik državnog ministra se nalazio na čelu Odjela za borbu protiv terorizma Ministarstva sigurnosti BiH. Kako rekosmo, nećemo se ovdje baviti krivičnim djelom za koje je Vuković optužen. To prepuštamo vijeću riječkog suda. Ono što je mnogo važnije svakako je činjenica da je praktično drugi čovjek bosanskohercegovačkog Ministarstva sigurnosti i čelnik izuzetno osjetljivog Odjela mjesecima praćen od obavještajne službe druge države što, naravno, predstavlja grubo kršenje suvereniteta Bosne i Hercegovine.

UPAD U MS BiH

Zamislimo samo obrnutu situaciju. Obavještajno-sigurnosna agencija BiH (OSA) prisluškuje sve telefonske razgovore ministra unutarnjih poslova Republike Hrvatske Tomislava Karamarka uz obrazloženje da HDZ-ov šef policije nezakonito uhodi visoke zvaničnike Bosne i Hercegovine!? Kakav bi bio odgovor zvaničnog Zagreba suvišno je i pretpostavljati. Nema sumnje da bi se u Vladi Jadranke Kosor digla i kuka i motika, a vrlo je izvjesno da bi i međudržavni diplomatski odnosi Hrvatske i Bosne i Hercegovine bili prekinuti. Očekivano, država poput Bosne i Hercegovine u kojoj riječ sistem egzistira tek na nivou utopije još uvijek nije adekvatno reagirala na „hrvatski obavještajni prodor“ u Ministarstvo sigurnosti BiH i kiseljački dom obitelji Vuković. Ministar pravde BiH, HDZ-ovac Bariša Čolak nije (a morao je!) javno reagirao zbog ugrožavanja suvereniteta vlastite države. Da li bi se nepopravljivo kompromitirani Čolak identično ponašao i u slučaju da je, recimo, srbijansko obavještajno podzemlje uhodilo naše visokopozicionirane zvaničnike, ne zna se. Zna se, međutim, da o nezakonitom prisluškivanju šefa Odjala za borbu protiv terorizma države Bosne i Hercegovine ništa nije prozborio ni predsjedavajući Vijeća ministara Nikola Špirić, dok je Vukovićev formalni šef, ministar sigurnosti Sadik Ahmetović, javno izrekao tek nekoliko „celofanski umotanih“ poluizjava iz kojih se ništa konkretno ne može zaključiti. Multinacionalna šutnja najodgovornijih osoba u „slučaju Vuković“ tako se pretvorila u još jedan sramni poraz državnih institucija koje, to je nakon svega očigledno, nisu u stanju zakonski zaštititi čak ni one osobe koje su u skladu sa raspodjelom visokih državnih funkcija sami imenovali. Šta tek da očekuje nesretni Ilija Jurišić koji pred očima nezainteresirane vladajuće koalicije već tri godine, nevin, čami u beogradskom zatvoru?

AKO KARAMARKO MOŽE PRISLUŠKIVATI VUKOVIĆA, ZAŠTO OSA NE BI KOMŠIĆA?

Svojevremeno je na ovom mjestu, u jeku medijske afere „ASA reket“, napisano da su domaći obavještajci iz OSA-e prisluškivali i telefonske razgovore člana Predsjedništva BiH Željka Komšića. Nakon što je Komšić zatražio da mu se ta informacija potvrdi ili demantira, iz OSA-e je ispaljena brutalna laž (Znam da lažu, vjerujte mi!) da „član Predsjedništva nije bio predmet posebnih istražnih radnji“. Možda potpredsjednik SDP-a zvanično nije bio predmet „posebnih istražnih radnji“ ali sreća je pa nisam bio sam dok smo čitali stenograme Komšićevih razgovora koje je u ljeto prošle godine vodio sa svojim stranačkim kolegama...

ON THE RECORD

Kada živite u zemlji u kojoj strana obavještajna služba nezakonito i bez ikakvih posljedica mjesecima prisluškuje visokopozicioniranog državnog zvaničnika i njegovu obitelj, gdje domaći obavještajci ni na koji način ne štite sadržaj telefonskih razgovora predsjednika države koji bi se mogli podvesti i pod državnu tajnu, gdje se politički protivnici i nepodobni novinari po nalogu režima otvoreno uhode, gdje svaki prosječni špijun zna sve o privatnim problemima svojih žrtava, onda je takvu državu razumno napustiti. Ili je, možda, dovoljno tek izabrati vlast koja će konačno urediti obavještajno-policijski haos koji je Bosnu i Hercegovinu odveo u Orwellovu 1984.

 

Tekst: Branka Mrkić-Radević
Foto: Semir Mujkić

Na pres konferenciji upriličenoj za novinare 26. maja po ko zna koji put je najavljeno otvaranje novog-starog porodilišta Zehra Muidović na Jezeru. U poslijeratnim godinama, dok ugledni privrednici ulažu u razne zadužbine širom zemlje, ni angažman pjevača i donatora nije bio dovoljan da se porodilište konačno otvori. U javnosti se s vremena na vrijeme plasiraju informacije o uslovima na GAK-u (Ginekološko-akušerska klinika KCUS-a), ali bitnijeg pomaka nema. Osoblje GAK-a radi u katastrofalnim uslovima. Više od hiljadu riječi svakako govore fotografije snimljene na GAK-u na dan kada je na Jezeru održana pres konferencija.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/6.JPG,images/Galerije/Porodiliste/6.JPG;images/Galerije/Porodiliste/7.JPG,images/Galerije/Porodiliste/7.JPG;images/Galerije/Porodiliste/8.JPG,images/Galerije/Porodiliste/8.JPG;images/Galerije/Porodiliste/9.JPG,images/Galerije/Porodiliste/9.JPG;images/Galerije/Porodiliste/10.JPG,images/Galerije/Porodiliste/10.JPG;images/Galerije/Porodiliste/11.JPG,images/Galerije/Porodiliste/11.JPG;images/Galerije/Porodiliste/12.JPG,images/Galerije/Porodiliste/12.JPG;images/Galerije/Porodiliste/13.JPG,images/Galerije/Porodiliste/13.JPG;images/Galerije/Porodiliste/14.JPG,images/Galerije/Porodiliste/14.JPG;images/Galerije/Porodiliste/15.JPG,images/Galerije/Porodiliste/15.JPG;images/Galerije/Porodiliste/16.JPG,images/Galerije/Porodiliste/16.JPG;images/Galerije/Porodiliste/17.JPG,images/Galerije/Porodiliste/17.JPG;images/Galerije/Porodiliste/18.JPG,images/Galerije/Porodiliste/18.JPG}

Po šest žena leži u neuslovnim prostorijama u kojima nema ni ormara za odlaganje odjeće. Osamnaest pacijentica koje čuvaju trudnoću na odjeljenju Patologija trudnoće imaju jedan toalet sa dvije WC šolje. Tuša nema. Nema ni peškira, toalet papira ili značajnijih sredstava za higijenu.

U prvoj sobi u kojoj smo ušli na stolu ručak. Neprivlačan, bljutav, nepojeden. Kašika supe i krompira uz neidentifikovani sadržaj. Pacijentice šute, samo kolutaju očima. CTG za mjerenje otkucaja srca djeteta smješteno u prostoriji tijesnoj i osobi sa znatno manjim stomakom od trudničkog.

Po podu stvari, iz ladica malih noćnih stolića vire tegle, plastične kutije, kese i kantice u kojoj drže hranu... Na dan naše posjete pacijentice se suočavaju s činjenicom da više nemaju “frižider”. Dotad su, zahvaljujući svježem vremenu, mliječne proizvode i sok mogle držati na vanjskim prozorskim daskama. S toplijim vremenom ne znaju kako će sačuvati da im se ne pokvare.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/19.JPG,images/Galerije/Porodiliste/19.JPG;images/Galerije/Porodiliste/20.JPG,images/Galerije/Porodiliste/20.JPG;images/Galerije/Porodiliste/21.JPG,images/Galerije/Porodiliste/21.JPG;images/Galerije/Porodiliste/22.JPG,images/Galerije/Porodiliste/22.JPG;images/Galerije/Porodiliste/23.JPG,images/Galerije/Porodiliste/23.JPG;images/Galerije/Porodiliste/24.JPG,images/Galerije/Porodiliste/24.JPG;images/Galerije/Porodiliste/25.JPG,images/Galerije/Porodiliste/25.JPG;images/Galerije/Porodiliste/26.JPG,images/Galerije/Porodiliste/26.JPG;images/Galerije/Porodiliste/27.JPG,images/Galerije/Porodiliste/27.JPG;images/Galerije/Porodiliste/28.JPG,images/Galerije/Porodiliste/28.JPG;images/Galerije/Porodiliste/29.JPG,images/Galerije/Porodiliste/29.JPG;images/Galerije/Porodiliste/30.JPG,images/Galerije/Porodiliste/30.JPG;images/Galerije/Porodiliste/31.JPG,images/Galerije/Porodiliste/31.JPG}

Prekoputa ovog odjeljenja nalazi se dječija ambulanta. U njoj su inkubatorima i izolaciji smještene bebe. Ispod tog sprata prostorije su u kojima borave, kako same sebe korisnice zovu, “podrumske žene”. Prostorije su ranije izgledale još sablasnije jer su u njima umjesto novih kreveta i čiste posteljine kao na fotografijama donedavno bili čaršafi sa ispranim flekama od joda i krvi i krevetima iz kojih su iskakali federi. Ljekari rijetko zalaze u ovaj dio. Jedna od ranijih pacijentica GAK-a novinarima Žurnala ispričala je kako je tokom njenog boravka u podrumskim prostorijama kliniku posjetio generalni direktor KCUS-a Faris Gavrankapetanović:

Dok je on po gornjim spratovima hodao sa osobljem koje mu je pokazivalo kako podržava dojenje novorođenčadi, nama je spremačica Izeta dolazila da nas pita treba li nam šta kupiti. Kod nas nije silazio. Možda nije ni znao za nas.

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/32.JPG,images/Galerije/Porodiliste/32.JPG;images/Galerije/Porodiliste/33.JPG,images/Galerije/Porodiliste/33.JPG;images/Galerije/Porodiliste/34.JPG,images/Galerije/Porodiliste/34.JPG;images/Galerije/Porodiliste/35.JPG,images/Galerije/Porodiliste/35.JPG;images/Galerije/Porodiliste/36.JPG,images/Galerije/Porodiliste/36.JPG;images/Galerije/Porodiliste/37.JPG,images/Galerije/Porodiliste/37.JPG;images/Galerije/Porodiliste/39.JPG,images/Galerije/Porodiliste/39.JPG}

Kontrola trudnica još uvijek se obavlja u labirintu zgrade na Koševu a kao ilustracija neuslovnosti mogu poslužiti i kolica kojima se prevoze pacijentice, kako jedan uposlenik GAK-a sa smiješkom izjavi:

A ovo, ovo nam je lift!

{slimbox images/Galerije/Porodiliste/38.JPG,images/Galerije/Porodiliste/38.JPG}

(zurnal.info)

Nakon vremenske distance od 26 godina može se slobodno zaključiti da je album novosadskog benda jedna od tri najbolje rock ploče

Sarajevo je po starom dobrom običaju uvijek bilo u zapećku svih muzičkih događaja kada govorimo o muzici koja nije bila za široke narodne mase. Tužna je činjenica da se u Sarajevu tokom osamdesetih nisu mogli pronaći u redovnoj prodaji albumi npr. Lačnog Franza, Parafa, Pankrt-a ili su količine takvih ploča u par muzičkih prodavnica bili minorne. Jedan od albuma koji se nije mogao pronaći u sarajevskim prodavnicama je i kultni album novosadske grupe Luna za koji se nakon ove vremenske distance od 26 godina može reći da je jedan od tri najbolja rock albuma bivše države.

RARITETI I RASPADI

Sam nastanak grupe Luna je pomalo čudan. Prvobitno je osnovan band pod nazivom La Strada 1979. godine od strane Slobodana Tišme koji je bio ključni čovjek te grupe, a kasnije i Lune. La strada je snimila dva albuma koji su u to vrijeme otisnuti na kaseti, a pored Tišme, bend su činili Daniel Stari, Boris Oslovčin (bas), Dragan Nastasić i Siniša Ilić (gitare) i Ivan Fece Firći (bubanj/ritam mašina). Nedugo potom, La Strada se raspada i formira se Luna u kojoj se Tišmi i Firčiju pridružuju Zoran Bulatović – Bale (gitara/ex Pekinška Patka) i za klavijaturama Jasmina Mitrušić koja se povremeno hvatala i bas gitare.

Album Nestvarne stvari objavljuje ljubljanski Helidon 1984. godine i to samo u 920 primjeraka što za današnje uslove predstavlja izrazito mali tiraž pa je ova ploča od samog objavljivanja postala veliki raritet. Još jedan kuriozitet je vezan za ovaj album, a to je da je ploča objavljena kada band Luna više nije ni postojao tj. raspali su se još prije objavljivanja njihovog prvog albuma.

Najveća zasluga za objavljivanje albuma pripada Marku Brecelju koji je, nakon što ih je čuo na koncertu u Rijeci, odnio njihove demo snimke kod Borisa Belea u izdavačku kuću Helidon gdje su odmah dogovoreni termini snimanja. Za producenta uzimaju Sašu Habića.

Te godine dobijaju nagradu Sedam sekretara SKOJ-a. Ubrzo Firči odlazi u EKV dok Bale završava u JNA i priča koja se zove Luna se tada završava.

Tišma zajedno sa Jasminom ponovo pokreće La Stradu u kojoj su bili još Robert Radić (ex Kontraritam), Žolt Horvat (ex Kontraritam) i Daniel Stari. Album istoimenog imena La Strada je objavljen 1987. godine (snimljen za samo jedan dan), a producirao ga je Rex Illusivii. Kao i u slučaju Lune album je štampan u mizernih 500 primjeraka koji su razgrabljeni isti dan kada su se našli u prodavnicama, a objavljen je od strane M produkcije radia Novi Sad. Album ima nekih dodirnih tačaka sa albumom Nestvarne stvari s tim da je u određenoj mjeri bio znatno manje mračan, sa sporijim tempom i za određenu nijansu komercijalniji od albuma Nestvarne stvari. Najveće zasluge se mogu pripisati akustičnoj gitari koja preovladava na samom albumu. Na žalost, La Stradu je zadesila ista sudbina kao i Lunu. Tišma je rasformirao band nakon samo jednog objavljenog albuma i prestao sa bilo kakvom muzičkom aktivnošću posvetivši se pisanju poezije. Mali povratnički bljesak se desio 2004. godine kada se skupljaju samo za EXIT festival gdje opet održavaju koncert za pamćenje pokazujući da nisu izgubili ništa od svoga šarma i snage.

VANVREMENSKE STVARI

Album Nestvarne stvari je nakon objavljivanja odmah proglašen od tadašnjih rock kritičara za jedan od najboljih debi albuma u domaćoj muzici. Za album se može reći da je u to doba bio vanvremenski i da nije pripadao tadašnjim muzičkom miljeu. Na albumu se nalazi 10 fantastičnih numera i veoma je teško izdvojiti bilo koju po kvaliteti. Nestvarne stvari otvara brza, neurotična i čvrsta numera pod nazivom „Fakir“ gdje Tišma poručuje:

Živim bez ikakvih misli
Malo reči znam
teško ja pamtim reči
Neke smislim sam

Zašto ponavljam stalno
Pod A, pod B, pod A
Zašto ponavljam reči
Ko zna, ko zna, ko zna…

(Fakir)

 

U pjesmi „Fakir“ se savršeno vidi sva ljepota Tišminog pisanja poezije i Baletove novotalasne eneregije i idejnosti. Ovo svakako važi za cijeli album u „Fakiru“ koji otvara album to se prezentuje kao direktan pogodak u glavu. Za tadašnje vrijeme odlično kombinuju post punk i novitalas koristeći se velikim brojem tonskih efekata kojima su postigli specifičan zvuk. Firči odlično prati muzičku konstrukciju pjesme dok se akustična gitara provlači kroz samu pjesmu ne umanjujući čvrstinu iste. Jasminine klavijature samo pojačavaju mističnost pjesme dajući joj još dodatnu atmosferičnost.

Naslovna numera Nestvarne stvari nastavlja odlično započeti posao.

Prostorom lete nestvarne stvari
Grle me il’ ostavljaju, one su uvek tu
Uspavan sam, al’ osećam ih
Smeju mi se i na brodu i sa broda
Ali ja ih i ne vidim,
spreman sam da se branim…

(Nestvarne stvari)

Ritam je opet izuzetno čvrst, a Baletova gitara na posebno minimalizirani način vodi cijeli album, tako i u ovoj pjesmi.

Numera „Vila“ predstavlja bend kao netipičnu pojavu u ex Jugoslaviji.

U doba kada su na svjetskoj muzičkoj sceni vladali Bauhaus ili pak Siouxie and The Banshees, Luna bi se odlično uklopila u tadašnji muzički svijet i da je kojim slučajem egzistirala u bilo kojem drugom dijelu Evrope dosegla bi kontinentalni uspjeh. Na svu sreću, Luna nije bila kopija bilo kojeg banda iz tzv. dark miljea iako su mnogi pokušavali da joj zbog tekstova prišiju tu etiketu.

Vila je duša, magijski broj
Vila je sestra, opasan spoj
Za pranje suđa vila je stroj
Poruke kratke
Vraćene njoj
Vila je marka
Magijski znak
Otrovni mantil
Pod kim si mrak
Vila je duša, magijski broj
Vila je sestra, opasan spoj…

(Vila)

USPAVLJIVA DOBA JA VAS VOLIM

“Ogledalo Lune” sa svojim skoro 7 minutnim trajanjem stvara potpunu pometnju i zaista je teško dokučiti do kakvih se sve moždanih interpretacija može doći prilikom njenog slušanja. Muzičke pauze kojima je pjesma isprepletena sa režućim gitarama i predivnim pozadinskim pratećim vokalima Jasmine Mitrušić svrstavaju pjesmu Ogledalo Lune u jednu od najdominantnijih na albumu.

Noćni dani, ogledala
Pod led stavi prste
Uspavljiva doba ja vas volim
I zaborav traži svaki korak ispred kuće
Moj pad u vrtlog reči
Na prozoru u mom svetu pogled
Hod, sat, zid, kip
Luna je ogledalo lune.
Ne vidim se u tom času
Zvoni, halo
Na brojčanik stavi prste
Smeh i krik
Osmeh, osmeh lune.

(Ogledalo Lune)

Poslije numere “Povratak” koja je najneprimjetnija na albumu prelazimo na drugu polovinu albuma. Tekstovi u kombinaciji sa snenom muzikom brzo i bez ikakvog upozorenja postaju destruktivno-agresivni utičući na unutrašnje raspoloženje slušaoca koje se može kretati od apatičnog do agresivno neurotičnog. Jedina pjesma na albumu koju je otpjevala sama Jasmina Mitrušić je numera “Okean” koja je klasična mimimalistička balada u potpunosti odsvirana na akustičnoj gitari.

Kako se približavamo kraju albuma atmosfera postaje sve mračnija i slušanje pjesama zahtijeva veću posvećenost. Redaju se numere “Amazon”, “Lambo”, predivna “Intima”...

Ljubav je na nebu
Videćeš ko sam ja
Zvuci su na nebu
Saznaćeš ko sam ja

Ulazim u tvoj svet
Istine i laži se ljube
Zakopčanost kišnog mantila
Zagonetna slika
U kući pustinje

Ljubav je na nebu
Saznaćeš ko sam ja
Zvuci su na nebu

Ljubav je na nebu
Saznaćeš ko sam ja
Senke su na nebu
Videćeš ko sam ja...

(Intima)

Album se završava sedmominutnom pjesmom “Balder na prozoru” koja bi se mogla predstaviti i kao jedan vid pozorišnog komada. Aranžmanski fantastično urađena na pravi način zatvara album.

Po staklu klizi kap

iz senke gleda vrač

Tvoj lik se menja sam

u mnogo boja.

Pod kosim kapima ples

u vrtu ti i ja

Razbijen krik na dnu

u liftu slomljen mač.

Bal leži mlad i lud

u vlažnom lišću

Prizor neki vidi

odsjaj u njemu brz

Ponoćnog sunca

telu i dušu tu

Bal leži mlad i lud

u vlažnom lišću sna.

(Balder na prozoru)

(zurnal.info)

Cijeli rat, od 1992. nadalje, general Ratko Mladić sastajao se s hrvatskim generalima, dogovarao prekide vatre, isporuke oružja i nafte i zajedničku borbu protiv Bošnjaka. Dio dnevnika Ratka Mladića objavilo je Haaško tužiteljstvo kako bi ga koristilo kao dokaz protiv Jadranka Prlića, Slobodana Praljka i ostalih čelnika Herceg-Bosne kojima se sudi u Haagu.

General Mladić u svom je dnevniku ostavio bilješke sa susreta s Praljkom, Prlićem, Antom Rosom, Milivojem Petkovićem i drugima, većinom u mađarskom Pečuhu ili Njivicama u Crnoj Gori.

Financijski najteži sastanak bio je onaj od 8. srpnja 1993. s Milivojem Petkovićem u Njivicama, u vrijeme sukoba Hrvata i Bošnjaka. Petković je do kraja srpnja 1993. bio načelnik Glavnog stožera HVO-a, a tada ga je zamijenio Praljak. Mladić je zabilježio da su u zamjenu za oružje i “učinjene usluge” položene 1,191.246 tadašnjih njemačkih maraka i dvije cisterne dizela.

Dogovoreno je da Hrvati 8,092.032 marke plate u roku od tjedan dana. Sav taj novac došao je, naravno, iz Hrvatske, jer se u to vrijeme HVO financiralo direktno iz Zagreba.

Prvi sastanak koji je Haško tužiteljstvo izdvojilo je onaj od 5. listopada 1992., kad se Mladić u Pečuhu našao s delegacijom Hrvatske i Herceg-Bosne.

Kao predstavnik Hrvatske bio je Slobodan Praljak, koji je od ožujka 1992. do srpnja 1993. bio pomoćnik Gojka Šuška.

Na drugom sastanku, nakon pada Posavine 26. listopada 1992., Praljak kaže: “Na dobrom smo putu da prisilimo Aliju da podijeli Bosnu. Mi ćemo natjerati Aliju da sjedne za stol s Bobanom i Karadžićem. Interes nam je da Muslimani dobiju svoj kanton da bi imali gdje odseliti”. Na tom je sastanku dogovoreno da se održi sastanak Janka Bobetka i Božidara Vučurevića o liniji HV-a kod Trebinja.

Iduće godine, u srpnju 1993., kad je već buktio sukob s Muslimanima, Mladić je na sastanku kod Miloševića u Beogradu. Milošević mu govori da ne bi trebali davati preveliku podršku Hrvatima. Na sastanku je i Karadžić, koji kaže da trebaju pomoći Hrvatima da bi se prisililo Muslimane na podjelu Bosne. Ipak, Karadžić upozorava da, ako Hrvati napadnu RSK, Srbi iz BiH moraju poslati dva korpusa da pomognu Martiću. Milošević tumači: “Ne bih ja išao na presijecanje Muslimana na dvije autonomije. Mi smo ih nudili Hrvatima, a Tuđman je rekao uzmite ih vi”.

 

(Jutarnji.hr)

Iako je konkurs za direktora Javne ustanove Djeca Sarajeva završen, imena kandidata još uvijek nisu predočena javnosti, a nezvanično saznajemo da je ministar obrazovanja i nauke Kantona Sarajevo Safet Kešo odlučan u namjeri da v.d. direktora Arzija Mahmutović ostane na čelu ove ustanove. Uposlenici ove ustanove prije nekoliko dana naslutili su mogućnost njenog reizbora nakon što je, nakon obavljenog privatnog sastanka sa ministrom Kešom, prolazeći kroz hodnik sa smiješkom dobacila: Samo da znate – ja ostajem.

Dan nakon toga u medijima je izjavila: Očekujem da ću ponovo biti izabrana za direktoricu JU Djeca Sarajeva.

I mi to očekujemo.

U međuvremenu, v.d. direktorica Mahmutović priprema teren za ponovno osvajanje fotelje u JU Djeca Sarajeva. Tačnije, pripremaju se uslovi kako bi se konkurencija za to mjesto svela na minimum. U skladu s tim Mahmutovićka se odlučila oboružati dodatnim diplomama, kako bi i na taj način eliminisala eventualnu konkurenciju. Zbog toga je još prije nekoliko godina upisala postdiplomski studij iz oblasti pedagogije i to ni manje ni više nego na – Palama. Tačnije na Filozoskom fakultetu Univerziteta Istočno Sarajevo, gdje, pouzdano saznajemo, redovno zalazi i Djed Mraz.

A svi oni koji se slažu sa politikom vođenja ustanove v.d. direktorice, nesvršene magistrice pedagogije s Pala, mogu svoju podršku iskazati na facebook grupi – Podržimo Arziju Mahmutović, uz “lajkanje” užasavajućih ilustracija na kojima Duška Jurišić, upregnuta u saonice s mrtvačkom glavom, vuče Deda Mraza.

Iskreno se nadamo da štićenici Arzije Mahmutović neće posjećivati stranicu ove facebook grupe.

(zurnal.info)

Preduzeće koje gazduje jedinim bosanskohercegovačkim skladištima nafte na Jadranu izbjeglo stečaj, ali ga i dalje prate posljedice štetnog djelovanja ranijeg vodstva

Naftni Terminali Federacije (NTF) u luci Ploče u Hrvatskoj, od osnivanja 2006. godine posluju pod teretom obaveza, nastalih najvećim dijelom kao posljedica štetnih ugovora sa kompanijom Deltagrip Limited iz Londona.

Finansijska policija Federacije BiH (FBiH) je izračunala da je bivše vodstvo NTF-a oštetilo ovu kompaniju za 9,8 miliona KM. Poslovne odluke su bile toliko loše da je firma prošle godine u dva navrata bila pred stečajem. Vlada FBiH je oba puta spašavala firmu novcem poreskih obveznika, uplativši ukupno 4,7 miliona KM.

Terminali u Pločama su jedino bosanskohercegovačko skladište za tečna goriva na obali Jadranskog mora. NTF posjeduju 12 skladišta čiji ukupni kapacitet iznosi približno 81.500 tona goriva. Uprava procjenjuje vrijednost firme na oko 700 miliona KM. Ova skladišta imaju i stratešku važnost za BiH, jer omogućavaju trgovcima gorivom da godišnje na transportnim troškovima uštede oko 40 miliona KM. Njihova ušteda se direktno odražava na cijenu goriva u zemlji.

Vlada FBiH se prema svojim terminalima nije uvijek odnosila domaćinski.

Glavni inspektor Finansijske policije FBiH, Zufer Dervišević, kaže da su krajem 2007. godine bivšem federalnom premijeru Nedžadu Brankoviću dostavili izvještaj o problemima u NTF-u, ali da on i nakon toga nije ništa poduzeo.

Finansijska policija FBiH je u julu 2008. godine podnijela krivičnu prijavu protiv bivših direktora preduzeća, Drage Burđeleza i Josipa Tomića, i protiv još pet osoba među kojima su i premijer Branković te ministar energije, rudarstva i industrije FBiH, Vahid Hećo. Burđelez i Tomić su, između ostalog, osumnjičeni za prevare u službi i sklapanje štetnih ugovora sa britanskom firmom Deltagrip Limited iz Londona, a čelnici Vlade zato što nisu poduzeli ništa da zaštite NTF od štetnih poteza njenog vodstva.

Također, Tomića je Općinsko državno odvjetništvo u Metkoviću, u decembru 2008. godine optužilo za sklapanje štetnih ugovora i kupovinu opreme po znatno većim cijenama od realnih.

Aktuelna Uprava NTF-a je krajem 2009. godine sačinila analizu ugovora sa Deltagripom. Njihovi podaci pokazuju da je NTF, samo zbog niske cijene najma skladišta Deltagripu i raznih kaznenih penala, izgubio više od 3 miliona KM. Osim toga, Deltagrip traži isplatu od 9,3 miliona KM zbog pretrpljene štete.

U Upravi strahuju da bi štete za kompaniju mogle biti i veće. Naime, oni su u naknadnoj kontroli otkrili ugovore za čije postojanje nisu znali ni Nadzorni odbor ni Finansijska policija FBiH. Ove akte potpisivao je Tomić. Analiza ove dokumentacije tek predstoji.

Prvi ugovor sa Deltagripom, u martu 2005. godine, potpisao je Burđelez, tadašnji direktor Energoperola Ploče, firme iz koje je godinu kasnije nastao NTF. Britanskoj kompaniji je u najam dato jedno skladište od 10.000 kubnih metara prostora. Ugovorena je cijena od 50.000 dolara mjesečno, plus 1,5 dolara po toni izdate nafte.

Burđelez je drugi ugovor sa Deltagripom potpisao 16. januara 2006. godine, četiri dana nakon što je smijenjen sa dužnosti. U najam im je dao još dva neobnovljena skladišta iste zepremine. No, ovaj put, cijena po skladištu je bila niža i iznosila je 40.000 dolara i 1,75 dolara mjesečno po toni izdate nafte.

Finansijska policija je utvrdila da je ovaj ugovor štetan, jer je njime određeno da NTF ni u kom slučaju ne može raskinuti ugovor u narednom periodu od pet godina.

Vedran Perše, advokat Deltagripa negira da je ugovor sa NTF potpisan pod nepovoljnim uvjetima za pločansku kompaniju. On kaže da je Deltagrip u momentu zaključenja ugovora plaćao više nego drugi.

NTF nije imao novac za obnovu, već ga je posudio od Deltagripa. Stoga je Burđelez 8. februara 2006. godine, dva dana prije predaje dužnosti, sa britanskom kompanijom potpisao Ugovor o zajmu od 1,9 miliona KM. Taj zajam je kasnije narastao na 3,5 miliona KM.

Drago, Burđelez kaže da nije istina da je Ugovor potpisao nakon smjene te da Finansijska policija ne zna raditi svoj posao. Dodaje da su bili zadovoljni prihodima koje su ubirali od Deltagripa.

Novi direktor, novi problemi

Uvlačenje firme u nove štetne poslove nastavljeno je dolaskom novog direktora na čelo NTF-a. Tomić je tokom svog mandata potpisao više dopuna ugovora sa Deltagripom. Prema analizi sadašnje Uprave to je prouzrokovalo veće štete za NTF i ovu kompaniju dodatno dovelo u podređeni položaj. Iako su Terminali Federacije iz Sarajeva, kao matično preduzeće NTF-a Ploče, naložili Tomiću da promijeni dijelove ugovora koji je potpisao njegov prethodnik, on to nije učinio.

Naprotiv, Tomić je 4. septembra 2006. godine potpisao Dodatak Ugovora o najmu za dva skladišta. Ovim ugovorom je obavezao NTF da obnovi skladišta u roku od šest mjeseci. U slučaju kašnjenja, pločanska kompanija je dužna platiti štetu Deltagripu. U prvobitnom ugovoru nije bio određen datum završetka radova. Iz nove uprave kažu da je Tomić definisao rok koji firma nije mogla ispoštovati. Rok je probijen, a NTF je Deltagripu platio 175.000 KM.

Perše kaže da je ova britanska firma pokazivala više nego dobru volju za saradnju, te da su sve vrijeme osiguravali novac za kredite, ispunjavajući time svoje obaveze iz ugovora.

Mjesec dana kasnije, 10. oktobra 2006. godine, Tomić je Deltagripu dao u najam još jedno skladište nafte kao zamjenu za dva nedovršena. I to je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora. Umjesto da ugovori fiksnu cijenu za najam skladišta, pristao je na cijenu od 4 dolara po toni istočene nafte. Menadžment NTF-a je utvrdio da je ovim do sredine 2008. godine firmi pričinjena šteta od oko 750.000 KM.

Kako kažu u NTF-u, Tomić je nastavio da vuče loše poslovne poteze pa je u februaru 2007. godine potpisao još jedan dodatak na ugovor sa Deltagripom, čime je obavezao firmu da besplatno obračunava troškove, čisti skladišta i prepumpava naftu. Procijenili su da je NTF oštećen oko 640.000 KM. Time je britanska kompanija dodatno dovedena u povlašten položaj u odnosu na druge klijente, a NTF je nastavio da gubi novac.

Tokom 2007. godine Deltagrip je u prosjeku plaćao duplo manju cijenu za skladištenje nafte u odnosu na INU i Petrol.

INA je u tom periodu plaćala prosječno 7,2 KM, Petrol 6,4 KM, dok je cijena za Deltagrip bila 3,5 KM po toni uskladištene robe.

U aprilu 2007. godine Tomić je od OTP Banke podigao kredit od 4,8 miliona KM. Novac je, između ostalog, trebao biti utrošen na završetak obnove skladišta datih u najam Deltagripu. Kako bi osigurao ovaj kredit, kao i zajam od Deltagripa, Tomić je pod hipoteku stavio 150.000 kvadratnih metara zemljišta NTF-a. To je uradio bez saglasnosti Nadzornog odbora firme.

Zavođenje reda

Matično preduzeće iz Sarajeva, Terminali Federacije, je 2007. godine pokušalo uvesti red u NTF Ploče, jer je, od dolaska na mjesto direktora preduzeća, Tomić samostalno odlučivao. Stoga su u julu formirali tročlanu Upravu NTF-a i na njeno čelo postavili Tomića koji tako više nije mogao sam sklapati ugovore, već je za to trebao i potpis barem još jednog člana Uprave.

No, prije toga, kažu u Upravi, Tomić je uspio napraviti još jedan štetan potez. Desetak dana prije formiranja tročlane Uprave, on je sa Deltagripom potpisao novo smanjenje cijene najma za dva nedovršena skladišta. Umjesto ranijih 40.000 dolara mjesečno, ugovorio je da londonska firma plaća 3,15 dolara za tonu izdatog goriva. Tomić je ovim smanjenjem cijene napravio ustupak Deltagripu zbog kašnjenja sa rekonstrukcijom. Finansijska policija FBiH sumnja da je Tomić svjesno odugovlačio završetak obnove skladišta kako bi Deltagripu nastavio činiti ustupke.

Tomić je u intervjuu novinaru CIN-a kazao da je ovaj ugovor potpisao kako bi spriječio da NTF plaća penale zbog nedovršenog posla.

"Ja sam spašavao stvar", kaže Tomić i priznaje da je bilo kašnjenja. On nije želio komentarisati druge detalje iz ugovora.

U analizi ugovora sa Deltagripom, splitski advokat, Ivan Ožić, kaže da nije bilo opravdanih razloga za smanjenje cijene. Ožić u izvještaju novoj upravi NTF-a kaže da je Deltagrip od juna 2007. do marta 2009. godine, ipak, skladištio robu u nedovršenim skladištima.

Ožić kaže da su skladišta korištena "po smiješno niskoj cijeni", čime je NTF-u "pričinjena znatna šteta." On dodaje da za to "nije bilo nikakvih racionalnih razloga."

Perše kaže da su djelomično koristili neke od skladišta i da su to obračunali u svom odštetnom zahtjevu. Dodaje da je uprava taj zahtjev prihvatila.

Ibrahim Bećirbegović, generalni direktor Terminala Federacije, je u decembru 2009. godine smijenio Tomića sa mjesta predsjednika Uprave NTF-a i imenovao Nikolu Štulu, dugogodišnjeg inžinjera u ovoj firmi.

Štula kaže da je Tomić nakon smjene otuđio dio dokumentacije NTF-a te da nova Uprava još uvijek pokušava utvrditi činjenice o poslovanju firme i visinu štete koja je nastala u periodu dok je on bio prvi čovjek kompanije u Pločama.

Otkriveni novi štetni ugovori.

Novo vodstvo firme je u februaru ove godine u arhivu otkrilo ugovor iz 2007. godine koji nije bio ovjeren kod notara niti je upisan u protokol ove firme. Potpisao ga je Tomić. Ovim ugovorom Deltagripu je dato pravo da unajmljena skladišta iznajmljuje trećim licima. Uprava je najavila da će kod hrvatskog Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (USKOK) ispitati vjerodostojnost ovog ugovora. Iz jednog od ugovora se može saznati da je Deltagrip iznajmljivao prostor za skladištenje goriva firmi BNP Paribas iz Švicarske.

Menadžment je otkrio još jedan ugovor iz 2007. godine prema kojem je, umjesto ranijih pet godina, trajanje zakupa za dva skladišta produženo na 30 godina. Učinjeno je to na zahtjev Deltagripa. Britanska kompanija nije izgubila ništa od svojih prava iz ranijih ugovora.

U dopisima Vladi FBiH i Terminalima Federacije, Deltagrip je krivio NTF za mogući prekid saradnje. Isticali su da je u njihovom interesu da kompanija u Pločama posluje uspješno, što je i uvjet za ostvarivanje poslovnih planova Deltagripa u ovoj regiji.

Deltagip je u augustu 2009. godine prestao plaćati najamninu spremnika, čime je, prema Upravi, jednostrano raskinuo Ugovor o najmu. U martu ove godine NTF je ponudio britanskoj firmi novi ugovor o najmu po višim cijenama, no, ona je odbila ovaj prijedlog i blokirala račune NTF-a, zahtijevajući naplatu od 1,3 miliona KM, odnosno ostatak zajma.

Perše kaže da Deltagrip nije prekinuo plaćanje i da je novo vodstvo NTF-a uzelo vlast u svoje ruke.

"Hoće nas izbaciti van, a ne žele poštovati ugovorne obaveze i ne žele rješavati eventualne sukobe na način kako je to predviđeno ugovorom", kaže Perše.

Štula, aktuelni predsjednik Uprave NTF-a, kaže da je Tomić poslovanjem sa Deltagripom ugrozio likvidnost firme i doveo firmu pred dužničko ropstvo.

"Mogli bi raditi badava idućih 17 godina za ovaj temeljni posao", kaže Štula i dodaje: "Deltagrip je dao dva miliona dolara, a htjeli se domoći terminala od svojih 350 miliona eura."

(CIN)

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun

Oh, što im bi?

Možda ovo iznenadno ljeto?

Sunčanica? Što drugo?

Ali zašto su onda sve ove dane, tjedne i mjesece odgađali odluke?

Možda kako bi sjednica bilo što više, a samim tim i slatkih vijećničkih dnevnica? Kako drugačije objasniti iznenadno jednoglasno usvajanje proračuna za 2010.?

Da, pogodili ste. Riječ je o proračunu Grada Mostara za tekuću, 2010. godinu. Tog 25.05.2010., točno tri (3) mjeseca nakon isteka zakonskog roka za usvajanje proračuna vijećnici gradskog vijeća u Mostaru usvojili su isti, gorenavedeni dokument.

Da, stvarno su to učinili. Istina, ostaje masa nejasnoća.

NAJVEĆI MISTERIJ

Najveći misterij sjednice jeste činjenica da je proračun izglasan jednoglasno.

Nestadoše prepirke između SDA i HDZ-a, nestade unutarnji rat u redovima mostarskog SDA, nestade SDP-ovskog mlitavog tužakanja, poslovičnog SBiH cinizma, dobra vila čarobnim štapićem dotaknu mudre vijećničke glave i svi, u miru, složno dignuvši ruke, izglasaše proračun. Evo, još ih mogu vidjeti s prozora moje sobe kako zaneseno plešu, doduše pomalo munjeno kao da su čvaknuli kvarat tripa, u hipijevskom kolu idu gradskim ulicama pozivajući građane da odu u tri krasne pičke materine kamo ih je đavo odavno poslao za kaznu što na izborima biraju provincijske lopine dubokodžepnog dometa. I stoje tako parkirani službeni i privatni Audiji i BMW-i ostavljeni na trotoarima dok njihovi free love jednoglasni hipi vlasnici bauljaju drogiranom koalicionom tminom koju su sami proizveli. A tmina je, pustite sunce, mračina za izrigat dušu.

Pa dokle više, majku mu? Dokle? Što se događalo sve ove mjesece? Kako to da je odjednom proračun dobar, a još jučer su se svađali i pljuvali oko istog dokumenta, ali doslovno istog, u bobu, što se kaže. Možda je i njima dokurčilo. I oni su ljudi i njih zna izdati strpljenje pa rekoše, hajde de, daj što daš.

Oni su izglasali daj što daš proračun, a građani Mostara su dobili daj što daš proračun u kojem, kao i obično, nema trunke strategije, nema jasnih planova razvoja, nema jasnih obrazloženja, nema gradskih kulturnih manifestacija, nema ovog, nema onog, ima onog čega je uvijek bilo, a to je gomila nebuloza, vatrogasnih predizbornih rješenja, umivanja partnerskih ruku, plaćanja rođačkih plaća itd.

Evo nekih stvari kojih u proračunu nema.

Za izradu razvojne strategije Grada Mostara ove godine, kao i prošle, bit će izdvojeno 0 KM. Koji će to nama penis, ne treba nam. Strategija, mrš!

Sredstva za poticaj male privrede, mrš! Nema, 0 KM.

Održavanje Partizanskog spomen obilježja(da, riječ je o djelu glasovitog Bogdana Bogdanovića), mrš! 0 KM.

Uređenje korita Radobolje(da, dragi turisti, to je ona riječica deponija, koja se uliva u Neretvu), mrš u Jadransko more!

Izdaci za NVO, ma nemojte zajebavati, mrš!

Obnova muzičke škole, hajde bola, bjeri tamo, okle muzičke škole!?

Žene BiH, mrš u kuhinju, 0 KM!

Caritas, Merhamet, razguli!

Gorska služba spašavanja, voljno, 0 KM!

NVO za kulturu, buhuhu!

I ima toga još. Ili, točnije, nema toga još.

BUREK ZA MILION

Znam da proračun ne može pokriti sve što bi trebalo u jednom totalno razjebanom gradu, ali suludo je da zaposlenici Gradske Uprave godišnje pojedu bureka i jogurta u vrijednosti 1.800.000, 00 KM. Suludo je da u gradu u kojem je sve na 20 minuta pješice na troškove prijevoza ode 150.000, 00 KM. Građane Mostara godišnji odmor njihove administracije košta pišljivih 470.000, 00 KM. Također, građani Mostara, plaćaju parlamentarne grupe u Gradskom vijeću u iznosu 370.000, 00 KM. Eh, bit će da je i to bio kamen spoticanja, jer prije svega treba naći model kroz koji će oni svoj nerad naplatiti po nekoliko puta kroz ovo i ono, kroz šuplje i prazno.

Ima tu još nedefiniranih izdataka. Tisućica tamo, tisućica ovamo. Nema veze, to su samo javni novci. A za javne novce ne treba raditi.

Evo, opet sam se iznervirao. Puf, pant!

Naviru životne dileme.

O, Bože, o čemu ću pisati, sad kad je konačno usvojen proračun?

Želim se smiriti. Posmatram čistu pastoralu.

Mostar tone u predvečerje. Crni se, nekad bijeli, kamen na Partizi. Raste mansarda na zgradi HDZ-a. Na muzičkoj školi drhte prazne skele. Drijemaju nastavnička auta parkirana na dječjem igralištu iza čuvene mostarske gimnazije. Kotrlja se smeće niz obalu Neretve. Večeras građani Mostara neće otići u kino. Porno banda i dalje obitava u GV Mostar.

(zurnal.info)

 

 

Selma Džihanović-Gratz nedavno je magistrirala na Pravnom fakultetu u Sarajevu sa atraktivnom ali zahtjevnom temom “Oblici korupcije u Bosni i Hercegovini u procesu tranzicije vlasništva”. U svom radu na preko 300 strana ona je analizirala na koji je način korupcija zarobila Bosnu i Hercegovinu istražujući i konkretne slučajeve privatizacije velikih bh. firmi. Njen rad je dragocjen jer možda po prvi put naučno objašnjava i dokazuje kako je država privatizacijom opljačkala svoje radnike, a onda raspodjelom zarade stvorila nove političke elite. Džihanović-Gratz, nudi rješenja da barem sačuvamo firme koje još nismo uništili ali se to rješenje ne svodi na obično mijenjanje političara. Kako dokazuje u svom radu, ambiciozni i ugledni novi političari i njihove stranke nerijetko postanu korumpiraniji od ovih koje gledamo godinama. Za Žurnal govori i o pravljenju paravana za nesmetano bavljenje koruptivnim hobijem, kulturi korupcije i realnosti revizije privatizacije.

 

 

Možemo li reći da je ovdje korupcija dio kulture?

Nažalost, ne samo ovdje. Ako pogledate zemlje u okruženju i zemlje koje su nedavno postale članica EU može se sa puno osnova reći da je to jednostavno sastavni dio kulture. Građani smatraju da je normalno „zahvaljivati“ se poklonima ili novcem za nešto što ljudi koji sjede u državnoj administraciji, ljekari, profesori, funkcioneri su dužni raditi, smatraju da to moraju „nagraditi“. Građani ove zemlje moraju shvatiti da je država, kao i njene institucije i javne službe, dužna pružiti im mogućnosti da ostvare svoja prava, da ne trebaju svaku „službenu dužnost“ nagrađivati. Ali isto tako, građani moraju shvatiti da su i oni dužni izvršavati svoje obveze, da su dužni sarađivati sa organima gonjenjau smislu prijavljivanja koruptivnih krivičnih djela, a ne podsticati rast i širenje korupcije. U BiH je generalno zavladao fenomen nepovjerenja u državu i njene institucije. Ljudi su se povukli u sebe i ponašaju se po principu „linije manjeg otpora“, u smislu nepoduzimanja nikakvih koraka da se suprotstave ovakvom stanju u državi. Sve dok građani ove zemlje ne shvate izbore kao šansu za preokret situacije, za dolazak na vlast stručnih profesionalaca koji BiH žele izvesti na put pravne države i vladavine prava, na put evropatlantskih integracija, teško da će se stanje promijeniti na bolje.. Naravno, taj proces će biti težak, ali ipak ne treba lako odustati od toga.

Koji su glavni uzroci korupcije u BiH?

Za nastanak korupcije, u svakoj državi, vezan je veliki broj faktora. Korupcije ima svugdje. Nijedna država, nijedno društvo, makoliko razvijeno i jako bilo, nije u cijelosti imuno na korupciju, Ni najrazvijenije zemlje nisu imune na nju. U zemljama u tranziciji, vrlo često se kao faktori, tojest uzroci korupcije navode siromaštvo, nefunkcionalna i nerazvijena administrativna i politička struktura, odsustvo vladavine i prava, neadekvatna zakonska regulativa, nepostojanje institucionalnih pretpostavki za borbu protvi korupcije, itakodalje. Sve to je slučaj i u Bosni i Hercegovini.Ipak, strašni četverogodišnji rat koji je poharao BiH, rezultirao je siromaštvom, nerazvijenošću zemlje, rat je uništio kompletnu privredu, razvoj, stabilnost, rezultirao je neefikasnom vlasti... To je neminovno dovelo do utemeljenja i cvjetanja korupcije. Sa druge strane, ekonomski uzroci korupcije doveli su zemlju u stanje „začaranog kruga“.

Strane vlade su uložile milione baš u mijenjanje svijesti o korupciji ali očito nisu uspjeli. Postoji li način da se zaista promijeni svijest i kako to uraditi?

Tačno je. U BiH su provedeni i još uvijek se provode projekti, neki od njih su samo forme radi. Transparency International se time zaista kvalitetno bavi. U tom pravcu se mora ići dalje, stalno se mora vršiti medijska kampanja o štetnosti korupcije. Ali ne iz nekih ličnih frustracija i izmišljenim informacijama nego ih jednostavno informirati o činjenicama. Kroz konstantno informiranje građana o štetnosti korupcije, kroz informiranje o načinima na koji oni mogu spriječiti korupciju, kroz informiranje koliko svakog građana korupcija košta, može doći do promjene svijesti ljudi.Mora ih se uvjeriti da će biti sigurni ako prijave korupciju. Jedan od načina borbe protiv korupcije su i izbori, treba glasati za druge ljude i onda ih pozivati na odgovornost.

PATRIOTIZMOM PROTIV KORUPCIJE

Zbog čega ste odabrali ovu zahtjevnu i škakljivu temu?

Ova tematika je veoma aktuelna u Bosni ii Hercegovini. O procesu tranzicije vlasništva u BiH, u svjetlu korucpije, zapravo i ne postoje nikakva detaljna istraživanja i analize, koje bi jasno ukazale na malverzacije i koruptivna ponašanja u dosadašnjem toku privatizacije. Zainteresirala sam se da, koristeći se naučnim metodama, sa naučnog aspekta, na jedan objetivan način i bez unošenja ličnih emocija, obradim tu temu, dam jednu stvarnu i objektivnu procjenu stanja, uzroka i posljedica takvog stanja, pronađem uzroke korupcije i ponudim odgovore na pitanje kako iz postojećeg stanja izaći. Svjedoci smo događanja u okruženju da se mora uhvatiti u koštac sa korupcijom u svim procesima, na kraju krajeva i u procesu privatizacije. Da zemlja napokon stane na svoje noge i da se oporavi, jer sada tone.

Dakle iz patriotskih razloga?

Da, baš tako.

U radu citirate Slobodana Šnajdera koji otprilike kaže da ljudi koji ulaze u politiku a već imaju finansijsku moć i ugled najčešće postaju korumpiraniji od dotadašnjih političara. Imamo nekoliko novih imena na ovim izborima koja se uklapaju u ovaj opis. Ima li ova bojazan osnova?

U Bosni i Hercegovini prisutan je fenomen „nove političke klase“. To su ljudi koji su prije rata bili prisutni, možda su bili čak i dio stare političke elite. Ali ta stara elita se identificirala sa klasnim, a ne nacionalnim, kako je to danas slučaj. Konstituiranje sadašnje nove političke klase počelo je još za vrijeme rata, a samo je nastavljeno, i moglo bi se reći, zabetonirano potpisivanjem Dejtonskog mirovnog sporazuma.. Vrijeme strahovitog rata i opće destrukcije u BiH iskorišteno je za bogaćenje i uvećavanje ekonomske moći nove političke klase. Sada, pripadnici te klase pokušavaju zadržati moć i bogatstvo koje su stekli tokom rata, tako da ovo stanje ne obećava previše. Sve dok se ne postavi pitanje odgovornosti, porijeklo imovine, enormno bogatstvo nekih ljudi, nije baš obećavajuća situacija da će ti ljudi biti bolji od ovih što su na vlasti. Svi koji dolaze uglavnom su nastavak utemeljenog i započetog.

Da li je veliki broj zakona jedan od faktora i paravana korupcije?

Definitivno jeste. I ne samo u BiH, to datira od Rimljana ali i prije...

Veliki broj zakona nije slučajan?

Ne. I sami Rimljani govorili su “Coruptissima res publica plurimae legi”, tj. što više zakona to država korumpiranija. U tranzicijskim državama stvorena je situacija u kojoj se svi odnosi u ekonomiji, privredi i društvu pokušavaju regulirati zakonima i podzakonskim aktima. Otuda poplava novih zakona ili izmjena i dopuna postojećih zakona. Sa jedne strane se misli da će se samim izmjenama zakona nešto promijeniti. S druge strane imate, recimo samo u Federaciji BiH, preko 40 pravnih akata za proces privatizacije. Pa ni vrsni pravnici, a kamoli nestručni funkcioneri, političari i državni službenici ne znaju koji zakon da primjenjuju i na koji način, a da ne govorimo o tome da se to pokuša objasniti jednom običnom čovjeku. Imamo nevjerovatan broj propisa koji jednostavno rezultiraju košmarom i plodno su tlo da se radi ono što neke strukture žele da rade a da se to može opravdati. Samo donošenje zakona je prilagođeno privatnim interesima, legaliziraju ono što će kasnije provoditi.

Da li bi se smanjenjem administracije smanjila i korupcija?

Samim smanjenjem administracije ne bi se nužno smanjila korupcija. Postojeća administracija je nefukncionalna i nestručna. Sve su to uslovi koji predstavljaju plodno tlo za širenje nečega što je ukorijenjeno. Potrebno je provesti korjenitu reformu javne administracije, u smislu kreiranja jedne profesionalne, stručne, obrazovane, neovisne i odgovorne državne službe i ukloniti svi koji su na bilo koji način povezani sa bilo kakvim nezakonitim ponašanjem. Postojeći sistem izbora državnih službenika je neefikasan i često ne rezultira kvalitetnim, stručnim kadrom, koji bi bio u stanju suprotstaviti se pojavama kao što je korupcija I uspješno se boriti protiv nje.

REVIZIJA KOJU NEĆEMO DOČEKATI

Vi u radu navodite da je država na neki način kao posrednik između radnika i kupaca bila višak. Je li se njena tolika umiješanost u privatizaciju mogla izbjeći i da li bi tada radnici bolje prošli?

Prije svega, brojni procesi u postdejtonskoj BiH su se odvijali stihijno i bez odgovarajućih strategija. Tranzicija je povukla niz procesa za koje nismo bili spremni. Jedan od njih je i proces pretvorbe društvenog u državno, a potom državnog u privatno vlasništvo. Ovi procesi nisu bili osmišljeni, niti prilagođeni potrebama društvenog razvoja. Država je trebala imati srednjoročne i dugoročne ekonomske i privredne planove razvoja. Trebalo je napraviti konkretne mjere i modele prenosa vlasništva i spisak preduzeća koje ćemo privatizirati i koje nikada nećemo. Poznato je da je process tranzicije vlasništva u BiH počeo neposredno prije rata, putem takozvanog Markovićevog modela privatizacije kroz prodaju internih dionica radnicima. Rat je nasilno obustavio taj proces, a nakon rata je počeo jedan novi process, u potpuno novim okolnostima koji, svjedoci smo, nije doveo ni do kakvih rezultata i uglavnom do uništenja preduzeća i bogaćenja dijela političkih elita.

Sa sadašnjim iskustvom, može se govoriti o tome da je pristup da radnici budu prioritetni vlasnici preduzeća koja su stvarali, mogao biti najprikladniji za BiH, ali sada je o tome kasno govoriti. Bilo bi dobro da nam ova iskustva posluže kao upozorenje da dalje ne srljamo, ukoliko želimo preostali državni kapital privatizirati u korist jačanja ekonomije I ekonomske osnove zemlje.

Imamo velike kompanije koje tek idu u privatizaciju. Možemo li spasiti barem njih?

Mislim da bi sada bilo potrebno stati sa privatizacijom dok se ne napravi konkretan plan ekonomskog razvoja zemlje i institucije vlasti ne osnaže da to mogu provesti na adekvatan način. Ono što je prodato više se ne može vratiti. Svi koji sada upravljaju ovom zemljom, morali bi biti svjesni da će njihove današnje odluke u području privatizacije imati dalekosežne posljedice ne samo sada, nego i za generacije koje dolaze. Jer, jednom kad prodate, kada to učinite ne uzimajući u obzir interese ekonomije, budućnosti zemlje i njenih građana, to znači da ste prodali sebe I svoju budućnost.Građani to moraju shvatiti i moraju toga biti svjesni.

Ali stalno se spominje revizija privatizacije. Je li to realno?

Smatram da nije jer ne znam šta bi se sada postiglo tom revizijom. Uredba o reviziji dosadašnje pretvorbe vlasništva iz 1998. godine nikada nije primijenjena. Šta učiniti 12 godina poslije? Zakon o kontroli privatizacije nikada nije prošao parlamentarnu procedure. Ne znam šta bi se sada dobilo revizijom, jer su to toliko kompleksni procesi. Svi govore da to treba učiniti, ali kako? Mislim da to ne bi bilo moguće. Prije se treba okrenuti na drugu stranu i sačuvati ovo što je ostalo i pratiti tokove koji su u toku. Treba pratiti izvršenje ugovora, ono što je obećano i ugovoreno. Nažalostnitko to ne prati. Mi nemamo nijednu situaciju u kojoj je ugovor, usljed nepoštivanja I neispunjenja obveza, raskinut. Stalno se vrše ustupci, prolongiraju rokovi. Imamo situacije gdje se odjednom promijene rokovi i uslovi ugovora. Moramo se pozabaviti time da spasimo ovo što je ostalo. Ugovore treba raskinuti ako se ne ispunjavaju.

Nije li već kasno za to. Evo, recimo, problem Željezare u Zenici gdje se kritikuje Mittal. Vi u radu navodite da je stvarni problem prvi ugovor sa Kuvajćanima.

Sada se možemo samo nadati da će sadašnji vlasnići podići Željezaru na noge i da će on nje napraviti respektabilnu fabriku, osigurati poslove i poštovati ekologiju ove zemlje. To je posljedica što nisu vršene provjere ispunjenja obveza ugovora ni sa jedne ni sa druge strane. Prevladali su privatni interesi.

U slučaju Alumunija država ne samo da ne spriječava nego i sama potiče korupciju praveći sporni ugovor.

U slučaju Aluminija postoji nešto što ne poznaje nijedan pravni sistem. Sam Sporazum o rješavanju otvorenih pitanja između Vlade Federacije i Aluminija jeste jedna nezakonita tvorevina, pravni nonsens, koji anulira pravni sistem. Vlasti su učinile te ustupke. Sama činjenica da preduzeće koje se prodaje potpisuje nešto bez učešća Agencije za privatizaciju govori jasno o nezakonitim djelovanjima i drugim malverzacijama. Činjenica iz tog sporazuma koji kaže da sporazum ne može biti mijenjan, da je konačan i ne može biti predmet spora je nevjerovatna. Ni u tom slučaju se nije reagiralo. Čekajući rezultate, samo su prolongirani rokovi. Taj proces još uvijek nije okončan i niko ne zna šta će se desiti. Po mom mišljenju, u svim ovim slučajevima zakazalo je i Pravobranilaštvo. Pravobranilac, koji treba štititi interese države, ni u jednom procesu privatizacije nije se pojavio kao zaštitnik državne imovine.

Može li se Aluminij sada spasiti?

Možda se može spriječiti dalje propadanje ali se ne može vratiti na početno stanje.

GDJE IDE BH. PRAVOSUĐE?

U većini slučajeva država ostaje dijelom vlasnik kompanije. Zbog čega?

Očigledno je da naše iskustvo govori da je vlast u dosadašnjem procesu privatizacije ostavljala sebi odlučujuću ulogu u kompanijama koje su tržišno monopolizirane i u kojima se ostvaruje ekstra-profit, te u kojima je odlučivanje o takvom profit uglavnom uglavnom netransparentno i bez kontrole demokratskih institucija. Izborom nadzornih i upravnih odbora, direktorom preduzeća ostavlja mogućnost ostvarivanja određenih političkih interesa. Mislim da zadržavanje monopolskog položaja i nakon prelaska preduzeća u private ruke odražava interese korumpiranih vlasti.

Da li je i to jedan od načina stvaranja takozvane zarobljene države o kojoj ste pisali u radu?

Zarobljena država zapravo znači u prevodu BiH. Sistemska korupcija, koja je definitivno na sceni u BiH, obuhvata i administrativnu korupciju, i izbornu i političku korupciju, legalne oblike korupcije u smislu donošenja zakona koji omogućavaju ostvarenje ineresa političkih grupacija. Sve to skupa dovodi do stanja zarobljenosti države od struktura vlasti. Svi koji sjede u strukturama vlasti i donose i provode zakone, državu dovode do začaranog kruga iz kojeg se ne može izaći. U tom smislu je država zarobljena od svoje administracije i vlasti.

Koliko je teško dokazati korupciju?

Teško. Zaista teško. Reforma krivičnog zakonodavstva iz 2003. godine je uvela sasvim novi sistem i to nije sistem koji su sudije i tužioci poznavali. Prije je to bio istražni sudija a sada istragu vodi tužilac. Ono što je možda bila greška jeste što nije ostavljen dovoljno dug vacatio legis, odnosno rok za obuku i pripremanje ljudi za primjenu tog novog zakonodavstva, prije njegovog stupanja na snagu. Vjerujem da su se tužioci i sudije našli u jednoj mat poziciji u kojoj nisu znali odakle da krenu a morali su krenuti jer kriminalitet ne čeka. Tužilac treba da kaže policiji šta treba da urade, a pri tom ni on sam nije znao kako početi I u kojem pravcu usmjeriti istragu. Istražujući ovako kompleksna i teško dokaziva krivična djela, tužioci se moraju baviti ogromnom i kompleksnom, često materijalno-finansijskom, dokumentacijom. Oni nemaju te kvalifikacije i to znanje i moraju koristiti vještake koji vrlo često neće da sarađuju ili mijenjaju iskaze u korist odbrane. Institut posebnih istražnih radnji može se koristiti samo u slučaju krivičnih djela za koje je propisana kazna zatvora najmanje tri godine ili teža kazna, tako da za ovu vrstu krivičnih djela praktično ostaje neupotrebljiv. S druge strane, enorman pritisak javnosti na tužilaštva ima za posljedicu podizanje optužnica koje nisu na zadovoljavajućem nivou kvaliteta i one padaju, a ako postupak I bude proveden, čest ishod su oslobađajuće presude, što za posljedicu ima nesankcioniranje počinitelja, jer se za isto djelo ne može dva puta suditi (princip “ne bis in idem”).

U svom radu ste na neki način ste uspjeli pravno dokazati korupciju. Zašto je sudovima to toliko teško?

Mi smo prilikom izrade rada koristili naučne metode, kako bi dokazali postojanje sprege između korupcije i procesa privatizacije. Dokazali smo povezanost, ali je konkretne slučajeve teško dokazati. Teško je doći do dokumentacije. I kada se dođe do nje od toga do početka suđenja prođe puno vremena, dokumentacija se izgubi, promijeni ili se pojavi druga po kojoj je sve legalno. To u startu otežava procesuiranje tih djela. Procesi traju dugo, gubi se kontinuitet, pa na kraju ti postupci rezultiraju donošenjem oslobađajućih presuda, ili izricanjem blagih kazni. Ja se nadam da će ovo što sam kroz rad prikazala I naučno dokazala na neki način ponuditi odgovore u kojem smjeru treba ići. Što se procesuiranja koruptivnih krivičnih djela tiče, što prije treba ići u izmjene krivičnog zakonodavstva, onako kako je to preporučio i Tim GRECO-a za BiH.

Trenutno na sudu imamo procese protiv Dragana Čovića, Edhema Bičakčića i Nedžada Brankovića. Da li Vi primijetite ikakav napredak u procesima za korupciju ili je to samo obračunavanje političkih elita?

Stalno se govori samo o medijski eksponiranim slučajevima. Međutim, pravosuđe svakodnevno radi na procesuiranju svih krivičnih djela. Vidjet ćemo kakvi će biti rezultati tih postupaka. Ja se ne bavim politikom, već sa naučnog aspekta proučavam stanje u BiH u pogledu korupcije. Ne bih prejudicirala, ali mislim da dolazi vrijeme kada će svi koji su nezakonito djelovali biti pozvani na odgovornost. Imamo primjer Hrvatske gdje se dugo samo pričalo o tome, ali se na kraju i uhvatilo u koštac sa tim. Mislim da u tom pravcu ide i naše pravosuđe. Međutim, jako je bitno istaći da mediji i građani ne smiju vršiti pritisak na pravosuđe, već pustiti da sudije, na temelju činjenica i dokaza koje u toku postupka pruže tužioci i odbrana, objektivno, stručno, profesionalno I neovisno donesu odluke o vinosti ili nevinosti osoba optuženih za krivična djela.

(zurnal.info)