Šta je to natjeralo vojnike u ratovima na Balkanu – inače fizički potpuno iste – na okrutnost i prezir prema jednom Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku

Analizirajući nedavni neočekivani izliv nasilja između uzbekistanske manjine i kirgiske većine u Kirgistanu, mnogi komentatori nisu uspjeli da objasne zašto su se ta dva naroda odjednom okrenula jedni protiv drugih. Objašnjenja se kreću od zvaničnog dodvoravanja kirgiskom nacionalizmu, preko puke policijske i vojne brutalnosti do provokacija koje vrše paravojne formacije u nadi da će stvoriti novi Avganistan, ali ništa od toga ne objašnjava zašto su međuetnički odnosi tako brzo postali tako gadni. Kao da je cilj komentara bio da još više zamute sliku, novinari su u nekoliko izveštaja isticali suštinsku sličnost – etničku, jezičku, kulturnu – između Kirgiza i Uzbeka.

KRVNI POREMEĆAJ

Ali upravo to bi moglo da bude objašnjenje. U brojnim slučajevima etno-nacionalističkih sukoba, najdublja je mržnja među narodima koji – prema najuočljivijim odlikama – pokazuju najmanje razlike. To je jedna od velikih civilizacijskih kontradikcija i jedan od najvećih izvora nezadovoljstva, a Sigmund Frojd je toj pojavi dao i naziv: „narcizam malih razlika“. Po njegovim riječima: „Upravo minorne razlike kod inače sličnih naroda čine osnovu za njihova međusobna neprijateljska osećanja.“

Na primjer, razdvajanje Indije i Pakistana, koje je uzrok jednog od najdužih i najotrovnijih postojećih sukoba, svodi se prije svega na cijepanje Pandžaba. Idite u Pandžab i vidite da li primjećujete ikakvu razliku između ljudi sa dve strane granice. Po jeziku, etničkoj pripadnosti, fizičkom izgledu – potpuno su identični. U ovom slučaju je religija ono što simbolizuje narcisizam i ističe najsitnije razlike.

Nekad sam radio u Severnoj Irskoj, gde je religija takođe značajna linija razdvajanja, i u početku nisam umio da na prvi pogled prepoznam ko je katolik a ko protestant. Nakon određenog vremena, mogao sam prilično tačno da procijenim ko je ko, ali većina građana Belfasta je to radila mnogo bolje, i to nekako instinktivno. Doduše, tamo postoji izvjesna etnička razlika, pošto su starosjedioci Geli malo tamnoputiji i niži od uglavnom plavih Škota, koji su došli kasnije, ali je strancu to neprimjetno.

Isto je i na Kipru – teško je razlikovati Grke od Turaka. Ta dva naroda su toliko dugo živjela na istom ostrvu da pate od istog krvnog poremećaja zvanog talasemija. Jednom prilikom sam razgovarao sa doktorom koji se specijalizovao za to oboljenje, i koji mi je ozbiljnim glasom rekao da se iz uzorka krvi ne može zaključiti da li je davalac Grk ili Turčin. Umalo ga nisam pitao da li je do tada mislio da su pripadnici različitih nacionalnosti sačinjeni od različitog genetskog materijala. Nema praktično nijednog zabilježenog mešovitog braka između grčkih i turskih Kiprana, i to ostrvo je još uvek strogo podijeljeno.

LOKALNO RIVALSTVO

U knjizi Ratnička čast, Majkl Ignjatief je pokušao da objasni šta je to natjeralo vojnike u ratovima na Balkanu – inače fizički potpuno iste – na okrutnost i prezir prema jednom Srbinu, Hrvatu ili Bošnjaku. Najčešće je mržnja proizilazila iz vrlo provincijalnog i lokalnog rivalstva, a podsticala ju je ljubomora zbog neke navodne male prednosti onog drugog. Naravno, i ovde smo imali latentne nacionalne i verske razlike koje su pospješivale mržnju kada se sve već zakuvalo, ali glavno pitanje koje su postavljali stranci je bilo: „Kako li se prepoznaju?“ U Ruandi i Burundiju, čak i ukoliko su tvrdnje nekih kolonijalnih antropologa tačne – da se plemena Hutu i Tutsi razlikuju po rastu i po tome kako se češljaju – to ipak ne djeluje kao dovoljna razlika za izazivanje genocida.

U Šri Lanki, gde vam isto tako treba mnogo vremena da primjetite da su Tamili obično malo niži i malo tamnoputiji od većinskih Sinhaleza, to je nekako najvažnija informacija koju oni znaju jedni o drugima. Obično vam vrlo brzo u razgovoru spomenu kako oni drugi imaju previše djece, kako su lijeni i kako ne vode mnogo računa o higijeni. Moj prijatelj Patrik Kokburn piše u svojoj knjizi o Bagdadu da je primjetio da uvijek kada neki irački šiit ili sunit kaže kako religija ne igra nikakvu ulogu, on tačno zna ko od prisutnih pripada kojoj konfesiji. A ako želite da vidite kako izgleda rasni prezir, recite nekom šiitu iz Irana kako mislite da su on i irački šiiti u suštini braća.

Sljedeći primjer ove pojave je jedan od najozbiljnijih, ali i najmanje dramatičnih. Jedna od najbezazlenijih razlika na svetu – razlika između govornika flamanskog i govornika francuskog u Belgiji – namjerno će se isticati da bi se Belgija podijelila na dva dijela. Ako ova secesija uspije, onda će sjedište NATO-a i Evropske unije prilično narcisoidno prestati da postoji, jer će ga uništiti jedna od najmanjih zamislivih razlika.

Zato možemo samo da žalimo Uzbeke i Kirgize, dok zazorno pilje jedni u druge, u ovo vrijeme neimaštine i nesigurnosti. Njihova zajednička patnja možda tek počinje. U svemu tome ima pravih elemenata tragedije – i ironije. Jedna od najvećih prednosti homo sapiensa jesu nevjerovatno male varijacije između različitih „grana“. Od kada smo napustili Afriku, kao vrsta se skoro uopšte nismo izmijenili. Da smo psi, svi bismo bili ista pasmina. Ne patimo od ogromnih razlika koje razdvajaju druge primate, a kamoli druge sisare. Skoro u inat ovoj prirodnoj prednosti, i da bismo pokvarili moguću sveopštu solidarnost, uspijevamo da pronađemo izgovore za šovinizam i rasizam čak i u najmanjim razlikama, koje onda preuveličavamo. Zato osuda fanatizma i sujeverja nije samo moralno pitanje, već i pitanje opstanka.

(Slate/Peščanik/Žurnal)

Prema revizorskom izvještaju o poslovanju Rafinerije, koji je uradila revizorska kuća “Deloitte” neto gubitak preduzeća je 99.480.604 KM, dok su na navedeni dan kratoročne obaveze Preduzeća veće od njegove obrtne imovine za iznos od 153.804.120 KM. Tako se, tri i po godine nakon privatizacije, samo može zaključiti da je cijeli projekat ustvari teška prevara

 

Danima je javnost Bosne i Hercegovine držana u “dramatičnom” stanju, po pitanju produženja ili neproduženja Odluke o kvalitetu tečnih goriva, kojom se trebalo Rafineriji u Brodu omogućiti da (ne)prodaje svoje prizvode na domaćem tržištu. Vrhunac je bio odlazak značajnog dijela Savjeta ministara u brodski gigant, gdje su se “golim okom” uvjerili da je sve u redu, da derivati nemaju višak sumpora i ostalih otrovnih supstanci, te su shodno izvedenim zaključcima odlučili da pomeutu Odluku produže za još 60 dana. A nakon toga če ponovo u obilazak. Sve vrijeme zasipani smo informacijama o uspjesima Rafinerije, povećanju proizvodnje, zamahu privrede..., a da se niko od nadležnih ni na trenutak nije zapitao kako je moguće da je tako napredna firma samo u prošloj godini zabilježila gubitak od cca sto miliona maraka.

DUGOVI, DUGOVI, DUGOVI...

“Preduzeće je za godinu koja se završava 31. decembra 2009. godine iskazalo neto gubitak iznosu od 99.480.604 Konvertibilnih maraka, dok su na navedeni dan kratoročne obaveze Preduzeća veće od njegove obrtne imovine za iznos od 153.804.120 KM”, navedeno je u revizorskom izvještaju o poslovanju Rafinerije, koji je uradila revizorska kuća “Deloitte”.

Sudeći prema ovome, Rafinerija je na koljenima i njene šanse da ikada počne poslovati rentabilno davno su ugašene. Navode to i revizori, koji ističu da ove činjenice “ukazuju na postojanje materijalno značajnih neizvjesnosti koje mogu da izazovu značajnu sumnju u sposobnost Preduzeća da posluje u skladu sa načelom stabilnosti poslovanja pravnog lica”. Uz sve ovo, revizori izražavaju rezervu prema dokumentima u koje su imali uvid, te su se na kraju potpuno uzdržali od bilo kakvog mišljenja “o priloženim finansijskim izvještajima Rafinerije nafte za poslovnu 2009.”.

Poslovna kataklizma, jedine su riječi kojima bi se mogao opisati ovakav izvještaj. Tim više, jer dugoročne obaveze Rafinerije iznose 354 miliona KM. Sastavni dio ovih obaveza je i dug prema budžetu Republike Srpske od 133,5 miliona KM. Riječ je o neplaćenim dažbinama koje su reprogramirane beskamatno (što je krivično djelo) i koje na naplatu dolaze 1.jula iduće godine, s tim da bi trebale biti otplaćene u narednih pet godina. Od toga neće biti ništa i Republika Srpska od ovih silnih miliona neće vidjeti ni centa. Prije nego li detaljno pojasnimo zbog čega, bitno je istaći da je Rafinerija, prema revizorskom izvještaju, svojim kupcima, firmi “Njeftegazinkor” i njenim ruskim partnerima, dužna cca 220 miliona KM.

BUDŽETSKE PARE U PRIVATNOJ FIRMI

Vlada je, tokom privatizacionog procesa, na ime komercijalnih i drugih dugova Rafinerija i Petrola isplatila gotovo 218 miliona maraka. Kada se tome doda reprogramirani dug brodske Rafinerije prema budžetu od blizu 133,5 miliona maraka, to je preko 351 miliona koju je vlada uložila u takozvanu prodaju Naftne industrije RS-a. Uz sve to, Vlada RS je plaćala i plate radnicima i nakon prodaje Rafinerije, u iznosu od 11 miliona KM, pa se cijela cifra potrošena za privatizaciju rafinerije penje na preko 362 miliona KM. Istovremeno, Rusi su, navodno, uplatili blizu 356 miliona maraka za kupovinu državnog kapitala, te refundiranje vladi na ime izmirenja dijela komercijalnih obaveza. Kada se sve sabere i oduzme, lako je izračunati da je na kraju Dodik dao Rusima Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol besplatno i, pride, još nekoliko miliona KM. (Realno je da je ova cifra i veća, jer značajan broj dokumenata još nije dostupan javnosti, a na osnovu emitovanog izvedena je izrečena računica).

Tu nije kraj prevarama. Vlada RS je očistila sve dugove nekadašnje Naftne industrije i Rusima je predala bez ikakvih dugova. A onda su je baćuške teško zadužile stotinama miliona maraka. Režim je mjesecima naglašavao da je kupac «Njeftegazinkor», sem para za državni kapital, platio i 72 i po miliona evra, na ime refundiranja dijela od 218 miliona maraka isplaćenih iz budžeta RS za komercijalne i ostale dugove rafinerije. To je, ispostavilo se, notorna neistina. Pomenute pare, vladi je uplatila Rafinerija, koja se za rečenu sumu zadužila kod svog kupca «Njeftegazinkora». Transakcija se čini besmislenom, ali riječ je o filigranskoj prevari, zadokumentovanoj kroz Aneks 1 ugovora o prodaji NIRS-a, te Ugovor o regulisanju obaveza između Vlade, Rafinerija i Petrola, potpisanim pretprošle godine, koja ima dva cilja.

PRANJE PREKO OPTIME

Prvi je da se preko firme «Optima» izvuče dobit iz Rafinerije, koja će stalno biti u gubitku, a drugi je da se upravo zbog tog gubitka izbjegne plaćanje 133,5 miliona maraka obaveza prema državi. Ove obaveze su reprogramirane na 9 godina, sa grejs periodom od 4 godine i na naplatu dospijevaju 1. jula 2011. Rafinerija u brodu, kako se to navodi i u revizorskim izvještajima, radi samo uslužne radove za Optimu, koja vrši komercijalne poslove i ubire svu dobit. «Optima» stalno drži Rafineriju u gubitku, a milionski profit odlazi vani.

Njeftegazinkor je Rafineriji dao dva kredita u iznosu od cca 220 miliona maraka. Kamata je zelenaška i iznosi nevjerovatnih 12 posto. Tako je samo u prošloj godini, (po osnovu kredita), Rafinerija imala dug prema većinskom vlasniku od 38,6 miliona KM, a prema «Optimi» 39,3 miliona KM zbog neispunjenih obaveza. Sve ovo jasno ukazuje na svjesnu namjeru kupca da ova firma bude stalno u gubitku, pa i 2011., kada na red dođe otplata budžetskih dugova. Rafinerija neće biti u stanju da otplaćuje dugove prema budžetu, a Ugovorom o privatizaciji je otvorena mogućnost da u takvom slučaju onih 133,5 miliona KM budu otpisani. Suštinski, već tada je dogovren ovaj kriminalni način poslovanja i već prilikom potpisivanja dokumenta o privatizaciji (02.02.2007. godine), znalo se da od otplate budžetskog duga nema ništa. Treba li bolje potvrde za to od nalaza revizora prema kojem je Rafinerija u 2008. imala dug od ravno 373 miliona maraka, a u 2009. od 354 milioma KM.

To je čak sto miliona više nego dug prije privatizacije, pa se opravdano postavlja pitanje zbog čega vlada nije investirala u rafineriju, umjesto što je otplaćivala njene dugove i poklonila je špekulantima.

SVE U RUKAMA ŠPEKULANATA

Milorad Dodik je tokom 2006. godine na sva zvona najavljivao da će u Naftnu industriju Republike Srpske biti uloženo 979 miliona evra. Tri i po godine nakon privatizacije može se zaključiti da je cijeli projekat teška prevara. Niko više i ne pominje prugu od Broda do Modriče, koja je trebala biti izgrađena i u koju su, navodno, investitori namjeravali utrošiti 45 miliona evra, te druge brojne projekte na koje je preko noći zaboravljeno. Suština cijele priče je da Naftnu industriju Republike Srpske, koju čine Rafinerije u Brodu i Modriči, te Petrol, nisu preuzeli nikakvi veliki investitori, spremni da ulože 979 miliona evra u njihov razvoj, već špekulanti odlučni da iz ovih preduzeća izvuku svu moguću dobit, a njih ostave u gubicima koji se već sada mjere stotinama miliona maraka.

NJEFTEGAZINKOR?

U vrijeme kupovine Rafinerije, Njeftegazinkor nije imao nikakvih izvješata o svom poslovanju u protekle tri godine, a na zvaničnom sajtu navedeno je bilo da je preduzeće osnovano u avgustu 2003. godine, i da joj je osnivački kapital 1,5 miliona dolara. Ni tada, a ni sada se ne zna ko su osnivači stvarni vlasnici ove ruske kompanije, donosno ko su stvarni vlasnici rafinerije.

RUSKE FIRME SNABDJEVAČI

Lani je Rafinerija, prema revizorkom izvještaju, u postrojenja i nekretnine uložila preko 82 miliona KM, od čega je od ruske firme «Zarubežnjeftestrojmontaža» izvršila nabavke u iznosu od 65 miliona KM. Nemoguće je utvrditi da li je rafinerija zaista nabavila opreme u tom iznosu ili je, pak, riječ o pranju novca. «Postoje neizvjesnosti da li je dokumentacija u navedenim transakcijama dovoljna da opravda cijene i zahtjeve poreskih propisa», ogradio se revizor sa 65 miliona ograda.

U zemljama u kojima lideri sebe uspoređuju sa Suncem, nema zajebancije. Ljutnja vođe tamo ima snagu Sunčane oluje

Nadalje, bilo je svejedno hoće li Svjetski kup osvojiti Argentina, Španija ili Njemačka; hoće li Messi predriblati čitavu protivničku odbranu, onda se sa loptom vratiti do svog gola, pa još jednom predriblati sve, i sudije, i argentinske i one druge igrače; hoće li Maradona, u finalu, skinuti sako, utrčati na teren i gol dati rukom; hoće li Torres šutnuti sa 40 metara, pogoditi rašlje i odlučiti prvaka; čak i hoće li novi muslimani iz Al-Qaede, na oduševljenje onih koje vrijeđa sve, a naročito karikature (upravo zato što oni jesu tako karikaturalni), aktivirati bombu na stadionu i tako prekinuti finalni meč.

U trenutku kada su se igrači Sjeverne Koreje, nakon poraza od 7:0 protiv Portugala, uputili u svlačionicu, sve je to postalo svejedno.

Fudbaleri Sjeverne Koreje jedini su koji na ovom prvenstvu nisu igrali ni za slavu ni za novac. Igrali su za goli život.

Oni su došli iz zemlje u kojoj je Vođa, Kim Yong Il, napisao pjesmu koja glasi ovako:

Kao što suncokret može cvasti

samo ako je okrenut prema suncu,

tako i korejski narod može cvasti

samo ako su njegove oči okrenute gore,

prema njihovom Vođi.

U zemljama u kojima lideri sebe uspoređuju sa Suncem, nema zajebancije. Ljutnja vođe tamo ima snagu Sunčane oluje. Ako dolazite iz zemlje kojom vlada Sunce, naročito ako dolazite iz zemlje kojom vlada Sunce, ne želite da izgubite sa 7:0. Jer: globalno poniženje i povrijeđeni ego najmanji su vaš problem, dok pred očima milijardi gledalaca napuštate teren. Jer: dobro znate da ste u Južnu Afriku poslati da pronesete slavu svog Vođe i svijetu pokažete istinu o svojoj zemlji i narodu. Umjesto toga, što ste vi uradili: osramotili i Vođu i zemlju i narod. Učinili da ih ismijavaju njihovi neprijatelji, kojih je mnogo i moćni su.

A dobro ste znali kakav je ulog... i kakva je kazna. Poraz do 3:0 može se tolerisati, jer veliko je i milostivo Sunce. Ali, 4:0 – to je već ravno izdaji. A izdaja se ne prašta. Stoga: četiri gola za po pet godina zatvora.

... a onda je pao i peti gol. Dok ste izvodili loptu sa centra, mislili ste o tome kako će vam, odmah po sletanju, na ruke staviti lisice i sprovesti vas ravno u zatvor iz kojega nikada nećete izaći. Niste stigli sami sebe ožaliti, a već ste primili i šesti gol. Gledali ste fudbalere Portugala kako se raduju, a pred očima imali svoju ženu i djecu, kako neutješno plaču dok ih naoružani ljudi u uniformama odvode u logor za prevaspitavanje, u koji su dospjeli zbog očevog grijeha, tako velikog da je prenijet i na potomstvo. Sedmi gol bio je pucanj u mrtvo tijelo: otupjeli od bola i užasa, teturate terenom dok zamišljate kako vaša kuća gori a plamen osvjetljava leševe vaše strijeljane porodice.

Ono što je Portugal napravio protiv Sjeverne Koreje bila je sadistička orgija, rokoko surovosti. Bio je to, ne okolišimo, zločin protiv čovječnosti. Momak Paris Hilton (ili je to bila Kim Kardashian?) sa svojim brižljivo njegovanim gay-friendly lookom proslavlja pogodak koji je porodicu protivničkog golmana poslao pred streljački vod: čovjek može živjeti 1000 godina i ne vidjeti ništa odvratnije.

Dobro, znam: pravda je tek jedna od velikih riječi koja ne označava ništa osim vlastitog odsustva. Pa ipak, kada je Villa Portugalu dao gol iz ofsajda, zadovoljno sam se nasmiješio.

Kako bilo, ono što želim reći je sljedeće. U igri čiji je sastavni dio opstrukcija svake vrste, udaranje protivničkih igrača i lomljenje njihovih nogu, na meču u kojem su igrali za svoje i živote svojih porodica, fudbaleri iz zemlje Osovine Zla napravili su samo tri faula. Tjah, izgleda da danas još samo Zlo vjeruje u fair-play.

(zurnal.info)

Bila je to školski izvedena akcija, dan-danas se izučava na obavještajnim akademijama

Pretpostavljalo se, dakako, i do sad da mudžahedini svakodnevno prate svaki korak premijera Milorada Dodika, ali novinska agencija Srna sad raspolaže i dokazima.

"Prema operativnom izvještaju SIPA od 26. decembra prošle godine, u koji Srna ima uvid, petoro vehabija - četiri muškaraca i jedna žena - tog su dana nadzirali i snimali dolazak premijera Dodika u Prijedor, gdje je održavan stranački skup SNSD-a. U izvještaju se precizira da su lica snimila dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak Dodika u objekat. Ova vehabijska grupa bila je raspoređena na parkingu iza hotela 'Prijedor', gdje je održavan skup, kao i na svim prilazima do objekta, dok je jedan muškarac sve snimao kamerom", kaže se u senzacionalnoj agencijskoj vijesti koju su odmah prenijeli svi mediji u Republici Srpskoj.

"Je l' istina šta kažu na RT RS", istog se popodneva unezvijereno po uredu vrtio Milorad Dodik, "ovo što je objavila SRNA?"
"Bojim se da jest", tiho je odgovorio Mirko Lujić, direktor Državne agencije za istrage i zaštitu (SIPA).
"Ne mogu da vjerujem! Ko su ti ljudi?"
"Khm", suha grla odgovorio je direktor SIPA. "Radimo na tome da utvrdimo njihov identitet, gospodine."
"Nevjerovatno! Vehabije me prate usred Srpske! Šta kažeš, u Prijedoru?"
"Da. I u Bijeljini", dodao je Mirko Lujić drhtava glasa. "I u Trebinju, Foči, Bileći i Derventi. I u Doboju. I u Mrkonjić Gradu. I u... kako sad to da kažem... u Bnjlc."
"B... gdje?"
"Khm", nakašljao se direktor SIPA.
"U Banjaluci."
"I u Banjaluci" popizdio je premijer Dodik. "Usred Banjaluke me prate i snimaju?!!?"
"Aha."
"Pa šta radi policija? Šta radi SIPA? Šta radi Beograd?"
"Imamo operativnih saznanja da su Vas vehabije nadzirale, prisluškivali i snimale čak i kad ste bili u Beogradu. Dolazak kolone, vaš ulazak u objekat, sve. Sve imaju snimljeno i dokumentovano. Svaki vaš korak."
"Jebemimjamajkubalijsku! Kad je to bilo, je l' ono kad sam bio na plej-ofu u 'Areni'?"
"Da. I još kad ste bili na ustoličenju patrijarha Irineja. I kad je Medvedev bio u Beogradu. I na dočeku gospođe Plavšić. I da, kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. U stvari, svaki put kad ste se susreli sa gospodinom Tadićem. Kad bolje razmislim, svaki put kad ste uopšte bili u Beogradu."
"Pa šta da radimo", upitao je Dodik.
"Razradili smo plan. Namjestićemo vehabijskim teroristima zamku", dočekao je konačno direktor Državne agencije za istrage i zaštitu. "Operacija se zove 'Dvojnik'."
"Dvojnik?!?"

Već sutra poslijepodne dugačka se kolona crnih limuzina zaustavila pred Banskim dvorom u Banjaluci. Krupni gorila izašao je iz prve limuzine, hitro prišao drugoj, pa pogledavajući lijevo i desno otvorio suvozačka vrata.

"Dobro došli na prijem povodom Dana državnosti Republike Slovenije", srdačno je pružio ruku šef Konzularne kancelarije slovenačke ambasade u Banjaluci Aladar Belec. "Jako nam je drago da ste našli vremena za nas, gospodine Dodik."
"Hvala, hvala", promucao je Rajko Kuzmanović, blijed i kiseo kao jogurt.

Slovenski konzul uhvatio ga je za nadlakticu i poveo prema ulazu. Cijelo vrijeme nešto je govorio, ali Rajko Kuzmanović od silnog straha nije razumio ni riječi.

"Soko zove centralu, Soko zove centralu", tiho je onaj gorila za to vrijeme govorio u mali mikrofon na zapešću. "Blizanac sletio, Blizanac sletio, prijem."
"Vrlo dobro", začuo je glas u uhu. "Jesu li svi na položaju?"
"Orao na položaju, prijem", javio se šaptom agent s krova hotela "Bosna".
"Sova na položaju, prijem", javio se drugi, sa kupole hrama Hrista Spasitelja.
"Pelikan na položaju, prijem", javio se i agent s krova Palate Republike Srpske.
"Labud na... jajima, jebemti jaja i koje će mi pičke materine?!... Prijem."
"Kakva jaja, šta je bilo, Labud? Labud, javi se, šta je bilo?"
"Ma ništa, nabo se na minaret. Drugi put neka se Pelikan penje na džamiju. Uvijek ja!"
"Centrala svim jedinicama", začuo se u tom trenutku oštar glas. "Jedan-jedan-šest iz pravca hotela, jedan-jedan-šest iz pravca hotela!"

Bila je to školski izvedena akcija, dan-danas se izučava na obavještajnim akademijama. Tek što su vehabije izašle iz kombija, nije onaj bradati čestito ni uključio kameru, a već se iznad hrama Hrista Spasitelja odnekud pojavio helikopter, spustila su se iz njega petorica specijalaca sva u crnom, iz parkiranog kamiona "Elektrokrajine" iznenada su izletjela još sedmorica i dok si rekao "Subhankellahumme-ve-bi-hamdike-ve-tebarekesmuke-ve-teala-džedduke-ve-la-ilahe-gajruke-Allah-uekhber", vehabije su ležale na parkiralištu hotela "Bosna", sa čizmama specijalnih agenata SIPA na potiljcima, lica uronjenih u vreli asfalt i ruku savijenih na leđima.

"Rode sletjele na odžak, rode sletjele na odžak, prijem."

Slovenski konzul zaprepašteno je gledao što se događa, a Rajko Kuzmanović stisnutih je očiju čučao na tlu i pokrivši uši dlanovima ponavljao: "O slavni čudotvorče, svetitelju Hristov Savo, prvoprestoniče srpske zemlje, blagonadežni predstatelju svih hrišćana pred Gospodom, spasi Rajka svog!"

"Državna agencija za istrage i zaštitu SIPA saopštila je da je danas poslijepodne u centru Banjaluke uhapšeno pet vehabija, četiri muškarca i jedna žena", javila je iste večeri Srna, a objavio RT RS. "Opasna teroristička grupa nadzirala je i pratila predsjednika Vlade Milorada Dodika na prijemu povodom Dana državnosti Republike Slovenije u Banskom dvoru, te snimala dolazak kolone vozila s premijerom, raspored pratnje i ulazak predsjednika Vlade u objekat."

Pet pripadnika radikalnog islamskog pokreta, objavio je RT RS, bilo je raspoređeno na parkingu ispred hotela "Bosna" i na prilazima objektu. Bradati vehabija, zadužen za snimanje premijera Dodika kamerom, operativnom istragom SIPA identifikovan je kao Dragan Davidović (57) iz Banjaluke, direktor Radio-televizije Republike Srpske, dok su ostali iz grupe identificirani kao Draško Ignjatić, urednik Informativnog programa RT RS, Jovo Labus, zaposlen kao generalni direktor Novinske agencije Republike Srpske (Srna), i Slobodan Pešević, dopisnik beogradskih "Novosti", svi iz Banjaluke. Među uhapšenima je i jedna ženska osoba, identificirana kao Dubravka Blagojević, stalno zaposlena na mjestu glavne i odgovorne urednice agencije Srna.

"U pretresu njihovih jazbina u Banjaluci", kaže se na kraju vijesti, "pronađen je ogroman broj pisanih izvještaja, fotografija, te audio i video zapisa sa snimljenim svakodnevnim javnim i privatnim aktivnostima premijera Milorada Dodika, čiji je svaki korak ova opasna vehabijska grupa godinama nadzirala, pratila i snimala."

(Preneseno iz Nezavisnih novina)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Šta bi, dakle, o „reisovoj amnestiji novih muslimana“ mogle da kažu porodice i prijatelji Oksovih žrtava? Da li ti nesretni ljudi trebaju prihvatiti reisovu „fetvu“ izgovorenu čak i nad tabutom rahmetli Tarika Ljubuškića pa da se, kao, izmire sa idiotima koji su im poubijali najbliže?

U decembru 2006. godine Rijaset Islamske zajednice Bosne i Hercegovine je usvojio Rezoluciju u kojoj stoji: „ Rijaset IZ vjeruje da u BiH nema ekstremnih pojedinaca ni ekstremnih grupa koje mogu narušiti jedinstvo muslimana“. Tri i po godine kasnije, Haris Čaušević zvani Oks digao je u zrak bugojansku policijsku stanicu-ubijen je policajac Tarik Ljubuškić, njegova kolegica Edina Hindić teško je povrijeđena i sarajevski ljekari se još uvijek bore za njen život, a ranjeno je više policajaca koji su se u trenutku eksplozije nalazili na svojim radnim mjestima. U istom danu u kojem je vehabijski manijak Oks raznio pola Bugojna, ne tako daleko se održavala 500. Ajvatovica. Tamo je pred više stotina konjanika i pješadije govorio reisu-l-ulema Mustafa efendija Cerić. Govorio je o svemu i svačemu ali slova progovorio nije o terorističkom napadu od kojeg se zatresla i Ajvaz-dedina pećina. Četiri dana kasnije, na dženazi nevinoj žrtvi terorizma Tariku Ljubuškiću iza kojeg su ostali supruga i dvoje djece, reis Cerić će pred deset hiljada ljudi osuditi bombaški napad i pozvati na očuvanje jedinstva muslimana: „ Oni koji su zadojeni mržnjom i osvetom mogu željeti okrenuti našu zajednicu unutarnjoj podjeli i međusobnoj mržnji, mogu htjeti da nas sukobe jedne protiv drugih. Oni u tome neće uspjeti, jer mi hoćemo i možemo, uz Allahovu pomoć, ujediniti se u naporu da jedni druge razumijemo, da jedan drugome budemo brat i sestra te da nasilje i krvavu mrlju koja nas je zadesila u Bugojnu zamijenimo za bratsku i komšijsku ljubav i poštovanje.“

CERIĆEVI „NOVI MUSLIMANI“

Zanimljivo, u svom govoru na Ljubuškićevoj dženazi reis Cerić se nije zamarao motivima i vjerskim fanatizmom teroriste koji je ubio jednog i ranio više bugojanskih policajaca. Podsjećanja radi, Oks je nakon hapšenja priznao da je napad na policijsku stanicu izveo kako bi „iskazao vlastiti protest“ zbog hapšenja Rijada Rustampašića i njegove teroristističke grupe, iste one grupe koju je svojevremeno kompromitirani državni tužitelj Miroslav Marković „usljed nedostatka dokaza“ pustio na slobodu. Zbog čega je reis Cerić izbjegao da i nakon strašnog bugojanskog masakra javno ne upozori na pogubno djelovanje radikala ušuškanih u vehabijski pokret nije teško pretpostaviti jer govorimo o istom onom vjerskom lideru koji je ne tako davno sljedbenike vehabizma svečano promovirao u „nove muslimane“ nakon čega je po svemu sudeći na duže staze primirio višegodišnje nesporazume i džematske sukobe između Islamske zajednice BiH i vehabijskih patrola. „Nekima smetaju novi muslimani koje nazivaju vehabijama a sve samo zato što su oni preživjeli genocid i protive se režimu aparthejda. Oni koji nas okrivljuju da im je stanje loše zbog Islama i novih muslimana pridružuju se islamofobiji koja nas, bosanske muslimane, stare i nove podsjeća na iskustvo preživljenog genocida.“

ZLOPOTREBOM GENOCIDA DO NAKLONOSTI VEHABIJA

Baš me zanima šta bi danas o reisovom sramnom pokušaju da brutalnom zloupotrebom genocida, koji je nesumnjivo doživio bošnjački narod a što je potvrđeno i pred Međunarodnim sudom pravde, „novim muslimanima“ osigura amnestiju za njihovo učešće u brojnim terorističkim djelima izvršenim od Mostara do Bugojna u proteklih dvanaest-trinaest godina? Šta bi, dakle, o „reisovoj amnestiji novih muslimana“ mogle da kažu porodice i prijatelji Oksovih žrtava? Da li ti nesretni ljudi trebaju prihvatiti reisovu „fetvu“ izgovorenu čak i nad tabutom rahmetli Tarika Ljubuškića pa da se, kao, izmire sa idiotima koji su im poubijali najbliže? Na koncu, da li onih deset hiljada duša koje su u prošli utorak na onaj svijet zauvijek ispratile nevinu žrtvu terorista smije više vjerovati Cerićevim „pozivima na pomirenje“ nego vlastitim očima? Šta, uostalom, u narednim mjesecima mogu očekivati građani Bosne i Hercegovine od „Cerićevih novih muslimana“ nakon što im je ta zaluđena masa terorista po bagdadskom scenariju priredila miniranje policijske stanice?

TRAGIČNA GREŠKA POLICIJSKO-OBAVJEŠTAJNIH AGENCIJA

Za sva pitanja i opravdane strahove koji su uslijedili nakon bugojanskog terorističkog napada postoji samo jedan adekvatan odgovor - državne institucije se sad ili nikad, prioritetno i što hitnije, moraju obračunati sa vehabijskim „spavačima“! Predsjednik SDA (iste one stranke koja je vehabijskim pionirima skupljenim s koca i konopca nezakonito štancala bh. državljanstva) Sulejman Tihić u prvim je reakcijama na bugojanski terorizam kazao kako se radi o „bolesnim osobama“. Ma, hajde... A oni koji su se 11. septembra 2001. otetim avionima nakrcanim kerozinom i putnicima zabijali u nebodere u New Yorku su, kao, bili „normalne“ osobe. „Normalan“ je bio i Muamer Topalović dok je masakrirao obitelj Anđelić na njihovom kućnom pragu i to na badnje veče. Ili je moguće Handala bio neuračunljiv dok je eksplozivom raznosio pola Mostara. Šta reći o Vedadu Hafizoviću koji je prije četiri godine zaklao vlastitu majku samo zato što sabah-namaz nije željela klanjati po pravilima „novih muslimana“... Da ne nabrajamo dalje jer ovdje nije važno da li su teroristi, po novootkrivenom (para)psihologu na čelu SDA, „bolesne osobe“, već je bitno šta to državne policijsko-obavještajno-pravosudne institucije u BiH mogu učiniti kako bi se ti vjerski fanatici i ubice poslali u zatvore i uklonili sa ulice. Činjenica da policijskim dosjeima već godinama kruže imena izvršitelja posljednjeg bugojanskog zločina te da su neki od terorista iz Oksove grupe bili i „sigurnosno pokrivani“, daje nam sasvim dovoljno razloga za sumnju da se u ovom slučaju radilo o gruboj pogrešci i nedopustivom propustu obavještajnih službi. Tim prije jer su novinari mjesecima, pa čak i godinama ranije, pozivajući se isključivo na policijske izvore baratali imenima terorista koji su 26. juna ubili Tarika Ljubuškića. Osim toga, gostujući u Centralnom zatvoru FTV-a prije četiri godine ubica Čaušević je odbacujući optužbe za vjerski ekstremizam izjavio: „ Da sam ekstremista uzeo bih deset kilograma eksploziva i ubijao“!? Na stranu sad što je Čaušević, manirom prekaljenog teroriste, količinu eksploziva za svaki slučaj od prvobitne televizijske najave povećao za novih pet kilograma, podatak da je i nakon javnog priznanja ovaj ubica ostao na slobodi „spavajući“ mirno i sretno zapravo nam otkriva stvarno, u svojoj suštini katastrofalno, stanje u ovdašnjim policijsko-obavještajnim strukturama. Zadatak svake obavještajne službe na planeti Zemlji jeste da spriječi, a ne da „liječi“, posljedice koje sa sobom nose teroristički napadi. Nažalost, u bugojanskom se slučaju dogodio policijsko-obavještajni propust sa stravičnim posljedicama. I siguran sam da ni ovog puta niko od šefova nadležnih agencija neće odgovarati niti preuzeti odgovornost za taj teški promašaj. Istina, reis Cerić je nakon Bugojna indirektno zatražio smjenu državnog ministra sigurnosti Sadika Ahmetovića. Ali šta je jedna smjena u odnosu na višegodišnje pozive reisu-l-uleme za „očuvanje jedinstva starih i novih muslimana“. A tog jedinstva će biti sve dok „divlji“ proganjanju „pitome“. Ako treba i eksplozivom.

 

 

(zurnal.info)

Dnevni avaz, koji i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja, i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, već u prvim komentarima nakon terorističkog napada u Bugojnu, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka. Što podsjeća na tragikomičnu zvaničnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Oswald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga

 

O đavolu i sađenju tikava s njim već je sve rečeno. A samo naivni optimisti (ili je ovo pleonazam?), koji godinama ponavljaju da smo dodirnuli dno i da sad mora biti bolje, ne shvataju da dno ne postoji (da se, dakle, može propadati beskonačno) i da uvijek može biti gore.

NUS PROIZVOD BOŠNJAČKOG KLERONACIONALIZMA, KORUMPIRANOSTI PETRO DOLARIMA I NOTORNE GLUPOSTI

Šok koji je bh javnost doživjela od terorističkog napada u Bugojnu identičan je iznenađenju s kojim svake uboge godine domaći komunalci dočekaju snijeg u decembru („Otkud snijeg u po zime, jebote???“).

On je proizvod ovdašnjeg tradicionalnog narodnog običaja zabijanja glave u guzicu (šta da se radi kad nismo u pustinji), „gledanja svog posla“ i nevjerovanja vlastitim očima i tuđim argumentima (uz obaveznu naknadnu pamet). I od njega je gore samo licemjerno post festum zgražavanje političkih i vjerskih moćnika i isprazne riječi osude iz njihovih usta. I zahtjevi za „hitnim utvrđivanjem istine“ i „otkrivanjem nalogodavca i organizatora“ ovog akta.

Sve se uklapa (i prijeti da ostane na tome) u klasičnu priču bavljenja posljedicama, uz zanemarivanje uzroka - na zadovoljstvo onih koji su za te uzroke, a samim tim i za njima izazvane posljedice, najodgovorniji. I na ispostavljanje računa nus proizvodima određene politike, umjesto politici samoj.

Elem, kriv je Osama Bin Laden, a ne saudijski ludački teokratsko-diktatorsko-ekstremistički režim, u čijem okrilju je odrastao i koji petro-dolarima sponzorira ekstremizam širom svijeta, kupujući svoju nedodirivost uslugama svjetskim političkim moćnicima i korumpirajući lokalnu ulemu zemalja u koje izvozi svoje nakaradno pećinsko tumačenje islama. Krivi su klinci koji u tramvajima, školama i na ulicama premlaćuju i ubijaju svoje vršnjake; krivi su kriminalci koji nekažnjeno maltertiraju poštene građane; krivi su teški mentalni bolesnici koji slobodno šetaju (i ubijaju) našim ulicama i krivi su jadni imitatori bliskoističnih modnih i ideoloških trendova, koji u vjerskom fanatizmu i nasilju prema neistomišljenicima nelaze smisao svog postojanja, a nije kriva kleronacionalistička kleptomanska vlast koja je stvorila društveni okvir pogodan za svaku vrstu kriminala i terora. Niti vjerske zajednice koje, od rata naovamo, koketiraju s kako već realizovanim tako i tek potencijalnim zločincima.

A IDEOLOŠKI TRASERI TERORIZMA?

Dok stručnjaci iz detalja počinjenog zlodjela isčitavaju pažljivu isplaniranost napada i istreniranost počinilaca, a iz vrhe policije upozoravaju da je samo pitanje trenutka kada će se dogoditi novi teroristički udar, neki nastoje čitavu stvar minorizirati i relativizirati i prikazati kao čin asocijalne jedinke.

Dnevni avaz čak, iako i sam snosi ogromnu odgovornost za sponzorisanje ekstremističkog nasilja (sjetimo se njegove uloge u fašističkom vehabijskom divljanju po glavnom gradu i premlaćivanju učesnika i posjetilaca Queer festivala) i čiji gazda, poput Reisa Cerića, u svom naumu da Bošnjacima pod boljom budućnošću proda njihovu najgoru prošlost, koketira sa tom ekstremnom vjerskom desnicom, ide tako daleko da, nakon svega, već u prvim komentarima nakon zločinačkog terorističkog udara, nasuprot elementarnoj logici i izjavama policije i tužilaštva, pokušava opovrgnuti vezu terorista sa vehabijskim pokretom, predstavljajući neposrednog izvršioca zločina kao samotnjaka (što podsjeća na tragikomičnu teoriju da je J.F.Kenedya ubio, kao jedini atentator, Lee Harvey Osvald, „šetajućim metkom“, koji je nekoliko puta promijenio smjer iz nepoznatog razloga). A odmah potom (valjda dok se još niko nije sjetio da „upre prstom“), amnestira, predstavljajući ih žrtvom, ideološke trasere terorizma, pričom kako je neposredni izvršilac zločina, svojevremeno, prijetio i SAFF-u, listu na čijim stranicama se sekularisti nazivaju zločincima, Evropa zlom, kršćani i jevreji neprijateljima, slave „uspjesi“ „braće“ u Iraku, Afganistanu i Čečeniji i u kome je neformalni ideolog ekstremne desnice, poznat kao „neljubitelj“ vlaha i djece iz mješovitih brakova, iznio svoju viziju i strategiju borbe za uspostavu BiH kao islamske države.

Elem, na kraju će, prema Avazu, ispasti da je teroristički čin u Bugojnu (poput onog 30-ih godina u Berlinu) djelo komunista, izvršeno po nalogu Zlatka Lagumdžije. Ili Sulejmana Tihića, pošto im je, u posljednje vrijeme, ovaj još draži Gazdi. Što je sasvim u skladu sa Gazdinim ambicijama, da postane novi bošnjački führer.

DOK SU LUDI JEBAVALI ZBUNJENE – EKSTREMISTI SU SE NAMNOŽILI

O odgovornosti Reisa Cerića za dugogodišnje kratkovido, kukavičko i ličnim interesima motivisano, ignorisanje i tolerisanje ekstremizma, trovanje ovdašnjih običaja i svetosti tolerancije (jer kome Reis kome je Turska mati da se prilagođava) i koketiranja i tepanja nasilnicima (sjetimo se samo stravične izjave o „novim muslimanima“ i tome da se Bošnjacima ne bi desio genocid da su bili kao oni. Valjda se hoće reći da bi prije oni počinili genocid nego što bi se njima desio, što je po Reisu za pohvalu???) da ne govorimo. Klanjanje dženaza-namaza poginulom policajcu, od takvog reisa, može se tumačiti samo kao čin licemjerja. A njegovo pozivanje, u toj prigodi, na unutarbošnjačko jedinstvo, umjesto na obračun sa nasilju sklonim ekstremistima, samo je davanje dodatnog vremena onima s kojim je bilo kakav dijalog nemoguć (jer oni ne žele dijalog nego naše „prevaspitanje“ ili smrt).

Kao što demokratski sistemi nisu mogli uspostaviti nikakvu konekciju sa komunističkim diktaturama (nego je vrhunac međusobne tolerancije bio model „suživota“, jednih pored drugih – pa ko koga zajebe), tako (zapravo, još gore) svijet zasnovan na demokratiji, slobodi, sekularizmu i individualnim ljudskim pravima ne može uspostaviti nikakvu stvarnu vezu sa vjerskim fanatizmom, kome je cilj poništenje individualne volje, utapanje u religijske dogme, kolektivno ropstvo i diktatura teokrata.

Reisov poziv na nacionalno (ili vjersko?) jedinstvo, u svojoj grotesknosti, potcrtanoj tragičnošću trenutka, podsjeća, zapravo, na svojevremene tuđmanovske tlapnje o pomirenju ustaša i partizana.

A, zapravo, umjesto lekcija, na koje nemaju nikakvo (a pogotovo moralno) pravo, od Reisa, i od Avaza i njegovog gazde, i od ideologa ekstremizma okupljenih oko SAFF-a i od bošnjačkog nacionalističkog političkog establišmenta (koji je zlo uvezao, skrivao ga i podržavao, dok se nije razmnožilo i zaprijetilo i njemu samom), građani ove zemlje trebaju dobiti izvinjenje i molbu za oprost (a, što bi rekli „legalisti“: policijsko-pravosudni organi treba da rade svoj posao i da utvrđuju eventualnu krivičnu odgovornost pojedinaca). Jer pravi krivci za pretvaranje nam života u noćnu moru, krcatu raznim vrstama terora, su upravo oni.

AVAZOVI GELERI U BOŠNJAČKOM TIJELU

Ne ulazeći u genezu nastanka problema, koja je manje-više svima poznata, onaj ko „nekoliko stotina osoba povezanih s vehabijskim pokretom, a koje su sklone činjenju teških kaznenih djela terorizma, ubojstava i zastrašivanja“ (prema direktoru federalne policije Zlatku Miletiću) ne tretira kao ozbiljnu opasnost, nego ih na ovaj ili onaj način, podstrekava u njihovom ekstremizmu ili počinjena zlodjela nastoji „oprati“ od političko-ideoloških konotacija, a građanima ove zemlje, umjesto nedvosmislene osude, nudi stare nacional-šovinističke floskule o ugroženosti i „terorizmu drugih nad nama“, spominjući, u kontekstu terorističkog čina u Bugojnu (i time ga, faktički, omalovažavajući), „ratni terorizam krvoloka s brda“, ubistva Bošnjaka i miniranje groba Alije Izetbegovića (vrijedi citirati u cjelosti: „Rane nanesene na bošnjačkom tijelu nakon podmuklog postavljanja paklene naprave na mezar prvog predsjednika nezavisne i suverene Bosne i Hercegovine Alije Izetbegovića su svježe i duboke“, piše urednik Avaza, dan nakon smrtonosnog terorističkog napada na policijsku stanicu u Bugojnu), direktno je suodgovoran za sva zlodjela koja pripadnici te skupine počine. Na isti način na koji su, recimo, Dobrica Ćosić i kreatori Memoranduma SANU, direktno odgovorni za sve ratove i zločine počinjene u njima 90-ih godina prošlog stoljeća.

Važno je uočiti da su, u prvim reakcijama nakon terorističkog udara u Bugojnu, primjetne i naznake masovne histerije, američkopost11septembarskog tipa, u kojoj se strah i očaj manifestuju kao napad na čitavu skupinu, koja, istini za volju, svojom kolektivnom asocijalnošću, ideološkom isključivošću i sklonosti ekstremizmu pa i nasilju, dijela njenih sljedbenika i izostankom osude takvog ponašanja od ostalih, daje povoda za generalizaciju, koja je uvijek opasna. I za ugrožavanje ljudskih prava, koje je potpuno neprihvatljivo.

Ne treba nam nikakva odmazda, nikakav „lov na vještice“, nego efikasan odgovor države na zločin (što ne bi trebao da bude ozbiljan problem) i uključenje kompletnog društva u rješavanje problema u njegovoj pozadini (što je već mnogo teži zadatak).

Nakon što je stvoren, problem neće nestati preko noći. Ustvari, možda neće nikada. Jer je to vrsta problema u koju se trudite da ne dođete a kad već dođete onda je kasno. I svako liječenje traje dugo i krajnje je neizvjesno. No, što se duže odlaže, ili primjeni li se za njega pogrešna terapija, posljedice su sve teže.

Tragično je da će oni koji su za stvaranje društvenog okvira u kome je terorizam moguć, pa time i za samo konkretno zlodjelo, najodgovorniji, na njemu najviše i profitirati. S jedne strane strah izaziva zbijanje redova oko aktuelne vlasti ili čvrstorukaške desnice („Ujedinjeni mi stojimo“, rekli bi Amerikanci. Pri čemu se sporadična prozivanja vlasti u javnosti, u ovom kontekstu, slobodno mogu zanemariti). A s druge, sav onaj užas koji nam inače priređuje vlast, svi problemi koje proizvodi sav njen nerad, bahatost i pohlepa,... izgledaju sada tako nebitni. A nisu. Sve je to dio iste priče.

 

 

(zurnal.info)

Danas uhapšeni Naser Palislamović, osumnjičen za organizovanje terorističkog napada u Bugojnu u kome je jedan policajac poginuo a četvero ranjeno, poznat je policiji i tužilaštvu već nekoliko godina. U optužnici protiv Rijada Rustempašića iz decembra prošle godine o Palislamoviću je napisano nekoliko stranica. Istragom je utvrđeno da su Rijad i Naser bili prijatelji ali da su se razlikovali u nekim stavovima o vjeri. U debelom Palislamovićevom dosjeu spominju se krađa kablova i pčela, kupovina i prevoz oružja te porodično nasilje. Žurnal objavljuje dijelove optužnice u kojima se spominje Palislamović.

 

Usamljeni terorista

Još jedna osoba koja se spominje u vezi sa ovim predmetom je Naser Palislamović.

Palislamović (JMBG 24039731028383), LK #04CTE9268, je rođen 3.3.1973. godine u Ključu, Bosna i Hercegovina. Palislamović nije lišen slobode skupa sa Rustempašićevom terorističkom grupom (Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić i druge njima poznate osobe), ne dovodi se u vezu sa grupom za neovlašteni promet (Rijad Rustempašić, Edis Stroil i Muhamed Rustempašić), niti je izvršen pretres njegovog stana skupa sa ostalima u martu 2008. godine.

Međutim, operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da i on dijeli iste vjerske navike, te izgled i način odijevanja kao i Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić, Edis Velić, Edis Stroil, Muhamed  Rustempašić, te Muhamed Nalbantić, Muhamed Meco, Amel Selimović i drugi.

Poznato je da je Palislamović bio član Aktivne islamske omladine na području Ključa; on je navodno zagovarao napad na bazu SFOR-a u Ključu – ali ostali u tom ogranku Aktivne islamske omladine nisu se slagali s tom idejom o napadu, tako da ih je on obavijestio da će to izvesti sam – nakon čega je izbačen iz te organizacije.

Operativni podaci o Palislamoviću su pokazali da je bio pripadnik vehabijskog pokreta i da je javno zagovarao te stavove; često se verbalno sukobljavao sa ostalim pripadnicima Aktivne islamske omladine u Ključu, posebno zbog načina na koji je klanjao u džamiji. Palislamović je ispoljavao svoj vjerski fanatizam prema članovima uže porodice, prema supruzi i djetetu – što je dovelo do toga da je Centar za socijalnu skrb u Ključu poveo postupak protiv njega zbog zlostavljanja sina kojeg je tjerao da uči o džihadu, uz stalno zlostavljanje i izgladnjivanje.

Poznato je da se Palislamović družio sa Rijadom Rustempašićem, Abdulahom Handžićem, i Edisom Velićem i prije i poslije njihovog hapšenja u martu 2008. Kako je već navedeno u jednom trenutku su se Rijad Rustempašić i Palislamović “razišli” i nisu bili u kontaktu, iako je Rijad Rustempašić imao Palislamovićevu zatvorsku adresu što dokazuje koverta koja je pronađena u stambenim prostorijama Rijada Rustempašića prilikom pretresa u martu 2008. godine.

Krađe, krivotvorenja, eksploziv...

Palislamović je osuđen za veći broj krivičnih djela:

1) teška krađa (iz člana 148. stav 1. Krivičnog zakona SR BiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-3/90, 29.3.1990. kojom se određuje mjera pojačanog nadzora starateljskog organa i roditelja;

2) krivotvorenje (iz člana 282. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Ključ, predmet br. K-49/02, 12.4.2004. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 3 mjeseca);

3) nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. K-19/05, 24.10.2005. godine, potvrđeno Presudom Kantonalnog suda Kzz-141/05, od 10.4.2006. godine, osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 6 mjeseci);

4) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Bosanska Krupa, predmet broj K -138/05, 20.7.2006. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 2 godine);

5) ugrožavanje sigurnosti (iz člana 183. stav 1. u vezi sa krivičnim djelom oduzimanje ili uništenje službenog pečata ili službenih spisa (iz člana 367. krivičnog zakona FBiH i nasilje u porodici (iz člana 224. Krivičnog zakona FBiH), Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-06-000 004, 14.4.2006. potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, predmet br. 022-0-k-06-000 004, od 12.10.2006. godine, što je potvrđeno od strane Kantonalnog suda u Bihaću, pretmet broj 001-0-Kzz-06-000 071, osuđen na kaznu zatvora od 11 mjeseci); i krađa (iz člana 287. Krivičnog zakona FBiH, Općinski sud Sanski Most, predmet br. 022-0-k-08-000 019, 8.5.2008. osuđen na kaznu zatvora u trajanju od 1 godine).

U 2004. godini, u jednom od ovih predmeta, izvršen je pretres objekta koji je koristio Palislamović kojom prilikom je pronađeno 13,4 kg eksploziva TNT, 11 ručnih bombi, 328 metaka (7,62 mm) i određena količina vojne opreme.

Pored toga, Palislamović je suđen i oglašen krivim za krvično djelo namjernog nanošenja tjelesnih povreda, iz člana 223. Krivičnog zakona Njemačke, u Osnovnom sudu u Remsheidu, Njemačka, predmet br. 9DS 513 (39) js 22067/98, 7.4.1999. godine, te osuđen na zatvorsku kaznu u trajanju od 4 mjeseca.

Pored toga, Palislamović je osuđen za krivično djelo sitne krađe iz člana 165. Krivičnog zakona Republike Slovenije, u Općinskom sudu u Ljubljani, Slovenija, predmet br. K-523/91, od 17.12.1991. godine na zatvorsku kaznu u trajanju od 1 mjesec i 15 dana zatvora.

Izjave svjedoka: Poznat nam je Palislamović

... izjavljuje da mu je poznato da se Rijad Rustempašić i Naser Palislamović poznaju odranije, ali isto tako misli da nisu u dobrim odnosima radi različitog tumačenja vjere; ... misli da je Naser dobar musliman i da se drži propisa vjere Islama; rekao je da se Naser uglavnom bavi građevinom, da je bio oženjen i da je imao dvoje djece, ali da se sa ženom rastao i da su mu djeca smještena u dom; ... ne zna gdje Naser trenutno živi, ali mu je poznato da je ranije živio negdje iznad pekare “As” u Sarajevu; misli da je Naser sretna osoba i da živi od svog rada; čuo je da je Palislamović bio osuđivan i da je već odslužio zatvorsku kaznu, a misli da je osuđen zbog “krađe pčela” (košnica);

Svjedok izjavljuje da Palislamović, iz Ključa, živi u Sarajevu (ali da je možda u zatvoru); kaže da je Palislamovićeva majka iz Velečeva gdje i ona živi, tako da se često sretnu kada on dođe u posjetu rodbini; otprilike 2003. godine, Rijad Rustempašić i Palislamović su se prvi put sreli u džamiji; kružile su priče da je Palislamović krao PTT kablove u Ključu zbog žica od bakra u njima (Palislamović je navodno preprodao tu žicu); misli da je Palislamović sada možda u zatvoru zbog neke krađe; nije sigurna za Muhameda Nalbantića, ali zna samo za jednog Muhameda koji je prijatelj Rijada Rustempašića i da je Muhamed oženjen Aminom i da imaju troje 3 djece i da žive na Sedreniku;

Insajderu nije poznato da li Rijad Rustempašić odlazi u Hadžiče kao niti gdje se taj grad nalazi; o Naseru Palislamoviću čula je od Rijada Rustempašića i drugih, da živi u Ključu, da prakticira vjeru i da se oblači kao i Rijad Rustempašić; nije joj poznato da li Rijad Rustempašić održava kontakte sa Palislamovićem; od ljudi u Ključu čula je da je prije 3 godine Palislamović osuđen (u vezi nečega sa minama);

Kad je upitan za Nasera Palislamovića, insajder je rekao da ga poznaje jer mu je Stroil poslao 3000 eura iz Njemačke za kupovinu oružja i sličnih stvari, i da je Palislamović zadržao novac za sebe; Stroil i Rijad Rustempašić su obojica rekli insajderu šta je Palislamović uradio; Insajder je rekao da također zna da je Palislamović dobio zatvorsku kaznu za krađu košnica u Travniku ili Bugojnu, i da je služio tu kaznu u periodu u kojem se Insajder sastajao sa Rijadom Rustempašićem i ostalima; Insajder je rekao da Rijad Rustempašić takođe poznaje Palislamovića, i da je on (Rijad Rustempašić) potvrdio insajderu da je čuo za te 3000 eura od Edisa Stroila; Insajder nikada nije upoznao Palislamovića niti zna kako on izgleda.

FUP: Povjerljivi dokumenti

Unatoč sličnim vjerskim uvjerenjima, izgledu i načinu oblačenja koji su im zajednički, nije puka slučajnost da su se osumnjičeni Rijad Rustempašić, Abdulah Handžić i Edis Velić družili sa nekim ko je bio osuđen za ovako teška krivična djela odnosno nasilna krivična djela. A s obzirom na navedenu nazaposlenost i raniju osuđivanost osumnjičenih neko bi pomislio da bi traženje posla, nastojanje da poboljšaju svoje životne uvjete bilo važnije i uputnije za njih nego posjećivanje nekoga ko je osuđen (naročito za nasilna krivična djela).

Nakon toga, direktor Federalne uprave policije uputio je hitan i strogo povjerljiv dopis glavnom tužiocu Tužilaštva BiH u januaru 2008. godine u kojem mu je skrenuta pažnja na Rijada Rustempašića i ostale i zatraženo hitno provođenje posebnih istražnih radnji. U tom dopisu, direktor FUP-a između ostalog navodi da je Rijad Rustempašić bio vojnik, da je povezan sa problematičnom osobom po imenu Naser Palislamović, da je povezan sa osobama koje su pripadnici vehabijskog pokreta, da je Rijad Rustempašić i ranije bio pod istragom zbog pripadnosti takozvanoj Bugojanskoj grupi koja je podmetala bombe u kuće hrvatskih povratnika na području Bugojna, da je u operaciji Žetva koju je SFOR provodio 2004. godine kod Rijada Rustempašića pronađena velika količina naoružanja i municije, da su Rijad Rustempašić i pomenuti Naser Palislamović bili suoptuženi i da su osuđeni za tešku krađu zbog toga što su ukrali 1.976 metara visokonaponskog kabla čime su nanijeli štetu Elektroprivredi BiH, da je Rijad Rustempašić usko povezan i da dijeli iste stavove sa Jusufom Barčićem te da su svoj način prakticiranja vjere pokušali nametnuti u nemalom broju džamija, što je dovelo do niza incidenata, da su Rijad Rustempašić i 3 druga pripadnika vehabijskog pokreta (Abdulah Handžić, Edis Velić i jedna nepoznata osoba) bili na Čvrsnici tokom 2007. godine gdje su se obučavali i vježbali gađanje iz automatskog naoružanja i pištolja.

Ostale informacije prikupljene tokom istrage pokazale su da je Rijad Rustempašić u jednom periodu bio vrlo blizak sa Naserom Palislamovićem iz Ključa a prestali su se družiti malo prije nego što su izvršeni prvi pretresi i hapšenja u okviru istrage u martu 2008. Njih dvojica, Rijad Rustempašić i Palislamović bili su pripadnici "Vehabijskog pokreta" Sanski Most, i navodno su zajedno išli u područje Vučja Luka-Čavljak u blizini Barica – mjesta gdje je FMUP, na osnovu informacija koje je dobio od OSA-e, pronašao mine, eksploziv i slične predmete.

Jedini oslobođen optužbi

Pored navedene osude, Rijad Rustempašić je osuđen i na Općinskom sudu u Sanskom Mostu u predmetu br: K-156/05 od 28.05.2006, za krivično djelo utaje iz člana 290. stav 5. Krivičnog Zakona FbiH. Rustempašić je osuđen zajedno sa suosumnjičenim Vejsilom Nurkićem zbog krađe električnog kabla. Rustempašić je proglašen krivim i izrečena mu je kazna zatvora od mjesec dana (uslovno godinu dana). Interesantno je da je tadašnji prijatelj Rijada Rustempašića, Naser Palislamović, bio optužen u istom predmetu, ali je oslobođen optužbi.

(zurnal.info)

Jedan policajac je poginuo a nekoliko osoba zadobilo je teže ili lakše povrede u snažnoj eksploziji koja je jutros oko pet sati odjeknula kod zgrade bugojanskog MUP-a.

Kako nezvanično saznajemo, radi se o policajcu Tariku Ljubunčiću, koji je u vrijeme eksplozije sa još nekoliko svojih kolega dežurao na radnom mjestu u Policijskoj stanici Bugojno. Policajka Edina Hindić (26) koja je ranjena u ovom napadu trenutno se nalazi na KCUS-u.

Od snažne detonacije popucala su stakla na zgradama udaljenim i do 300 metara od Policijske stanice, a kako saznajemo eksplozija se čula i u najudaljenijim dijelovima Bugojna.

Nezvanično se takođe saznaje da je uhapšen Haris Čaušević zvani OKS, koji je od ranije poznat policiji i koji je kako se navodi priznao učešće u ovom napadu. 

 

Prema nezvaničnim informacijama koje je saopćila Federalna televizija, ovaj napad se dovodi u vezu sa vehabijskim pokretom. Još uvijek se ne zna o kakvoj je eksplozivnoj napravi riječ, ali je činjenica da je imala veliku razornu moć. Stanovnici Bugojna su i dalje u strahu.

Sadik Ahmetović koji je bio na licu mjesta, izjavio je da je ovo klasičan teroristički napad na državnu instituciju i da se protiv ovakvih pojava, država treba boriti u preventivi.

 

Policija za sada nije dala zvaničnu izjavu, ali se očekuje da na lice mjesta dođe državna tužiteljica koja će voditi cjelokupnu istražnu radnju, nakon čega će biti saopćene i zvanične informacije povodom ovog terorističkog napada.

 

(Fena/RTVFBiH/zurnal.info)

Vlada FBiH nema pojma koliko ukupno ima računara a još manje zna koliko računara koristi legalan softver. Ipak, to nije spriječilo Vladu FBiH da u prošloj godini na ime pretplate za korištenje softvera Microsoftu isplati 740.104 KM.

“Prema Izvještaju o izvršenju strateškog ugovora Vlade FBiH sa kompanijom Microsoft BiH za period 2007-2009.godine, sačinjenom od strane Sektora za informatiku, utvrđeno je da se desktop licence iz Ugovora, krajem 2009.godine, koriste na 65 posto računara federalnih organa, 18 federalnih organa nisu koristili licence, 10 federalnih organa nisu dostavili podatke, a bilo je slučajeva kupovine licence od strane budžetskih korisnika, iako je bio potpisan Ugovor. Prema tome, možemo konstatirati da ni u 2009.godini nije utvrđen tačan broj računara za koje se plaća licenca", navodi se u izvještaju Ureda za reviziju institucija FBiH koji se bavio finansijskim poslovanjem Vlade FBiH u 2009. godini .

Jednostavno rečeno, Vlada FBiH je na neviđeno, potpisala ugovor sa Microsoftom iako se očigledno ne zna za koliko računara se u stvari plaća licenca.

Time se logično se postavlja pitanje da li je ovih 740 hiljada maraka malo ili previše novca za korištenje Microsoftovog softwarea na računarima koji koriste federalni službenici.

Njih sedamnaest, a Bil Gates sam

Iako je “dream team” iz Alipašine ulice, među prijateljima poznat i kao Vlada FBiH, nadaleko čuven po svojem pregovaračkom umijeću, naročito kada je potrebno dobiti maksimum uz minimalno trošenje novca poreznih obveznika, u ovom slučaju teško je povjerovati da su preveslali Microsoft i njegovog gazdu Bila Gatesa.

Uostalom, da su u Microsoftu tolike naivčine teško da bi Bil Gates godinama bio na vrhu liste najbogatijih ljudi u svijetu a Microsoft jedna od najvećih svjetskih kompanija.

U totalnom haosu koji karakteriše nabavku računara i odgovarajućih programa unutar federalanih institucija, federalni revizori uočili su još jedan problem.

Iako je Vlada FBiH Microsftu platila korištenje njegovog operativnog sistema na računarima federalnih službenika, o ovome u nekim od institucija ne znaju ništa, pa su u prilikom kupovine novih računara uredno kupovali i novi Windows operativni sistem, što znači da su porezni obveznici dva puta platili istu robu Microsoftu. Naravno, Microsoft se nije bunio.

Usluge bez pokrića

Visprenost rođenih trgovaca i pregovarača, oličenih u Vladi FBiH, došla je do punog izražaja u još jednom ugovoru sa Microsoftom.

Vlada FBiH je prema ugovoru o Premier Support Service u prošloj godini isplatila 95.050 američkih dolara Microsoftu na ime kompjuterskih usluga koje su trebale uključiti i realizaciju projekta “elektronske vlade” (eGovernment) što uključuje elektronsku pisarnicu, portal, internu mrežu i digitalne potpise.

Prema ugovoru, u cijenu je uračunato 400 sati konsultantskih usluga i 200 sati tehničke podrške godišnje, bez detaljnije specifikacije šta to konkretno zanči. Ove usluge je Microsoft uredno fakturisao unapred svaka tri mjeseca, a Vlada FBiH plaćala.

Šta je Vlada FBiH dobila u zamjenu za ovaj novac nije baš najjasnije a u svom izvještaju federalni revizori konstatuju da “obzirom da se fakture ispostavljaju unaprijed za kvartale sa naznakom da se radi o uslugama tehničke podrške, na osnovu istih ne može se potvrditi koja je vrsta usluge izvršena i koliko je vremena utrošeno za vršenje te usluge. Nije prezentiran izvještaj o vrstama i količinama izvršenih usluga vezano za realizaciju zaključenog ugovora, zbog čega ne možemo potvrditi da je uspostavljena kontrola izvršenih usluga”.

Teško se oteti utisku da je u odmjeravanju snaga između dva informatičko - poslovno giganta, Vlade FBiH sa jedne i Microsofta sa druge strane, jedan od od ove dvojice partnera prošao puno lošije. Ko je izvukao deblji kraj, ne zna se, ali sigurno to nije bio Microsoft.

Svaki treći vladin računar sa piratskim softverom

Ako je u protekle dvije godine, prema podacima iz revizorskog izvještaja, najmanje trećina računara u federalnoj administraciji radila bez valjanih licenci, dakle sa piratskim softverom, na početku ove godine procenat nelegalnog softvera popeo se praktično na 100 posto.

Dvogodišnji ugovor sa Microsoftom istekao je 31. decembra 2009. godine a ugovor za 2010. kako navode revizori, nije bio zaključen do završetka revizorskog izvještaja, znači do marta ove godine.

To što je Vlada FBiH samo u prošloj godini na ime korištenja softvera Microsoftu platila više od 700 hiljada maraka, ne daje pravo federalnim službenicima da i u ovoj godini legalno koriste Microsoftov softver.

Za razliku od kućnih korisnika, koji kupovinom legalnog operativnog sistema od Microsofta i jednokratnim plaćanjem, mogu kupljeni softver koristiti do kada žele, aranžman Vlade FBiH sa Microsoftom je zasnovan na drugom principu, da Vlada svake godine plaća Microsoftu naknadu za korištenje njegovog softvera. U momentu kada prestane da plaća postaje ilegalni korisnik, softverski “pirat”.

Vlada FBiH najveći softverski pirat u zemlji

Tako je sudeći prema revizorskom izvještaju, u prva tri mjeseca ove godine Vlada FBiH formalno bila ubjedljivo najveći softverski pirat u državi jer je nelagalno koristila softver Microsofta na većini svojih računara.

Srećom po federalnog premijera i njegove ministre, Microsoft je strpljiv i dobrodušan te neće posegnuti za primjenom kaznenih odredbi iz važećih zakona u BiH protiv masovnog nelegalnog korištenja njegovog intelektualnog vlasništva od strane Vlade FBiH.

Strpljivo će sačekati da Vlada FBiH potpiše novi ugovor, koliko god to trajalo, jer znaju odlično da je našim ministrima obraz isped svega i da ne bi dopustili da sutra neko kaže da su koristili tuđe a da nisu platili, pa će Vlada FBiH platiti i za period od početka godine, a pokazalo se da nisu cjepidlake ni kada se radi o ukupnom iznosu koji treba biti plaćen.

Još se ne zna je koliko će to sve skupa da košta porezne obveznike ali je lako moguće da cijena bude veća nego prethodnih godina, dijelom zbog većeg broja računara koji bi trebali biti obuhvaćeni licencom a dijelom zbog rasta kursa dolara.

Sirotinja voli Microsoft a bogati besplatno

Jedino što je nerealno očekivati je da prije sklapanja ugovora sa Microsoftom Vlada FBiH barem razmotri i analizira i druge, jeftinije alternative.

Da se možda u cjelosti Windowsi zamjene nekom od inačica Linuxa, koji je besplatan i legalan ili da se ide na kombinaciju da se od Microsofta kupi samo operativni sistem a umjesto MS Office koristi besplatni Open office. Siromašna Francuska tako je svoju kompletnu policiju postepeno prebacila sa Microsoftovog softvera na Linux izračunavši da su time uštedjeli pedesetak miliona eura za pet godina.

Još siromašnija Njemačka također se odlučila da u različitim institucijama koristi linux umjesto Windowsa, a ni zaostala i siromašna Švajcarska nije gadljiva na beplatne alternative Microsoftovim Windowsima na računarima državnih službenika.

Srećom, mi smo bogati, novca u budžetima ima više nego što nam treba, pa nam par miliona maraka više ili manje troškova u budžetu ne igra bitnu ulogu.

(zurnal.info)

 

 

 Život običnog tempa: Sulejman Tihić, taj samoproglašeni „step by step političar“, nije imao hrabrosti da prihvati novu predsjedničku utrku sa Harisom Silajdžićem koji ga je prije četiri godine uz otvorenu podršku reisa Cerića ( „Harise napiši ustav“) i Dnevnog avaza ( „Harise, spasi Bošnjake“) potpuno deklasirao. Zašto?

„Na sjednici Kolegija Stranke demokratske akcije, predsjednik SDA Sulejman Tihić obavijestio je članove Kolegija da se, bez obzira što je dobio najveći broj kandidatura za člana Predsjedništva Bosne i Hercegovine, zahvaljuje na povjerenju i ne prihvata kandidaturu. Tihić je danas obavio razgovor sa preostalim kandidatima, a na sjednici Predsjedništva SDA koja će biti održana 26. juna u Bosanskom Šamcu predložit će kandidata za člana državnog Predsjedništva“.

I to je, dakle, riješeno! Sulejman Tihić, taj samoproglašeni „step by step političar“, nije imao hrabrosti da prihvati novu predsjedničku utrku sa Harisom Silajdžićem koji ga je, sjećamo se toga dobro, prije četiri godine uz otvorenu podršku reisa Cerića ( „Harise napiši ustav“) i Dnevnog avaza ( „Harise, spasi Bošnjake“) potpuno deklasirao. Podsjećanja radi, Silajdžić je svoju kandidaturu za naredne izbore objavio prije više od mjesec dana u „60 minuta“. Ako je Tihić do tada i računao da bi aktuelni član Predsjedništva zbog svoje životne dobi, umora, zasićenosti, političarima nesklonoj želji za mirnim penzionerskim danima, mogao i odustati, nakon Silajdžićevog javnog (samo)kandidiranja ziheraštvu skloni predsjednik SDA se odlučio iz svega povući i „primjeniti Plan B“. Da bi u svom kukavičkom povlačenju prikazao ponešto i od vlastite veličine, ugleda i navodnog autoriteta unutar SDA, Tihić u saopštenju o svojoj političkoj kapitulaciji nije propustio konstatirati kako je „dobio najveći broj kandidatura“ ali da ga ta činjenica ne obavezuje ni po kojem osnovu.

E sad, kakva je stranka koja ne prihvata volju većine svog članstva i kakav bi mogao biti predsjednik političke partije koji ignorira „puls stranačke baze“? Realno, Sulejman Tihić je od izbora 2006. političar „u kontinuiranom padu sa tendencijom doticanja samog dna“. Uz to, predsjednik SDA je duboko svjestan da bi u slučaju novog poraza politiku zauvijek „mogao okačiti o klin“ i vratiti se u anonimnost pravničke profesije. Samo činjenica da se nalazi na čelu jake stranke Tihića još uvijek drži u kakvoj-takvoj ravnoteži.

Osim toga, teško je navesti neku dobru i za državu Bosnu i Hercegovinu korisnu političku odluku koju je Tihić donio u posljednjih nekoliko godina. Sjetimo se samo sramne prudske epizode i pregovaračkih uvoda u podjelu Bosne i Hercegovine ili njegovih besmislenih izleta po Beogradu tokom kojih je predsjednik SDA sa svojim najbližim saradnicima ( od kojih su ga neki do jučer po sarajevskim kafanama optuživali za teški kriminal-od navodnih porodičnih apartmana na Jadranu do šurovanja sa tajkunskom mafijom) u kabinetu predsjednika Srbije Borisa Tadića izigravao „bošnjačkog Dodika“ spremnog na bošnjačko-srpsku saradnju lišenu svih institucionaliziranih međudržavnih i diplomatskih pravila.

Tihićev konačni obračun sa Izetbegovićem

Da ne bi u nedogled nabrajali i podsjećali na sve Tihićeve kadrovsko-političke promašaje ( Branković, Bičakčić, Džaferović, protesti boraca, Razvojna banka, BH telekom, Arzija, ...) ovoga puta ćemo tek primjetiti da je predsjednik SDA nakon što je postao duboko svjestan nepopravljivo poljuljanog ugleda u javnosti ali i u vlastitoj stranci, odlučio da predstojeće izbore iskoristi kako bi u ring sa Silajdžićem ugurao nekog od svojih unutarpartijskih političkih protivnika koji mu još uvijek stoje na putu potpune privatizacije SDA.

Naravno, najidealniju osobu za vrlo izvjesni poraz u predsjedničkoj utrci sa liderom Stranke za BiH za Tihića predstavlja njegov najozbiljniji konkurent i sin osnivača stranke „muslimanskog povijesnog kruga“ Bakir Izetbegović. Ukoliko Izetbegović zagrize Tihićevu udicu i prihvati predsjedničku kandidaturu, to će bez sumnje predstavljati najkonkretniji uvod u duboke podjele unutar SDA i, vrlo izvjesno, početak ozbiljnijeg političkog marginaziranja te stranke. Zašto bi to bilo tako- već čujem kako se pitaju Tihićevi partijski klimoglavci redom regrutirani iz SDA-ovih „republičkosrpskih“ odbora? Jednostavno, poraz od Silajdžića će biti Izetbegovićev drugi veliki promašaj u nepunih godinu i po dana. Kada je krajem maja prošle godine na 5. Kongresu SDA u vješto dirigiranom glasanju poražen od Tihića, mnogi su biološkom nasljedniku Alije Izetbegovića predviđali kraj političke karijere. „Princ“ je, ipak, preživio ali se tome ne bi smio nadati u slučaju novog izvjesnog poraza. Izetbegovićev ionako marginalizirani utjecaj u SDA u slučaju debakla od Silajdžića još više će „kalirati“, a pravo je pitanje i koje će statutarne odredbe Tihić i njegovi saradnici u tom slučaju primjeniti prema svom „poraženom kandidatu“.

Ne zaboravimo da se Tihić u proteklim godinama dokazao kao izuzetno osvetoljubiv političar čija je sujeta prelazila čak i bosanskohercegovačke granice ( „Imam bolje odnose sa Tadićem nego sa Silajdžićem“) i zato ne treba sumnjati da je za samo četiri godine zaboravio svojevremene Izetbegovićeve pokušaje da makar i na vanrednom Kongresu smijeni glasački deklasiranog predsjednika SDA na izborima 2006.

Šamac-Sarajevo to je naša meta

Bez obzira na to hoće li Izetbegović sutra na sastanku u Bosanskom Šamcu progutati ili odbiti Tihićevu zabačenu udicu ( I sam izbor rodnog mjesta gdje redovno u lovu provodi vikende za održavanje sjednice Predsjedništa SDA BiH pokazuje Tihićev poludiktatorski politički karakter u vođenju stranke) politička budućnost šefa poslaničkog kluba SDA u državnom parlamentu ozbiljno je ugrožena. Naime, ukoliko ne prihvati Tihićev ultimatum, Izetbegović sa sigurnošću može računati na to da ga svemoćni šef SDA ( zloupotrebljavajući zamršenu stranačku infrastrukturu za vođenje vlastitih ratova) postavi na neku od potencijalno gubitničkih pozicija na izbornim listama SDA. Za početak će biti dovoljno da Tihić sam sebe u sarajevskoj izbornoj jedinici imenuje za nositelja liste za državni parlament i da pozivajući se na gender pravila na drugu poziciju postavi neku od zvučnijih aktivistikinja kompromitirane Asocijacije žena SDA. U tom slučaju Izetbegović ni uz najbolju volju i trud neće osvojiti dovoljan broj glasova za direktan „plasman“ u državni parlament.

Dakle, kako god okrenemo, Izetbegović s velikom vjerovatnoćom gubi naredne izbore čime najkraće do 6. Kongresa SDA prestaje biti ozbiljna unutarstranačka opozicija svom osvetoljubivom predsjedniku. Sve to govori da će nakon oktobra ove godine jedini stvarni izborni pobjednik postati Sulejman Tihić. On će čak i sa poraženom SDA ostati „važan i poželjan politički faktor u BiH“, stranački čelnik koji će i ubuduće ignorirati zvanične državne institucije Bosne i Hercegovine pa u društvu Mirsada Kebe i SDA-ovaca iz Republike Srpske „pregovarati“ sa Dodikom i Čovićem, sa Tadićem i Josipovićem, sa Kosor i Cvetkovićem...

(zurnal.info)

Milion maraka zaradio bi državni poslanik ako bi zaredom imao četiri mandata. Sa jednim može za četiri godine kupiti novi stan, dva auta, vikendicu, štedjeti, ići na ljetovanje i mjesečno trošiti hiljadu maraka. Naši političari najplaćeniji su u Evropi u odnosu na građane koje predstavljaju

Naš državni parlamentarac sada može za samo jedan svoj mandat kupiti novi stan od 70 kvadrata u Sarajevu, vikendicu, dva nova auta, svake godine sa suprugom otići na luksuzno ljetovanje i uštedjeti 10.000 maraka a uz sve to mjesečno mu ostane jedna prosječna bh. plata. Sa preko pet hiljada maraka mjesečno on vrijedi kao skoro šest prosječnih Bosanaca i Hercegovaca. Uz pomoć istraživanja banjalučkog Centra za istraživanje i studije Gea Žurnal analizira šta domaći političari steknu za samo jedan mandat i koliko se to razlikuje od običnih građana te političara u Evropskoj uniji.


Opušteno i skupo

Svaki državni poslanik, bez obaveze da dođe na posao ili bilo šta radi, za četiri godine svog mandata ima zagarantovanu zaradu od oko 250.000 maraka. “Siromasi” iz federalne odnosno Skupštine RS-a zgrnu 127.000 odnosno 160.000 maraka. Ovo su samo osnovne plate a na ukupna primanja u koje ulaze naknade za rad u komisijama, paušali i ostale đakonije slobodno dodajte po 30 posto na sve ove iznose. Poslanik tako za sedam mjeseci zaradi četverogodišnja primanja radnika sa prosječnom platom, radnika u industriji za pet a penzionera za tri. Radnici nemaju nikakve dodatke na plate! Možemo to reći i ovako: Sadik Bahtić, naprimjer, za tri dana zaradi prosječnu mjesečnu penziju a za jednu radnu sedmicu prosječnu bh. platu. Bahtić uz to radi i u pošti u Bihaću pa svu svoju poslaničku zaradu može ostaviti na stranu. Da ne bude zabune, ovo se odnosi na sve Bahtićeve parlamentarne kolege. Ako bi nekim slučajem on ili neki drugi poslanik dobili za redom četiri mandata postali bi milioneri! Sa druge strane, za sve nabrojano, prosječnim stanovnicima ove zemlje teško da bi pošlo za rukom i za pet puta duže vrijeme doći do blagostanja koga u jednom mandata uživa državni poslanik.


Najplaćeniji političari u Evropi

U zemljama EU, čemu navodno težimo, plate parlamentaraca nigdje nisu veće za više od tri puta od prosječne plate. U Norveškoj i Belgiji političari na najvišim pozicijama imaju jednu i po prosječnu platu, Njemačkoj i Latviji duplo veće od nacionalnog prosjeka. Sa dvije i po prosječne plate poslanik u Sloveniji je za nekoliko procenata iznad evropskog prosjeka. Po ovim kriterijima hrvatski i srbijanski poslanici ispunjavaju evropske standarde i neće morati prilagođavati svoje plate kako bi ušli u najjaču ekonomsku uniju država na svijetu. Naši državni poslanici morat će prepoloviti svoje plate jer su duplo veće od standarda EU. U Narodnoj skupštini RS-a smanjenjima su spustili platu na četiri puta veću od državnog prosjeka dok su federalni poslanici sa tri puta većom platom od većine stanovnika ove zemlje blizu granice evropske norme.

 

Predstavnici naroda ili lordovi?

Problem istraživanja GEA-e je što su analizirane samo osnovne plate bez dodataka koje se u BiH mjere u hiljadama maraka. Ako bi se umjesto plata posmatrala ukupna primanja bilo bi jasno da su njihove plate u odnosu na nas ostale više nego lordovske. Tome najviše imaju zahvaliti uvođenju PDV-a. Radnici koji pune PDV kasu u protekle tri godine imali su povećanje plate za oko 300 maraka ali su zato omogućili političarima u zgradi na Marijin Dvoru da sebi plate povećaju za cijelih 2.200 maraka.

Potrebno je naglasiti da se pomenuti događaji dešavaju u vrijeme kada upozorenja o očekivanim negativnim efektima svjetske ekonomske krize na domaću ekonomiju, a time i javne prihode, postaju sve ozbiljnija tema te kada su se ti efekti u BiH dobrim dijelom počeli materijalizovati, piše u izvještaju GEA-e gdje se dodaje da su smanjenja plata za deset ili 20 posto bila samo dodvoravanje narodu dok su raznim aktima, često i neobjavljivanim, plate ostajale iste ili čak i veće.

Bez ikakve sumnje se može reći da za samo jedan četverogodišnji mandat izabranici naroda mogu preći iz najniže u najvišu klasu. Plata im omogućava da kupuju, štede, luksuzno troše a državna služba da uzimaju neograničene kredite i otplate ih rekordnom roku. Prvom političaru koji uspije približiti plate radnika svojoj, halalit ćemo sve te silne hiljade. Ostali nemaju taj oprost, ali imaju sve ostalo.

(zurnal.info)

Ženski bend Effi Briest iz Brooklyna napravio je izvrstan debitanstki album u kojem se naslanjaju na kraut rock i post punk

Malopoznati šestočlani ženski band Effi Briest iz Brooklyna je objavio svoj debut album pod nazivom Rhizomes i odmah privukao pažnju. Ime za band uzimaju iz njemačke klasične novele iz 1894. godine od Theodora Fontane i filma legendarnog Rainera Wernera Fassbindera iz 1974. godine.Uranjajući poprilično u vode kraut rocka u svoj koncept uključuju Siouxsie and the Banshees, Public Image Ltd., Bjork i B-52s. Na albumu se nalazi devet numera, nema žestokih i sumanutih ritmova kao ni brzih gitarskih rifova, preovladava mračna atmosfera. Minimalizam je in u današnjoj muzičkoj industriji pa se tome priključuju i djevojke iz Effi Brista.

Na albumu se nalazi 9 numera koje podsjećaju na početke post punka, kako je to u svoje najbolje vrijeme radio PIL na neprevaziđenom albumu Second Edition. Sveopšti dojam je da album zvuči kao da je snimljen tokom sedamdesetih godina prošlog vijeka sa psihodeličnim opterećenjima koje je donosila tadašnja muzika. Glas Kelsey Barret liči na vokal Liz Bougatsos iz banda Gang Gang Dance s tom razlikom da djevojke iz banda Effi Brist znatno manje koriste elektronska pomagala od GGD.

Album otvara naslovna numera Rhizomes koja u početku djeluje uspavljujuće da bi se nastavila u znatno bržem tempu. Soliranje na gitari daje posebnu boji pjesmi a gitarske dionice su odsvirane na skoro istom principu na kojem to radi i Interpol. Slijedi odlična Long Shadow koja je objavljena kao singl a snimljen je i video spot, pun maljeva i mačeta.

Kao i sve numere sa albuma i ona počinje sa teškim tonovima. U prvom planu su udaraljke koje sa zaglušujućom bukom proizvode mračnu atmosferu praćenu cvilećom gitarom.

Treća numera Cousins počinje izuzetno harmonično, uključuje se PIL bas i pjevanje kojeg se ne bi postidjela niti Susan Ballion. S New Quicksand numerom sve se zahuktava sa predivnim uvodom na bas gitari i opet neizbježno režućim gitarama. U instrumentalnoj temi X predivnu bas gitaru majstorski vodi Elizabeth Hart uz snažne bubnjeve koje svira Corinee Jones. Mirror Rim je najslabija numera sa albuma koja previše po koncepciji liči na Björk.

U pjesmi Nights kombiniraju shoegaze nove generacije sa dream pop stilom, a album završavaju sa numerama Woodwoman i Shards gdje prekrasno prebiru po gitarskim žicama uz pjevanje Kelsey Barrett, koje se kreće u rasponu od nježnog i baršunastog tona do granice kada prelazi u neslušljivo vrištanje.

Izvrstan debitantski album.

(zurnal.info)

Javnost je ovih dana obradovana komentarom washingtonskog diplomanta i glavnog urednika najtiražnije dnevne novine u BiH koji je iznio sasvim originalnu tezu o povezanosti Svjetskog prvenstva u fudbalu i povećanja nataliteta, preciznije - stvaranja generacije mundijalčića

Prema njegovoj senzacionalnoj teoriji ljudi su tokom Mundijala seksualno aktivniji nego inače! Zbog čega? Naš seksolog ima odgovor – zato što su tenzije u domovima veće jer su nesretne žene u fazi povišene iritacije zbog zanemarivanja muškaraca. One pokazuju jasne znakove nervoze: lupaju šerpama, brundaju mašinama i napadno čiste stan. Adrenalin u domovima pojačavaju urlici vuvuzela i nenačitani TV komentatori, napetost raste do konačne kulminacije kada žena kaže, sasvim precizno: Teško se tebi nakon ovoga!

Nakon ove rečenice, očiglednog okidača radnje, erotski scenarij našeg uglednog analitičara vodi nas prema kulminaciji, koja se zavisno od rasporeda snaga u kući, može nastaviti lomom u spavaćoj sobi ili dramom u dnevnom boravku. Na tom mjestu smo vješto dovedeni u dilemu: da li će se sve završiti sladostrasnim vrhuncem u spavaćoj sobi gdje se nervozna kućanica smiruje energičnim ljubavnim zahvatom ili će se njeno brundanje primjereno kazniti precizno plasiranim udarcima u dnevnoj sobi.

Bilo kako bilo, nezadovoljna čistačica i brundačica će zbog svojih prijetećih opaski biti ukroćena kao i svaka goropad. Jer, kako piše cijenjeni erotoman: Koliko nas može kontrolirati hormone i odoljeti da im u poluvremenu ne puste na volju? On ima još jednu dilemu - da li "ono" treba obaviti odmah, dok su na TV-u reklame ("svega" 15 minuta) ili sačekati da sve prođe, da se nakupi dovoljno testosterona pa da se onda otćeifi, što će reći cijele noći merači u terapeutskom seksu ili, u drugoj varijanti, šenluči u edukativnom masakriranju.

Bilo kako bilo, trajalo koliko trajalo, nema sumnje da će goropadnicu pomenuta pažljivo razrađena metoda vratiti u kuhinju gdje će razdragano nastaviti sa uobičajenim higijeničarskim aktivnostima, a naš gazija će se u zasluženom rahatluku koncentrirano posvetiti piću, mezi i navijanju. Ako metoda ne uspije u prvom krugu, potrebno ju je ponoviti, a ako i tada ne bude odgovarajućih rezultata, nezasitnom kućanskom aparatu su uvijek na raspolaganju brojne sigurne kuće po Bosni i Hercegovini.

U nastavku prilažemo cijeli tekst revolucionarne metode.

Sead Numanović: Seks i lopta

Pored stalnih pitanja je li bilo ili nije bilo ofsajda, nemalo nas je koji dođemo u situaciju da mozgamo da li "ono" treba obaviti odmah, u poluvremenu ili sačekati da sve prođe pa da se otćeifi

Koliko poraste natalitet na planeti za vrijeme Svjetskog prvenstva u nogometu? I koliko li je ljudska populacija, uopće, seksualno aktivnija za vrijeme spektakla najpopularnije sporedne stvari na svijetu?

Nema sumnje da su tenzije u svakoj kući za vrijeme Mundijala veće!

Muški dio porodice uglavnom je zalijepljen za ekran, cuga neko piće, zoba kojekakve grickalice ili kusa mezu. Svako malo otpuhuje, skače, viče, a i lupa se po čelu i povremeno pljune čak u pravcu TV-a (i preko svega što je na stolu, naravno).

Ženski dio familije, pak, već je u fazi povišene iritacije zbog stalnog zanemarivanja koje iskazuju muškarci. Naglašeno lupanje šerpama u kuhinji, brundanje svakojakih mašina za veš i suđe, napadno čišćenje stana u pažljivo odabrano nevrijeme, više je nego jasan znak nervoze.

Tenziju bitno podižu i one ubistvene vuvuzele (ja što se namučih dok utrefih kako se zovu te južnoafričke trube!), od kojih nerijetko ne možemo čuti šta neki od naših smušenih i nenačitanih TV komentatora lupa u mikrofon (što, također, diže nivo adrenalina!).

"Teško se tebi nakon ovoga", poruka je koja, poput najgušće magle sa rastućim primjesama smoga, visi u zraku i uglavnom je odaslana od žena prema muškarcima.

Da li se ta prijetnja ostvari i u kojem obliku, ponajviše zavisi od rasporeda snaga u kući. Neki parovi svoje odnose rješavaju lomom u spavaćoj sobi, drugi dramom u dnevnom boravku!

E, sad! Koliko nas može kontrolirati hormone i odoljeti da im u poluvremenu ne puste na volju.

Malo je takvih karaktera. Muški rod je za vrijeme Mundijala u brojnim dilemama. Pored stalnih pitanja je li bilo ili nije bilo ofsajda, nemalo nas je koji dođemo u situaciju da mozgamo da li "ono" treba obaviti odmah, dok su na TV-u reklame ("svega" 15 minuta) ili sačekati da sve prođe, da se nakupi dovoljno testosterona pa da se onda otćeifi.

U svakoj kombinaciji - rezultat na kraju mora biti i u tome da je planeta bogatija za još jednu generaciju djece mundijalčića. I sasvim je nebitno jesu li ona začeta u poluvremenu ili nakon utakmice.

I zato - živio fudbal! Živio Mundijal!

Firma Dodikovog velikog majstora za gradnju Potemkinovih puteva uzela je skromni avans od 72 miliona KM za posao gdje Integral projektuje, revidira projekat, izvodi radove i vrši nadzor nad radovima. Naravno, sve to postoji samo na papiru, jer na gradilištu nema radnika Integrala. Tačnije, postoji jedan koji je čuo kako je njegov komšija vidio jednog koji vjeruje da je jednom prilikom naletio na Stankovićevog radnika

“Ovo je jedan od najvažnijih infrastrukturnih projekata, vjerovatno u mandatu ove Vlade, ovdje na ovom prostoru. Kada sam preuzeo mandat predsjednika Vlade, mi smo jasno u svom ekspozeu, kao obavezu Vlade RS u ovom mandatnom periodu, preuzeli obavezu da ćemo obezbijediti finansiranje, početak i izgradnju ovog zahtjevnog infrastrukturnog projekta, dakle, koji smo nazvali radno- Čemerno, koji treba da riješi problem klizišta, ali ono, što je još važnije, da spoji jedan i drugi dio RS i da omogući nesmetanu komunikaciju sa jasnom aspiracijom da postane najvažniji putni pravac koji će povezivati Srbiju sa ovim dijelom dole jadranske obale”.

Ovim riječima je premijer Milorad Dodik u septembru 2008.-e godine svečano otvorio radove na Čemernom, duboko svjestan da ih odmah može i zatvoriti, jer ne postoji nikakva šansa da oni ikada budu završeni. Sve što se do tada, ali i nakon tog “svečanog” trenutka događalo, svjedočanstvo je o pljački, javašluku i bezobzirnosti aktuelne entitetske vlasti, koja ne preza ni od najtežih prevara i obmana kako bi se dokopali narodnog novca. Sama činjenica da je Slobodan Stanković angažovan na ovom poslu, dovoljna je sama po sebi za spoznaju da je navodna izgradnja kvalitetnog puta preko Čemernog afera, čije stvarne razmjere će se moći spoznati tek kada laktaški režim bude smijenjen sa vlasti.

U TUNELU USRED MRAKA...

Odlukom od 9.10.2007. godine predsjednik Savjeta za razvoj RS odobrio je finansiranje projekta «trajno rješenje klizišta Čemerno na putu Gacko-Foča».

Predstavnici JP «Putevi RS» Ministarstva saobraćaja i veza i Ministarstva finansija potpisali su 6.12.2007. u Banjaluci Memorandum o sanaciji klizišta na prevoju Čemerno u vrijednosti od 75 miliona KM, što su stručnjaci okarakterisali kao optimizam, jer u ovaj drum, da bi poslužio svojoj svrsi, potrebno je bilo uložiti najmanje 120 miliona maraka. Naravno, ovako niska cijena je dogovorena kako bi Stanković preuzeo posao, a onda će naknadnim aneksima, aneksima i aneksima..., cijena značajno preći onu od 120 miliona.

Projektnu dokumentaciju na nivou izvođačkog projekta za prevoj Čemerno je 2002. godine uradio Urbanistički zavod iz Banjaluke. Zbog složenosti posla na ovom projektu angažovani su iskusni i priznati beogradski stručnjaci, a sva dokumentacija sastoji se od 14 knjiga u kojima su elaborirani svi potrebni elementi za građenje.

Na osnovu ove dokumentacije pripremljena je tenderska dokumentacija i raspisan tender na kojem je najpovoljniju ponudu dao Integral inženjering. Ugovor o izvođenju radova sa ovom firom potpisan je 15.05. 2008. godine, nakon čega dolazi do nevjerovatnog preokreta. Iz sasvim nepoznatih razloga u junu 2008. godine izmjenjuju se ključni dijelovi projekta kojima Stankovićeva firma i prije ulaska u radove povećava količinu radova, a time i ugovorenu cijenu. Npr. dužina tunela Čemerno se sa predviđenih 1.468 metara povećava na 1.757 metara, što je za 300 metara duže i pet miliona skuplje. Tu nije kraj priče, jer se u septembru taj tunel izdužio na cijelih 2.300 metara, odnosno kilometar duže od prvobitnog projekta i, naravno, dvadeset miliona maraka skuplje. Umjesto da nakon izmjene projekta ponovo raspiše tender, Mladen Lazendić, direktor Puteva RS, dozvoljava Integralu da radi projektnu dokumentaciju.

Na ovom mjestu kreće prava kriminalna zavrzlama, jer Integral ne samo da radi novi projekat, već i reviziju projekta. To je u nadležnosti Instituta za građevinarstvo, odnosno firme koja je u sastavu konzorcijuma Integral inženjering i čiji je vlasnik Slavica Stanković, supruga Slobodana Stankovića. Da bi se cijela ova mafijaška priča zaokružila, i nadzor nad izvođenjem radova dat je Institutu građevinarstva. Sve na jednom mjestu i u porodici Stanković.

Jasno je da su u cijelom ovom poslu JP Putevi samo prolazna stanica preko koje budžetske pare jure na račune Integrala, a odatle na privatne račune Stankovića i njegovog šefa Dodika. Navodne slučajnosti da jedna firma projektuje, revidira projekat, izvodi radove i vrši nadzor nad radovima nema nigdje na svijetu. To nije sve, jer odmah nakon potpisivanja ugovora u maju 2008. godine Putevi su uplatili avans izvođaču radova firmi Integral Ineženjering od 15 miliona KM, odnosno 20 posto od ugovorene cijene. Uobičajeno je da se uplati svega deset posto, a nepoznato je koja je banka, ako je to uopšte bila banka, dala garanciju za ovako visok avans.

Ako je neko pomislio da je na ovom mjestu kraj piči o avansiranju grdno se prevario, jer u julu prošle godine, kada nije bilo urađeno ni dva posto radova na izgradnji zaobilaznice, usplaćeno dodatnih 55 miliona maraka «Integralu». Učinjeno to bez bankovne garancije i bilo kakvog obezbjeđenja. (Znači, svi radovi će se odvijati na časnu riječ izvođača, i njegovu dobru volju da privede radove kraju.) Tim novcem, uz još neke sitnije uplate, isplaćen je u potpunost ugovor od 72 miliona KM za Čemerno. Par dana nakon ove uplate od 55 miliona na računu Integrala nije bilo ni jedne jedine marke. Stanković je bio bez para i nijedna banka mu tada, već duže od godinu nije htjela dati ni kredit niti garanciju. Pitanje je gdje su nestale pare i na čijim su računima završile, a pitanje je i kojim parama će se završiti Čemerno. Jer para više nema.

KOME TREBA PROJEKAT?

Ministar saobraćaja i veza Nedeljko Čubrilović tvrdio je prilikom potpisivanja Memoranduma o finansiranju radova (06.12.2007.godine) da će

izgradnja obilaznog puta sa velikim objektima (tunel od 2.300 metara i most dužine oko 320 metara), biti završeni do početka 2011. Od toga nema ništa, a i kada bi para bilo, cesta preko Čemernog neće biti gotova do kraja 2012. godine. Situacija na samom gradilištu je otužna: ne može se zapaziti značajno prisustvo radnika, osim onih iz ŽGP Sarajevo koji grade most. Sve drugo je sporadično prisustvo podizvođača (jedne male firme iz Banjaluke zadužene za radove na trasi i firme iz Lukavca koja izvodi radove u tunelu). Radnika «Intergral inženjeringa» uopšte nema na trasi, a prisustvo «megakorporacije» iz Banjaluke se ogleda u jednom jedinom čovjeku, koji je istovremeno izvođač radova, projektant i nadzorni organ.

Suštinski problem, koji će građane ovog entiteta koštati desetine miliona maraka, je što se radovi izvode bez projekta, pa nije jasno po čijim direktivama, proračunima i crtežima se radi, odnosno da li je za takav projekat, koji se na Čemernom implementira, uopšte izdata građevinska dozvola. Ako je dozvola i izdata, postavlja se pitanje da li je inspekcija ikada posjetila gradilište i utvrdila da li se radovi izvode u skladu sa projektnom dokumentacijom ili ne?! Prema onom što i laik može vidjeti na terenu, a i prema tvrdnjama stručnjaka, radovi se izvode prema sklonostima pojedinaca i njihovoj sposobnosti da počnu i završe pojedinu fazu radova.

Već na prvi pogled vidljivo je da ŽGP radi objekat (most Trnova Luka) koji nije bio predmet tenderske dokumentacije. U tenderu je bio sasvim drugi objekat (duži za oko 100 m i naslonjen na hrbat-gredu brda koje ga vodi do tunela Surdup). Sada, visinski položaj mosta je znatno spušten; on se naslanja na padinu, odnosno značajno se zasjeca u padinu i izaziva odronjavanje materijala a stvara se novo potencijalno klizište. Cilj projekta je bio da se obiđe čuveno klizište Čemerno, a novim rješenjem “Integrala” se izaziva novo klizište, koje će se morati sanirati i prije nego što put bude izgrađen. Prema navodima radnika ŽGP-a, već je morala biti urađena sanacija prvog stuba mosta upravo zbog promjene trase i loše nosivosti tla ispod njega. Jednostavnije rečeno, stub se srušio, pa su morali podizati novi. Posebna priča su elementi mosta od čelika koji će biti nosači na ovom mostu u surovim klimatskim uslovima (sa poslovično lošim održavanjem). Prema riječima stručnjaka, konstrukcija neće moći izdržati ni deset godina, a da ne bude podvrgnuta velikim popravkama.

Interesantna je i nova trasa puta od mosta do tunela Surdup gdje je, bukvalno, izmišljena serpentina, koja, takođe, nije bila predviđena projektom koji je bio dio tenderske dokumentacije.

Na tunelu Surdup (koji treba biti dugačak oko 300 metara) nema radova, osim ako magovi za maglu iz Laktaša ne smatraju čeprkanje po brdu i blatu, tunelskim radovima. Na glavnom tunelu Čemerno jedino se i odvijaju radovi. Do sada je firma CPM iz Lukavca probila oko 1.300 metara. Betonska obloga unutar tunela se još ne radi, a uslijed problema i neobučenosti došlo je i do teže povrede nekoliko radnika. Naravno, niko nije odgovarao.

NOVE PREVARE

Izvođač, to jest projektant, to jest nadzorni organ, to jest “Integral inženjering” i dalje smišlja nove prevare kako bi u narednom periodu obezbjedio potpisivanje novih aneksa sa novim milionima, a na uštrb posla koji je ionako preplaćen. Potrebno je samo preračunati koliko je izvođač uštedio novca skraćivanjem kapitalnih objekata na cesti, odnosno za koliko je povećao probleme bezbjednosti u saobraćaju primjenom maksimalno dopuštenih nagiba trase u tunelu i na mostu i ubacivanjem pomenute serpentine. Sve čega su se Dodik i Stanković dotakli, uništeno je, pa će tako klizište na Čemernom biti još gore, nego što je to bilo prije početka radova. Valjda je to i cilj kako bi se prikrila pljačka teška desetine miliona maraka.

EKSPLOATACIJA ŠLJUNKA U NACIONALNOM PARKU

U samom koritu rijeke Sutjeske (u okviru nacionalnog parka Sutjeska) eksploatiše se šljunak i drobi na licu mjesta, te se ugrađuje u nasip i beton potreban za građevinske radove. nijedna inspekcija nije smjela da preduzme bilo kakve korake, premda je riječ o teškom krivičnom djelu.

Očigledno je da Fatima Fatibegović, čelnica Ministarstva za prostorno uređenje, građevinarstvo i ekologiju nema snage niti hrabrosti da inspekcije pošalje na gradilište i utvrdi sva kršenja zakona.

Takođe, niti ovlašteni radnici Puteva RS nisu česti gosti na gradilištu. Od početka radova do sada su bili u tri navrata u trajanju od po pola sata - samo da bi bili viđeni, a ne da bi utvrdili šta radi izvođač i kako se krši zakon.

(zurnal.info)