Exile On Main Street, dupli album Rolling Stonesa z 1972. godine nedavno je doživio reizdanje. Ali, ne bilo kakvo. Na njemu su Mick Jagger i Keith Richards radili čitavih šest mjeseci, dotjerali izvorne snimke, ali i donijeli nam deset novih! I to nije sve. Postoje opravdane sumnje da je Mick Taylor uskrsao iz mrtvih i dosnimio neke dionice na albumu

Originalno izdanje albuma Exile on Main Street snimano je na francuskoj Rivijeri u vili Nellcote, izgrađenoj u 19. vijeku iznad zaliva Villefranche- sur – Mer. Tokom drugog svjetskog rata u vili je bio stacioniran štab nacističkih operacija za ovaj dio Evrope. Keith Richards se u nju uselio s porodicom i interventnim timom dilera. Vremenom su im se pridruživali kojekakvi čudaci, čudnih oblika i namjena, da bi uskoro u vili stalno boravilo čak 30 ljudi, a mnoge od njih ni Richards nije poznavao, samo su se ljubazno pozdravljali ispred kupaonica. Zabave nikada nisu prestajale, a tadašnja Keithova žena Anita Pallenbergh izračunala je da su trošili 7000 dolara sedmično (Keith je 1971. godine zarađivao 25 hiljada sedmično) i zabilježila da su stavke u kućnom budžetu ovako izgledale: 1000 dolara na hranu, 1000 za alkohol, 2500 za različite narkotike, a ostalo su bili troškovi iznajmljivanja vile.

U NACISTIČKOM ŠTABU

Oduševljen sasvim anarhičnom ali i inspirativnom atmosferom u vili, Keith je odlučio da će novi album snimiti u njenom podrumu. Obavijestio je ostatak benda, koji nije imao ništa protiv, iznajmio studijsku opremu i nastao je Keith's Coffe House. Stonesi su se rasporedili po sobama vile i snimanje je moglo da počne.

Novinaru Victoru Bockrisu (Lice Rock'n'Rolla, Šareni Dućan 2006., prijevod Lada Furlan i Mirslav Nikolac) Keith i Mick su otkrili svoje impresije o improviziranom studiju.

Mick: Snimali smo u Keithovom odvratnom podrumu, koji je izgledao poput zatvora. Ja volim snimati u prostorijama koje su prostrane. Bilo je nevjerovatno vlažno. Nisam to mogao podnijeti. Čim bih otvorio usta da zapjevam, ostao bih bez glasa. Vlaga je bila tolika da su se gitare raštimale do kraja svake pjesme.

Keith: Bilo je užasno vruće. Svi smo samo sjedili i znojili se i svirali, odjeveni samo u gaće. Tada sam se navukao na Jack Daniel's, jer pokušavaš završiti prateće vokale na nekoj pjesmi ili glavni vokal na pjesmi Happy i počneš gubiti glas. On ti daje još pola sata. Te pare ti pomažu, čovječe.

Richards je nedavno, u intervjuu za londonski radio XFM još jednom opisao snimanje:

- Bilo je vrlo teško raditi u rezidenciji. Sve je izgledalo nekako “hitlerovski”, poput ključanja bojlera. Bio je vrhunac ljeta te se sve lijepilo od znoja i prašine.

Snimanje Exilea nije ličilo na uobičajeni studijski rad. Bio je to maratonski session koji je trajao čitavo ljeto, 24 sata neprekidno. Dok bi se neki muzičari odmarali, drugi su se usviravali u podrumu.

Pred kraj snimanja neko je ukrao sve Keithove gitare, njih 11. Također, francuska policija je odlučila da istraži šta se to dešava na tom čudnom imanju, jer su dobili previše pritužbi o okupljanju sumnjivih tipova i nagim ljudima koji su ošamućeno tumarali po plaži. Uskoro su uspjeli prikupiti dovoljno dokaza da pokrenu cijeli slučaj, ali Stonesi su za to vrijeme već bili napustili Francusku. Tek 14. decembra policija je upala u vilu i pronašla dovoljno droge da Keith i Anita obezbijede dug boravak u zatvoru. Ostatak pjesama Stonesi su snimili na nekoliko drugih lokacija, ali nikada nisu uspjeli postići izvorni zvuk. Kako je Richards nedavno objašnjavao, u Nellcoteu je najupečatljiviji bio zvuk bubnja, ali ne može objasniti zašto, da li zbog podruma koji je izgrađen od betona ili zbog debelih naslaga prašine koja je prekrivala sve instrumente.

PREPUŠTANJE HAOSU

Četvrtog aprila objavljen je singl Tumbling Dice/Sweet Black Angel, a album se pojavio 26. maja. Omot je uradio fotograf Robert Frank, a prva kritika biula je kratka: Djelo grupe koja se prepustila potpunom haosu. Kritičar Paul Evans bio je precizniji:

- Ovo je najbolji dvostruki album u istoriji rocka. To je posljednje remek djelo Stonesa. Ovaj album predstavlja osjećajno preispitivanje upravo one etničke muzike koja je zapravo i stvorila same Stonese.

Stonesi na Exileu zaista nisu bježali od poigravanja sa svim žanrovima koje su u dotadašnjoj karijeri doticali. Pod uticajem Grama Parsonsa nastavili su sa usviravanjem countryja u pjesmama Loving Cup i Sweet Virginia, blues je snažno prisutan u nekoliko pjesama, Shine a Light je moćan soul gospel, sa Rip This Joint vraćaju se opsesijama iz mladosti, a sve obogaćuju bučnim pianom i nikada raskošnijim duvačkim aranžmanima. Ali, te 1972. godine činilo se da Exile nema hita koji nosi ploču i otvara album. All Down The Line, savršena Tumbling Dice, Happy i pomenuta Shine A Light publici su ulazile u uho tek na koncertima. Izdavačka kuća čak je pokušala nagovoriti Stonese da pročiste album i od njega naprave jedan vinil, ali oni su istrajavali u zamisli da naprave kompaktnu cjelinu na dvije ploče. Iako se odmah popeo na vrhove top lista u SAD i Velikoj Britaniji, bio je to finansijski promašaj. Što se svega ostalog tiče bio je to pun pogodak. Bio je to kreativni vrhunac Rolling Stonesa, ali i jedan od najvećih dometa popularne muzike do dana današnjeg.

Čini se da su i sami Stonesi tek sada svjesni šta su uradili te 1972. godine. Izgleda da su bile potrebne skoro četiri decenije da sjećanja iskrsnu iz heroinskog tupila. Mick Jagger je na promociji dokumentarnog filma o tom vremenu, Stones in Exile, izjavio:

- Pa znate li da je to bila odlična skupina muzičara. Imali smo Micka Taylora koji je radio na albumu, imali smo sjajnu sekciju na rogu. Radili smo svašta pomalo – svirali country, blues i gospel. Tako da mislim da je to bilo odlično vrijeme, a super je ponovo ga se sjetiti uz neke dodatne pjesme. Ja sam veliki obožavatelj albuma “Sticky Fingers”, ali posljednih šest mjesei proveo sam sa ovim albumom i shvatio koliko lijepog ima na njemu.

FANTOMSKI TAYLOR

Reizdanje Exilea urađeno je na poticaj šefova Universala. Da bi dali veći značaj svemu, tražili su od Stonesa da pronađu neke neobjavljene pjesme. Jagger je u početku sumnjao da postoje neki neiskorišteni snimci (ipak smo snimili dupli album) pa ga je prilično iznenadila čitava gomila traka u arhivi grupe. Na reizdanju Exilea Jagger i Richards radili su uz pomoć producenta Dona Wasa, inače velikog obožavatelja Stonesa. U jednom intervjuu objasnio je da je sve počelo tako što su mu Stonesi poslali stotine sati kojekakvih snimaka na trakama iz kojih je Was trebao izabrati pjesme sa sessiona u Francuskoj. Pričao je da je među tim trakama pronašao verziju pjesme Wild Horses s gudačkim kvartetom, kao i nekoliko odbačenih verzija Honky Tonk Women.

Od gomile snimaka izabrao je deset pjesama na kojima je radio sa Jaggerom i Richardsom. U odvojenim intervjuima za magazin Rolling Stone oni su objasnili svoj dio rada.

- Dodao sam neke udaraljke i neke vokale. Keith je ubacio gitaru ili dvije. I ja sam ubacio malo akustične gitare. Svi bubnjevi su bili izvanredni – objašnjava Jagger i dodaje da su i njega iznenađivali neki snimci koje su pronalazili.

- U jednom momentu Keith mi je rekao”Bože, mislim da Mick Taylor zvuči zaista dobro na ovoj pjesmi.” Složio sam se da zvuči fantastično a onda otišao na internet i saznao da na toj pjesmi ustvari svira B.B. King i da je snimljena prije samo desetak godina.

Iz studija u kojem se pripremalo reizdanje albuma izašle su glasine da je i Mick Taylor ponovo snimio neke gitare. Don Was je ovako komentirao te priče: Neću reći da to nije tačno. Jednostavno to neću negirati, ali je bio mnogo opširniji kada je trebalo da opiše ulogu Billa Wymana u zvuku benda:

- Moram reći da je Wyman genije. Oduševile su me stvari koje sam čuo da svira na ovim snimcima. Ali, on jednostavno nikada nije dobio mnogo pohvala za svoje umijeće. Bubnjevi jesu izvrsni, ali svi znaju da je Charlie najveći.

 HVALA KAPITALISTIMA

Nakon svega, pored umivenog Exilea dobili smo i deset pjesama koje nikada do sada nismo čuli. Neke od njih mogle bi se nazvati novim pjesmama Rolling Stonesa, poput Following The River za koju je Jagger napisao novi tekst i ponovo je otpjevao ili Plundered My Soul koja je rekonstruirana i iznova odsvirana. Tu su i alternativne verzije pjesama Loving Cup i Soul Survivor, zanimljiva Soul Divine sa duhom Briana Jonesa, I'm not Signifying, Dancing In The Light, Good Time Women, Title 5, Pass The Wine...

Nisu to pjesme koje daju novi kvalitet albumu Exile On Main Street, on je savršen baš onakav kakvog smo ga slušali na vinilima. Ali, one mogu apsolutno funkcionirati kao posebna ploča, koja je bolja i od mnogih regularnih Stones izdanja. U svakom slučaju, radi se o lijepom poklonu kojem ne treba gledati u zube čak i kada dolazi od kapitalista.

(zurnal.info)

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR

Tropska malarijska atmosfera. Rojevi mutiranih komaraca kao da nadiru sa svih strana i polako stežu obruč oko komentatorske kućice. Komentator Željko Vela kažiprstom rasteže ovratnik i tegobno uzdiše dok sve teže prati poletne crne mladiće koji nabijaju službenu Adidas loptu. Uz sam teren se vrte reklame službenih sponzora Sonyja, Vise, Emiratesa, McDonald’s-a, Castrola. Na velikom ekranu vrti se autić Hyundai-Kia motorsa. Poneki gledatelji piju piće službenog sponzora Coca-Cole i konzumiraju nešto od ostalih sponzora koji su ušli u okvir pomno odabranih predstavnika pojedinog proizvoda Fifa World Cup-a 2010., uz obaveznu ulaznicu od otprilike 125 milijuna dolara. Na stadionu je i nekakvo naguravanje. Redari odvode nekoliko Nizozemki koje nose haljine Bavaria piva, a svi vrlo dobro znaju da je jedino pivo koje se smije reklamirati na stadionu, Budweiser. Vela se osjeća sve nelagodnije. Mnogo toga ga podsjeća na kućnu atmosferu europske lige prvaka, gdje je sve tako ugođeno, njemački precizno, gdje nema niti rasističkih povika, niti baklji, ali svi ti primitivni ljudi sa vuvuzelama jednostavno ne prestaju ispuštati jednoličan hipnotički zvuk iz svojih truba. Zvuči kao da svi imaju barem po dvije. Kako su uopće kupili karte? Zar si to mogu priuštiti?

Sve se to radi za Afriku

Ali naš komentator nije jedini čiji samozaborav remete tisuće vuvuzela koje trube kako za vrijeme utakmica tako i po ulicama dugo prije i poslije utakmice. Tu su i horde drugih, redom neafričkih komentatora, igrača i televizijskih kuća koje su očekivale dobro poznatu koncepciju svjetskog prvenstva zapakiranu u afričku ambalažu. I svi redom su za jednostranu zabranu tih navijačkih rekvizita koji na gotovo sablasan način remete idilu oko neonsko-zelenih travnjaka.

A sve je toliko dugo i temeljito planirano za još jedno (te isto) svjetsko nogometno prvenstvo kakvo samo FIFA zna organizirati. Već kod samog prihvaćanja kandidature Južne Afrike za domaćina svjetskog prvenstva u Fifi su naglasili da to rade isključivo zbog njih, zbog novih ekonomskih prilika za obične afrikance, zbog turizma, razvoja nogometa i njegovog mirotvornog učinka na čitavu Afriku. Kompletna južnoafrička struktura moći se upregnula u raskošnu nogometnu kočiju koja napokon dolazi na afrički kontinent. Thabo Mbeki, sada bivši predsjednik Južnoafričke republike, je predvidio da će Svjetsko Prvenstvo biti trenutak “kada će Afrika stajati uspravno i kada će odlučno preokrenuti trend stoljetnog siromaštva i konflikta”.

Vlada Južnoafričke republike je shodno dimenzijama nadolazeće karavane odmah u startu odvojila pozamašnu količinu novca samo za gradnju i obnovu nogometnih stadiona na kojima će se održavati dobro podmazani gigaspektakl. Prvo je ta cifra trebala iznositi 357 mil. dolara, 2007. je narasla na 1.2 milijarde dolara, da bi 2008. bila zaokružena na 1.43 milijarde dolara. U dugoročnom planu infrastrukturnih obnova od 2006. do 2010. vlada JAR je uložila dodatnih 57 milijardi dolara. Većina tih obnova ticala se infrastrukture za Svjetsko Prvenstvo, a radilo se o nadogradnji željeznica, cestovnog i zračnog prometa te ostale arhitekture potrebne za proizvodnju “Europskog” štiha. Međutim, projekti koji na prvi pogled izgledaju kao da imaju opću dobrobit u vidu, kao što je npr. Gautrain - 80 km brze željeznice koja povezuje Johannesburg, Pretoriu i Međunarodni aerodrom Tambo – su se vrlo brzo ispostavili kao projekti za malobrojnu elitu na koje se, kako kaže federacija sindikata JAR, bespotrebno troši dok se zastarjeli javni prijevoz kojim se koriste siromašni potpuno zanemaruje.

Prava slika svjetskog prvenstva

Priča oko gradnje stadiona u Cape Townu je naročito interesantna. Naime, grad je uložio oko 45 mil. dolara na prilagodbu postojećeg Athlone ragbi stadiona u nadi da će se pedantna komisija FIFA-e smilovati i prihvatiti kandidaturu takvog obnovljenog stadiona. Međutim Athlone stadion se nalazi u starom dijelu grada gdje žive siromašniji građani, a to se FIFA-i nije svidjelo i prijedlog je odbijen. Jedan od predstavnika te puritanske organizacije je izjavio kako “milijarde gledatelja ne žele gledati dašćare i siromaštvo ovih razmjera na televiziji”. FIFA je štoviše inzistirala da se u pozadini novog stadiona koji će se izgraditi nalaze prekrasne Table mountains i vlasti su naravno “popustile” pred ucjenjivačima i sagradile novi stadion za dodatnih 350 mil. Dolara. Ista stvar se dogodila u Durbanu gdje se iz sličnih dekadentnih razloga “morao” graditi potpuno novi stadion za tristotinjak milijuna dolara dok se stadion, koji je doslovno preko ceste, ali opet u neprihvatljivom okružju, mogao obnoviti za djelić tog iznosa.

Kako to obično biva, mnogo je slučajeva i nasilne eksproprijacije zemljišta za potrebe svjetskog mnogometnog prvenstva i kada je takva megalomanska investicija u pitanju gotovo nikada se ne dopušta nekim beznačajnim zajednicama da se ispriječe njezinom ostvarenju. Primjer takvog otimanja se dogodio u pokrajini Mpumalanga. Stadion od 250 mil. dolara se počeo graditi na 118 ha zemlje koja je bila u posjedu Matsafeni zajednice. Zemlja je tek naknadno kupljena u potajnoj nagodbi sa predstavnicima zajednice za 140 000 dolara iako je takav način kupnje potpuno ilegalan budući da se odluke u toj zajednici donose, pogađate, direktno-demokratski i to uz potrebnih 75% podrške. Jimmy Mohlala, općinski glasnogovornik, nađen je mrtav nedugo nakon što je javno ukazao na tu nepravdu. Kada su iz te zajednice pokušali osporiti prodaju zemlje koju su naslijedili od svojih predaka, pokrajinska vlada je zaprijetila poništenjem druge sudske nagodbe u kojoj im je trebalo biti isplaćeno 9 mil. dolara odštete.

Pred buldožerima kapitala nisu ostale pošteđene niti jedine dvije škole na tom području. Naime, nakon što su Cyril Clarke Secondary School i John Mdluli Primary School predodređene za rušenje da bi se na njihovom mjestu napravio parking za stadion, učenici tih škola su doslovno pobješnjeli. Spaljeni su djelovi lokalne knjižnice, a tokom protestnog marša prema mjestu gradnje Mbomela stadiona na više mjesta paljene su gume. Veliki broj učenika uhićen je u tim prosvjedima.

Proslava humanosti u Africi?

Izjava izvršnog direktora svjetskog prvenstva Danny Jordaana da je ovaj turnir “proslava humanosti na kojoj se temelji Afrika” naročito dobro zvuči u kontekstu šminkanja gradskih ulica i protjerivanja izbjeglica na mjesta manje vidljiva javnosti. U takvim slučajevima su sudjelovali policajci kao što je Kwesi Matenjwa iz Durbana. Iz njegove izjave saznajemo kako se njegov grad počeo pripremati za prvenstvo još 2008: “2010. je pred vratima. Zbog toga što će se utakmice igrati i ovdje, ljudi iz raznih zemalja koji dođu u našu zemlju moraju imati sliku Južne Afrike i grada Durbana kao čistih mjesta, bez beskućnika i uličnih trgovaca. Zato su ljudi kao ja dobili zadatak da riješe određene prigovore. Jučer nismo uspjeli ispuniti takvu naredbu. Morali smo doći ovdje (u Albert park) i demolirati tamošnje nastambe. Ali to nismo sproveli jučer zbog suosjećanja prema ljudima koji tu žive, prema trudnicama i djeci. Zbog odgađanja rušenja izbjegličkih nastambi vjerojatno ću biti optužen za neispunjavanje naredbi nadređenih” (rušenje je sprovedeno dan poslije)

U korporacijskoj igri čija pravila određuje FIFA deklaracija da će ovo svjetsko prvenstvo biti prilika za mnoge obične Afrikance zvuči kao jeftina demagogija. Kada samo vidimo niz stranih sponzorskih giganata koji se reklamiraju na tom prvenstvu. Kada znamo da u građevinskim radovima sudjeluju “bjelačke” kompanije kao Group five, koja ima projekte od Afrike, preko istočne Europe do bliskog istoka, ili kao Murray&Roberts koja gradi doslovno po čitavom svijetu; kada znamo da prihodi od televizijskih prava idu FIFA-i, a ne kako bi čovjek pomislio, zemlji domaćinu; kada znamo da je većina koja je sudjelovala u gradnji stadiona i onih u osiguranju ili kriminalno potplaćena ili im uopće nije plaćena dogovorena svota o čemu svjedoče brojni protesti zaposlenika i brojni uhićeni; i kada znamo da osobe (najčešće žene) koje prodaju idombolo, braaied beef i razno povrće na štandovima pored stadiona moraju kupiti posebne pokretne kuhinje za otprilike 8 000 dolara da bi mogle konkurirati za prodajno mjesto ispred stadiona, dok su mjesta unutar samog stadiona rezervirana za službene sponzore, onda teško da možemo povjerovati dobro poznatim frazama o “nacionalnom interesu” u koje su prerušeni korporacijski vukovi.

Mamurluk nakon proslave

Šesnaest godina nakon što je Apartheid prestao djelovati u afričkom društvu i dalje vidimo fantomske obrise te segregacijske politike projicirane iz virtualnog prostora tržišta bez granica. Prvenstvo koje je organizirano za dobrobit svih Afrikanaca većina njih neće ni vidjeti, što zbog malog broja skupih ulaznica, što zbog prijetećih pendreka policije. Mamurno buđenje nakon velike proslave biti će buđenje u još nasilniju stvarnost koja se odvija daleko od objektiva TV kamera.

Sa novcem utrošenim samo na stadione se po procjeni ekonomista moglo izgraditi 90.000 kuća godišnje u periodu od 2006. do 2010., a taj novac sada ostaje kao javni dug koji pritišće već dovoljno polarizirano i onemoćalo društvo JAR.

Sve pripreme za prvenstvo kao i folklor oko prvenstva koje je u tijeku jasno pokazuju da je riječ o korporacijskom megaproizvodu i nepogrešivom hegemonijskom alatu jedne od najutjecajnijih organizacija svijeta. Unatoč tome što se prvenstvo održava u Africi, iskustvo je u punom smislu “zapadnjačko”, a na putu prema savršenom doživljaju stoje još samo nesretne vuvuzele. Perverzija eurocentričnog uma se najbolje vidi upravo u ovom slučaju gdje je mobilizirana čitava utjecajna javnost da se ukloni taj sablasni zujeći zvuk sa stadiona koji kao da podsjeća kolonizatore da u njihovoj stvarnosti još uvijek uporno postoje tragovi “Drugoga” koje nijedan izbjeljivač ne može u potpunosti izbrisati.

(zurnal.info)

Iako se zna da Arzija Mahmutović uživa izuzetnu podršku ministra Safeta Keše, malo ljudi zna da je to dijelom i zbog toga što je ministar Kešo u rodbinskim vezama sa reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem, tvrdi sagovornik Žurnala

Opštinski sud u Sarajevu ekspeditivno je donio rješenje kojim se poništava odluka Vlade KS-a o imenovanju Vasve Jajetović za direktoricu JU Djeca Sarajeva. Odluka Vlade donesena je 17. a sudsko rješenje samo dan kasnije, 18. juna, ali nije dostavljeno ni kantonalnom premijeru ni pravobranilaštvu. Dopis je premijeru stigao faksom iz JU Djeca Sarajeva, a javnost sada očekuje reakciju iz Vlade. Premijer Besim Mehmedić jasno je poručio kako će uložiti prigovor, a za Oslobođenje izjavio da dok je na premijerskoj funkciji neće dozvoliti da Arzija Mahmutović ostane direktorica.

Ipak, kako za Žurnal kaže jedan od uposlenika Ustanove, koji, kao i većina onih koji se odluče govoriti za medije to čini pod uslovom anonimnosti, borba koja mu predstoji neće biti nimalo lagana. Naime, Ministarstvo nauke i obrazovanja KS, za koje se odavno zna da je na čelu sa ministrom Safetom Kešom najjača podrška Arziji Mahmutović u svojim rukama ima jak pravni instrument: novi izbor Upravnog odbora Ustanove:

- S obzirom da se nakon ulaganja i usvajanja žalbe na imenovanje nove direktorice može raspisati konkurs za novi upravni odbor, za što ingerencije ima isključivo Ministarstvo, jasno je kojim se putem mogu razvijati stvari: od pet članova Ministarstvo imenuje jednog, koji će sigurno biti pristalica Arzije Mahmutović. I dva člana iz Ustanove također će biti za nju, s obzirom da će ih vjerovatno ona i izabrati. To su tri glasa za Arziju Mahmutović protiv dva člana iz Vijeća roditelja, tako da nije nemoguće da ona zaista i ostane na funkciji, tj. bude reizabrana. I premijer tu ne može ništa jer Vlada ima ingerencije za izbor direktora i v.d. a Ministarstvo Upravnog odbora – kaže.

O itekakvoj odlučnost da ostane na položaju direktorice JU Djeca Sarajeva govori i podatak da je svojim uposlenicima Arzija Mahmutović jasno poručila kako, citiramo, “nema šanse da idem, a ako i kad krenem zatvorit ću sve vrtiće” - tvrdi naš sagovornik.

Dio uposlenika JU Djeca Sarajeva, koji daje podršku Arziji Mahmutović, najavio je kako će, ukoliko sadašnji advokat Arzije Mahmutović Hakija Kurtović ne bude uspješan, ukoliko treba angažovati i novog advokata – Fahriju Karkina, kojeg bi, odlučni su, platili iz vlastitih džepova.

Sve što se dešava još jednom potvrđuje ono što javnost odavno zna – Arzija Mahmutović uživa podršku najmoćnijih ljudi u državi, zahvaljujući kojima se i uspijeva održati na ovom položaju uprkos brojnim protivljenjima. Naš sagovornik navodi da tek djelimično uspijeva ostati na funkciji zahvaljujući prvobitnim političkim dogovorima SDA i SBiH, jer su se upravo oko njenog imenovanja ove dvije stranke kasnije i sukobile:

- Da je samo to ona se ne bi mogla tako dugo održati. Ključ svega je Ministarstvo obrazovanja i nauke, ali ne samo preko stranačke linije. Iako većina zna da ona uživa izuzetnu podršku ministra Safeta Keše, malo ljudi zna da je to dijelom i zbog toga što je ministar Kešo u rodbinskim vezama sa reisu-l-ulemom Mustafom ef. Cerićem, kojem je izuzetno stalo da osoba kao što je Arzija Mahmutović, zbog njene politike vođenja vrtića, bude na čelu ove ustanove.

(zurnal.info)

Željko Komšić ponovo će biti hrvatski član Predsjedništva i to jedina poznanica ovogodišnjih izbora prema rezultatima istraživanja javnog mnijenja američke organizacije NDI. Druge dvije predsjedničke pozicije kao i sve ostale pozicije na svim nivoima vlasti još su daleko od predvidljivog. Žurnal analizira zašto SDP uvijek pobjeđuje u istraživanjima ali ne i na izborima, da li lažu ankete ili građani i šta je izborni problem Fahrudina Radončića.

TEORIJE ZAVJERE

Posljednje objavljeno istraživanje javnog mnijenja koga je za NDI radila agencija Ipsos potvrđuje da bi nacionalne stranke ponovo mogle pobijediti na izborima uprkos tome što se na vrhu spiska najvećih problema građana ne nalaze nacionalni već ekonomski problemi. Dino Đipa, vlasnik agencije Prism Research koja već godinama radi istraživanja javnog mnijenja pred izbore, objašnjava da građani vjeruju kako su upravo nacionalne stranke sposobne riješiti probleme nezaposlenosti, korupcije i kriminala.

Prema svim pokazateljima novi izbori koji će nas koštati više od 12 miliona maraka neće donijeti revolucionarne promjene ali ipak postoji nekoliko zanimljivih trendova. Stručnjaci za istraživanje javnog mnijenja kažu da je još uvijek rano za procjene izbornih rezultata ali je jasno da će najzanimljivije biti pratiti pad popularnosti SNSD-a i Milorada Dodika, izbor bošnjačkog člana Predsjedništva te rast popularnosti Fahrudina Radončića i Mladena Ivanića odnosno PDP-a.

SDP ubjedljivo vodi prema svim istraživanjima. Postalo je već uobičajno da se njihovi izborni rezultati ne poklapaju sa rezultatima istraživanja. Također je postalo uobičajno da se nakon objavljivanja rezultata anketa agencije za istraživanje optužuju za neistinito prikazivanje rezultata. Zaista, kako je moguće da SDP ima tako ubjedljivo vodstvo sve do dana izbora kada se ono istopi i ovu stranku stavi na drugo ili treće mjesto u Federaciji? Ipsos je prošle godine dobio nagradu za najbolju američku agenciju za istraživanje tako da je mogućnost da ova agencija ne prikazuje istinite rezultate apsolutno isključena.

- Ne postoji nikakva teorija zavjere – objašnjava Đipa i dodaje da se građani ustručavaju reći anketarima kako će glasati za nacionalne stranke: Mediji su stvorili ambijent u kojem je ljudima neprijatno reći da će glasati za nacionalne stranke. Nije im to prijatno izgovoriti preko usta.

Ljudi su pomalo paranoični da bi njihove odgovore mogli saznati članovi pozicione stranke i ugroziti njihova radna mjesta. Istraživanja telefonom dodatno pogoršavaju situaciju jer postoji strah da se oni prisluškuju. Tu je još jedan fenomen svojstven BiH: ljudi daju poželjne odgovore! U posljednje vrijeme taj se trend mijenja, kaže Đipa, pa su i rezultati sve približniji stvarnom stanju. To će se posebno poboljšati nakon popisa stanovništva jer su dosadašnja istraživanja rađena tek na osnovu procjena. Uz sve to tu je i 15 do 20 posto ispitanih koji ne žele da se izjasne ali će glasati na izborima. Dosadašnji trendovi su pokazali da ti glasovi uglavnom idu SDA i HDZ-u u Federaciji te SDS-u u Republici Srpskoj. Tek kada rasporedite ovaj procenat glasova zaista dobijete rezultate približno jednake onima na izborima.

RASTE NEZADOVOLJSTVO

Na rezultate anketa posebno utječe i to šta se dešavalo tokom istraživanja. U sedmici posljednjeg istraživanja ti su događaji mogli u velikoj mjeri utjecati na rezultate. Inicijativa da se obilježi stradanje vojnika u Dobrovoljačkoj i Brčkanskoj malti ponovo su podigle nacionalne tenzije dodatno podrgijane odbijanjem Harisa Silajdžića da se sastane sa srbijanskim predsjednikom Borisom Tadićem na sajmu u Mostaru iako je taj sastanak ranije bio dogovoren. Istraživanje je rađeno samo nekoliko dana prije velikih protesta boraca što je uveliko moglo utjecati na rezultat SDA i posebno Sulejmana Tihića, te Radončića sa druge strane čiji je Dnevni avaz danima ohrabrivao borce da se obračunaju sa federalnim vlastima i dovedu nova lica na njihovo mjesto.

Koliko zaista društvena dešavanja utječu na stav građana najbolje pokazuju istraživanja iz novembra 2009. godine. Neuspjeli butmirski pregovori doveli su do toga da tek svaki sedmi građanin BiH misli da zemlja ide u pozitivnom pravca i to je najniži procenat u posljednjih pet godina. On se zadržao i do danas i po svim procjenama bi trebao utjecati na rezultate izbora. Na to posebnu pažnju mora obratiti SNSD čijih se polovina nezadovoljnih glasača danas pretvorila u sedam od deset.

Žurnal je uz pomoć istraživanja u posljednjih pet godina i izbornih rezultata sastavio listu stranaka sa nazjanimljivijim izbornim trendovima.

SDA – RAZNI FRONTOVI I DOMAĆI IZDAJNICI

Sedmica u kojoj su rađena ispitivanja obilježena je svakodnevnim kritkama boraca na račun Sulejmana Tihića pa je on dospio na prvo mjesto u Federaciji po nepovoljnom mišljenju birača o njemu. Tihić odavno nije miljenik Islamske zajednice odnosno reisa Mustafe Cerića, bitnih faktora za dobar izborni rezultat, a od kada je Radončić i zvanično u politici, SDA ne može računati ni na pomoć Avaza.

Izborni adut: Stabilna baza

SDA ima jednu od najstabilnijih izbornih baza u BiH. Mada procenti u izbornim anketama variraju, ako se pogledaju rezultati izbora jasno je da postoji određen broj ljudi koji će bez obzira na sve glasati za ovu stranku. Trenutno su na 12 posto sigurnih glasova ali među četvrtinom neizjašnjenih sigurno se nalazi veliki broj glasova za ovu stranku.

Izborni problem: Liderstvo

Svaki peti stanovnik BiH odlučuje za koga će glasati na osnovu mišljenja o lideru stranke. Sulejman Tihić i Bakir Izetbegović imaju najveće procente negativnih mišljenja u BiH.

SDP – LOŠE RASPOREĐENI GLASOVI

Svaki peti opredjeljeni birač izabrao bi SDP ako bi se izbori održali sljedeće sedmice i ova bi stranka bila pobjednik na državnom nivou. Problem SDP-a je što isto toliko ljudi ne želi da se izjasni u anketama. Do sada se pokazalo da simpatizeri SDP-a nemaju problem u anketama reći svoje opredjeljenje što se ne može reći za nacionalne stranke. Tako SDP zadrži procenat glasača iz anketa ali raspoređivanjem neizjašnjenih drugim strankama ponovo dolazi na treće mjesto u Federaciji.

Izborni adut: Željko Komšić

Član Predsjedništva Željko Komšić već je četvrtu godinu za redom popularniji od svih svojih protukandidata zajedno. On je ujedno i jedini političar koji ima pozitivnu ocjenu kada se saberu pozitivna i negativna mišljenja glasača. Zanimljivo je da njegova popularnost među Hrvatima u BiH raste u posljednje dvije godine pa sada svaki četvrti ima pozitivno mišljenje o Komšiću dok o Draganu Čoviću pozitivno misli svaki treći Hrvat. SDP-ov problem je što su na prošlim izborima čak i u najpovoljnijim izbornim jedinicama kao stranka teško osvajali polovinu glasova Željka Komšića.

Izborni problem: Loše raspoređeni glasovi

SDP u ukupnom zbiru glasova ne zaostaje puno za SDA i SBiH ali su ti glasovi po njih loše raspoređeni. Loše rezultate redovno imaju u izbornim jedinicama koje donose najviše mjesta u skupštinama.

SNSD – SIGURAN PAD U POSLJEDNJE ČETIRI GODINE

SNSD je u slobodnom padu, ali Milorad Dodik i njegova stranka i dalje imaju podršku kakvu stranke u Federaciji mogu samo poželjeti. Ipak, na narednim izborima Dodik će teško imati apsolutnu većinu. Sa više od 53 posto sigurnih glasova 2007. godine SNSD je u 2008. izgubio više od deset posto glasova. Kako pokazuju istraživanja ti glasovi tada nisu otišli niti jednoj stranci, ljudi su jednostavno postali neopredjeljeni. U prošloj godini te su glasove pokupili SDS i PDP, a SNSD je izgubio dodatna dva procenta prošle godine. I dalje imaju duplo više osiguranih glasova od SDS-a ali je cifra od 39 posto podrške u RS-u najniža u posljednje četiri godine.

Izborni adut: Slaba opozicija

Šansu da dobije i ove izbore SNSD može zahvaliti neorganizovanoj opoziciji. Međutim, čak i da se trend pada SNSD-a nastavi teško da će on pasti toliko nisko da oni ne dobiju izbore. Rezerva od skoro polovine sigurnih glasova u RS-u teško da se može izgubiti do oktobra.

Izborni problem: Nezadovoljstvo građana

Samo od prošle godine broj ljudi koji smatraju da SNSD može smanjiti nezaposlenost pao je sa 13 na 11 posto a za isti procenat je smanjen broj ljudi koji smatraju da im ova stranka može zaštiti nacionalne interese.

PDP – DOBAR IZBOR, ALI DRUGI

PDP i Mladen Ivanić zabilježili su u posljednje tri godine najveći rast popularnosti u Republici Srpskoj. Dok je SDS uglavnom zadržao glasače sa prošlih izbora, PDP stalno “raste” po svim kriterijima. Za sada su treći u trci za pozicije u Narodnoj skupštini RS-a sa solidnih devet posto u odnosu na četiri od prije pola godine. Ujedno su prvi na listi takozvanog drugog izbora što znači da će pokupiti većinu izgubljenih glasova SNSD-a.

Izborni adut: Pravovremena opozicija

Odluka Mladena Ivanića da izađe iz vlasti očito se pokazala ispravnom i PDP-u donijela dragocjene glasove.

Izborni problem: Vrijeme

Pitanje PDP-a je da li će do izbora imati dovoljno vremena da sa skromnim kapacitetima “nabilda” svoje procente i postane barem druga po jačini stranka u RS-u iza SDS-a za kojim na državnom nivou kaskaju za četiri procenta.

HDZ – KOMŠIĆ JE KRIV ZA SVE

HDZ je, sa šest posto podrške među biračima koji su već odlučili za koga će glasati, i dalje najjača hrvatska stranka u BiH. Ovo istraživanje pokazuje da bi oni mogli ponoviti izborne rezultate od prije četiri godine. Ako je suditi po ovoj anketi, na povratak u Predsjedništvo ne mogu računati a postoji i mogućnost da dio njihovih glasača svoj glas povjeri Željku Komšiću. Ono što bi im na federalnom nivou moglo pomutiti račune jeste jaka opozicija ali i kada se saberu glasovi opozicionih stranaka dobije se tek izjednačen rezultat. Uz procenat iz “rezerve” odnosno neizjašnjenih birača, HDZ može računati na prvo mjesto kod Hrvata. Gotovo 70 posto njihovih birača bi podržalo koaliciju i sa strankom koja im se ne sviđa pa je HDZ-u ostavljeno dovoljno prostora da izbornom matematikom ponovo dođe do vlasti.

Izborni adut: Tradicija

Polovina dosadašnjih simpatizere HDZ-a glasa kako su i navikli. Samo pet posto sigurnih birača HDZ-a će glasati jer HDZ štiti njihove nacionalne interese tako da bez obzira ne predizbornu kampanju, HDZ može računati na svoju glasačku bazu.

Izborni problem: Željko Komšić

Ivo Miro Jović se ponašao kao dijete kome su nepravedno oduzeti slatkiši u izbornoj noći 2006. godine pa su ga od kamera morali skloniti u drugu sobu. Tako se, manje više, ponaša i cijela stranka od tada a to se posebno vidi na početku ovogodišnje utrke za ugodne fotelje.

Dragan Čović je nedavno izjavio da bi njihovoj kandidatkinji za ulaza u Predsjedništvo Borjani Krišto bilo dovoljno 130.000 glasova i da će napustiti politiku ako se to ne desi. Čović je procjenu napravio na osnovu 116.000 glasova za Željka Komšića na prošlim izborima ali je pritom zaboravio da je Komšićeva popularnost od tada drastično porasla, čak i među Hrvatima.

SBB – MALO LJUDI POZNAJE RADONČIĆA A NI ONI NE MISLE NAJBOLJE O NJEMU

Broj građana BiH koji se identifikuju sa stavovima SBB-a se od prošle godine povećao za četiri puta ali ne i broj onih koji bi na glasačkom listiću zaokružili ovu stranku. Uprkos velikom rastu u ukupnom zbiru ova stranka ne prelazi pet posto ni na jednom nivou vlasti.

U isto vrijeme, dok raste broj pristalica SBB-a gotovo identičan broj glasova gube SBiH i BPS Sefera Halilovića. Rast popularnosti i četiri posto koje bi dobio da se izbori održavaju sada SBB prije svega može zahvaliti nezadovoljstvu građana ostalim strankama. To se jasno može vidjeti kroz stav građana o sposobnosti ove stranke da riješi najveće probleme BiH poput nezaposlenosti, kriminala i ekonomskih problema gdje su uglavnom dobijali dva posto i ta cifra u odnosu na prošlu godinu nije rasla. Svojim skupovima širom BiH Radončić je donekle uspio nagovoriti građane da glasaju za njega ali ih još uvijek nije uvjerio da može riješiti njihove probleme. Silan trud da se dodvori borcima, između ostalog i dovođenjem Dževada Rađe, predsjednika boračke organizacije u SBB, čini se da nisu dali željeni rezultat. Procenat građana koji misle da SBB može riješiti boračke probleme povećao se tek sa jedan na dva posto u posljednjih šest mjeseci.

Izborni adut: Dnevni avaz

Najveći izborni adut Saveza za bolju budućnost jeste Dnevni avaz. Prema istraživanjima iz 2008. godine o izvorima političkih novosti glasača, Avaz se nalazi odmah iza tri javna emitera.

Izborni problem: Neprepoznatljiva lica

Radončić još uvijek nije uspio povezati ime Dnevnog avaza sa svojim i imenom stranke. Skoro četvrtina ljudi u BiH uopšte nije čula za njega. Iako njegova popularnost značajno raste teško da će do oktobra imati vremena da prvo bude prepoznatljiv svima a onda da nagovori glasače da baš njemu daju svoj glas. Za sada se Radončić nalazi na dnu liste političara o kojima ljudi imaju pozitivno mišljenje.

SBIH – STRANKA JEDNOG LICA

Pad popularnosti Stranke za BiH u posljednje dvije godine je toliko velik da bi odustajanjem Harisa Silajdžića od politike ova stranka završila ispod izbornog praga. Uspjeh stranke će zavisiti isključivo od njega. Birači ovu stranku smatraju jednako sposobnom da riješi njihove probleme kao i nedavno osnovani SBB. Prema mišljenju birača Silajdžić je sve manje blizak običnim ljudima, sve manje razumije njihove probleme a povjerenje u njega je sa 49 posto u 2007. za samo godinu spalo na 27 posto. Njegov najjači adut je bilo mišljenje građana o njemu kao sposobnom političaru ali takvo mišljenje od polovine 2007. godine nezadrživo mijenjalo, na gore. Na listi najpozitivnijih političara u BiH nalazi se tek na šestom mjestu, a u Federaciji tek na četvrtom. Na listi najnegativnijih političkih pojava u BiH je na drugom mjestu, odmah poslije Milorada Dodika ali nešto bolje stoji u Federaciji gdje manje ljudi o njemu misli loše nego u Tihiću. Prema posljednjim rezultatima NDI-ja Silajdžić u utrci za predsjedništvo ima dva procenta manju podršku od Tihića. U istraživanju Prism Researcha gdje je anketiranim građanima postavljeno otvoreno pitanje za koga će glasati a ne lista političara, Silajdžić ima prednost u odnosu na Tihića.

Izborni adut: Ejup Ganić

Stranka za BiH ima već uhodane trendove između izbora. Šest mjeseci nakon održanih izbora njihov rejting počne nezadrživo da pada i tako je sve do nekoliko mjeseci prije narednih izbora. U augustu 2006. godine i stranka i Silajdžić bili su jedini sa pozitivnim skorom među Bošnjacima. SBiH je imala pozitivan rejting od 17 a sam silajdžić od 26. U martu 2008. godine stranka je pala na samo plus dva a Silajdić na plus tri. Broj građana koji bi glasali sa SBiH se prepolovio u 2008. godini, a danas stoje na tek četiri posto sigurnih glasača što je jednako Radončićevom SBB-u. Od polovine Bošnjaka koji su nedugo nakon prošlih izbora smatrali da se Silajdžiću može vjerovati taj se broj za samo godinu dana smanjio na svakog trećeg Bošnjaka. Ostale stavke kao što su bliskost sa običnim ljudima, razumijevanje šta ih brine i sposobnost također su se drastično smanjivale.

Izborni problem: Neispunjeno obećanje

Posljednje istraživanje pokazuje da tek jedan od deset glasača bira stranku zbog izbornih obećanja ali skoro polovina onih koji neće glasati to neće uraditi zbog neispunjenih izbornih obećanja. Kako je na prošlim izborima rekao da ne obećava ništa osim ukidanja Republike Srpske, Silajdžiću bi više od kampanje trebao David Koperfield da na tren učini da ovaj entitet nestane.

SDS – MOŽE LI SE TADIĆ NOSITI SA DODIKOM?

Pored Dodika i njegovog SNSD-a SDS izgleda kao najjača mala stranka u Republici Srpskoj. Sve do 2008. godine SDS je drastično gubio popularnost da bi prije dvije godine taj trend prvo stao a onda se polako počeo mijenjati. Trenutno imaju tačno duplo manju podršku od vladajuće partije i to nakon što je SNSD izgubio dio potencijalnih glasača od prošle godine a SDS sa šest otišao na osam posto podrške. Poeni su uglavnom zarađeni na borcima čija je podrška SDS-u porasla kao i stav da ova stranka može smanjiti korupciju i kriminal.

Izborni adut: Ognjen Tadić

Ovaj advokat rođen u Sarajevu ima najniži stepen nepovoljnih stavova od svih političara iz RS-a. Njegova stranka nema nikakve šanse u trci za sprskog člana Predsjedništva ali Tadić u trci za predsjednika RS-a za Dodikom zaostaje nadoknadivih deset posto. U 16 posto anketiranih koji nisu željeli odgovoriti sigurno se nalazi dobar procenat poklonika SDS-a pa se Tadić možda već nalazi iza Dodika u okviru statističke greške od tri do četiri posto.

Izborni problem: Bezidejnost

Stanovnici RS-a od četiri ponuđene stvari kojima su zadovoljni kako ih sadašnja Vlada rješava najzadovoljiji su načinom zaštite nacionalne grupe. Kako je SDS do sada na izborima uglavnom nudio upravo to, teško da će to biti dovoljno da se pridobiju SNSD-ovi birači. Procenat onih što misle da SDS može zaštiti njihove nacionalne interese sa prošlogodišnjih šest je pao na pet posto i to je skoro tri puta manje od SNSD-a. Isto se desilo i sa stavom da ova SDS može smanjiti nezaposlenost.

(zurnal.info)

Da je ovo tekst o anonimnim ljudima bio bi potpuno nepristojan i neprofesionalan jer je baziran na prisluškivanju i zagledanju. Ali ovo je tekst o ambijentu na jednoj od najvažnijih sjednica Skupštine Kantona Sarajevo na kojoj su glavni akteri trebali donositi zaključke od opštenarodnog interesa. Biti ozbiljni, dostojanstveni i profesionalni. A evo šta su oni zapravo radili. S časnim izuzecima

Tematska sjednica Skupštine Kantona Sarajevo 16. juna ove godine. Tema - Analiza stanja vodozaštitne zone Sarajevsko polje. Znači, očekujem, bit će priče i o Vrelu Bosne. Zahvaljujući svojoj ekstremnoj neupućenosti kako novinari sjede odvojeno od zastupnika, na galeriji iznad, ulazim u salu i miješam se sa njima, zastupnicima. Ljubazna gospođa, poslije će se ispostaviti, zadužena za koordinaciju diskretne komunikacije među prisutnima, nakon početka sjednice šapatom me pita zar ja nisam trebala biti gore, na spratu? Kažem kako nisam znala, te za svaki slučaj pitam hoću li izaći. Ma ne, nema potrebe, kaže ona, tek da znate da novinari sjede gore. OK, kažem, drugi put ću i ja tako. Ako me ikad više puste unutra.

POGLED NA RAMENA

Iako sam naivno očekivala da će se zastupnici malo više pozabaviti problemom zagađenosti Vrela Bosne, jer nam svima prijeti ekspresan i nepopravljiv nestanak tekuće vode, nakon uvodnog izlaganja koje bi uspavalo i one bistrije glave, nekontrolisano, nesavladivo i mimo vlastite volje, pažnja i pogled lete mi na zastupnike u sali. Dosada na njihovim licima. Pogledi lutaju po mobitelima, stolicama, rasvjeti ili nešto obnaženijim ramenima zastupnica. S čuđenjem primjećujem kako je jedna od njih u providnim bijelim pantalonama ispod kojih se jasno vidi veš. Srećom, žena fino izgleda. Prostorija klimatizovana pa je, bez obzira na vanjskih trideset i nešto, u sali ugodno.

Pratiti ponašanje prisutnih mnogo je zanimljivije od izlaganja ministra Abida Šarića za govornicom koji prisutne podsjeća, stvarno je čovjek tako govorio, ne izmišljam, da je tradicija pijenja vode iz česme oduvijek prisutna na ovim prostorima, baš kao i običaj pranja auta i zalijevanja bašte, te postojanje javnih banja i toaleta, pa se, zarad budućih generacija, moramo potruditi da tako i ostane.

Dobro, mislim, ovo je tek početak, dok prekoputa sebe pratim kretnje drhtavih staračkih ruku. Udobno smješten u zastupničku fotelju, stariji gospodin bori se sa čepom od pola litre kisele vode koji mu je ispao na pod. Otpije gutljaj pa se sagne da ga dohvati, ali mu čep opet ispadne. Nekako ga savlada i sistematskim, sporim pokretima navrće ga na flašu od pola litre Sarajevskog kiseljaka. Tu kretnju ponavlja svakih 7 do 10 minuta, ali za tri i po sata (priznajem, pobjegla sam prije kraja) nekim čudom uspijeva popiti samo trećinu flašice. Nakon toga, u potpunosti se ograđujući od dešavanja u njegovoj okolini, kao da se nalazi na najmirnijem seoskom proplanku a ne usred rasprave od vitalnog interesa, a glasovi zastupnika su ptičiji poj, otvara novi broj jednog sedmičnog magazina, i, potpuno neometan od okruženja, posvećuje se uvodniku. Zavidim mu što ga predsjedavajući Zvizdić ne izbacuje iz takta kao mene svojom ljutnjom koja mu se cijelo vrijeme očituje na licu:

- Dobro, moram li ja bacat kašike da vidim ko će govorit a ko neće?! Tražio sam protkol! Da li predstavnici radnih tijela žele riječ?

- Ne, ne, čuje se polušapatom iz publike.

Zato za govornicu izlazi Jozo, nisam uspjela da čujem prezime, ozvučenje ispred predsjedavajućeg je stvarno bilo loše, i počne pričati tako zanimljivo da se uskoro opet gubim...

Ulazi Nermin Pećanac. Ivica Šarić uzima mobitel, gleda napadno u Pećanca i naginje se ka Zvizdiću, šapućući mu nešto, vjerovatno o bezobrazluku Nermina Pećanca. Gospođa iza mene govori susjedi:

- Pogledaj, 10 i 38, pogledaj kad dolazi.

Sjednica je trebala početi u 10, ali je kasnila 20 minuta:

- 10 i 38 i po – precizna je susjeda.

Čujem da tamo, u onim klupama baš najdalje od mene, nešto šušti. Pogledam bolje, kad predstavnici Općine Ilidža i nekog građanskog udruženja otvorili kesicu Odžačar bombona, i diskretno se goste, a nude i ovima u redu iza. Sa mjesta dopredsjedavajućeg Ivica Šarić ih poprijeko pogleda.

Sa govornice dopiru impresivni podaci o kraškim masivima, tradiciji bavljenja poljoprivredom na Ilidži, izgradnji vodovoda prije nekoliko desetina godina, upijanju azotnih čestica u ili oko biljke, broju grla stoke - krupne, sitne i peradi... uh. Kad je govornik Jozo završio, kaže prisutnima, o čemu sigurno svjedoče i TV kamere:

- Eto, izvinite, ja sam izašao zato što sam određen.

OVAJ PRIČA GLUPOSTI

U toku Jozinog izlaganja jedan od eksperata koji sjedi ispred mene, čije sam ime upratila, ali neću da kažem jer neću da ga brukam, šapuće nešto kolegici do sebe. Izgaram od želje da čujem šta kaže, a to i uspijevam kad se ona naginje i prenosi kolegi s lijeve strane:

- Kaže T... da ovaj priča gluposti.

Ne lezi vraže, T... nakon nekoliko minuta biva prozvan za govornicu. Za njega je ta prilika, izgleda, neočekivana, jer ustaje i u nevjerici gleda u Zvizdića koji ga je prozvao.

- Pa meni ste ovdje napisani, kaže mu Zvizdić.

No, dobro, ustaje T... i prilazi bini. Vidi se, čovjek nespreman, navodi neke opštepoznate globalne informacije. Ipak, mora mu se priznati, snašao se nekako.

Za to vrijeme, moj stariji komšija izašao je, uostalom, kao i polovina zastupnika, na pauzu. Njegov sedmičnik kruži po sali, moraju se ljudi nečim zabaviti. Po njegovoj rekaciji kad se vratio vidim da je sedmičnik uzet neovlašteno, bez pitanja, dok je odsustvovao.

Očekujem da će situaciju razdrmati predstavnik Udruženja građana Ilidža koji izlazi za govornicu. Ipak ljudi ispaštaju zbog nelegalne gradnje, a to je tema i ove sjednice. U svom izlaganju najavljuje kako će građani Ilidže, ukoliko se ne usvoji neka strategija koju žele, poduzeti radikalnije mjere. Pripremam se da mu priđem nakon sjednice i upoznam se. Čovjek je izgleda pravi aktivista. Odustajem, kad čujem kako zastupnici među sobom s podsmijehom komentarišu kako strategija ne može biti usvojena jer još uvijek nije ni izrađena. Čujem revolucionara kako se s govornice zahvaljuje Skupštini i kako nabrzinu izgovara napisano. Još kad ga poslije, baš prije početka diskusije, dakle, zanimljivijeg i, valjda, važnijeg, konstruktivnijeg dijela, vidjeh kako kupi stvari i odlazi iz sale, shvatam da stvarno nije ni čudno što se ništa ne mijenja.

Zahvalnost Kantonu i građanima Sarajeva iskazao je i predstavnik iz Općine Ilidža koji je u svojoj prezentaciji zahvalio građanima Sarajeva što ih interesuje pitanje Ilidže, što dozvoljavaju Ilidži da kompletno Sarajevo snabdijeva vodom i zahvaljuje “čimbenicima iz Skupštine” što su ustanovili da je ovo pitanje važno.

Odlučujem slijediti primjer Nermina Pećanca i Mirjane Deak koji nakon replika izlaze iz sale. Virim kroz prorez klatećih vrata i vidim Eminu Dubravić kako sjedi ispred sale, a eno i premijera. Izlašli na puš-pauzu. Oni će se vratiti, ali ja neću. Uostalom, odsjedila sam tu u komadu više nego većina njih koje plaćamo za to. Da čitaju novine, ćakulaju, jedu bombone i pričaju o novim baletankama. Ganjaju čepove po sali i šalju SMS-ove. Izlaze na polusatne puš pauze. Sve kritike spremno odbijaju pričama o predizbornim floskulama. Dok sva kanalizacija sa Igmana i Bjelašnice lagano klizi ka Bačevu donoseći fekalije u naše česme. Žao mi je samo što ne vidjeh koliko je vode uspio popiti moj komšija drhtavih ruku.

Vlada KS bez mjera za zagađenost vode

A sad ozbiljniji dio. Tema pete tematske sjednice Skupštine Kantona Sarajevo bila je Analiza stanja sa prijedlogom zaključaka za rješavanje problema u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje. Tokom rasprave aktivni dio zastupnika, uglavnom izrazio je nezadovoljstvo pripremljenim materijalom a Saša Magazinović iz SDP-a pozvao je Vladu da se “uozbilji i na pauzi donese drugačije zaključke, jer ovi ovdje ne znače apsolutno ništa”. Iako su Nermin Pećanac iz SDU i Šemsudin Hadrović iz BPS upozoravali da se mora govoriti i o problemu zagađenosti Vrela Bosne, s obzirom da se isto nalazi u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje, pa je to i jedna od tema, njihova inicijativa je izignorisana. Iz vladajućih stranaka upozorili su ih da se ne služe predizbornim trikovima. Ni Vlada ranije a ni Skupština jučer nisu donijeli nikakav zaključak u vezi s tim, iako zagađenost i fekalije s Igmana direktno ugrožavaju ovo područje.

Nisu čak ni smatrali da je neophodno zakazati novu, posebnu sjednicu u vezi s ovim problemom koji treba urgentno riješiti. Okrugli sto na Bjelašnici i inicijativu da se na Bjelašnici okupe članovi Vlade Kantona i održe vanrednu sjednicu o pitanju problema sa oborinskim vodama i zadnjim dešavanjima na Vrelu Bosne, pokrenuo je ZOI 84.

(zurnal.info)

Nije teško prognozirati policijski izvještaj: „Više NN lica je u ranim jutarnjim satima metalnim šipkama i zelenom bojom oštetilo spomenik Ivanu Pavlu drugom ispred Katedrale. Istraga o ovom incidentu je u toku a javnost će o svemu biti blagovremeno obaviještena

Predsjednik HKD Napredak dr. Franjo Topić prije dvije godine je bio najozbiljniji kandidat Stranke demokratske akcije za gradonačelnika Sarajeva. U to vrijeme predsjednik SDA Sulejman Tihić koristio je svaki nastup u bosanskohercegovačkim i medijima u Republici Hrvatskoj kako bi Topićevom promocijom pokazao „ljudsko lice“ vlastite stranke. Naravno, radilo se o običnoj prevari i javnom prodavanju magle na što sam, kad je trebalo, prijateljski upozorio i gospodina Topića tokom jedne naše jutarnje šetnje centrom grada u kojem sam rođen. Tihić iskreno ne vjeruje da je čelnik Napretka najbolji izbor za najvišu gradsku funkciju a čak da je i drugačije, teško da bi unutar vlastite stranke ikada dobio podršku za jednu takvu, SDA-u po svemu neprirodnu, odluku. Da je ova konstatacija apsolutno tačna pokazalo se ovih dana tokom rasprave oko postavljanja spomenika papi Ivanu Pavlu drugom ispred sarajevske Katedrale. Podsjećamo, odluku o sarajevskom obilježavanju sjećanja na „pučkog papu“ odobrilo je Općinsko vijeće Stari Grad još 2007. godine. U međuvremenu je na čelo ove sarajevske općine izabran bliski Tihićev saradnik Ibrahim Hadžibajrić. Početkom ove sedmice u Hadžibajrićevoj općini održana je javna rasprava o spomeniku Ivanu Pavlu tokom koje su se čule i otvorene prijetnje da će skulptura biti srušena istog dana kada se ( i ako se) postavi. Otvorene pozive na vandalizam i demonstraciju talibanske doktrine suživota u kojem nema mjesta za vjerske slobode ovdašnjih katolika ali ni prostora za odavanje počasti prijateljima BiH koje dolaze izvan „muslimanskog povijesnog kruga“ komentirao je i gospodin Topić, isti onaj čovjek kojeg je šef SDA iz čisto politikanstkih razloga pokušao „navući“ u gradonačelničku fotelju. „ Neshvatljivo je da nekom može smetati spomen - obilježje papi Ivanu Pavlu drugom, nakon svega što je učinio za katoličku crkvu i sve građane BiH. Podsjećam da je 263 puta govorio o BiH, koliko vjerojatno ni većina njezinih stanovnika nije govorila. Ovo je udar na Katoličku crkvu i multietničnost Sarajeva, čime se mnogi ovdje hvale“- rekao je Topić.

PRIJETNJA BEZ OSUDE

Sramotna je zapravo glasna šutnja institucija vlasti, političkih partija i takozvanih slobodomislećih intelektualaca povodom otvorenih poziva na vandalizam, vjersku isključivost i zabranu obilježavanja sjećanja na jednog iskrenog prijatelja naše zemlje i našeg grada. Protivnici postavljanja spomen-obilježja Ivanu Pavlu su rekli što su imali da kažu a sve se u konačnici svodi na prijetnju „da će biti ozbiljnog belaja ukoliko se papa ukaže pred Katedralom“! Gradonačelnik Sarajeva Alija Behmen nakon svega nedopustivo šuti (valjda je „gradski babo“ preokupiran nastupima njemu familijarno bitnih reprezentacija Danske i SAD-a na Svjetskom prvenstvu). Šuti SDP. Naše stranke nema ni na mapi. Liberali, „Građani“ Ibrahima Spahića, penovi, krugovi 99, brojne međunarodno honorirane nevladine organizacije, mediji...svi šute. Istina, svakog Sarajliju koji sanja da se jednog dana probudi u evropskom gradu donekle je ohrabrila (polu)reakcija Islamske zajednice koja je u Oslobođenju ponešto procijedila „o pogubnosti kreiranja klime vjerske i naciopnalne netrepeljivosti“. Ali reakcije sa, šatro, „ljepše, multietničkije, evropskije, tolerantnije“ strane Sarajeva još uvijek poražavajuće nema. Zaista je nekadašnja „kulturna prijestolnica Evrope“ spala na talibanski niske grane jer sve ono što se u Sarajevu još danas činilo potpuno nemogućim već sutra će da postane naša surova realnost. Ko je ozbiljan još vjerovao da će onaj Multietnički čovjek na Trgu Oslobođenja- Alija Izetbegović jednog dana osvanuti sa muškim gaćama. Već danas bi svaki onaj koji pokuša skinuti te iste gaće samog sebe svjesno i s predumišljajem izložio potencijalnom premlaćivanju od mješovitih vehabijsko-mahalaških jedinica koje redovno patroliraju strogim centrom glavnog grada multietničko-dejtonske BiH.

ZAŠTITIMO PAPU NAGAZNIM MINAMA

U cijeloj priči oko pape i spomenika zastrašujuće zvuči tahnički podatak koji je objavljen u medijima a prema kojem bi „skulptura visine oko tri metra trebalo da bude napravljena od materijala otpornog na sve vremenske uvjete i udarce“. Dakle, inicijatori projekta obilježavanja sjećanja na jednog istinskog prijatelja Bosne i Hercegovine u samom su početku računali da će „sarajevski papa“ kad-tad postati meta (da zamislimo futuristički policijski izvještaj) „više NN lica koji su u ranim jutarnjim satima metalnim šipkama i zelenom bojom oštetili spomenik Ivanu Pavlu drugom ispred Katedrale. Istraga o ovom incidentu je u toku a javnost će o svemu biti blagovremeno obaviještena.“ Zato u cilju promocije i potvrde nadaleko čuvene sarajevske škole multietničnosti i vjerske tolerancije oficijelno predlažem da općinske, gradske i kantonalne vlasti u Sarajevu budući spomenik Ivanu Pavlu izrade od najčvršćeg materijala i da u cilju „mirne Bosne“ statuu okruže adekvatnim minskim poljem. Istim onim kakvim je hiljadučetristo i kusur dana bilo okruženo i ratno Sarajevo. Ono zauvijek izgubljeno, moćno Sarajevo o kojem je Ivan Pavle drugi za svog života govorio tačno 263 puta.

(zurnal.info)

Krivično djelo počinio je prije četrnaest godina. Optužen je prije deceniju. Njegov je predmet preživio jednu reformu pravosuđa, četiri izmjene krivičnog zakona, dva suda, dva tužilaštva, petoro sudija, poslanički mandat, premijerski mandat i pet nepravomoćnih presuda. Bio je kriv. Bio je oslobođen. Bila je zastara. Onda je, opet, bio kriv. Potom je bio oslobođen. I sad mu se ponovo sudi. Po šesti put.

Ime mu je Enes Mujić. Premijer je Tuzlanskog kantona. Ne sjeća se kada je optužen. Zna samo da nije kriv. I zna da su za odugovlačenje procesa krivi drugi. Što je, naravno, tačno.

NIKO NIJE KRIV DOK SE NE DOKAŽE SUPROTNO

Bila je 2000. godina kada je Općinsko tužilaštvo Banovići podiglo optužnicu protiv Mujić Enesa, sina Ibrahimovog, zbog toga što je, kao načelnik Općine Banovići, 1996. godine oštetio Budžet, dodijelivši tuđe zemljište za izgradnju trafo-stanice. Na teret mu je stavljeno krivično djelo zloupotreba položaja i ovlasti. Općinski sud u Banovićima je dvaput presudio. Jednom ga je osudio, drugi put oslobodio. Obje presude su ukinute. Dvije godine kasnije ukinut je Općinski sud u Banovićima, a potom je, u reformi pravosuđa, ukinuto i Općinsko tužilaštvo Banovići. Predmet je preuzelo Kantonalno tužilaštvo Tuzla, a sudilo se na Općinskom sudu u Živinicama.

Došla je onda 2006. godina. Mujić Enes je u slobodnim izborima izabran za poslanika u Skupštini Tuzlanskog kantona. Dva mjeseca kasnije postao je premijer i pod punom materijalnom i krivičnom odgovornošću prisegnuo da će štiti zakone i Ustav Tuzlanskog kantona. Četrdesetosam sati kasnije, premijersku fotelju zamijenio je optuženičkom klupom u živiničkom sudu gdje se branio od optužbi za zloupotrebu položaja i ovlasti. U proljeće 2007. godine, zbog ranije preuzetih premijerskih obaveza, nije stigao na vrijeme u Općinski sud u Živinice, pa tako nije ni čuo da je sutkinja Salina Karasalihović izgovorila dvije riječi: KRIV JE.

“Niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno”, govorio je Mujić dan poslije, pravdajući se da presuda nije pravomoćna.

NOVO PRAVOSUĐE

Ostavku, zato, nije podnio. Nastavio je raditi svoj posao. A i sud je nastavio po starom. Kantonalne sudije poništile su presudu. Po četvrti put. Onda je predmet oduzet sutkinji Salini Karasalihović i dodijeljen je Ibrahimu Bubiću. Sudija Bubić je, potom, utvrdio da postoje elementi krivičnog djela, ali da Mujiću nije dokazana namjera. Oslobodio je premijera. I dobio funkciju predsjednika Općinskog suda u Živinicama. A Muhamed Tulumović, dotadašnji predsjednik, koji je predmet oduzeo sutkinji Salini Karasalihović, imenovan je za direktora Sekretarijata Visokog-sudskog i tužilačkog vijeća. Sve se, naravno, desilo “slučajno”. Kao što je slučajno Tulumović godinama odgađao izdržavanje kazne Mujićevom šefu iz Banovića, Mirsadu Kukiću. Kao što je slučajno Kukićeva supruga Envera najutjecajnija sutkinja Općinskog suda u Živinicama. Kao što je slučajno sutkinja Općinskog suda u Živinicama Aiša Softić supruga Safeta Softića, predsjednika Predstavničkog doma FBiH, koji je, ujedno, kao predsjednik SDA u Banovićima, predložio svog sugrađanina Mujića za premijera Tuzlanskog kantona.

I, da, za kraj – sasvim slučajno, prije mjesec i po dana imenovan je novi sudija u predmetu Mujić. Novo, šesto suđenje, zakazano je za kraj avgusta. Presuda neće biti objavljena prije izbora. A niko nije kriv dok se ne dokaže suprotno.

Ukoliko se hitno ne poduzmu odgovarajuće mjere, Sarajevo će u narednim mjesecima bez sumnje ostati bez pitke vode, a građani će godišnje trošiti 140 miliona maraka za  pitku vodu

Ukoliko se hitno ne poduzmu odgovarajuće mjere, Sarajevo će u narednim mjesecima bez sumnje ostati bez pitke vode. Iako u javnosti traju žučne polemike o uzročniku takvog stanja a nadležni uglavnom tvrde kako mjesta za paniku nema, istina je, ipak, malo drugačija. Već godinama iz puknutog kolektora za skupljanje otpadnih voda na Igmanu u zemljište ističu vode zagađene fekalijama, pa je, zahvaljujući neaktivnosti nadležnih, pitanje bilo kada, a ne da li će stići i do izvorišta rijeke Bosne, a zatim i do česme Sarajlija. Magazin Žurnal i ranije je na svojoj stranici objavljivao ovaj upozoravajući snimak, a na takvo stanje upozoravali su i brojni stručnjaci. Jedan od njih, Martin Tais, nacionalni ekspert za zrak i klimatske promjene, za Žurnal kaže kako je dugo upozoravao na ovaj problem:

Četrdeset godina radim u ovoj oblasti i znam kad je kritično. A sad je kritično. Niko neće otvoreno da kaže da se vode zagađuju fekalijama sa Igmana i Bjelašnice i to putem začepljenog kolektora, napravljenog još za potrebe olimpijade. Ako ovo hitno ne riješimo, Sarajevo, koje je imalo drugu vodu po kvalitetu, neće imati pitku vodu.

SVI SU KRIVI

Ipak, zbog urgentnosti problema, smatra Tais, u ovom trenutku važnije je pronaći rješenje nego tražiti krivca za ovaj propust:

- Svi su krivi i niko nije kriv, ali sada moramo tražiti rješenje. Ipak, treba biti svjestan da je zagađivanje vode krivično djelo.

Rješenje je jednostavno, objašnjava. Potrebno je, paralelno sa čišćenjem i sanacijom postojećeg kolektora, početi izgradnju novog, planskog, kolektora:

- Moramo tačno utvrditi o kojoj se količini voda radi i tada napraviti novi, planski kolektor na koji će nbiti priključeni svi. Zatim, treba provjeriti dozvole za izgradnju. Svima koji nemaju dozvolu i nisu priključeni na kolektor, treba ili priključiti ili onemogućiti zagađivanje. Za sada, niko nema ni informacije gdje je kolektor začepljen niti se nešto značajnije poduzima po ovom pitanju.

Iz izvorišta Bačevo vodu crpi 95 posto sarajevskih domaćinstava. Iz Vodovoda stižu uvjeravanja kako je voda koja se crpi iz bunara na Bačevu sigurna za piće. Tais kaže kako ne zna da li je voda u bunarima zagađena, ali i da se u vodi može osjetiti dodatno prisustvo hlora:

- Voda se ne bi crpila da ugrožava sigurnost građana, ali nije rješenje hlorom ubijati bakterije. To su fekalne bakterije, koje se i mogu iščistiti, ali ako prodre deterdžent ili slične hemikalije, povratka na staro nema. U ovom trenutku, to se vrlo lako može dogoditi, a onda je stanje zaista nepopravljivo. Za mene, sve ovo se svodi na neodgovornost, kao da neko namjerno hoće da ostavi Sarajevo bez pitke vode.

MILIONI ZA VODU

Procjenjuje se da za izgradnju novog kolektora ne bi bilo potrebno više od 70 miliona KM. S druge strane, procjenjuje Tais, ukoliko ostanu bez pitke vode građani Sarajeva bi dnevno za litar pitke vode po osobi trošili 400 hiljada KM, mjesečno 12 miliona a godišnje 140 miliona KM. Nije teško pretpostaviti da bi takva situacija najviše odgovarala proizvođačima flaširanih voda.

U četvrtak, 17. juna u 10 sati održava se tematska sjednica Skupštine Kantona Sarajevo, na kojoj će se "analizirati stanje i prijedlagati zaključci za rješavanje problema u vodozaštitnoj zoni Sarajevsko polje".

Milorad Dodik kandidat za predsjednika Republike Srpske, koska je bačena biračima i opoziciji da je glođu do 3. jula, kada će se ovdašnji despot izjasniti o nominaciji. Do tada će njegov izuzetno dobro organizovani štab za krizne situacije detaljno izanalizirati sve apsekte kandidature i odlučiti da li će se Dodik po drugi put okušati u trci za predsjedničku lentu. (Prvu, održanu 2000. ubjedljivo je izgubio od tadašnjeg prvaka SDS-a Mirka Šarovića).

ILI MILORAD ILI NIKOLA ILI NEBOJŠA

Najava kandidature (a ne i njena konačna obznana) dobrodošla je Dodiku, jer mu je poslužila kao izduvni ventil unutar SNSD-a, gdje je do neslućenih razmjera podignuta temperatura u trci za funkcije. Nikola Špirić grizao je kao pirana, a ništa manje zainteresovan za to mjesto nije bio ni Nebojša Radmanović. Istovremeno, Dodikovo najbliže okruženje sastavljeno mahom od kriminalaca, sjecikesa i vucibatina svih krim-profila, dramatično je pritiskalo šefa da se lično predstavi, prestravljeni mogućnošću od realnog gubitka izvršne vlasti nakon oktobarskih izbora. Dodik je samo napola presjekao čvor, gurajući apetite saradnika direktno im u grlo, smirujući na taj način unutarpartijsku tuču i ostavljajući sebi dovoljno manevarskog prostora da razmisli o tome da li zaista ići ili ne na taj nivo. Istovremeno, svim SNSD-ovim pretendetima na prijestolje oduzeo je svaku mogućnost kretanja, jer je 3. jul posljednji trenutak kada se moraju nominovati stranački favoriti. Kakva god njegova odluka bila, svi kojima se ne dopadne biće u teškom cajtnotu, onemogućeni da bilo šta preduzmu i moraće ćutke prihvatiti njegovu presudu, bez obzira na to da li će kandidat biti lično despot, ili, pak, neko od njegovih satelita.

PROSTOR ZA TRGOVINU

Nepotrebno je procjenjivati da li će Dodik izabrati samog sebe, jer to ni on sam još uvijek ne zna. Na apotekarskoj vagi su brojni za i protiv argumenti, ali je činjenica da je polukandidatura već polučila određene uspjehe. Prije svega, koalicioni partner DNS odustao je predsjedničkih aspiracija, što uopšte nije beznačajno za Dodika. Socijalisti Pere Đokića su, po definiciji, klimnuli glavom na sve Dodikove odluke, te se tu nikakvo iznenađeje nije moglo ni očekivati. Iznenađenja će ipak biti u istočnom krilu DNS-a, kojim rukovodi Jovan Hadži Mitrović, jer oni teško da će podržati Dodika za predsjednika. Možda se tome neće suprotstaviti javno, ali je, izvan svake razume sumnje, da ga neće podržati na području zvorničke regije koje kontrolišu. Mitrović drži oko četvrtine birača DNS-a, dok su ostali u ataru Marka Pavića, te će u tim gabaritima i (ne)podrška biti razdijeljena.

Drugi bitan razlog zbog kojeg bi se Dodik mogao kandidovati jeste prevlađujuće ubjeđenje unutar SNSD-a da će on sa lakoćom dobiti najvažnijeg protivkandidata Ognjena Tadića (SDS), dok bi šanse ostalih bile minimalne. Ništa manje bitna nije ni izvjesna optužnica protiv Dodika zbog teških malverzacija, te on smatra da je predsjednička funkcija najbolja zaštita od progona. Istog stava je i kriminalna bulumenta oko njega. Uz sve to, uopšte nije zanemarivo da se predsjednik RS prvi nakon izbora uvodi u funkciju, što u slučaju podjednakog (očekivanog) izbornog skora između sadašnje pozicije i opozicije, otvara neslućene mogućnosti za trgovinu, pa i opstrukciju, izbornim rezultatima.

BP SINDROM

Ništa manje snažne nisu ni opasnosti koje nosi kandidaura za predsjednika. Izgubi li, bio bi to politički kraj za Dodika. Nema sumnje da su mu sada itekako živa sjećanja na krah od prije deset godina, kada su ga svi pustili niz vodu, a on na volšeban način uspio preživjeti utapanje i vratiti se da otme neoteto. Sastavljanje vlade u takvoj situaciji bilo bi za SNSD praktično neizvodivo, a stranka bi pukla kao ledenica. Dodik bi ostao sam sa organima gonjenja za vratom, bez šanse da vrati pozicije koje trenutno artikuliše. Nema sumnje da ga jeza podilazi od mogućnosti ovakvog ishoda i da mu upravo ta jeza ne dozvoljava da još uvijek presječe i kandiduje se. U SNSD-u su ubijeđeni u Dodikovu pobjedu na ovom nivou, ali to ubjeđenje je na staklenim nogama, jer su potpuno svjesni da su šanse Nebojše Radmanovića u sudaru sa Mladenom Ivanićem pola-pola. Ma koliko oni vjerovali da je Dodik neprikosnoven, analitiku im zagorčava prosta činjenica da se birači neće izjašnjavati za Dodika ili za Tadića, već za i protiv Dodika, što je već referendumsko pitanje čiji ishod niko ne može procijeniti, bez obzira na trenutne rezultate istraživanja. Uz sve to, pad rejtinga SNSD-a nije zaustavljen (sve više podsjećaju na British petroleum koji nikako da začepi rupu iz koje curi, uprkos milionima koje u nju ubacuju), što je za Radmanovića pogubno, a za Dodika veoma, veoma opominjuće.

Opozicija je, kao i obično, nespremno dočekala najnoviji Dodikov manevar. SDS-ovcima se od straha steglo u grlu; PDP-ovci kuliraju, jer Ivanić odlično stoji i jer je očito da je Radmanović trenutno unutar SNSD-a deveta rupa na svirali, koji o svojoj sudbini odlučuje koliko i Radomir Antić o prvaku svijeta u fudbalu; Milanko Mihajlica je preblijedio i čeka hoće li SDS-ovci uspjeti išta progovoriti; Zdravko Krsmanović se dodatno izgubio u bespućima sopstvene "politike", a Dragan Čavić i Dragan Kalinić zlurado se smiju. Tužna slika, ali ne i neočekivana, što smo još prije nekoliko mjeseci naveli u Žurnalu. Uprkos tome, nije preporučljivo kladiti se na Dodikovu pobjedu, zbog gorenavedenih razloga, ali i zbog činjenice da je do izbora ostalo još tri i po mjeseca u kojima je moguće mnogo toga popraviti.

PO MIŠLJENJE KOD BOSIĆA

Mladen Bosić bi konačno morao pokazati političku hrabrost i preuzeti odgovornost za sudbinu svog kandidata. Njegovo napadno izbjegavanje da okupi sve opozicione stranke pod jedan kišobran, nije samo posljedica ličnih animoziteta sa Čavićem, već strah od odgovornosti. Takvo ponašanje ponovo je dovelo SDS u određenu vrstu izolacije i gotovo poništilo energiju nastalu nakon pobjede opozicionog kandidata na vanrednim izborima za načelnika opštine Bileća, izgona Kalinića u geto Dodikovih portparola (što je ojačalo Bosića) i potpisivanja koalicionog sporazuma sa PDP i SRS RS.

Da sam ne bi izišao na crtu, Bosić je insistirao da se u Koalicioni ugovor unese odredba da kandidati (Ivanić i Tadić) sami traže podršku od drugih partija. Ivaniću takvo što i odgovara, jer on što obeća ima kapacitet i da ispuni, budući da je šef stranke, dok je Tadić sapleten, i po mišljenje mora ići kod Bosića. Već na prvom testu Tadić je stradao zato što je Čavić tražio razgovor sa gazdom, ne želeći se baviti kanidatom. Tu je priča o velikoj opozocionoj koaliciji i završila, a dalji događaji samo su potvrdili njenu nemogućnost. Ukoliko je Bosić imao namjeru da Tadića predstavi nekompetentnim, uspio je, a uzgred je Čaviću dao otvorenu mogućnost da ga optuži za opstruisanje stvaranja velikog opozionog bloka, što je ovaj i učinio.

NIŠKORIST

Sama takva postavka stvari katastrofalna je, jer se opozicija bavi sama sobom, što Dodiku omogućava da potpuno umrtvi atmosferu i zatomi opravdane kritike za propast ekonomije, socijalnu bijedu i pljačku enormnih razmjera. Kriviti samo Bosića za ovakvo stanje bilo bi neprimjereno, jer ni Čavić nije odolio želji da istraje na promovisanju lične mržnje. Njegovo mahanje svojim kandidatom za predsjednika RS bilo je prihvatljivo dok je to bila politička alatka, kojom se pozivalo na razgovore, ali odluka da isturi kandidata je tuk na utuk i ide u korist Dodiku, ma koliko to lider Demokratske partije pokušavao opravdati Bosićevim autističkim ponašanjem. Izvan svake razumne sumnje je da kandidat DP-a za predsjednika RS neće donijeti nikakvu korist stranci, ali hoće nanijeti štetu Tadiću, što ukazuje na osvetničku, a ne političku dimenziju odnosa. Jedini pravi potez kojim bi Bosića politički nadigrao i istovremeno napravio distancu od Kalinića (otvoreno se stavio u službu Dodikovih interesa), jeste Čavićevo odustajanje od predsjedničke nominacije. (Na kraju krajeva, upravo je Čavić doveo Tadića u SDS, pa bi bio red da svom nekadašnjem favoritu ne reže krila). Međutim, to bi značilo talasanje u stranci, jer oko Čavića se, nažalost, okupila grupa koja ništa ne radi osim što razmatra pozicije na koje bi mogli nakon izbora sjesti. Uz to, dobar dio njih se ponaša kao da su u oktobru unutarstranački, a ne opšti izbori, što dovoljno govori o njihovoj ozbiljnosti. Čavić, koji jedini vuče u DP-u, morao bi takvom ponašanju stati u kraj, da oni ne bi njemu slomili vrat, na vjeki vjekov. U istovjetnoj situaciji je i Bosić, kojeg Banjalučki kritizerski klub (smješten u centrali stranke i blizak Dodikovom privatnom zvonaru Grigoriju) zarad ličnog komoditeta gura u potpuno nepotreban sukob.

Sam Ivanić morao bi se dodatno angažovati na prevazilaženju ovih razika, posebno što mu je dosadašnji (neveliki) rad na tome donio ogromnu korist.

Ovaj album je čisti glogov kolac u tijelo uskrslog benda koji danas koketira sa narodnjacima

Svaki novonajavljivani album grupe Mizar sam očekivao sa velikim iščekivanjem i nestrpljenjem misleći da će konačno napraviti nešto novo i drugačije. Međutim, od albuma Svjat Dreams (1991) nisu napravili album koji je vrijedan pažnje.

Prvi susret sa bandom Mizar imao sam 1986. godine na trodnevnom festivalu pod nazivom Poet rock, kada je grupa Mizar bila potpuna nepoznanica za sarajevsku publiku. Svojim nastupom jednostavno su pomeli tadašnji klub Slogu. Isto se ponovilo na narednom Poet rocku s tom razlikom što su tada na isti način pomeli i dancing dvoranu u Skenderiji predstavljajući u tadašnjoj Jugoslaviji jedini band koji je svoj muzički izražaj bazirao na gothic-dark muzici sa velikim uplivom tradicionalne makedonske muzike koja je svakako nepresušna inspiracija za svakog muzičara koji dolazi sa tih prostora. Poslije toga već dolazi do previranja u Mizaru pa slijedeći nastup u dvorani CDA odrađuju bez fantastičnog pjevača Gorana Tanevskog. Predstavljen je ženski vokal koji se na kraju pokazao kao potpuni promašaj. Članovi banda se okreću svojim privatnim projektima pa tako gitarista Gorazd Chapovski formira band Kismet koji je svakako najpoznatiji band od svih koji su se izrodili od grupe Mizar. Ostali članovi okupili su se oko grupeArhangel.

Mizar ponovo postaje aktuelan sa albumom Kobna Ubavina/Terrible Beaty Is Born (2004) gdje za vokalnog solistu uzimaju ponovo Gorana ali ne Tanevskog već Trajkovskog iz banda Anastasia. Album se donekle vraća izvornom Mizar zvuku ali je to još uvijek daleko, jer nemaju ni približnu snagu, karizmu i kvalitet. Tokom 2006. godine imaju turneju sa Goranom Tanevskim kada posjećuju i Sarajevo gdje, iako u neuslovnom prostoru, održavaju odličan koncert.

Potom sa povratnikom Tanevskim 2007. godine snimaju album pod nazivom Pogled Kon Cvetnata Gradina/A View To A Flower Garden koji pokazuje da su momci iz Mizara zapali u tešku kreativnu krizu i jedino vrijedno pomena na samom albumu jeste glas povratnika Tanevskog.

Nakon tri godine ponovo objavljuju album pod nazivom Deteto i beloto more za koji se odmah nakon prvog slušanja može reći da je potpuni promašaj. Album je u potpunosti podređen pravoslavnim napjevima gdje bez Gorana Tanevskog to izgleda još lošije. Album je realizovan od strane Gorazda Čapovskog, Zlatka Oriđanskog (Anastasia, Lola V Stain) i Pece Kitanovskog. Za vjerovati je da album ima odličnu prođu u Makedoniji jer sigurno pobuđuje vjersko patriotske osjećaje ali ostatak planete ostaće ravnodušan. Mizar je ovaj projekat uradio sa vizantijskim horom Harmosini. Muzički, par pjesama sa albuma i može dobiti prolaznu ocjenu (Aleksandar, Konstantinopol ili Belo More). Uglavnom kombinuju vizantijske napjeve koji su uklopljeni sa električnim i tradicionalnim makedonskim instrumentima, što pokazuje veliki uticaj Zlatka Oriđanskog na konačni izgled pjesama s obzirom da je on sa bendom Lola V Stain pravio sličan zvuk. Tekstovi su prepuni patriotskog naboja gdje pjevaju o neospornim prirodnim ljepotama svoje zemlje. Međutim, rub sa kojeg nema povratka je sigurno klasična narodna pjesma Brodovi plovea kojom su zadali posljednji glogov kolac u tijelo koje se zove Mizar. Čisti narodnjak kojeg se ne bi postidjeli ni ortodoksni turbo folkeri.

Sve u svemu loše i razočaravajuće od strane Mizar-a koji su sa ovim albumom izgubili veliki broj fanova ali vjerojatno i privukli one kojima su narodni zvuci jedina muzika koja dolazi do njihovih ušiju. Ukoliko se to zaista i desi onda je misija zvana Mizar vjerojatno završena za sva vremena.

(zurnal.info)

Magazin Žurnal za svoje čitatelje je napravio "vruću" top listu trash hip-hop izvođača iz regiona. Iako su neke pjesme stare i po nekoliko godina, to nikako ne znači da trebaju biti zaboravljene. Ukoliko kojim slučajem do sada niste poslušali ili vidjeli ove "numere" koje smo za vas objedinili na jednom mjestu, zavidimo vam na avanturi svježeg užitka

1. GENERAL TWO Eto što sam vruć

Naš apsolutni favorit je General Two s pjesmom Eto što sam vruć. Ovaj hit na youtube je vidjelo i poslušalo više od pola miliona ljudi. Iza pseudonima se krije Denis Hafizović koji je, kako tvrdi, "interesovanje za hip-hop počeo iskazivati još kao klinac", a školskim drugovima je naredio da ga zovu Lil' Čale. Umjesto školske zadaće pisao je tekstove, i to pod snažnim utjecajem 2Paca, kasnije i 50 Centa, Ede Maajke... Prema vlastitom priznanju, General Two iz teške ilegale izlazi 2006. godine vremenom se polako profilira i počinje snimati pjesme sa „jačom“ lirikom. Godine 2007. izbacuje kompilaciju pjesama pod nazivom Kralj, i doživljava veliki uspjeh a posebno se izdvaja već pomenuta pjesma Eto što sam vruć. Živi i stvara, a i samo stvara u Bihaću. I pravo je vruć.

STIH ZA PAMĆENJE

„Mogu puno popit, mogu puno pojest,
ali nema više, care, zato što sam vruć,
ne znaš šta je sirnica, kljukuša, krompiruša,
ja znam care zato što sam vruć“

2. SAJO GANGSTA Moja zurka

Sajo Gangsta Dečko koji mnogo obećava. U svom repertoaru ima mnogo punokrvnih hitova, pa su nas mučile dileme koju pjesmu da izdvojimo. Odluka je pala na pjesmu Moja zurka, u kojoj Sajo pjeva o svojoj prekrasnoj frizuri. Za sebe voli reći da zvuči kao najbrži i najžešći freestyle gangsta rap na svijetu. Pjesme uglavnom snima na svom računaru. Uzori su mu 50 Cent, Eminem i Edo Maajka. Pjeva o svemu i svačemu. Živi u Hrvatskoj.

STIH ZA PAMĆENJE

„Po kiši je isto nosim, kosa mi se smoči,
i treba više gela da bi stajala zurka, i to
je sve zbog cura da me gledaju, moja zurka je najbolja“

3. KALE Gospodar vremena

Kale je nepoznanica poput fudbalske reprezentacije Sjeverne Koreje na Svjetskom prvenstvu. Proslavio se hitom Gospodar vremena. Miljenik je lokalnih televizijskih stanica u Srbiji, ali i forumskih pregalaca. Šta reći još o ovom autoru, osim da je najveći filozof među reperima. Uostalom, njegov nastup i pjesma najbolje govore. Živi i sklapa rime u Srbiji.

STIH ZA PAMĆENJE

„Petlovi brate poju u pola pet,
i oni bude sve ljude, to je priroda to je nešto ,
što mi ne možemo da razumemo,

zašto petlovi poju u pola pet.
Možda treba da ljudi ustanu u pola pet i da
nahrane te kokoške“

4. NAPOLEON Mi smo tu

Napoleon je gangster od glave do pete. Ljut na cijeli svijet. Uobičajeni izdanak srbijanske trash underground scene. Izdvajamo njegovu pjesmu Mi smo tu, u kojoj Napoleon u šaci poput nekog boss-a drži cijeli Beograd, a tek mu je dvadeset godina. Sa četiri godine snimio prvu pjesmu, a sa sedamnaest prvi album Dobro došli koji se prema vlastitom priznanju ni njemu nije svidio.

STIH ZA PAMĆENJE
"Napunili mi budžet, dva miliona, kući imam dinamita
dvadeset tona, i šezdeset makina i novih telefona,
svi klubovi i kockarnice pripadaju meni"

5. DOBERMANN Dođi u Grčku

Dobermann je srpski reper iz Beča. Izdvojili smo njegovu pjesmu Dođi u Grčku. Radi se o masnom trashu, i kao takav je neizostavan za ovu top listu.

STIH ZA PAMĆENJE

"Poslije plivanja i sunčanja idemo na aerobik,
mnogo sam lud, i mnogo je bolestan ovaj beat"

(zurnal.info)

Od 174 uslova za ukidanje šengenskih viza građanima BiH za putovanja u EU još uvijek nisu ispunjena tri uslova, usklađivanje krivičnih zakona entiteta i Brčko Distrikta sa državnim krivičnim zakonom, početak funkcionisanja sistema razmjene podataka između policijskih agencija u BiH i “jačanje kapaciteta i pravnog okvira za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije”

Evropska komisija je 27. maja dala preporuku za ukidanje viza građanima BiH, ali je ovo “zeleno svjetlo” uslovljeno ispunjavanjem preostala tri uslova. Vrijeme za njihovo ispunjenje ubrzano ističe jer ocjenu da li je “domaća zadaća” u potpunosti urađena ne daju domaće vlasti već eksperti Evropske komisije, koji bi u finalnu inspekciju u BiH trebali stići do kraja jula.

Rok ističe za mjesec dana

Ukoliko domaća vlast prije kraja jula ne ispuni preostale uslove, u Briselu niko neće plakati niti se pretjerano nervirati, jer unutar EU ne postoji pretjerano oduševljenje za ukidanje viza građanima BiH i Albanije zbog straha od moguće najezde sirotinje iz ove dvije zemlje.

U tom slučaju građani BiH bi praktično mogli zaboraviti na ukidanje viza u ovoj godini, jer avgust je mjesec godišnjih odmora u EU pa bi dolazak eksperata bio moguć tek u septembru.
Kako se pokazalo tokom prethodnih provjera, nakon što završe obilazak terena u BiH ekspertima treba barem nekoliko sedmica da sačine zvaničan izvještaj. U slučaju BiH, ukoliko ocjena eksperata EU bude pozitivna i oni zaključe da je BiH ispunila preostala tri uslova tek onda počinje završna faza.

Odluku o ukidanju viza ne donosi Evropska komisija već ona samo daje preporuku o kojoj konačnu riječ daju Evropski parlament i Evropsko vijeće na nivou ministara unutrašnjih poslova 27 zemalja članica EU.

Nametnuli su nam uslove

Drago Kalabić poslanik SNSD-a kaže da su ova tri uslova naknadno nametnuta od strane Evropske komisije.

-Ova priča polako postaje smiješna. BiH je ispunila sve uslove, a ove su nam nametnuli naknadno. Ako ćemo da uporedimo, BiH bolje stoji u pogledu borbe protiv korupcije od Srbije I Crne Gore-kazao je Kalabić.

On je dodao da veruje da niko od BiH nije očekivao da će ispuniti prethodne, pa je Evropska komisija nametnula dodatna tri. Takođe, Klabić kaže da nema volje od strane EU da BiH dobije bezvizni režim.

-Ja sada postavljam pitanje zašto ti uslovi, ako su bili toliko bitni, nisu odmah postavljeni, već su nametnuti kada je BiH završila sa ispunjavanjem uslova-dodao je Kalabić.

Optimistični scenario je da bi izvještaj eksperata bio gotov u toku septembra pa bi se odluku o ukidanju viza za građane BiH Evropski parlament i Evropsko vijeće mogli donijeti tokom oktobra.

Nakon donošenja konačne odluke o ukidanju viza na Evropskom vijeću, potrebno je da prođe barem mjesec dana do zvanične primjene bezviznog režima za građane BiH, što znači da bi se saamo sa pasošem BiH u EU moglo putovati od decembra.

Ukoliko BiH ne ispuni uslove prije kraja jula i bude čekala da se eksperti EU vrate sa godišnjih odmora prije nego što dođu u BiH, odluka o ukidanju viza teško da bi se našla na dnevnom redu Evropskog parlamenta i Evropskog vijeća prije novembra, a ukidanje viza stupilo bi na snagu tek iza nove godine.

Optimista?

Selim Bešlagić, član zajedničke Komisije za EU integracije i član SDP-a kaže da su uslovi za bezvizni režim postignuti u poslednji čas.

-Sistem za razmenu podataka između policijskih agencija u BiH je kao uslov za bezvizni režim, ispunjen je bukvalno u poslednjem momentu. Što se tiče ostala dva, na tome već ionako radimo, jer to je obaveza države, to I nisu trebali da budu uslovi-kazao je Bešlagić.

Bešlagić je dodao da ukoliko se ne ispune pomenuti uslovi do predviđenog roka, smatraće da BiH nije za Evropu.

-Ja sam optimista i verujem da će BiH ispuniti uslove, ali ja se lično ne opterećujem time, jer mi je potpuno isto da li je vizni ili bezvizni režim. Mi smo sve uslove ispunili, za ostalo ćemo videti-dodao je Bešlagić.

EU obećanjima ne vjeruje

Od tri preostala uslova, dva su sasvim egzaktna i ne ostavljaju prostora za slobodno tumačenje.

Treći uslov, “jačanje kapaciteta i pravnog okvira za borbu protiv organiziranog kriminala i korupcije” već je podložniji “slobodnom sudijskom uvjerenju” eksperata EU.

Ono što se od BiH očekuje u ovom slučaju je prije svega da dvije institucije na nivou države koje postoje tek na papiru, Agencija za borbu protiv korupcije i Direkcija za koordinaciju policijskih tijela, počnu raditi, za šta je prvi korak kadrovsko popunjavanje ovih institucija.

“Jačanja kapaciteta” nema bez novca u budžetu BiH neophodnog za funkcionisanje ovih institucija a aktuelno prepucavanje između entiteta i države oko bužeta za narednu godinu gdje oba entiteta odbacuju bilo kakvu pomisao o povećanju državnog budžeta za narednu godinu za 200 miliona maraka, teško da pokazuju spremnost vlasti u BiH da se obračunaju sa kriminalom i korupcijom i nisu dobar adut u ubjeđivanju EU da BiH čini sve što je obećala na ispunjavanju postavljenih uslova za ukidanje viza i za jačanje vladavine zakona.

Kako od ukidanja viza u oktobru nema ništa, čak ni u idealnoj varijanti, optimizam aktuelne vlasti na ispunjavanju preostalih uslova je naglo splasnuo, jer su zaključili da neće moći ubrati političke poene na izborima 3. oktobra na osnovu ukidanja viza.

To što su zbog njihove apslutne nezainteresovanosti i nerada u protekle tri godine samo građani BiH, skupa sa građanima Albanije i Kosova, ostali jedini zatvoreni u “šengenskom kavezu” njih pretjerano ne zanima. Koliko to zaista smeta građanima BiH vidjet će se 3. oktobra kada svojim glasovima birači u BiH budu ocjenjivali rad aktuelne vlasti u protekle četiri godine.

(zurnal.info)

Osim što je po ko zna koji put dokazao da zemlja koja ima takvog visokog predstavnika ozbiljno treba da se zabrine za vlastitu budućnost, Inzko je ovoga puta otišao i korak dalje pa je svoj prijedlog bez straha od zasluženog javnog podsmijeha prezentirao u skladu sa grunfovskom doktrinom-bolje je i gluposti pričati nego ne pričati ništa

Visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko neki je dan na BN televiziji prezentirao svoj najnoviji i po običaju genijalni plan ekonomskog oporavka i međunacionalne integracije Bosne i Hercegovine. Inzko je kao jedinstveno jezgro budućeg finansijskog prosperiteta i povratka povjerenja među Srbima i Bošnjacima u široj sarajevskoj regiji (Od Romanije ravne do visočkih piramida) označio firmu Prevent koja se bavi proizvodnjom kožnih presvlaka za njemačke automobile marke VW. Pokušat' ću što autentičnije prenijeti riječi mudrog Austrijanca privremeno uhljebljenog na unosnom poslu šefa međunarodne zajednice u BiH: „Direktor Preventa, gospodin Imamović, mi je rekao da im mjesečno treba hiljadu kravljih koža za proizvodnju auto presvlaka, a oni mogu nabaviti samo tri stotine koža. Šta fali Srbima sa Romanije da se počnu baviti stočarstvom pa da lijepo prodaju kravlje meso na tržnici, one žlijezde da prodaju za proizvodnju parfema, a vi o tome mnogo više od mene znate (Inzko je razgovarao sa kolegicom Suzanom Rađen Todorić op.a.), a da kože fino prodaju Preventu i da Prevent ima više koža za proizvodnju. Sada mogu nabaviti samo tristo komada a treba im dvije hiljade mjesečno. To bi, po mom sudu, bilo dobro“. Eto, to je bio taj Inko-Marshalov plan za izlazak romanijskog zemljoradnika iz finansijske gabule u koji su po dobrom sjećanju uvrštene sve njegove nekonzistentnosti. Dakle, red mesa, red žlijezda za kozmetiku, red deranja kože za njemačku auto-klijentelu (nekad milja komada po Inzku a nekad dvije, zavisno od potražnje) i sve to u saradnji sa bošnjačkim gazdama iz Preventa. Osim što je po ko zna koji put dokazao da zemlja koja ima takvog visokog predstavnika ozbiljno treba da se zabrine za vlastitu budućnost, Inzko je ovoga puta otišao i korak dalje pa je svoj prijedlog bez straha od zasluženog javnog podsmijeha prezentirao u skladu sa grunfovskom doktrinom-bolje je i gluposti pričati nego ne pričati ništa. Nakon skoro godinu dana dosljedne šutnje na kojoj bi mu pozavidjeli i domaći parlamentarci čiju su skupštinsku beskorisnost ovih dana odlično dokumentirali Centri civilnih inicijativa, austrijski namjesnik je konačno odlučio da progovori. A kad Inzko progovori, tada, što bi Johnny rekao, tišina odzvanja kroz noć.

SAMIT NI O ČEMU

Šta onda očekivati od stranih diplomata i zvaničnika koji ovdje samo usput navrate da zarade putnu dnevnicu kao što je to bilo u slučaju medijski razvikanog Samita EU-Zapadni Balkan koji je nedavno održan u Sarajevu. Od tog takozvanog samita ova država i njeni izmrcvareni stanovnici nisu imali baš nikakve koristi. Aktuelnu političku situaciju u regiji i Bosni i Hercegovini odlično je jučer u Oslobođenju opisao kolega Gojko Berić konstatacijom: „Stanje u regionu je sve bolje, dok su podjele unutar Bosne i Hercegovine sve dublje.“ Ništa preciznije i ništa tačnije novinar nije mogao napisati. „Spasa nam nema, propasti moramo“, da zloupotrijebimo Radomira Konstantinovića.

ISPOD NAS VIŠE NEMA NIČEGA

I eto tako, nakon što je završen još jedan sarajevsko-evropski samit, Bosna i Hercegovina, njeni narodi, radni ljudi i građani sa životnim standardom žitelja Srednje Afrike dočekuju još jedne izbore. Naravno historijske, kao i sve dosadašnje. A historija nas uči da ovdašnji ljudi uvijek biraju iste one politike koje su im osigurale da žive životima ameba izgubljenih u balkanskom mulju. Ispod nas više nema nikoga. I bakterije su pobjegle. Još samo da onaj zemljoradnik sa Romanije razumije poruku Valentina Inzka sa BN-a pa da se uhvati stočarstva i svoju, kao i kožu svojih nepostojećih krava, proda bošnjačkim veletrgovcima automobilima i pripadajućim presvlakama za sjedištra „fauvea“, i našoj sreći ne bi bilo kraja. A možda bi nam se i bakterije vratile...

(zurnal.info)

Sa Medicinskog fakulteta u Sarajevu nakon 32 godine rada istjeran je profesor Izet Mašić, a ispiti iz predmeta koje je predavao održani su bez ikakvih konsultacija s njim. Ovaj slučaj samo je vrh ledenog brijega svih uočenih nepravilnost na ovoj ustanovi

Dok predmeti i prijave protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu čekaju milost tužioca u ladicama Tužilaštva Kantona Sarajevo, menadžment ove ustanove neometano nastavlja sa aktivnostima na proizvođenju “medicinskih bogalja”, kako je u razgovoru za magazin Žurnal studente medicine, uz časne izuzetke, nazvao jedan sagovornik. Dokaz za tu tvrdnju je i činjenica da su, nakon poznatog, ekspresnog i nekažnjenog izbacivanja na ulicu iz ove ustanove profesora Izeta Mašića, ispite iz njegovih predmeta održali profesori koji ga nikada nisu ni konsultovali u vezi sa znanjem ili aktivnostima studenata koji su ispit polagali. Tako je ispit iz predmeta Medicinska informatika, koji je donedavno predavao profesor Mašić, studentima održao Zlatko Lagumdžija, profesor Ekonomskog fakulteta u Sarajevu, a ispit iz predmeta Porodična medicina profesorica iz Hrvatske. Na nadležnima je sada da utvrde da li je ispravna odluka menadžmenta Medicinskog fakulteta jer je naučna oblast predmeta koje predaje Zlatko Lagumdžija informacione tehnologije, a predmeta Medicinska informatika, iz kojeg je održao ispit na Medicini, u toj oblasti – nema. Iako bi menadžment fakulteta ovu odluku mogao objasniti pravdajući se da je ona u duhu Zaključka Senata Univerziteta u Sarajevu, upitna je njena legitimnost. Zbog toga ne bi bilo nemoguće ni poništavanje održanih ispita, ukoliko se dokaže da odluka nije bila u skladu sa zakonom. Na inspekcijskim organima ostaje također da prosude da li je nezakonita, jer za moral nisu zaduženi, odluka dekana ove ustanove prof. dr. Bakira Mehića da studentima podijeli potpise iz predmeta koje je predavao profesor Izet Mašić, a bez ikakvih konsultacija sa ekspresno otpuštenim Mašićem o tome koji su studenti uopšte predavanjima i prisustvovali. “Otac-dekan”, kako ga ispod glasa zovu na matičnoj ustanovi, iskoristio je priliku pa je potpis dao i vlastitoj kćerki.

U prilog ilustraciji kako posluje i odluke donosi Upravni odbor MF-a govori i činjenica da je UO MF-a o prigovorima koje je profesor Izet Mašić dostavio 14. aprila razmatrao dan ranije – 13. aprila, što potvrđuje i u jednom od svojih dopisa:

-Kako sam shvatio iz dopisa koji sam dobio UO je 13.4.2010. raspravio o argumentima iz prigovora koji će doći sutra – 14.4.2010., što je, naravno, nemoguće- kaže profesor Izet Mašić.

Radna knjižica stigla mu je na kućnu adresu iako je otkazni rok za profesore godinu dana:

-A ja nisam imao ni dan otkaznog roka - kaže profesor Mašić i dodaje: Važnost ove visokoškolske ustanove je u tome što treba da osposobi buduće doktore da spašavaju živote, a rezultat neprincipijelnosti i poklanjanja ocjena, što je postalo uobičajeno na fakultetu znači saučestvovanje u ubistvima pacijenata zbog nestručno postavljenih dijagnoza i neznanja. Ja sam savjesno i odgovorno držao nastavu i ocjenjivao, sve transparentno i dokumentovano. Zato dekan, čija je kćerka student 6. godine uzima stvar u svoje ruke i svim studentima, bez obzira na evidencije koje uredno vodim o pohađanju nastave daje potpise umjesto mene. Profesorica koja je obavila ispite nije uopšte naša državljanka! Zašto bi se djeca mučila da uče i pohađaju nastavu kad mogu tek tako dobiti potpise i ocjene, i uz to da im tata otpusti principijelnog profesora kod koga nema nezasluženih desetki?

Javnosti je poznato da je profesor Mašić dva puta bio protukandidat Bakiru Mehiću na poziciji dekana, te kojim se sve nezakonitosti menadžment služio kako bi Mehić ostao dekan.

TRAKAVICA U TUŽILAŠTVU

Kakvu će sudbinu imati prijava profesora Mašića u Tužilaštvu, za sada je nepoznato. Sudeći po dosadašnjem iskustvu, na rezultat će se sačekati. Naime, u Tužilaštvu Kantona Sarajevo godinu i po traju predistražne radnje u slučaju prijave protiv Medicinskog fakulteta u Sarajevu. Nadležni tužilac u ovom slučaju prijavljenom još 16. januara 2009. u kojem za 17 mjeseci nije pokrenuta istraga, bio je tužilac Oleg Čavka. Nakon što je Čavka krajem marta iz kantonalnog prešao u državno tužilaštvo, bila su potrebna dva mjeseca da se predmet presignira na tužioca Džemala Karića. Ovu prijavu podnijela je bivša uposlenica Medicinskog fakulteta zbog otkaza koji joj je uručen. Poznato je također da se u Tužilaštvu vodi još jedan predmet protiv Medicinskog fakulteta, na osnovu nalaza kantonalne inspekcije Ministarstva obrazovanja i nauke. Međutim, ni ove prijave, podnesene 5. novembra 2009., potvrđuju u Tužilaštvu, još uvijek nisu rezultirale ni pokretanjem istrage. Predmet je također u predistražnoj fazi a nadležni tužilac Sead Kreštalica nije želio komentirati da li smatra kako se cijeli proces odvija presporo. Iz pres službe tek stiže objašnjenje da Tužilaštvo ne procesuira samo jedan predmet već i druge, a brzina rješavanja prijava i informacija ovisi od složenosti predmeta, broja prikupljene građe i potrebe za poduzimanjem odgovarajućih provjera:

-Prijave kantonalne inspekcije odnose se na naplate usluga studentima po osnovu prijavljivanja ispita, naplate novčanih sredstava od strane službi Medicinskog fakulteta u postupku izdavanja diplome, naplate usluga za izvođenje nastave iz nastavnog predmeta engleski jezik, kontrola upisa studenata u prvu godinu studija, organizacija postdiplomskog studija, kao i prijem i upis studenata.

A kako to, detaljnije, izgleda u praksi, svjedoče i studenti Medicinskog fakulteta i neki profesori, koji su željeli ostati anonimni.

PRONEVJERA PRVA: Dvostruko naplaćivanje prijava

Nakon što su, godinama, osim pola KM za prijavu ispita, fakultetu plaćali po još pola KM za ni sami ne znaju šta, menadžment ustanove je, vjerovatno nakon upozorenja nadležnih, prestao s praksom naplaćivanja dodatnih 0,50 KM. Priznavši pritom da je dotadašnja naplata bila – nelegalna. Ipak, nikada se nije otkrilo gdje je i za šta završio taj novac. S obzirom da je ta praksa trajala godinama, a svaki student je redovno uplaćivao novac za svaki ispit, a uzevši u obzir broj studenata i ispita na medicini, može se zaključiti da brojka nije zanemariva.

PRONEVJERA DRUGA: Futrola od 110 KM

Još jedan primjer u kojem je menadžment indirektno priznao vlastitu pogrešku, usput pronevjerivši značajnu sumu novca, jeste i slučaj naplate diploma. Iako je Vlada Kantona Sarajevo propisala da izdavanje diploma košta 90 KM, Upravni odbor Medicinskog fakulteta donio je odluku da diplome naplaćuje 100 KM, a pojedinačne diplome 200 KM, pravdavši višu cijenu naplaćivanjem futrole za diplome! Menadžment ustanove je sam počeo naplaćivati novu uslugu, iako samo Vlada Kantona ima pravo na propisivanje naplate novih usluga. Nakon upozorenja o nelegalnost njihovih radnji, cijena se koriguje na onu koju je propisala Vlada ali, kao i u prethodnom slučaju, nema podataka gdje je završio nelegalno naplaćeni novac. I ova praksa trajala je godinama. Stoga bi se slučaj, kaže izvor blizak Tužilaštvu KS-a, s lakoćom u ova dva primjera mogao pokrenuti do istražne faze u Tužilaštvu, i to na osnovu optužnice za sticanje protupravne imovinske koristi. Pogotovo ako se zna, dodaje naš sagovornik, da je kantonalna inspekcija priložila veliki broj dokaza, zajedno sa uplatnicama studenata, te prepiskom koja kazuje da su odluke menadžmenta nezakonite.

PRONEVJERA TREĆA: Nagrade za Upravni odbor

Upravni odbor Medicinskog fakulteta u Sarajevu već godinama donosi odluke suprotne odlukama Vlade Kantona Sarajevo, koja ga je i imenovala! Da apsurd bude veći, do sada, zbog ovih očiglednih propusta niko nije sankcionisan. Još jedan primjer za tu tvrdnju je i činjenica da je Vlada Kantona Sarajevo odobrila da naknade članovima UO-a iznose 150 KM i plaćaju se iz budžeta resornog ministarstva, ali dekan Bakir Mehić donosi odluku da se iz sredstava samog fakulteta odobri dodatni iznos za isplatu naknada. I ta praksa trajala je godinama.

PRONEVJERA ČETVRTA: Realizacija nastavnih procesa na nepravilan način te naplata usluga za koje nema osnova

Ni tu nije kraj finansijskim zavrzlamama: ova ustanova je bila dužna obezbijediti studentima kadar i prostor za pohađanje nastave iz svih predmeta koji su predviđeni planom i programom visokoškolskih ustanova. Student ni na koji načn ne smije finansirati izvođenje nastave iz predmeta predviđenih nastavnim planom, jasni su propisi. Ipak, studenti Medicinskog fakulteta, potvrđuju nam, godinama su za nastavu iz engleskog jezika koju izvodi Interlingua plaćali od 100 do 150 KM.

NEPRAVILNOST PETA: Upisivanje studenata koji nisu ispunili uslove

Ukoliko u Tužilaštvu KS-a ikada u ovim predmetima bude pokrenuta istraga ili podignuta optužnica menadžment fakulteta na čelu sa Bakirom Mehićem mogao bi se naći i pred ozbiljnim optužbama za zloupotrebu položaja jer je tokom nekoliko školskih godina primao studente koji nisu ispunili uslove za upis na Medicinu, ni prema praktičnim radovima ni zbirnim ocjenama, tvrdi jedna od bivših profesorica na fakultetu:
- Ukoliko uporedite spisak studenata koji nisu ispunili uslove za upis sa spiskom sadašnjih redovnih studenata na fakultetu, primijetit ćete da se jedan dobar dio ovih koji nisu ispunili uslove ipak uspio ubaciti u ustanovu. Kako? Zahvaljujući roditeljskim partijskim ili finansijskim vezama.

Naša sagovornica tvrdi kako je jedan od onih koji nisu ispunili uslove ali su ipak upisani i sin federalnog ministra zdravstva Safeta Omerovića:
- Vjerujte da takvih studenata ima jedan značajn broj, ima među njima i djece tužilaca i političara, ministara i direktora, i u tome je i ključ neprobojnosti kruga korupcije na Medicinskom fakultetu.

O svemu navedenom dekan Medicinskog fakulteta nije želio razgovarati, pismeno poručivši kako postavljena pitanja “nećemo evaluirati”:

“Jedino pitanje koje ste postavili u vezi naplaćivanja engleskog jezika zavrjeđuje pojašnjenje”, odlučuje dekan Mehić:

“Cijena koju ste naveli nije ni približno tolika, a rezultat je odluke ranijeg menadžmenta i Upravnog odbora. Bazirana je na činjenici da osnivač nije finansirao nastavnika za taj predmet. Prema odluci sadašnjeg menadžmenta nastavu za taj predmet studenti ne plaćaju nego se plaćanje nastavnika i asistenata vrši iz sredstava Fakulteta.”

Ukidanjem odluke o plaćanju engleskog jezika priznaje se ranija pogreška koja je trajala godinama, ali dekan Mehić ne napominje činjenicu da je, s obzirom da je i u vrijeme naplate bio dekan, i sam bio dio “ranijeg menadžmenta”.

PROGON PROFESORA IZETA MAŠIĆA

Profesor Izet Mašić, donedavno redovni profesor Medicinskog fakulteta u Sarajevu, član je desetina organizacijskih odbora i naučnih komiteta evropskih i svjetskih kongresa Medicinske informatike i Javnog zdravstva. Prošle godine u Sarajevu je organizovao 22. evropski kongres Medicinske informatike, na kojem je učestvovalo više od 400 učesnika, a predavači su bili ugledni svjetski eksperti: Reinhold Haux, predsjednik IMIA, Jacob Hofdijk, predsjednik EFMI, Mordechai Shani, ministar zdrvastva Izraela, Andrew Balas, Gerard Comyn, predsjednik komisije za zdravlje EU-a, Klaus Peter Adlassnig, predsjednik Naučnog komiteta. Dva puta bio je protukandidat za dekana sadašnjem dekanu Bakiru Mehiću, nakon čega je, što je javnosti odavno poznato, izložen mobingu, a na kraju, nakon prijave FMUP-u i “zaradio” otkaz. Na fakultetu je bio zaposlen 32 godine, urednik je tri indeksirana časopisa, autor 40 knjiga, osnivač Akademije medicinskih nauka BiH, specijalizant iz Londona, Monpeljea, Moskve i nekadašnji šef dviju katedri: za Medicinsku informatiku i Porodičnu medicinu:

-A sad sam na ulici jer sam ustao protiv grupe moćnika u menadžmentu koji zarad ostvarivanja lične dobiti krše i zakon i sva prava i ljudsko dostojanstvo onih koji im se suprotstave. Ja sam očit primjer kako završavaju oni koji upru prst u bezakonje i kriminal - kaže profesor Mašić u pismu koje je uputio Policijskoj misiji Evropske unije.

(zurnal.info)