Omča je simbol državne moći koja ima autoritet da oduzme život. Ekstremističke grupe oduvijek je koriste kao simbol linča i rasističkog nasilja. Služi isključivo za zastrašivanje i širenje mržnje prema određenim, obavezno manjinskim, grupama.

Lekcija koju smo od mladih igrača dobili na Bilinom polju dragocjenija je i veća čak i od odlaska na Svjetsko prvenstvo.

Dragocjena je porodica Isak. Jer, nikakvi analitičari, istraživači niti društveni komentatori, nisu bolje, jasnije i preciznije od njih razotkrili suštinu ovdašnjeg političkog sistema - "snaga, stil i prestiž u pokretu".

Teško je procijeniti koliko će rat trajati, ali kada se ne zna njegov pravi cilj, onda je teško predvidjeti i kako će on završiti. Kakav rasplet sukoba označava "pobjedu" i kakva "pobjeda" označava njegov kraj? Jer, prije nekoliko mjeseci rečeno je da je rat završen zato što su iranska nuklearna postrojenja potpuno uništena. Sada je nastavljen, iz nejasnih razloga.

Svaki patriotski poklič dobro je naplaćen, što lijepo ilustruju kolone limuzina i džipova okićene zastavama tokom profiterske parade za Dan nezavisnosti. Tokom neprestanog "predratnog" stanja, u kojem vazda neko pokušava odnijeti komad Bosne i Hercegovine, a neko ga zbog toga udara po prstima, izgrađene su porodične imperije

Čini mi se da je to vrhunac političke karijere Milorada Dodika, da ostvari ono što najmoćnijim ljudima svijeta nije uspjelo - napravi izolovani otok oslobođen zakona. 

Spomenik je bio simbol antifašizma, požrtvovanosti, humanizma, časti, herojske mladosti..., kada je sveden na fontanu, bezobrazno i brutalno oduzeta mu je sva simbolička vrijednost, postao je samo bezvrijedna prepreka za nesmetan protok saobraćaja.

Iako na zgradi Srednje muzičke škole nije bilo oznaka da se tu nalazi zatvor, vrlo brzo su svi u gradu znali šta se tamo dešava. Što nije bilo naročito teško jer, kako sam naglasio, škola je smještena u samom administrativnom centru. Pored nje su na putu do posla svakodnevno prolazili policajci, sudije, tužioci, opštinski službenici, a svako od njih imao je pristup moći koja je mogla zatvoriti mučilište.

Zato što će se najmanje deset dana pričati o tome. Zato što će onaj ko ovo predloži danima gostovati po medijima i tamo dobiti priliku da se predstavi kao zaštitnik nacionalnih interesa i religijskih sloboda, a da ništa na tom planu nikada uradio nije. Zato što će se društvo dodatno polarizovati, svi koji se usprotive biće proglašeni islamofobima, mrziteljima Islama i muslimana. Zato što će se polarizovati i učionice a dobro je da se mladi rano privikavaju na to.

Ispod svake objave pozivaju se pratioci da dijele sadržaj, što oni rado i čine pa te objave dosegnu više od hiljadu ljudi. Komentatori tih sadržaja dalje nastavljaju "napade na temeljne vrijednosti društva", psuju porodicu, djecu, majke koje su okotile izdajnike, prijeti se i vrijeđa na najgnusnije načine...

Ne treba da iznenađuje reakcija kantonalne ministrice Naide Hota - Muminović. Ona samo poštuje mit uspostavljen kroz knjige, okrugle stolove, naučne skupove, likovna i muzička djela o mudrom, voljenom i vještom političaru i komandantu. "Ko drukčije kaže - kleveće i laže", uvjerena je ministrica pa zbog toga tako hitro i pravdoljubivo reaguje na navodnu kritiku "voljenog prvaka".

Dakle, eksperiment nije uspio, zgrada se ljulja na sumnjivim temeljima, kućepazitelji kradu struju i otirače ispred vrata, stanari su u panici, samo čekaju kada će situaciju pogoršati izbijanje požara, poplave ili curenja plina. Ali, arhitekti i izvođači radova odbijaju odgovornost za katastrofu.

Dodik je tokom cijele karijere Bosnu i Hercegovinu tretirao kao kafanu uz magistralu, u koju rijetko zalazi policija, gdje može da loče i ždere na beskonačnu "crtu", a orkestar mora svirati samo njegove omiljene pjesme. Kada ga hrabra konobarica upozori na ponašanje, nasilnik nije sposoban podnijeti to poniženje, spreman je zapaliti cijelu kafanu kako bi povratio samopouzdanje...

Kada bi se izlilo čitavo jezero korupcije ono bi potopilo sve, a to nikome ne odgovara, jer bi se tako okončala "uobičajena praksa", tako bi bio srušen čitav sistem u kojem, evo fraze, ali istinite - vladaju podobni a ne sposobni. Sve dok se takav potop ne desi, svi zajedno nastavićemo opsluživati bahate likove sa pljuvačkom u uglu usana, iz vlasti ili opozicije, svejedno je.

U malom iznajmljenom stanu u Tuzli, tokom samo jednoga ljeta, Semezdin Mehmedinović konačno je, i zaista, uspio napisati "Mali roman o tišini". Oduvijek je znao koristiti tišinu, u poeziji i prozi, njegove bjeline u tekstu, prostor između strofa, nove redove, tačke, tumačio sam kao odmorišta, najave ili nastupanja tišine. Nije davao odgovore, nije tumačio, ostavljao je tišinu. U ovoj knjizi kao da tu tišinu želi konačno ispuniti, dati joj smisao i razumjeti značaj.

Laszlo Krasznahorkai je već od prve knjige potvrdio status velikoga pisca, koji se ne plaši poniranja u najmračnije dubine i svijeta i svijesti. Svaki susret sa njegovim knjigama traži potpunu posvećenost čitaoca, ali je konačna nagrada za taj trud ogromna. Veća i od Nobelove nagrade za književnost.

Teško je voditi polemiku protiv stava: "To je moje i mogu s tim učiniti što želim". On jasno govori da sitnosopstvenik ne poštuje stručna mišljenja, niti autoritet "neke" međunarodne organizacije, kolika god bila sila argumenata on je samouvjereno i s lakoćom zaustavlja na svojoj "međi"

Dok jede konzervu sa lukom, sjeća se kafane "Park" iz koje se odlazilo u "Istru" ili "Klub kulturnih radnika", sanja kiselu čorbu iz krčme "Proleće" i pače od glave kod Hadžibajrića. Čita spisak zijafeta Vejsila Brave i razmišlja kako su sva jela povezana, onako kako je sve na svijetu povezano -  "što zna svako, osim budala i nacionalista": "A, umalo da zaboravim da vam kažem da se rakija pije noću, jer su tada svi dušmani u krevetu".

Sigurno ste uočili da ovdašnji deklarirani patriota ili domoljub pa i rodoljub prezire i prirodu i ljude i životinje. On nema nikakvu emocionalnu blokadu da naudi prirodi kad god se ona ispriječi između njega i blagostanja - preusmjeriće rijeke, isušiće jezero, posjeći šume, zagaditi zrak, vodu… Za sitan novac, bez ispaljenog metka, u stanju je potpunom strancu predati čitava sela. Što se tiče ljudi, rado će ih poslati u rat, a nakon njega nastaviti intenzivnu eksploataciju preživjele žive sile