Vijećnica kao kulisa: Knjige lete nebom iznad Sarajeva

Artiljerija Vojske Republike Srpske granatirala je sarajevsku Vijećnicu 25. i 26 avgusta 1992. godine. Požar je ugašen 26. avgusta ujutro. Zabilježeno je da je vatra zgradu gutala 12 sati i 20 minuta i da su u gašenju, pored 26 vatrogasaca, učestovali i brojni građani. Bez obzira na njihov trud, tokom ta dva dana uništeno je čak 80 posto knjižnog fonda i dragocjenih istorijskih dokumenata.

Knjiga je krhak predmet, dijete ga lako može uništiti do neprepoznavanja, ali ipak je nevjerovatno izdržljiva. Različiti silnici kroz istoriju su spaljivali knjige, ali one su uvijek preživljavale. Brojni su primjeri spaljivanja knjiga, od Mongola, preko španskih inkvizitora do nacista.

RUKOPISI NE GORE

"Rukopisi ne gore", čuvena je tvrdnja koju izgovara Woland u "Majstoru i Margariti" Mihaila Bulgakova.  Nakon spaljivanja Vijećnice, pjesnikinja Ferida Duraković napisala je pjesmu "Po našim glavama još padaju knjige u prahu".

Prvo što sam naučila sjedeći tamo, u hladovini
Biblioteke, u sjeni  debelih austrijskih zidova
– a godina je 1976. –
Jeste da je arhitekt Alexander Wittek i te godine,
kao i danas
Na Onom Svijetu samoubilački tražio ugao
Pod kojim Svjetlo pada na
Podni mozaik Vijećnice u Sarajevu. 
A drugo što naučih iz knjiga bilo je:
Rukopisi ne gore!
I danas vjerujem Bulgakovu – pa
Barem on je znao istinu ako nismo mi!
Ali  pamtim također, tj. vidim i ovog trena
Tijela knjiga kako u vrelom
Augustovskom danu 1992.
Pucketaju obuzeta plamenom mržnje
Tijela dragih knjiga nestajala su u mržnji
Tijela dragih naših su u mržnji
Tijela su knjiga
Tijela su naših dragih
Naša tijela gorjela su draga
Tijela
Draga su mržnji
Mržnja
No vratimo se meni, studentskoj čitaonici
Godine 1976:
Spremajući ispit iz antičke književnosti
Na starom drvenom stolu našla sam urezano
Tvoje ime
U tom trenu zaboravila  sam sasvim
Zašto je Ahilej ubio Hektora
(ili je bilo obrnuto?)
I zašto je potom Hektorov sin ubio Ahilejevog
(Ili je bilo obrnuto?)
A zamisli i ovo:
Borges zajedno sa mnom, kroz paperje
Spaljenih svojih knjiga što od
1992. do danas lete
Nebom iznad Sarajeva,
Poručuje:
Da ja nisam našla tvoje ime urezano u
Drveni starinski sto Biblioteke u Sarajevu
Na koji (vele savremeni arhitekti)
Pod savršenim uglom pada svjetlo
Kroz savršenu kupolu koju je projektovao
Savršeno mahniti Wittek –
Možda Neoptolem ne bi ubio Astijanakta
(ili obrnuto?)
Možda bi se sve završilo samo u antičkim knjigama
U ispitu za deset iz poznavanja Stare književnosti
U maloj našoj beznačajnoj ljubavi
U kojoj bismo se sreli bez srama i bez straha
A svijet bi u međuvremenu
Zaboravio – a to se dešava
U svim ratovima – da s vremena na vrijeme
Čudovišta zapale biblioteku, a kroz Svemir jekne:
Rukopisi ne gore!
Rukopisi ne gore!
Rukopisi ne gore!

KADA AUTORI SPALJUJU KNJIGE

I sami autori spaljivali su vlastite knjige, iz različitih razloga, često u znak protesta, kao obrnuti kreativni čin, kao radikalnu poruku svojim čitaocima. Kafka je, već poražen od tuberkuloze, tražio od prijatelja Maxa Broda da spali sve rukopise nakon njegove smrti. Brod je obećao, ali obećanje nije ispunio, iznevjerio je svoga prijatelja. Ali, zahvaljujući njegovoj odluci, čovječanstvo je dobilo "Proces" i "Zamak". Gogolj je slučajno spalio drugi dio "Mrtvih duša", rukopis koji je želio ostaviti svojim prijateljima - "da ga pamte nakon smrti".

Kod nas, koliko se trenutno mogu sjetiti, svoje knjige spalio je samo književnik Muhamed Kondžić. Bio je to simboličan čin, jer je književnik lomaču napravio ispred zeničke biblioteke, ali i dalje se samo nagađa šta je bio cilj njegovog protesta. Bio je to tužan prizor, bez obzira na razloge.

Ali, kada se knjige spaljuju organizovano, planski, iz pozicije moći, to je iznimno nasilan čin, sa velikim posljedicama. Umberto Eco piše da takvi spaljivači knjiga nikada nemaju namjeru da unište sve primjerke zabranjene knjige, oni žele da se prikažu kao demijurzi koji su u stanju da svijet i predstavu o njemu razore vatrom. Mislim da je baš taj osjećaj "razaranja svijeta i predstave o njemu" bio uzrok očaja kojeg smo povremeno osjećali tokom rata.

OBNOVA VIJEĆNICE

Obnovu Vijećnice pomagali su evropski donatori, ostalo je zabilježeno da je prvu fazu finansirala Vlada Republike Austrije, drugu Evropska unija, slijede Kraljevina Španije, Mađarska i različiti gradovi, ambasade, udruženja. Jedini uslov donatora bio je da u zgradi mora biti smještena biblioteka.

Vijećnica je konačno obnovljena 2014. godine, ali do danas knjige nisu vraćene u nju. Ponovo imamo lijepu zgradu, čije je uništenje bilo simbol kulturocida, ali u njoj nema knjiga, Vijećnica je svedena na dekor, na kulisu, raskošnu, ali kulisu. I ostaće takva sve dok se knjige ne vrate u nju. Forma bez sadržaja je naša omiljena disciplina u svim segmentima društva od, recimo, odnosa prema kulturnom sjećanju ili religiji do odnosa prema ljudskim pravima i samoj demokratiji...

Mislim da sam i ranije pominjao slučaj jednog kantonalnog ministra kulture i sporta koji je u intervjuu na novinarsko pitanje "čitate li?" izjavio:

 - Čitam uglavnom stručnu literaturu iz oblasti turizma, inače nisam ljubitelj književnosti. 

Ljudi koji ne čitaju knjige rijetko to javno priznaju, znaju da to ima neke veze sa opštim obrazovanjem i kulturom. Taj ministar, koji je čak bio zadužen za brigu o kulturi očigledno to nije razumio, jer nije smatrao da mu takva izjava može štetiti. U njegovom poretku vrijednosti književnost nema nikakav značaj, ona jednostavno ne postoji. I bio je u pravu, izjava mu nije naškodila, uspješno eskivirajući svaki dodir s knjigama, nesmetano je okončao svoj mandat. Ne razumijem razloge zbog kojih se knjigama godinama ne dozvoljava povratak u njihovu Vijećnicu, ali imam razloga za sumnju da, negdje između birokratskih obrazloženja, stoje stavovi sličnim ministrovim. Jer, kako se inače moglo dogoditi da se tokom procesa povratka "svi na svoje", baš knjige zaborave?

Drago mi je što je nedavno pokrenuta inicijativa da se knjige vrate u Vijećnicu. Ray Bradbury, koji je u knjizi "Fahrenheit 451" opisao svijet sa knjigama na lomačama, u jednom intervjuu rekao je da nema smisla paliti knjige, dovoljno je da ih ljudi prestanu čitati. S njim se složio i Brodski. I meni to ima smisla.  

(zurnal.info)