O knjizi Autokino: Sve naše priče spajaju se u jednu

Uprava ljetnog kampa u Baškom polju imala je neobičnu turističku strategiju - u otvorenom kinu, u jeku sezone, puštali su film "Ralje", u kojem velika bijela psina vreba kupače ljetovališta Amity Island.  Nakon gledanja filma niti jedno dijete nije se usuđivalo odmaknuti od obale tokom kupanja, a svakome od nas barem jednom se učinilo da vidi kako mu se približava jeziva bijela peraja. Ništa nas nije moglo ubijediti da zaplivamo, ni priče da Jadransko more nema tako velike predatore, niti da je sve što smo vidjeli na platnu samo niz filmskih trikova, koji nemaju mnogo veze sa našom stvarnosti. Stajali smo i zurili u horizont. Mnogo poslije saznali smo da Amity Island kod New Yorka ne postoji, da je film sniman na lokacijama u Massachussetsu, ali tada smo već i sami bili sposobni da prozremo trikove Stevena Spielberga. 

Bez obzira na toliki strah, iste večeri ponovo smo išli u otvoreno kino, da gledamo nastavak filma. Mogu samo pretpostavljati zašto smo svjesno i dobrovoljno produbljivali traumu. Sjećam se da je bilo nečega iznimno magičnog u dijeljenju straha sa ostalom djecom, pod otvorenim nebom. Uživali smo, pretpostavljam, baš u činjenici da sve što vidimo na ekranu možda ipak ima veze sa našom stvarnosti, uživali smo u mogućnosti avanture, ma koliko nas ona plašila.

Dok sam čitao knjigu "Autokino" (Buybook, Sarajevo, 2006.) Mehmeda Begića tražio sam potvrdu za moju pretpostavku. I pronašao:

Usuđujem se zaključiti: sve priče se spajaju u jednu i sve priče pripadaju istoj velikoj priči.

Nakon "Ralja" gledao sam još mnogo filmova. Bilo je i onih koje nikada nisam vidio, o kojima sam samo slušao. Bila su to vremena prije globalne mreže, u kojima umjetnost nije bila lako dostupna, morao se uložiti veliki trud da nabavimo knjige, ploče, filmove, vidimo sliku ili fotografiju modernog umjetnika. Zbog toga sam mnoga od tih djela, koja su mi prepričavanjem otkrivana u komadićima, morao u mašti dopisivati, dosnimavati ili dopunjavati da bih dobio razumljivu cjelinu. Vrlo često, kada sam se konačno suočavao s njima, bio sam razočaran. S godinama, moje iskustvo ih je nadraslo.

Ali, prva uzbuđenja teško je ponoviti.

Tvoje dvojbe, mladost, neodlučnost i težnje – sve me podsjeća na ono beskrajno vrijeme kad su se mogućnosti samo nizale. Svi koje si poznavao živjeli su daleko od bilo kakvih odluka. Konačnost nije postojala čak ni kao apstrakcija. Tako se svakodnevnica nekima postavi, sve do jednog usamljenog i prelomnog momenta. Najčešće i ne primjetimo kad nas je stiglo. Kada prihvatimo, ostaju samo fotografije nas nekadašnjih.

Teško je pronaći knjigu o filmovima koja liči na "Autokino" Mehmeda Begića. To nije stručna studija, istorija, kritika, analiza, preporuka... kakve pišu eksperti. "Autokino" je, prije svega autorefleksija, na koju nas upućuje i sam naslov, to je knjiga koju je napisao jedan od nas - gledalac, dobrovoljac spreman da se u naše ime bezglavo baci u filmski vrtlog. Kada konačno izroni i dođe do daha, on nam ponosno pokazuje da je uspio iznijeti suštinu, onaj neodređeni osjećaj koji nas tjera da se ponovo vratimo nekom filmu, dragocjeni detalj koji umjetnost povezuje sa našim životima i svemu daje smisao.

Vrijeme je za novu priliku. Morao si izumiti nešto. Sjedi u auto, uskoči na voz, stopiraj avion, nemoj se zaustavljati dok ne shvatiš da odgovora nema. Karte će se uskoro otkriti i vidjet ćemo na čijoj je strani sreća. Na cesti se osjećaš živim, čak i kad izgledaš kao prebijeno pseto. Farovi automobila će popuniti ostavljeno. Muzika se provlači između objekata, muzika gmiže preko svakog tijela kojeg se sjetiš. Nemoguće je ostaviti prazninu. Um ti to neće dozvoliti. Radije se predaj, zaboravi na otpor.

Nakon čitanja ove knjige poželio sam ponovo pogledati sve filmove koji se u njoj pominju. Kao nekada, kada su mi bili nedostupni, kada sam samo slušao o njima. Ali, Mehmed Begić je mnogo ubjedljiviji pripovjedač od nekadašnjih. "Autokino" je poezija o filmu kojoj su za potpuni doživljaj jednako važni mrak kino dvorane i tama iza naših kapaka. Ona poziva da zajedno dijelimo emocije pod otvorenim nebom, dok se ispred nas nižu filmski trikovi koje smo odavno prozreli ali i dalje u njima uživamo. Filmska avantura u "Autokinu" je stvarna i zaista naša.

Neke priče iz Autokina možete čitati na Žurnalu. Ovdje objavljujemo Begićeve impresije nakon ko zna kojeg, ponovnog, gledanja filma "Divlji u srcu".

U JAKNI OD ZMIJSKE KOŽE

      (Divlji u srcu, 1990)

Čekajući sretan dan

Mrtvi nisu mrtvi. Nemam nikakav religiozni koncept na umu kada to kažem. Previše sam jednostavan za takvo nešto. Prizemniji i nesposoban za ono zagrobno i filozofiju bilo koje vrste. U svijetu kakav jeste i koji je koncipiran da nas ostavlja sa otvorenim ranama, izmijenjeni smo i uništeni, da se nikada ne sastavimo u onu nevinost i naivnost iz koje smo krenuli. Morao sam se nekako zaštititi. Biram ignorisanje smrti. Dišem.

Stvarno vjeruješ u ovu zajebanciju koju si sumnjivom elokventnošću upravo prosuo pred mene, rekla je. Srušiš zidove i dopustiš da te prisustvo nekoga otpuše do mjesta u koja si sumnjao da postoje. I onda taj neko nestane, ostavljajući onaj prostor koji si napravio. Bitnija od moje vjere je činjenica da mi ta zajebancija pomaže, odgovorio sam.

Ostarjeli Chris Isaak namješta svoju savršenu frizuru iz budućnosti koja nas obojicu spaljena čeka. Njegove ruke su drhtave, njegovi pokreti i dalje sigurni. Glas mu je hipnotičan kao uvijek, zaglavljen tamo gdje su ga ostavili Roy Orbison i Elvis. Određuje naš kraj.

Otvorene oči i nebo nad nama

Kraj nikada nije bio upitan. Kao što je i moja ljubav jednaka onome što vjerujem da osjećam svaki put kad mi se obratiš. Svijet se pretvori u tvoje pokrete usnama dok izgovaraju riječi koje poput plamenova uništavaju sve oko nas.

Ploča je stigla do Davida Lyncha. I tek nakon što su se pjesme našle u njegovom filmu, magija se mogla desiti. Disk Jockey iz Atlante, najveći fan filmova Lynchovih... čekaj da se pokušam sjetiti njegovog imena. Chesnut! Lee Chesnut, tako se zvao, hvala mu... zaljubio se u Wicked Game nakon gledanjaDivlji u srcu.  Osim što je non stop pjesmu vrtio na Radio Atlanti, iskoristio je svoje veze muzičkog urednika, zvao i ubjeđivao ostale urednike, postajući tako samoproglašeni ambasador ove zastašujuće balade. Samo zbog njega Wicked Game je postala svjetski poznata. Meni je od nje ipak draža Blue Spanish Sky. Tajming te pjesme u filmu je fantastičan: okončava bizarni seksualni nasrtaj, kada mahniti Bobby Peru pritisne Lulu u hotelskoj sobi.

Znala sam da nećemo potrajati. Ne osjećam se posebno zbog te istine, nažalost nisam vještica kojoj su tajne na dlanu. Stvari su jednostavnije, jasne za one koji žele da vide. Znakovi, signali, predvidljivosti, istorije svakoga od nas... sve to imamo na raspolaganju i uglavnom ne koristimo. Magični su oni koji ne zatvaraju oči već čitaju i koriste signale i znakove.

U plamenu drugog filma

Ostarjeli Chris Isaak mi priča. Kad god oko nas gore vatre, ja mu se vraćam. Starimo zajedno. Lynch ga je pronašao dok su osamdesete umirale (baš kao što je prije toga pronašao Giffordov roman, onaj isti koji nikada nisam vratio na zagrebačku policu sa koje sam je uzeo i to me ponekad proganja). Album se zvao Heart Shaped World i nije nije ostvario ničije snove. San Francisco je i dalje bio dobro mjesto za život, a na toj ploči je bilo nekoliko fantastičnih pjesama. Za svakog pažljivog posmatrača takav naziv albuma je jasno sugerisao formulu: dodaj Isaakovoj patetici Lynchovo ludilo i svijet će biti na koljenima. Nesretni album iz osamdeset i devete, ipak je na kraju ostvario neke snove.

Čarobnjak iz Oza sve nam je bliže. Uglavnom, meni je sve od početka jasno. Nisam ni slutila tvoju zabludu. Pjesma Love Me Tender samo na kraju jednog filma ne zvuči patetično. Ali ovo je život i ako u jakni od zmijske kože pjevaš Elvisove pjesme možeš skončati samo u Las Vegasu, dok ga napuštaš. U sasvim drugom filmu, koji nisi imao na umu. S druge strane, meni je naš trenutak bio sasvim dovoljan. Ti si moj Sailor i ja sam tvoja Lula. Što se mene tiče, to je to, besmrtno čak i kad je gotovo. 

Ovo bi mogla biti priča sa filmskim završetkom. Prije praznine koja je naslijedila tvoj jezik nisam imao ništa. Sekvenca prelaska preko usne stalno se ponavlja i čini tu prazninu mojim jedinim posjedom. Postoje putovanja koja čovjek mora proći sam, inače je šteta nemjerljiva i ne postoji način da se stvari ikada vrate u red za koji su stvorene. Ali kako odbiti pupak i kosu mokru od nestrpljenja?

(zurnal.info)