Hedina Tahirović Sijerčić je romska književnica i prevoditeljica koja je prije rata na Radio Sarajevu uređivala emisiju na romskom jeziku. Danas živi u Njemačkoj i traži izdavača koji ima interes da objavi prvi bosansko-romski rječnik. Za Žurnal govori o diskriminaciji, jeziku, predrasudama, stidu, izumiranju...

- Oficijelne statistike, barem što se tiče Romske populacije na našim prostorima, su nerealne i neadekvatne. Neoficijelna statistika romskih NGO i Vijeća Roma da u BiH živi 80.000 do 100.000 Roma je takodje neadekvatna jer po mom mišljenju nas Roma je mnogo više nego što i jedna oficijelna i neoficijelna statistika može pokazati ili tvrditi. Ista situacija je što se tiče i statistike o zapošljavanju i o školovanju i o poznavanju maternjeg jezika... Diskriminacija Roma i romske djece, omalovažavanje mog naroda ne samo na našim prostorima nego i na prostorima širom svijeta, jer nas ima u svim državama svijeta, proganjanje, ubijanje doveli su do ukorijenjenog straha tako da se veliki broj Roma ne izjašnjava svojom nacionalnom pripadnošću u želji da sebe i svoju djecu i familiju zaštiti od vjekovnih problema koji su u kontinuitetu i zadnjih godina u uzrastu. Zato je vrlo teško reći koliko mladi pa i stari Romi poznaju i govore svoj jezik. U Bosni i Hercegovini živi više grupa Roma a ja bih ovom prilikom naznačila samo tri velike grupe: bosanska starosjedilačka grupa – grupa sa stalnim mjestom boravka, čergaška grupa – grupa koja se u prošlosti mnogo kretala i nikad nije imala stalno mjesto boravka, i doseljenička grupa sa Kosova. Što se tiče starosjedilačke grupe i ako pripadnici iste govore romski jezik, govori se u užem krugu porodice. Strah od problema koje sam već navela doveli su do toga da se jezik vrlo malo govori, pogotovo na javnim mjestima. Mlade generacije se stide svojih predaka u nadi da će ih zaobići sudbina koju su ovi već doživjeli. U najkraćim riječima jezik odumire, a samim tim i narod. Znači više od polovice pripadnika bih starosjedilačke grupe su postali pripadnici drugih naroda. Bijeli ten im je pomogao da se „sakriju među drugim narodima“ i time su se svjesno odrekli kako svog naroda tako i svog jezika.

Što se tiče čergaške grupe oni su zadržali romski jezik jer su se malo ili skoro nikako miješali sa drugim narodima zbog specifičnog načina života. Naš čuveni romolog Rade Uhlik je svoje radove i rječnike pisao na osnovu govora čergaških Roma za koje je smatrao da govore najčistijim romskim jezikom tzv. Gurbetskim dijalektom kojim govore i starosjedilački bih Romi sa nekim manjim akcentnim razlikama.

Doseljenička grupa Roma sa Kosova govori romkim jezikom. Njihov tzv. Arlijski dijalekat je mnogim bih Romima neshvatljiv a najčešće zbog obostranog nesimpatisanja grupa.

Oni mladi koji govore svojim maternjim jezikom govore ga onako kako su ga naučili u svojim užim familijama. Bosanski jezik govore, pišu i razumiju svi što ne mogu reći i za romski maternji jezik. Romski jezik se u BiH nije nikada učio u školama BiH, na našim prostorima nije nikada bio pisani jezik tako da možemo konstatovati da je romski jezik u BiH govorni jezik.

Da li se dovoljno radi na popularizaciji?

- Mislim da se nedovoljno radi na popularizaciji romskog jezika i naroda uopšte. Malo je onog pozitivnog što se promoviše o Romima. Moje mišljenje je da bi oni Romi koji su postigli dobru edukaciju i koji su postali poznati našoj bih javnosti trebali mnogo više da rade na popularizaciji vlastitog naroda. Međutim, vrlo je teško. Svi Romi govore o diskriminaciji ne-Roma prema Romima a ne govore o diskriminaciji nas samih prema nama samima. Romi koji su završili visoke ili više škole su diskriminirani od vlastitog naroda. Neuki i neobrazovani su se dočepali nekih pozicija i ne dozvoljavaju školovanima prilaz. Ali to nije slučaj i praksa samo u romskom narodu. Takvih primjera ima i među drugim narodima koji žive u BiH. Neobrazovani i nedovoljno obrazovani ignorišu obrazovne, forsiraju Rome iz drugih zemalja u našoj zemlji a naše bih zaboravljaju. Jednostavnim riječima oni manipulišu svojim pozicijma. Školovani Romi ne žele konflikte, žele miran i radan život tako da mnogi ne žele ni da se izjašnjavaju svojom romskom nacionalnom pripadnošću. Nevidljiv je obrazovni i kulturni sadržaj o Romima i za Rome u našoj zemlji.

Postoji li dovoljno literature?

- Literature nikad nije dovoljno. Što se tiče bih romske literature mogu Vam reći da imamo nekoliko romskih pjesnika koji su svoja djela objavili u BiH i u svijetu, međutim ta djela nisu pristupačna ni školama, ni obrazovnim ustanovama, pa čak ni Narodnoj biblioteci.

Nedavno sam završila rad na mojim rječnicima; bosansko-romskom i romsko-bosanskom kao i na englesko-romskom i romsko-engleskom a u toku sam kreiranja lekcija „Učimo romski jezik“ na gurbetskom dijalektu, odn. dijalektu Roma BiH.

Da li je istina da ste vi jedina Romkinja u BiH sa univerzitetskom diplomom?

- Sad se opet vraćam na statistiku: statistika me ne prepoznaje a ja postojim.

Da li sam jedina ne mogu Vam reći, ali znam da sam jedina izjašnjena Romkinja.

Čemu možete zahvaliti vaše obrazovanje?

- Moje obrazovanje mogu zahvaliti prije svega mom rahmetli ocu Dervišu Tahiroviću.

Zatim mogu zahvaliti svojoj jakoj urođenoj volji i ustrajnosti u onome što započnem da radim, bez obzira na prepreke i probleme koje život sam donosi.

Već jako dugo ste jedina visokoobrazovana Romkinja. Kako je moguće da to do danas nije promijenjeno?

- Već sam Vam rekla, vjerovatno je medju Romima još mnogo visokoobrazovanih Romkinja, ali se skrivaju pod okriljem drugih naroda a ne svog vlastitog. Na ostalim Romkinjama je da se izjasne, ukoliko žele i ukoliko se ne stide ili plaše i ukoliko su univerzitetski obrazovane, svojom nacionalnom pripadnošću.

Koliko su danas jake predrasude prema Romima u BiH?

- Pa vi živite u BiH i vi to dobro znate.

Kako ste se vi borili protiv njih?

- Kao i moj otac. Otac je radio, svojim rukama zarađivao hljeb za familiju, školovao nas je i učio da smo ponosne na ono što je naše. Stalno je govorio „Ja sam Rom ko grom“, a vi ste moja djeca i vi morate biti takve. Nas je pet sestara i jedan brat. Otac je svima dokazao da Rom može da bude uspješan, da čestito radi i gaji svoju djecu. Ja sam nastavila ono što je moj otac započeo: htjela sam da moj otac bude ponosan na mene. I nadam se da sam uspjela. Boljelo me je ono što je i mog oca boljelo: poniženje. Borba protiv poniženja mi daje snagu.

Da li ste zadovoljni radom udruženja Roma u BiH?

- Ovo pitanje je vrlo teško. Ja ne živim u BiH, povremeno dolazim u Sarajevo moj rodni grad. Na internetskoj mreži Roma BiH kao i na internacionalnoj sam priključena tako da dobivam informacije. Ono što sam vidjela i što znam u posljednjih nekoliko godina ne mogu reći da sam zadovoljna. Korupcija i manipulacija je prisutna u BiH na svim poljima a ona ne zaobilazi ni Rome.

Prema vašim informacijama, da li se novac namijenjen romskoj populaciji ispravno usmjerava?

- Vjerovatno da. Romski narod je toliko ugrožen da je vrlo teško postaviti prioritete jer svi problemi vezani za romsku populaciju su prioriteti.

Prije rata ste na radiju uređivali emisiju za Rome. Trenutno ne postoji sličan program u BiH. Da li ste razmišljali o nastavku tog rada?

- Svakako da sam razmišljala. Medjutim, kako stvari stoje ne postoje finansije pri državnim medijima koji bi pokrivali troškove rada takve vrste. Ja sam voljna raditi i radio i TV emisije za Rome i na romskom i na bosanskom jeziku, ali u ovom slučaju samo moja volja nije dovoljna. Ja moram živjeti a da bih mogla živjeti moram biti plaćena za svoj profesionalni rad.

Pripremili ste bosansko-romski rječnik. Da li ste ga nudili izdavačima i kakve su reakcije?

- Moj rječnik je pripremljen. Nedavno sam dobila informaciju od Federalnog Ministarstva za obrazovanje i nauku da su voljni štampati moj rječnik tj. njegovo prvo izdanje. Isto tako i Udruženje „Obrazovanje gradi BiH“ i gospodin Jovan Divjak su zainteresovani za izdavanje istog. Konkretnih i finalnih informacija po tom pitanju još uvijek nemam.

Šta je, po vašem mišljenju, najvažnije da se učini za bolji položaj Roma u BiH?

- Mislim da je neophodno obezbijediti stambene uslove i da se mnogo više radi na školovanju Roma, kako djece tako i odraslih ne samo na bosanskom jeziku nego i na romskom jeziku.

Pišete li nove romske priče i da li teme možete pronaći i u Njemačkoj?

- Svakako da i dalje pišem a teme se mogu uvijek pronaći. Već sam Vam rekla da Romi žive u cijelom svijetu i bez razlike na razlike u dijalktima mi svi govorimo jedan romski jezik i, kada to želimo, svi se vrlo dobro razumijemo. U svakom Romu i u svakoj romskoj kući možete pronaći temu za pisanje.

Bibliografija Hedine Tahirović Sijerčić

- Like water (Sar o Paj), antologija pjesama na engleskom i romskom jeziku, urednik i co-autor, International Writers Asociation, Chandigarh, Indija, 2009.

- The European Constitution in Verse (co- autor) na engleskom jeziku, Passa Porte, Brisel, Belgija, 2009.

• Kako je Bog stvorio Rome ( ilustrovana priča za djecu) na engleskom, romskom, mađarskom i njemačkom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2009.

• Neobična familija (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

• Romski princ Phenga (ilustrovana priča za djecu) na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

• Romske narodne priče (za odrasle), na engleskom i romskom jeziku, Magoria Books Toronto, Kanada, 2009.

• Parno them, kotorvalo them (Bijeli svijet, šareni svijet Šime Ešića), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

• Hasanaginca Vahide Šeremet (drama u devet slika), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

• Ciknoro Princo (Mali princ), prijevod sa bosanskog na romski jezik, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

• Stare romske bajke i priče (Romane Paramicha) na bosanskom i romskom jeziku, Bosanska riječ, Tuzla, Bosna i Hercegovina, 2008.

• Dukh-Pain, (Bol), zbirka pjesama na romskom i engleskom jeziku, Magoria Books, Toronto, Kanada, 2008.

• Romany Legends, (Stare romske priče) na engleskom i njemačkom jeziku, Turnshare, London, Velika Britanija, 2004.

• Na dzanen aver, gova si amaro dzuvdipe“, (Nismo naučile, tako smo živjele) prijevod sa bosanskog na romski jezik, Medica Zenica, Bosna i Hercegovina, 2001.

• Romano Lil, glavni i odgovorni urednik i co-autor, magazin za Rome na engleskom i romskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre Toronto, Kanada, 1998-2000.

• Canadian Romani Pearls, (Kanadski romski biseri), urednik i co-autor na romskom i engleskom jeziku, Roma Community and Advocacy Centre, Toronto, Kanada, 1999.

• Ilmihal, početnica – islamska religija, prijevod sa srpskohrvatskog na romski jezik, El-Kalem, Sarajevo, Bosna i Hercegovina, 1995.

• Scenario – dva dokumentarna TV filma “Karankoči-Koči” i „Romi danas“ 

Ugovori koji predviđaju plasman 700 000 tona koksa za potrebe željezara US Steel u Smederevu i Dolvi i Indiji, dostižu ukupan iznos od 320 milijuna dolara. Također, potpisani su i ugovori o nabavi 1,1 milijun tona visokokvalitetnih ugljena iz Australije, SAD-a i Kolumbije potrebnih da zadovolje proizvodnju u idućoj godini dana.

- Ovi ugovori su rezultat našeg dugotrajnog i predanog rada na održavanju kvalitete poslovanja, bez obzira na recesiju koja je pogodila kompletnu industriju željeza, a s njom i proizvodnju koksa. Uspjeli smo zadržati sve radnike, održati proizvodnju, a u vrijeme kada su svi gasili tvornice mi smo tragali i za najmanjim ugovorom bilo gdje u svijetu. Izvozili smo u Iran i Indiju, da bismo dočekali da danas, kao potvrđeno kvalitetan proizvođač koksa, možemo računati na godišnje ugovore koji podrazumijevaju kompletnu proizvodnju koksa. Ovim ugovorima konačno otvaramo vrata proširenju proizvodnje i pokretanju Četvrte koksne baterije, kako bismo udvostručili proizvodnju. Mi smo to u mogućnosti da učinimo, a tome je potvrda i priznanje za odličnost kvalitete u okviru TPM metodologije poslovanja koje smo dobili u Japanu. Sada pozivamo domaće vlasti da podrže naše napore u želji za ubrzanim razvojem i pobjeđivanju recesije - kazao je nakon potpisivanja ugovora generalni direktor kompanije GIKIL Guntapali Jaganadham.

Prema njegovim riječima, pokretanje Četvrte koksne baterije osiguralo bi pored stopostotnog povećanja proizvodnje i izvoza, do novih zapošljavanja i većih mogućnosti da se anuliraju teške posljedice koje je ekonomska kriza ostavila. GIKIL u procesu proizvodnje, održavanja tvornice i transportu proizvoda angažira i pedesetak bosanskohercegovačkih kompanija kojima su ključni poslovi vezani upravo za rad GIKIL-ove koksare.

U menadžmentu GIKIL-a najavili su da će nakon Strategije izlaska iz krize, koju su podržale Vlada Federacije BiH i Vlada Tuzlanskog kantona, pristupiti provođenju Strategije stabilizacije kompanije i eliminiranja posljedice recesije.
Na rješavanju ovih problema pomoć i podrška državnih institucija, bit će važan faktor, tako da su pozvali resorne ministre i premijere da na primjeru GIKIL-a pokušavaju iznalaziti rješenja za brojne BH kompanije, koje su usljed recesije došle na rub opstanka, ali i da pomognu koksarima iz GIKIL-a da nastave putem uspjeha i pobjeda.

(FENA)

Ovaj skup su okviru kampanje "16 dana aktivizma protiv nasilja nad ženama" organizirali Agencija za ravnopravnost spolova BiH, te gender centri Federacije BiH i RS-a da bi se iskazala odlučnost predstavnika vlasti da prihvate obaveze na rješavanju problema nasilja nad ženama.

Na konferenciji je istaknuto da se nasilje u porodici konstantno dešava, ali je i ocijenjeno da žrtve sve više stiču povjerenje u institucije i češće prijavljuju nasilje.

U 98 posto slučajeva žrtve nasilja u porodici su žene i djevojčice, a u dva posto su to muškarci i dječaci. Najčešći oblici nasilja su fizičko, psihično, seksualno i ekonomsko nasilje.

-Moramo postati društveno odgovorni kako bi žrtva stekla povjerenje u institucije i društvo i prijavila nasilje, kazala je predstavnica Gender centra RS-a Dijana Tepšić.

Ona navodi da je u RS-u od 2005. do 2008. bilo 10.438 žrtava nasilja te da su se tokom devet mjeseci ove godine na Sos Liniju za pomoć žrtvama nasilja prijavile 1.582 žrtve.

Direktorica Gender centra FBiH Ana Vuković napomenula je da nisu samo gender institucionalni mehanizmi, porodice ili škole odgovorni za ovaj problem, nego cijelo društvo.

Navela je da je u parlamentarnoj proceduri u FBiH novi zakon o zaštiti od nasilja u porodici kojim ćemo na mnogo bolji način regulirati pitanje zaštite žrtava, pitanje osoba koje vrše nasilja te rad sigurnih kuća.

Najavila je da će gender centri u BiH zajedno s Agencijom za ravnopravnost spolova u BiH napraviti jednu zajedničku metodologiju u vezi s problemom nasilja nad ženama i nasilja u porodici.

Na SOS telefon za pomoć žrtvama nasilja za područje FBiH u ovoj godini su se prijavile 2.024 žrtve nasilja.

Podršku ovom skupu svojim učešćem su dali predstavnici Ministarstva za ljudska prava i izbjeglice BiH te vlasti FBiH i RS-a. Ukazali su na ulogu vlasti u podršci ženama žrtvama nasilja te naglasili značaj i ulogu muškaraca u borbi protiv nasilja nad ženama.

(FENA)

Hrvatska nam je povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.

Kada se svojedobno hrvatski povjesničar Neven Budak drznuo posumnjati u velebnu krunidbu Tomislava za hrvatskog nam kralja u pustopoljini kod Duvna zagonetne 925. godine, kao podatak koji je zabetoniran u našoj domoljubnoj svijesti, inženjeri nacionalnih duša skrili su taj rad od nježnih ušiju hrvatskih učenika.

I Odjel za srednjovjekovnu povijest Hrvatskog instituta za povijest smatrao je svojom dužnošću prosvjedovati protiv podatka na internetskim stranicama Stalne misije Hrvatske pri UN-u u New Yorku kako dotični Tomislav nije prvi hrvatski kralj. Hrvatska povijest puna je mitskih sablasti i ideoloških interpretacija. Što smo mi sve u školama učili iz nacionalne povijesti, a za dosta toga se slobodno može reći da je bio konstrukt koji bi trebao potvrditi neupitnu povijesnu slavu i starost Hrvata, nakon čega bi nam ponosito tek trebala spuznuti suza radosnica preko časnog obraza.

Povijesna magla

Kao rijetko koja znanost povijest je podložna pretjerivanju, skrivanju i blago rečeno nevjerodostojnoj interpretaciji događaja, likova i pojava. Mnogo toga u školi smo učili kao povijesnu činjenicu koja se nije smjela dovoditi u pita-nje iz viših nacionalnih ili političkih interesa.

google_protectAndRun("ads_core.google_render_ad", google_handleError, google_render_ad); Ako je netko pokušao nešto drugačije prikazati, u najmanju je ruku bivao pribijan na stup nacionalnog srama ili proglašavan izdajnikom jer se posumnjalo u neku veličanstvenu pobjedu, koja zapravo to nije, ili genijalnu zamisao nekoga našeg predalekog vladara koji nam osim sumnjivih fragmenata, nekakvih slova na kamenu, nije ostavio puno pouzdanih podataka o svom postojanju.

Hrvatska povijest morala se ugurati i u šablone država i političkih tendencija u kojima smo dulje ili kraće vrijeme bivali. Hrvatska nam je zato povjesnica dala jedan broj neutemeljenih, teško provjerljivih te lažnih i nategnutih podataka o našoj veličini. Puno je misterija, tame i magle na hrvatskoj povijesti.

Stvaranje ‘dobrih’ Hrvata

No, problem možda ne bi bio toliki da se radi samo o dalekim vremenima zavijenima u zagonetnost zbivanja na hrvatskom kršnom kamenjaru, da se bajkovitost hrvatske povijesti nije proširila do današnjih dana.

- Pitanje je koliko su povjesničari spremni biti hrabri i otvoreni da ne dopuste da ih se iskorištava za podgrijavanje nacionalnih mitova, neovisno o reakcijama. Naravno da je povijest znanost koja interpretira, ali je ipak znanost. I učenje povijesti nema odgojnu funkciju, odnosno nije funkcija učenja povijesti u školama ta da se stvaraju ‘dobri’ Hrvati - kaže povjesničar Tvrtko Jakovina.

- Sve nacionalne povijesti slijede istu šprancu. Sve dijele nekoliko zajedničkih odrednica: trude se dokazati da nacija ima dugi i stabilni kontinuitet pa su tako sve redom stare odvajkada, vuku podrijetlo iz mračnih šuma i pustopoljina pradavnih vremena. Nacionalne povijesti polažu puno pažnje srednjem vijeku, kada se formiraju osnovne karakteristike nacije.

A svaki pristup proučavanju povijesti kao da piše o razvoju čovjeka, pa imamo različita vrednovanja povijesti: bolja i lošija razdoblja, uspone i padove, propasti i slavne povratke, što samo podcrtava da se radi o konstruktu - objašnjava nam povjesničar Stefan Berger, profesor na Sveučilištu Manchester i voditelj projekta “Prezentiranje prošlosti - Pisanje nacionalnih povijesti u Europi”.

Goli opstanak

Sve povijesti barataju kanonom nacionalnih heroja, koji kadšto taj epitet objektivno ne zaslužuju ili se u jednom trenutku slave, a možda im je herojstvo sumnjivo. Naravno, postoje i nacionalni neprijatelji, koji su za druge - heroji. Svima je važna rasprava o granicama, odnosno teritorijima. Raspravljaju o tome tko poseže pravo na njihovo iskonsko područje ili pak koliko je “njihova iskonskog teritorija” izvan matične zemlje.

Dakle, svi narodi imaju svoje guste šume i močvare, tragična polja i junačke gudure iz kojih su došli njihovi preci, svoje Tuge i Buge, Zvonimire, Tomislave i ine, a sasvim je sigurno da nismo jedina nacija s posebnom misijom ili ona koja bi bila nepravedno zakinuta. Može se reći da svaki narod zaslužuje povijest kakvu ima, ma koliko je ukrašavao, revidirao i mitologizirao. Hrvatska povijest prepuna je različitih interpretacija, ovisno o trenutačnim potrebama - od “vjekovne borbe za južnoslavensko ujedinjenje” do “tisućljetne borbe za nacionalnu samostalnost”.

Hrvati se bore uglavnom za goli opstanak od raznih izrabljivača, bilo ideoloških (nacisti, komunisti) ili pak osvajača (Srbi, Mlečani, Turci, Mađari, Austrijanci).

1. Dolazak Hrvata na more

U naše iskonske krajeve, na kojima su već obitavale razne civilizacije, narodi i države, dolaze prahrvati. Oni se u romantičnoj verziji slike Otona Ivekovića predstavljaju kao krotki vizionari koji su s brda zamišljeno zagledani u pučinu i tada još nebetoniziranu obalu, a ne onakvima kakvi su bili - prljavi i znojni koljači i osvajači koji su u rosnu zoru 614. godine sravnili sa zemljom jedan razvijeni grad poput Salone. U prvim redovima tih divljačkih hordi bili su i Slaveni, odnosno prahrvati. Tko im je bio vođa ni ne znamo, jer nema nikakvog pisanog traga. Nije ni čudno - bili su nepismeni. Hrvatska je historiografija taj prljavi posao rušenja i razaranja dobrohotno svalila na Avare, kojih je također bilo u toj hordi i čije karakteristike nisu bitno drugačije od starohrvatskih, ali ipak nisu sami razarali . Doduše, popljačkana Salona još se održala desetljećima prije nego što je sasvim propala, a Hrvati su polako osvajali svoja nova “vjekovno naša” ognjišta . Mi baštinimo njihova davna osvajanja ( jednostavno - tu živimo) i prihvaćamo ih jer su nam ti naši preci ostavili taj teritorij u amanet. Hvala im.

2. Ljudevit Posavski

Knez panonske Hrvatske od 810. do 823. godine, smatra se jednim od najvećih boraca za hrvatsku samostojnost i slobodu. Suprotstavljao se naletima Franaka tada vodeće europske kraljevine, ne želeći prihvatiti njihovu čizmu. Franci su, moćniji i brojniji, poduzeli čak šest ofenziva protiv drčnog Ljudevita i konačno ga 822. porazili (ili ovaj nije ni ulazio u zadnju bitku) i natjerali u bijeg. U ovoj povijesnoj priči dosta je loše prošao i knez primorske Hrvatske Borna, koji je potpisao pakt s Francima te je tako obilježen kao protuha i izdajnik. Za Ljudevita se vezuje i legenda da je nakon poraza pobjegao u Srbiju, odnosno među Srbe. Povjesničarka Nada Klaić dokazuje da je Ljudevit pobjegao u mjesto Srb (pa je zato došlo do zabune). No, golica teorija da je Ljudevit zbrisao među Srbe, gdje ga je tamošnji vladar, navodno kako i priliči, lijepo ugostio. Ipak, Ljudevit ubija tog vladara, misleći da će ga ovaj izdati Francima s kojima je bio u talu. Štoviše, preuzima vlast, ali su ga Srbi poslovično nezadovoljni hrvatskim vladarima prognali. Stiješnjen razvojem događaja, Ljudevit kasnije prihvaća vrhovnu vlast franačkog vladara, premda na kraju balade ipak bježi kod kneza Ljudemisla u Dalmaciju, ali jedne sparne noći 823., zlu ne trebalo, dokonča život nestašnog junaka Ljudevita. Saga o Ljudevitu vrlo je zgodna za sva razdoblja hrvatskih udruživanja i razdruživanja.

3. Krunidba kralja Tomislava na Duvanjskom polju

Ne postoje činjenični dokazi i artefakti koji bi potvrdili da se u maglovitom srednjovjekovlju - 925. godine - to stvarno i dogodilo. No, za Hrvate podatak je historijski, nacionalno i politički neupitan. Jedino što bi išlo u prilog tome jest činjenica da su samo Hrvati, pored onakve obale, vladali i krunili se u nekakvim vukojebinama sličnijima Tolkienovim zlosretnim carstvima. No, iako se ne može potvrditi da je Tomislav stvarno okrunjen te kada se i gdje to zbilo, ipak ga smatramo prvim hrvatskim kraljem. O tome govori i činjenica da su se njegovi nasljednici dosljedno nazivali kraljevima.

4. Kletva kralja Zvonimira

Kralja Zvonimira su prema legendi ubili poslovično nezadovoljni Hrvati u selu Kosovo kod Knina 1089. Ojađeni Zvonimir uvrijeđeno je prokleo Hrvate da će tisuću godina biti bez države. I stvarno, država propade, a Hrvati su samostalni postali tek nakon 900 godina, što je potaklo neke “povjesničare” da spomenu kako je Zvonimir zapravo prokleo nezahvalne Hrvate upravo na toliko godina! Legendu spominje Ljetopis popa Dukljanina iz 12. stoljeća koji je u 15. stoljeću preveden na hrvatski.

5. Petar Svačić i bitka na Gvozdu

Legenda o “narodnom kralju” Petru Svačiću (po najnovijim izvorima radi se o Snačiću), koji je u bitki s Mađarima 1097. godine na Gvozdu, danas njemu u čast Petrovoj gori, želio spriječiti propast hrvatske kraljevine. Petar je želio spriječiti neminovno stapanje hrvatskog kraljevstva u Ugarsku. Neosporno je da se bitka odvila u svibnju na propupalim obroncima Gvozda (ali se ne zna točno ), ali ne zna se s kakvom je vojskom raspolagao i u kojem je statusu Petar tamo bio. No, izginula je vojska, ali i sam kralj Petar. U školama je slavljen kao neprijeporni heroj koji je pokušao nemoguće, a posebno se naglašavala naknadno osmišljena odrednica - narodni kralj.

6. Bitka s Tatarima

Grobnička bitka 1242. godine, gdje su se prema neprovjerenim vijestima sukobili Hrvati s Tatarima, po svoj prilici nije se nikada ni zbila. Hrvati su naravno u toj virtualnoj povijesnoj bitki slavili. No, to nije smetalo Franji Tuđmanu da organizira velebnu proslavu u povodu godišnjice bitke koja se nije ni dogodila, što je ipak bolje nego kod Srba koji pak slave bitku koju su izgubili.

7. Matija Gubec i Seljačka buna zagorskih kmetova 1573.

Seljačka buna zagorskih kmetova rezultirala je mnoštvom mitova vezanih uz Gupca osobno,

a koji su se kasnije tumačili kao povijesne činjenice. Prema legendi koja se u školama predaje kao činjenica, seljačkog su vođu prvo malo mrcvarili užarenim kliještima, a kasnije ga oholo okrunili užarenom željeznom krunom. Da bi ga nakon te torture mađarski vlastelin Morencz Bahiczy bezočno još i raščetvorio! Brkati zagorski seljak ušao je u povijest, a ujedno je, navodno, povijesni lik s najvećim brojem ulica u Hrvatskoj. Glavni negativac cijele priče je feudalac Franjo Tahi. Uvriježilo se da je glavni uzrok Seljačke bune bilo zlokobno i nepristojno ponašanje te feudalne vucibatine, ali ipak su korijeni drugačiji i imaju u sebi prije svega ekonomske razloge. Priča se uklapala u kasnije antimađarske korijene hrvatskog otpora.

8. Urota zrinsko-frankopanska 1671.

Mnoštvo se legendi i priča stvorilo oko urote Zrinskih i Frankopana 1671., u kojima se ističe njihova hrabrost i mudrost te “stradanje za Hrvatsku”, a zapravo moramo priznati da se urota vodila vrlo loše i neorga-nizirano, amaterski, što pak potvrđuje njezin neosporno hrvatski karakter. Habsburgovci su htjeli neograničeno vladati te su nastojali u Hrvatskoj ukinuti bana i Sabor. Zrinski i Frankopan vucarali su se po Europi u potrazi za saveznicima . Bili su u Francuskoj, Poljskoj i Veneciji, ali nisu ozbiljno shvaćeni niti prihvaćeni. Tada čak pristaju na suradnju s Turcima, i to na način da bi Hrvatska bila u vazalnom odnosu, a Zrinski prihvaća da sultanu plaća i danak! No, uvjet je da on bude vladar s nasljednim pravom. Nakon toga logično je pitanje ima li u svakom zlu i nešto dobra.

Car Leopold I., koji je doznao za antidržavno vršljanje hrvatskog dvojca, zove ih u Beč 1670., tobože radi pomirenja. No, čim su stigli, dao ih je uhititi i zatočiti u zloglasnu kulu u Bečkome Novom Mjestu. Osuđeni su zbog urote i izdaje, i to odsijecanjem desne ruke i glave. To je 30. travnja i izvršeno. Osim toga, postoji još jedna legenda vezana uz zaplotnjački rad hrvatskog dvojca - oni su u ćeliji, suprotno legendama, navodno preklinjali za oprost, kako mrki carski dželat ne bi dekapitirao njihove plemenitaške glave. No, glave su im se ipak otkotrljale u nedokučiva bespuća hrvatske povijesnice.

9. Ilirski preporod 1830. - 1843.

To je općeprihvaćeni naziv za kulturni, nacionalni, društveni i politički pokret koji se u prvoj polovici 19. st. razvio u Hrvatskoj u ozračju narodnog preporoda. Današnja historiografija više ga voli nazivati Hrvatski narodni preporod, kako bi izbjegli komplicirana objašnjenja da je pokret nazvan Ilirskim (premda jest bio iskonsko hrvatski) jer je imao za cilj kulturno i političko jedinstvo “Ilira”, odnosno svih Južnih Slavena. Hrvatski ilirci su vjerovali da Južni Slaveni imaju jedinstveni jezik, pa su ga i zvali ilirskim. Tako su, recimo i bosanski jezik nazivali najmilozvučnijim ilirskim narječjem. No, Srbi i Slovenci nisu tada prihvatili te “ujediniteljske kulturno-političke” ideje iz Hrvatske. Obostrana nepovjerenja su, vidimo, tradicionalna, što ne treba uvijek biti loše. No, bez obzira na te ideale, Ilirski preporod nije bio projugo-slavenski u današnjem smislu riječi, kako se to u jednom periodu prenaglašavalo. Ne treba zanemariti i taj važan detalj, kao što bi to neki rado danas učinili. Kontekst je naravno bio drugačiji, a to se kod nas poslovično previđa. Bilo kako bilo, ideja “južnoslavenskog jedinstva” nastala je u krilu hrvatske inteligencije 19. stoljeća. To je bilo i razumljivo zbog miješanja raznih interesa na ovom našem malom prostoru - austro-mađarski pritisak s jedne, talijanska asimilatorska politika s druge te turska osvajanja s treće strane učinili su naše prilike prilično nelagodnima i opasnima te se stvorila preporodna ideja koja je nama Hrvatima pomogla da se nacionalno izgradimo te teritorijalno zaokružimo.

10. Radić: ‘Ne srljajte kao guske u magli’

Usklik vođe Hrvatske republikanske seljačke stranke Stjepana Radića u Saboru “Ne srljajte kao guske u magli”, u jeku žučne rasprave o ujedinjavanju sa Srbijom, često se spominje u smislu proročanskih riječi kojima je, poput spomenutog nesretnog uvredljivca Zvonimira, želio upozoriti Hrvate da ne ulaze u jugoslavensku zajednicu sa Srbima. Riječi su stvarno izrečene, ali tada nisu izazvale ni takav efekt niti je to tada tako shvaćeno. Taj Radićev, na kraju ipak proročanski, usklik tek se počeo rabiti kada je ujedinjenje u jednu državu pokazalo svoju pravu narav. Zapravo tusti Radić nije govorio protiv ujedinjenja, nego se protivio načinu na koji se ono izvodi. U Jugoslaviji se ta rečenica nije ni spominjala, a kasnije je dobila na gotovo kultnom značenju, premda ona sama po sebi, i da je stvarno izgovorena u kontekstu koji joj se sada pripisuje, ne mijenja na stvari. Odsrljali smo svoje.

(jutarnji list)

Omladinski program BHR1 u svom 91. izdanju, 28. septembra emitovao je radio dokument o jednoj od najoriginalnijih pojava na bh. muzičkoj sceni našeg vremena – Damiru Avdiću – Grahi, diplomcu hard-core škole, bosanskom psihu, umjetniku čija su osnovna sredstva izražaja riff i riječ.

Radio dokument o Damiru Avdiću razgoli državu, provocira dušu. Čudovišno vrijeme dalo je ovoj priči ljudski lik, lik usamljenog jahača kroz pustinju naše savjesti, riječi su kojima je najavljivana ova emisija.

Riff & Riječ je naziv radio dokumenta autorice Koraljke Kurcenberger u kojem pored Damira, učestvuju i Faruk Šehić, Selvedin Avdić, Husein Oručević i Edo Maajka, kao komentatori Damirovog lika i djela.

Posluštajte cijelu emisiju.  

Riff&riječ prvi dio.

(zurnal.info)

Munib Ušanović, sekretar Nogometnog saveza Bosne i Hercegovine, osuđen danas na pet godina zatvora zbog utaje poreza i zloupotrebe položaja, pisao je Izvršnom odboru Saveza, FIFA-i i medijima i Sud BiH optužio za donošenje presude zbog velikih sudskih troškova te zamolio svoje nadležne da ništa ne prejudiciraju, vjerovatno misleći na otkaz koji se u ovakvim slučajevima podrazumijeva. Pismo prenosimo u cjelosti.

PREDMET: Informacija o presudi po osnovu utaje poreza i zloupotrebe položaja

Poštovani,

Nažalost, danas je donešena Odluka na Sudu BiH o kažnjavanju po pet godina meni i Kureš Miodragu radi navodne utaje poreza i zloupotrebe položaja.
I ovom prilikom vas uvjeravam da nismo utajili niti prisvojili ni jednu konvertibilnu marku.
Iz obrazloženja presude se veoma kontradiktorno oslobađamo optužnice po osnovu nekih poreza, a po istom osnovu se optužujemo za druge poreze.

Također, oslobođeni smo za isplate premija po osnovu tri spiska, koja smo našli slučajno, a osuđeni za jedan spisak od 91.000 KM, koji nismo našli, iako su svi igrači potvrdili da su te pare primili, a nama se spočitava da smo ih prisvojili. Isto to se odnosi na još nekoliko isplata za troškove okupljanja i licenciranja trenera, jer su ti spiskovi izgubljeni, a svjedoci Talović, Katalinski, Jaha i ostali su potvrdili da su te isplate izvršene.

Nadalje, inspektori SIPA-e izuzimaju uz izdavanje potvrdu tri dokumenta o isplati oko Eura 50.000 sa prilozima. U postupku svjedoka odbrane isti su objasnili šta se podrazumijeva sa prilozima ističući da su bili svi prilozi koji pravdaju ove isplate. Međutim, Sud i ovo stavlja na teret optuženih kao da nema dokaza o isplati, a dokumentacija je vejrovatno izgubljena u Tužilaštvu.
Sve u svemu moja je pretpostavka da je Sud odlučivao kompromisno, pokušavajući opravdati ogromne troškove koji su nastali pokretanjem postupka od strane Tužilaštva.

I, na kraju, kao što vam je poznato, svake godine su Komisija za finansije, Izvršni odbor i Skupština usvojili skoro jednoglasno Izvještaj o radu, Finansijski izvještaj, Revizorski izvještaj, Budžet i sl., tako da nikada nismo ništa utajili, niti pronevjerili.

Uvjeravam vas da će u krajnjoj istanci biti čist i Savez i mi, te vas molim da u interesu Saveza ništa ne prejudiciramo.

S poštovanjem,

Munib Ušanović

(zurnal.info)

Neki će reći konačno: Generalni sekretar Fudbalskog saveza Bosne i Hercegovine Munib Ušanović i sekretar za finansije i marketing Miodrag Kureš proglašeni su krivima po tačkama optužnice za produženo krivično djelo porezne utaje i produženo krivično djelo zloupotrebe položaja ili ovlaštenja te su osuđeni na po pet godina zatvora. Neki će reći pravna država, neki će reći da je Munib Ušanović žrtveno janje, nekome je drago, a nekome ga je i žao.

Elvira Bolića smo iznenadili sa ovom viješću u Istanbulu: “Ne znam zaista šta bih rekao. Ja sam bio i jedan od svjedoka na tom suđenju. I ova presuda znači da se konačno moraju mijenjati stvari iz korijena. Ne može se samo selektor promijeniti pa očekivati uspjeh. Nama ova velika prvestva prolaze, ali se stvari u Savezu ne mijenjaju. Ali ja opet u suštini mislim da je Munib Ušanović žrtveno janje rukovodilaca u Savezu, a zna se ko su oni.” On je također naglasio da presuda pokazuje zapravo o kakvom Savezu se radi.

Sergej Bararez nije bio raspoložen za razgovor, te nam je rekao da “nije lijepo kada čovjek završi u zatvoru.”
-Trenutno ne mogu komentarisat taj slučaj. Možda za dan-dva kada se sve smiri - rekao je Barbarez.

Selektor nogometne reprezentacije BiH Miroslav Ćiro Blažević je šokiran presudom:
“Ja vam ne mogu opisat koliko sam žalostan. Ne mogu da vjerujem”, riječi su selektora Blaževića. Na pitanje da li će nakon svega što se dešavalo u i okolo reprezentacije i ove presude ostati selektor kratko je odgovorio: “Ne znam, sine, ja trenutno ništa ne znam. Ne mogu ti opisati bol”, kaže Ćiro kojem je ovo poslije Hamdije Abdića Tigra, drugi prijatelj iz NSBiH koji je zbog novčanih malverzacija osuđen na zatvorsku kaznu.

Nizar Al-Tinawi, jedan od vođa BH Fanaticosa je prezadovoljan nepravomoćnom presudom, i smatra da će pravosnažna biti još veća. On je rekao da je konačno bilo vrijeme da ljudi iz Saveza počinju završavati iza rešetaka.
“Tamo im je mjesto. Ne mogu se ni pobrojati njihovi lopovluci. I moram priznati da sam ushićen, i nadam se na to neće stati na Munibu Ušanoviću”, smatra Al-Tinawi.

Zvjezdan Misimović (sa igračima Wolfsburga upravo sletio u Moskvu gdje u srijedu igraju utakmicu Lige Prvaka protiv CSKA)

- Moram priznati da sam malo u šoku. Toliko smo godinama bili zajedno i sarađivali. Iskreno, ne znam detalje svega toga ali mogu reći da mi je žao. Sad kad sam rekao tu informaciju svojim saigračima u Wolfsburgu, smijali su mi se. Oni ne mogu vjerovati da se takve stvari dešavaju. Vjerovatno ovo nije jedina stvar koja je izašla na vidjelo. Možda je ovo prilika da okrenemo list i krenemo ispočetka. Kod nas je uvijek naopako. Cijeli svijet na jednu stranu, mi kontra.

Blaž Slišković (u jednom periodu selektor nogometne reprezentacije BiH. Inače, od nas saznao za vijest)

- Čega bola?! - bila je prva reakcija Sliškovića kada smo mu rekli da su Ušanović i Kureš osuđeni na pet godina zatvora: Iznenađenje, ogromno. Negativno, naravno. Nemam loše mišljenje o Ušanoviću i Kurešu. Po onome što su mi oni govorili, nisam nikako mogao zamisliti da bi se ovakva presuda mogla donijeti. I mene je policija ispitivala o ovom slučaju. Ono što ja mogu reći jeste da unutar reprezentacije nije bilo nikakvih malverzacija. Sve je bilo korektno. Ako je bila dogovorena premija, ona je na vrijeme i isplaćena. Nije bilo duplih premija, nije bilo bjanko potpisa. Još ću vam nešto reći - Munib Ušanović i Miodrag Kureš jesu najodgovorniji ljudi kada su u pitanju finansije ali, ako su dokazane malverzacija, onda ne bi samo njih dvojica trebala završiti u zatvoru. Mislim da bi se tamo trebali naći i čelnici Saveza, od njegovog osnutka pa do danas. Munib Ušanović ne bi donio nikakvu odluku koja bi njemu mogla štetiti, da nije imao dopuštenje ljudi koji su bili iznad njega.

Priča Centra za istraživačko novinarstvo od 26. decembra prošle godine detaljno objašnjava za što su Ušanović i Kureš tada bili optuženi a danas za sve te stvari osuđeni na robiju.

Nogometni/Fudbalski savez Bosne i Hercegovine (BiH) našao se na udaru kritika zbog ogromnih poreskih dugovanja, finansijskih malverzacija, ne privlačenja i zadržavanja talentovanih igrača, i ne poduzimanju mjera u cilju jačanja i razvoja premijerligaških klubova.

Zbog neplaćanja poreza i doprinosa u iznosu od preko 2,2 miliona KM i manjka gotovine u blagajni, Munib Ušanović, generalni sekretar Saveza i Miodrag Kureš, sekretar za finansije optuženi su za krivično djelo utaje poreza i zloupotrebu položaja ili ovlaštenja. Suđenje je u toku.

U međuvremenu, imovina Saveza je stavljena pod hipoteku, a sa Poreznom upravom Federacije BiH (FBiH) je potpisan sporazum o reprogramiranju duga. Prema tom sporazumu Savez se obavezao da će platiti više od 3 miliona KM – ili će izgubiti svu svoju imovinu. Potpisivanje sporazuma je potvrdila i Porezna uprava.

Kritičari Savezu zamjeraju i to što dopušta da u njegovom vrhu budu i oni kojima nije strano sukobljavanje sa zakonom.

(…)

Sudski procesi protiv Ušanovića, Kureša i Sujelmanija još uvijek nisu okončan i oni nastavljaju obavljati svoje funkcije u Savezu. Abdić je osuđen je na kaznu zatvora od dvije godine, ali ostaje na slobodi podnošenjem molbi za odlaganje izvršenja kazne. Još uvijek je član Izvršnog odbora Saveza, mada je internim pravilnikom zabranjeno angažovanje osoba osuđenih za teža krivična djela. Abdić kaže da "nije upoznat" sa pravilima, te da ne namjerava podnijeti ostavku....

Izvještaj sudskog vještaka i na njemu utemeljena optužnica, napisana na 94 stranice, protiv Ušanovića i Kureša sadrže navode o manjku gotovine i neurednoj knjigovodstvenoj evidenciji Saveza. U njima se također navodi da je Savez, u periodu od 1. januara 2001. do 30. septembra 2006. godine izbjegao plaćanje različitih poreza i doprinosa, i tako oštetio budžete Federacije BiH (FBiH) i BiH.

Novac koji Savez duguje po osnovu neplaćenih poreza i doprinosa, poput doprinosa za zdravstvo i penzijsko-invalidsko osiguranje, nisu jedine nepravilnosti koje se stavljaju na teret Ušanoviću i Kurešu. U optužnici se navodi da je dvojac, u periodu od aprila 2001. do februara 2005. godine, iz blagajne Saveza, bez vjerodostojnog osnova i dokumentacije, podigao i prisvojio gotovinska sredstva u iznosu blizu 450.000 KM. Dio tog novca je isplaćivan je tadašnjem selektoru reprezentacije, drugim zvaničnicima, uposlenicima Saveza i igračima.

U izvještaju sudskog vještaka se navodi da je Ušanoviću 2001. godine odobren beskamatni kredit u iznosu od 30.000 KM. Ušanović je vlasnik trospratnice u sarajevskom naselju Bjelave.

Kritičari, uključujući i članove navijačkih skupina, žale se da je među čelnicima Saveza suviše onih u sukobu sa zakonom.

(…)

Nema javne odgovornosti

Iako je Savez registrovan kao udruženje građana, te se kao takav smatra javnom organizacijom, njegovi čelnici tvrde da nema odgovornosti da polaže račune javnosti.

U izvještaju sudskog vještaka i optužnici protiv Ušanovića i Kureša se navodi da je savez u periodu između 2001. i 2005. godine ostvario oporezivi prihod koji se kretao između 263.766 KM i 912.047 KM godišnje. U prosjeku je godišnje ostvarivao 660.650 KM oporezivog prihoda. U tom periodu Savez je izbjegao plaćanje poreza u iznosu 306.477 KM. Nakon što je mjesecima izbjegavao intervju sa novinarima Centra za istraživačko novinarstvo (CIN) iz Sarajeva, Ušanović je konačno priznao neplaćanje poreza.

Međutim, iznos duga za doprinose je puno veći. U optužnici se navodi da Savez nije uplaćivao doprinose za zaposlene u periodu od 2001. godine do kraja septembra 2006. Savez u tom periodu nije uplatio preko 950.000 KM na ime doprinosa, uključujući i preko 617.000 KM na ime penzijsko-invalidskog osiguranja, te blizu 288.000 na ime doprinosa za zdravstvo.

Stalni sudski vještak za financije, Kerima Prašljivić, u izvještaju navodi da su odgovorni ljudi u Savezu bili nekooperativni, te da joj je bio onemogućen pristup kompletnoj dokumentaciji. Nije pristala na duži intervju, sa obrazloženjem da se u izvještaju nalazi svi njeni zaključci. Ipak je rekla da u svojoj preko 20 godina dugoj karijeri nije vidjela neurednije vođenje financija.

Pozivajući se na Zakon o slobodi pristupa informacijama, novinari CIN-a su od Saveza zatražili dodatne podatke, uključujući i izvještaje o finansijskom poslovanju u posljednjih nekoliko godina. Savez još nije odgovorio na ovaj zahtjev.

Na pitanje kada ćemo dobiti dokumentaciju, Ušanović je u junu rekao da Savez nema nikakvu obavezu da dokumentaciju proslijedi. Novinare je upitao da li bi oni njemu dostavili te izvještaje. Nedavno je na isto pitanje odgovorio da se u izvještajima nalaze plate i mnoge druge stvari koje nisu javne.

Izvještaji o finansijskom poslovanju je važan jer se iz njega može vidjeti da li je Savez promijenio praksu zbog koje je toliko kritikovan na sudu, dakle, primjera radi, da li se troškovi ispravno evidentiraju, te da li se isplaćuju doprinosi.

(…)

Suđenje Munibu Ušanoviću i Miodragu Kureši je još u toku, mada je Savez sa Poreskom upravom FBiH nedavno potpisao sporazum o reprogramiranju poreskih dugovanja, prema kojem će čitav dug Saveza biti otplaćen u narednih pet godina.

Ušanović se ponovno bio prijavio na poziciju generalnog sekretara.

Poreska uprava je potvrdila sporazum prema kojem će Savez otplatiti dug u 60 rata. U slučaju neplaćanja, Uprava će aktivirati hipoteku na imovinu, te će Savez izgubiti zgradu u ulici Fehadija u kojoj se nalazi njegovo sjedište.

(zurnal.info) 

U Institutu za zaštitu zdravlja RS-a precizirali su da su nova četiri slučaja prijavljena u Banjoj Luci, po dva u Bijeljini, Trebinju i Istočnom Sarajevu, te jedan u Gradišci.

Kao što je bio slučaj i do sada najviše oboljelih je školske i mlađe životne dobi.

U Istitutu za zaštitu zadrvlja RS-a istuču da redovno prate situaciju u vezi s novom gripom.

(FENA)

ŽIVOT OBIČNOG TEMPA

Vijeće za implementaciju mira pismeno je odgovorilo na nedavne optužbe koje je predsjednik Sabora Islamske zajednice BiH Edhem Bičakčić uputio na račun OHR-a. Očekivano, PIC je Bičakčićeve navode ocijenio neutemeljenim. „Sadržaj Vašeg pisma od 4. novembra 2009. iznenadio je i zabrinuo članove Vijeća za implementaciju mira... Uvjereni smo da optužbe nisu zasnovane na činjenicama i da OHR i dalje izuzetno dobro promovira bolju budućnost u BiH za građane koji pripadaju svim etničkim skupinama...“

VI SE BRANITE

PIC je, dakle, rekao svoje. Dva dana ranije, na višesedmičnu hajku pojedinih čelnika Islamske zajednice prema ovdašnjim novinarima koji argumentirano ukazuju na propuste i korupciju unutar „Cerićevog preduzeća“ ukazali su i federalni ombudsmani. Opet očekivano, ombudsmanski trio (Branka Raguz, Vera Jovanović, Esad Muhibić) nakon prezentiranja izvještaja žestoko je napadnut i izvrijeđan u federalnom parlamentu i to upravo od onih zastupnika koji sa moralom (a posebno sa islamskim) nemaju baš nikakve ozbiljne veze. „Mi ćemo napadati a vi se branite“, poručuju nam ovdašnji nacional-kleptomani pritom se služeći notornim lažima uz pomoć kojih dodatno homogeniziraju već odavno sluđeni narod. Od koga to avazi, cerići, bičakčići...“brane Bošnjake“? Čak i nakon površne analize lako je zaključiti kako to interesno-korupcijsko društvance nekog navodno štiti od istih onih novinara, institucija i pojedinaca koje je mafijaški režim Milorada Dodika još davno proglasio nepoželjnim u Republici Srpskoj, a neki sa te liste su od Dodikove Vlade optuženi čak i za zločinačko udruživanje.

KRIZNI MEDIJSKO-VJERSKI ŠTAB

Pismeni odgovor PIC-a Bičakčiću jeste važna poruka međunarodne zajednice radikalima skupljenim s koca i konopca, od Cerića do Šahinpašića, od Orića do Brankovića. Posebno ako se ima u vidu da je Bičakčić radi zaštite bošnjačkih bandita uspio izmanipulirati kompletan Sabor kojim predsjedava te je bez ispunjavanja predviđene procedure i rasprave ispunio svoj zadatak zaštitnika kriminalaca (i sebe samog) sa famoznih OHR-ovih shema.

Antibosanskohercegovačka koalicija nikada nije bila transparentnija. Dodik brani Cerića, Cerić brani Dodika, a obojica zapravo brane svoja prava na, hajmo reći, nacionalnu opravdanost kriminala i punu zaštitu njegovih najviđenijih protagonista. Ako ikada ovdašnje pravosudne institucije pokrenu istrage protiv izdašnih donatora izgradnje Cerićevog mauzoleja koji se divljački gradi na starom mezarju u sarajevskom naselju Kovači, e to ima da bude prikazano kao napad na sve muslimane ovog svijeta i nesumnjiva islamofobija. Ako u združenoj policijsko-tužiteljskoj akciji, recimo, jednog dana bude uhapšen višegodišnji direktor i pljačkaš Bosnalijeka, a današnji Cerićev donator, „krizni medijsko-vjerski štab“ će se ponašati identično kao i režimski mediji u Republici Srpskoj kada treba stati na otadžbinski branik laktaškog vožda od sve izvjesnije optužnice Tužiteljstva BiH. U tom smislu, već sada je izvjesno da se ni bošnjački ni srpski (a ni čovićevsko-hrvatski) „čuvari kriminala“ neće ustručavati od napada, uvreda i etiketiranja svakoga (od Raffija Gregoriana, preko američkog ambasadora u BiH, do „islamofobičnih novinara“) ko im se nađe na putu amnestriranja pljačke i drugih pripadajućih nezakonitosti. Još kad se čuvarima kriminala, onako principijelno, pridruži i ovdašnje intelektualno smeće koje za sitan groš i komad medijske slave gazi čak i po vlastitim životnim principima, onda nemamo nikakvog razloga da brinemo za budućnost ove zemlje. Jer budućnosti sa tom korumpiranom, kvazielitističkom, nikakvom inteligencijom upregnutom u kola čuvara kriminala zaista nema u zemlji koja nikada nije postala država i koja će to teško ikada postati.

STO DANA ZA JEDAN ZAKON Svakih 101 dan, Parlamentarna skupština Bosne i Hercegovine usvoji jedan od zakona koje je Vijeće ministara planiralo realizirati u protekle tri godine, pokazao je najnoviji Monitoring Vijeća ministara i Parlamentarne skupštine BiH koje je Centar civilnih inicijativa predstavio javnosti. Tri mjeseca i desetak dana je, naime, potrebno samo jednom zakonu, od ulaska u parlamentarnu proceduru pa do njegovog usvajanja.

Prema podacima CCI-a, otkako je ova vlast zaposjela vlast u BiH 2007. godine, usvojena su svega 52 zakona od 305 planiranih, što je tek 17 posto. Kada se pogleda sastav Vijeća ministara BiH i državnog Parlamenta, onda bi se čak moglo reći kako smo dobro prošli, ali tu su naši zapadni susjedi da nas vrate u realnost. U Hrvatskoj je u istom periodu usvojeno 609 zakona, što je pet puta više u odnosu na PS BiH.

JEDAN ZAKON JEDAN DAN Vjerovatno će bh. ministri poželiti da se pohvale kako su u protekla tri mjeseca usvojili više zakona nego što je bilo planirano. To je djelomično tačno. Uz napomenu da ih je na turbo izglasavanje natjerala međunarodna zajednica kako bi ispunili uvjete iz Mape puta. Pritom je taj „višak”, tek 10 posto „manjka” napravljenog u prva dva kvartala ove godine, kada je umjesto 57 planiranih zakona usvojeno svega devet.

U prvih devet mjeseci 2009. Vijeće ministara je na 32 održane sjednice Vijeća ministara utvrdilo 42 zakona, od čega svega 29 iz Programa rada. Do kraja godine ostalo im je još “samo” 90 zakona koje moraju usvojiti, što bi u idealnoj varijanti značilo jedan zakon dnevno, a da pri tom rade i vikendima, i praznikom, i kada igraju Ćirini sinovi, i kada umre neki vjerski vjerodostojnik...

IMA GORIH I OD VIJEĆA MINISTARA Parlamentarna skupština BiH je gora od svih. Oni svojim neradom i opstrukcijama uspijevaju neutralisati i ono malo rezultata Vijeća ministara. U prvih devet mjeseci ove godine PS BiH je od planiranih 126 zakona usvojila tek 42. Ova skromna cifra mogla bi se opisati i kao dobar rezultat, kada od ta 42 zakona, njih 24 ne bi bili izmjene i dopune postojećih.

ENTITETSKIM GLASANJEM PROTIV DRŽAVNIH ZAKONA Da nas bh. parlamentarci još uvijek mogu iznenaditi, naravno u negativnom smislu, najbolje pokazuje podatak da na 42 usvojena zakona, dolaze 32 oborena. Uglavnom je to rezultat entitetskog glasanja. Čak 27 zakona je palo zbog nedostatka entitetskih glasova. Skoro po pravilu, to su glasovi političkih predstavnika iz Republike Srpske. Da sve bude još gore, među 27 odbijenih zakona, deset ih je izuzetno važno za brže ispunjavanje uvjeta za liberalizaciju viznog režima.

KOLIKO TO KOŠTA? Budžet parlamenta Bosne i Hercegovine za ovu godinu iznosi 17,6 miliona konvertibilnih maraka. Tako dobijemo da jedan dan rada državnog parlamenta plaćamo 48.220 KM. Ako je za jedan zakon potrebno 100 dana, lako je izračunati da nas on košta skoro pet miliona maraka. Zemlje u regionu možda imaju više usvojenih zakona potrebnih za evropske integracije, ali su naši zato ubjedljivo najskuplji.

Naravno, i u ovom slučaju postoji rješenje, a to je fiktivna prijava boravišta na području Srbije, ali to u praksi i nije tako jednostavno izvesti. Kao dokaz o prebivalištu traži se pisani dokument o vlasništvu stana ili kuće, a u slučaju podstanara mora se priložiti i odgovarajući ugovor, što opet za sobom povlači određene obaveze, prije svega poreske za stanodavca, bilo da je stvarni ili fiktivni.

Bez prijave boravka nema pasoša

Na ovaj način Srbija je ispoštovala džentlmenski sporazum sa EU po kojem u zamjenu za ukidanje viza građanima Srbije, srbijanska Vlada obećala da neće šakom i kapom dijeliti državljanstva i pasoše građanima drugih država na području bivše Jugoslavije, prije svega BiH, Crne Gore i Kosova.

Za Srbe sa Kosova nađeno je posebno rješenje pa se njima pasoši izdaju u Beogradu, ali je Srbija obećala EU da će ovi pasoši biti posebno označeni pa ostaje da se vidi da li će u praksi i za njih važiti bezvizni režim.

Iako je na snazi i dalje zakonska odredba po kojoj srbijansko državljanstvo može dobiti svaki državljanin zemalja bivše Jugoslavije, bez obzira na nacionalnu propadnost, u praksi je umjesto masovnog štancanja državljanstava uslijedilo usporavanje tog procesa jer se dobijanje državljanstva čeka u prosjeku godinu dana.

Elegantno rješenje, kojim bi se izbjegla optužba za diskriminaciju između državljana Srbije koji žive u zemlji i naturalizovanih državljana koji inače žive u drugim zemljama a nikada nisu ni živjeli u Srbiji, a istovremeno zadovoljila EU, tako je pronađeno u formalnom uslovu da je neophodno uz zahtjev za pasoš priložiti i prijau boravka izdatu od strane srbijanskog MUP-a.

Stanovnicima Srbije potvrda o prijavi boravka nije problem, ali za one izvan Srbije jeste, pa im ostaje da se snalaze kako znaju i umiju, što realno smanjuje broj novopečenih državljana koji će tražiti i dobiti novi srbijanski pasoš.

Za razliku od Srbije, susjedna Hrvatska je bila mnogo velikodušnija u davanju državljanstva Hrvatima izvan Hrvatske, prije svega Hrvatima u BiH, ne praveći nikakvu razliku kod izdavanja pasoša bez obzira da li se radi o državljanima koji žive u Hrvatskoj ili nekoj drugoj zemlji.

Olako obećani pasoši

U čitavoj priči oko ukidanja schengenskih viza najgore su prošli građani BiH koji imaju samo bh. pasoš. Zahvaljujući nesposobnoj i nezainteresovanoj vlasti, nakon 19. decembra, za ulazak u EU od balkanskih država vize će trebati samo stanovnicima BiH, Albanije i Kosova.

Iako se proteklih mjeseci stvarao privid da zadržavanje viza za građane BiH do daljnjeg, ne zanima građane iz RS jer ih čekaju srbijanski pasoši i državljanstva, očigledno je bila riječ o pogrešnoj računici i davanju lažnih obećanja.

Jedini koga stvarno ne pogađa priča oko viza su građani BiH sa hrvatskim pasošima. Njima vize nikada nisu ni trebale a za tri godine bi mogli postati i građani EU, pa im bh. pasoši sa ili bez viza ionako ne igraju bitnu ulogu u životu.

(zurnal.info)

Rajko Vasić, Dodikov dežurni fucker, graditelj multimedijalnih zidova, erotski pjesnik, rocker, enigmat i ratnik, na svom blogu komentirao je susret na Bilinom polju. Sa perverznim zadovoljstvom prenosimo taj zanimljivi uradak.

ZENICA – PORTUGAL 0 : 1
I tako su Portugalci, u Zenici, devedeset minuta bili Srbi.
Ljudi iz Republike Srpske su navijali za Portugal. Dobio sam poruku: Pozdrav od Portugalke. Doduše, i jest visoka, tanka i tamnokoža, skoro kao onaj Simao.
To je i logično. Država čiju reprezentaciju ne podržava svo stanovništvo, postaje generator daljih podjela. Kad se dio ljudi oprosti od reprezentacije, sjetite se devedesetominutnog zvižduka u Zagrebu, kada je igrala reprezentacija Jugoslavije protiv Holandije, i Hrvata, država se počne opraštati od sebe.
Osim toga, sastav reprezentacije, bošnjački, u najbratskijoj varijanti može proizvesti samo ravnodušnost.
A nema ni smisla da se, igrajući u toj selekciji, sramotimo. Nepotrebno je bilo voditi Portugalce u onu kaljugu na Bilinom Polju i još ih, zajedno sa sudijom, gađati upaljačima. To ne rade ni na stadionu Žeravice.
I, tako je BiH, propustivši pobjedu i plasman, još jednom propustila šansu da postane Država.
Naopakim putem. Što je dobro, dabome.

(zurnal.info)

Nema brige dok Sredoje brine
Kako je izjavio Ministar civilnih poslova Bosne i Hercegovine Sredoje Nović, od ranije postoji plan u slučaju pandemijske gripe. Nije pojasnio da li je trenutni haos koji je već odnio jedan ljudski život dio plana ili produkt njegovog neprovođenja. Umjesto pojašnjenja zašto Bosna i Hercegovina nije u koraku sa ostalim zemljama u regionu koje su na vrijeme nabavile dovoljne zalihe vakcine, ministar Nović osvrnuo se na ptičiju gripu kao globalni svjetski problem:

- Saradnja ministarstava je odlična. Vršimo razmjenu informacija, posebno onih koje se odnose na virus H1N1. S druge strane, konstatacija je da je to globalno pitanje u svijetu i šire oko gripe i da to nije nikakav specifikum nas ovdje.

Ministar zdravstva Republike Srpske Ranko Škrbić inzistirao je na tome da nema razloga za brigu jer prvi kontigent vakcina dolazi vjerovatno polovinom januara. Škrbić je naglasio da će „pandemija gripe trajati najvjerovatnije do polovine 2011. godine tako da će svi imati priliku da se vakcinišu do tada. Kada su u pitanju neželjene nuspojave nakon vakcinacije, dobili smo saznanja od Svjetske zdravstvene organizacije da im nisu poznati takvi slučajevi“. Na pitanje da li će ministarstvo koje nabavlja vakcinu odgovarati ukoliko se pojave takve neželjene posljedice s obzirom da proizvođači prilikom prodaje vakcine insistiraju na ugovorima kojima se ograđuju od bilo kakvog oblika odgovornosti, ministar je odgovorio da takvih posljedica neće biti.

Ministar zdravstva federacije Safet Omerović nije želio odgovoriti na isto pitanje.

Ukoliko se dogodi, kao što je to bio slučaj sa ptičijom gripom, da naprasno prestane pandemija virusa H1N1 do nove godine, Bosna i Hercegovina na taj način postat će jedina država koja je kupila vakcine a koje nije ni vidjela ni upotrijebila!

Za razliku od Bosne i Hercegovine, Švedska je nabavila dvostuko više vakcina nego što broji stanovnika. U većini EU zemalja do sada su vakcinisani svi koji su to htjeli učiniti a neke zemlje krenule su u proces vakcinacije cjelokupnog stanovništva. Jedina zemlja Evropske unije koja je odbila nabavku vakcine je Poljska.

Sumnjičavost prema vakcinama

Poljska ministrica zdravstva Ewa Kopacz odbila je da učestvuje u nabavci vakcina protiv virusa A (H1N1), poznatijeg kao svinjska gripa. Poljska će time do daljnjeg ostati bez zaliha vakcine a kao razlog odbijanja navodi se činjenica da ne postoji dovoljan broj informacija o učincima vakcine. Radi se o prvom slučaju da ministarstvo zdravstva jedne države odbije nabavku vakcina.

Stav ministrice Kopacz podržao je i poljski predsjednik Donald Tusk, koji je izjavio da Poljska neće kupovati neispitanu vakcinu uprkos ogromnim pritiscima farmaceutskih lobija. Sumnju u učinkovitost vakcine, pored neželjenih posljedica po zdravlje, izazvalo je insistiranje farmaceutskih kompanija da ne prodaju vakcinu na slobodnom tržištu već preko ugovora sa državnim ministarstvima zdravsta. Na taj način farmaceutske kompanije sa sebe skidaju svaku odgovornost za eventualne neželjene posljedice nastale upotrebom vakcine protiv svinjske gripe.

Televizijski prenos obraćanja ministrice Kopacz prekinut je a protiv njenog stava istupio je veliki broj nevladinih organizacija u Poljskoj. Državni pravobranilac za zaštitu ljudskih prava najavio je tužbu protiv ministrice ukoliko ubrzo ne promijeni odluku.

Jedan od razloga odbijanja ministrice Kopacz vjerovatno leži i u prošlogodišnjem skandaloznom slučaju testiranja vakcine protiv virusa ptičijeg gripa (H5N1). Tada je pokrenuta policijska istraga protiv devetoro medicinskih djelatnika iz poljskoga grada Grudziadza a nakon smrti velikog broja beskućnika na kojima u gradskoj bolnici testirano cjepivo protiv virusa ptičije gripe.

Policija je tada došla do saznanja da su žrtve dobijale oko dva eura za testiranje cjepiva za koji im je rečeno da je riječ o lijeku protiv obične gripe, a koje je bilo još neispitano cjepivo protiv ptičje gripe. Ministarstva zdravstvo na čijem se čelu i tada nalazila ministrica Kopacz našlo se u centru skandala.

Zašto Bosna i Hercegovina nije otišla u Južnu Afriku? Dosadnim, ohaerovskim birokratskim rječnikom kazano: zato što nisu ispunili uslov 5+1 – pet golova i jedna stativa/prečka. Ćirini sinovi su uspjeli samo da pogode dvije prečke i jednu stativu, gol niti jednom. (Za neupućene, Srbija je već ranije ispunila sve uvjete za odlazak. I oni idu. Besmisleno je analizirati kako je to Srbija ispunila sve uslove, ali navikli smo, naša je povijest, historija nepravde.)

No, uslovi su jedno, a surova bosanska realnost nešto sasvim deseto. Mi nismo prošli jer momci kojima je Ćiro dao povjerenje nisu ostvarili naše želje: ustavne promjene, hapšenje Dodika, ukidanje entitetskog glasanja, ispitivanje porijekla imovine Fahrudina Radončića, ignorisanje reisa Cerića, usvajanje seta zakona za evropske integracije, nabavka vakcina protiv H1N1, podjela državne imovine, imenovanje federalnog ministra saobraćaja, hapšenje ubica Milana Vukelića, imenovanje gradonačelnika u Mostaru, hapšenje Dodika (uh, to smo već rekli)... Sve to, morali su uraditi u dva puta po devedeset minuta.

I dok su Portugalci igrali fudbal, bh. reprezentativci su morali pisati domaću zadaću, pa tek onda mogu napolje. I, ko je za to kriv? Ćiro je kriv! Sam se prihvatio uloge visokog predstavnika. Nije koristio bonske ovlasti, podlegao je pritiscima bošnjačkih predstavnika, a i više je vjerovao Raffijevim shemama nego Fahri i svojim očima.

A iskreno, kada se pogleda s ove distance, Ćiro i nije taj kalibar. Zamislite samo sastanak u OHR-u gdje Ćiro bilateralno “jebe majke” bosanskim političarima.

-Suljo, Suljo, (Suljo se pravi da ga ne čuje, razgovara s nekim, pokrio uhom mobitel da drugi ne čuju s kim je u vezi)..., pička ti materina, ili ćeš da učestvuješ u ovim Ustavnim promjenama ili ćeš da ideš u pičku moje lijepe matere. Jesi me čuo, šta ti kažem?

-Ha, jel' me neko tražio? Izvolite visoki predstavniče...

-Nemoj ti meni, pička ti materina, da zabušavaš. Lijepo se sredi, obuci se fino, i idi u..., šta ja znam, idi u..., ma idi u pički materinu, samo se dogovori sa onim međedom oko ustavnih promjena.

-Kako ću, kad on neće sa mnom da priča?

-Ma, boli me kurac, vidi sa Čovom...

-Ne znam, nešto me i Dragan izbjegava.

-Jebem ti sunce žarko, daj mi taj telefon.

Ćiro galami na telefon:

-Halo, Čova, Čova..., reci Mići da se ne zajebava.

-Ko je to, jesi ti Baka?

-Jebo ti Baka..., Ćiro ovdje. Što ti nećeš da se vidiš sa Suljom?

-On me stalno zajebava, uzeo je sebi BH Telecom, a sada hoće da mi otme Eronet...

-Ma, jebaću vam ja sve, ili se lijepo igrajte ili ću vam uzeti igračke. Ćuj, zovi onog Miću i dogovori s njim sastanak oko ovih ustavnih promjena.

-Ne znam mu ja broj...

-O, jebem li vam... Mrš, mrš obojica u pičku materinu...

Suljo odlazi, a Ćiro uzima mobitel:

-Mićo sine, da ti Ćiro nešto kaže, moramo donijeti ove ustavne promjene. Moli te Ćiro tvoj ko Boga da zovneš onu dvojicu i da se dogovorite. Nemojte više da me zajebavate, nemoj da te ja moram mijenjati...

-Ma, možeš da me povućeš za...- tu se veza prekida.

Ne ide brate, nije Ćiro dorastao svim tim zadacima. Ali, eto on barem zna izabrati koga će pozvati u reprezentaciju. Koja bi noćna mora bila da mora igrati sa onim što mu narod izabere.

-Harise, Harise, pička ti materina, ne sam, dodaj malo, dodaj Sulji... Bez faula Mićo, bez faula sine..., jebem ti sve, hajde što sam rekao bez faula, al' što svog igrača? Mijenjaću te ako tako nastaviš... Je'l se on ono uhvatio za...? Ma, jebaću mu... Ljubiću vraćaj se na go, gdje ćeš u pičku materinu... Vidi onog, šta onaj radi? Halo, Čova, ostavi te zastavice, pička ti moje matere, trebaće nam opet...

S ovim timom mi ne bismo ušli ni u kvalifikacije.

Lako je Queirozu, njegovo je da postavi taktiku, ostalo je nogomet. Ćiro prvo mora da ispita koliko je Džeko ispunio uslova iz Mape puta, zašto Spahić nije uhapsio Dodika, koji kurac Hasagić nije na vrijeme obezbijedio vakcine i do kada Salihović misli da se zajebava s tim mostarskim gradonačelnikom. A, Pepe, Carvalho, Nani..., o tome ćemo kada Ćirini izabranici riješe sve ove probleme koje je nacija postavila pred njih. Jer oni koje je narod birao, hodaju po utakmicama, troše naš novac i pojma nemaju šta im je zadaća. S tim nek se zajebava visoki predstavnik, njemu će svakako na izlasku skandirati: Inzko pederu!