Mračni oblak depresije koji je nakon poraza od reprezentacije Portugala pritisnuo Bilino polje bio je, čini mi se, otrovniji čak i od kancerogenih oblaka koje Mittal svakodnevno ispušta iznad Zenice.

Jer, previše se očekivalo. Zbog ove utakmice čitava nacija je zaboravila na probleme. U fudbalskoj euforiji niti je ko šta radio, niti se neko zbog nečeg brinuo. Na javnim mjestima bilo je nepristojno govoriti o bilo čemu drugom sem o okršaju sa Portugalom. Ništa nas drugo nije zanimalo.

Čak nismo osjećali ni pretjeranu zavist što će naše istočne komšije do kraja godine uživati u bezviznom režimu, da bi kao normalni Evropljani, kako im je rečeno, mogli za novogodišnje i božićne praznike samostalno izabrali mjesto gdje će slaviti. Nama se za utjehu obećalo, ako budemo dobri i naši političari mudri, da će se naše vize razmatrati sredinom naredne godine. Nismo uočili ni posjetu delegacije MMF-a koji su rekli da će nastaviti razgovore o aranžmanu nakon nove godine i to ako naši ministri izbace politiku iz ekonomije. Nije nas brinula ni kriza Federalne vlade iz koje niko ne vidi skorašnji izlaz.

Nismo imali vremena za to, u fudbalskoj euforiji razmišljali smo samo o tome ko će zamijeniti Spahića. Bezvizni režim, finansijske injekcije, budućnost zemlje bili su manje interesantni od tog skoro pa nerješivog problema.

Bitka protiv Portugala uspjela nas je odvratiti od minornih problema koje obično nazivamo preživljavanje. Voditeljica Centralne državne informativne emisije od državne zastave Svjetlana Topalić napravila je kravatu, njen sportski kolega ogrnuo je šal koji je raširen po reverima sakoa podsjećao na nekakav ritualan predmet. Ankete na ulicama svjedočile su da se narod već prepustio trijumfalnom zanosu, djeca, penzioneri, radni ljudi, građani i građanke predviđali su sigurne pobjede. Golovi Džeke i Ibiševića trebali su nam omogućiti odlazak u Afriku, a odatle ćemo lako do Evrope. Budućnost je bila svijetla, sigurna i bogata, pa je jedna prosjakinja pred televizijskim kamerama priznala da nikada nije imala veći promet. Jer, šta je novac pred sladostrašćem pobjede?

Na žalost, nije samo običan narod bio euforičan. Ne znam da li ste uočili, ali federalni premijer Mujezinović nije propustio niti jednu utakmicu. Bio je i u Portugalu, a agencije su objavile da je tamo otišao na poziv portugalskog premijera. To što su se važni razgovori poklopili sa terminom utakmice bila je čista slučajnost. Na Bilinom polju Mujezinović je sjedio sa Misimovićem. Blijedu igru u Portugalu lako smo oprostili Misketu, ali ovakvu mrlju u karijeri biće mu teško zaboraviti. (Sada razumijem šta je mislio Bakir Hadžiomerović kada je zamolio Blaževića da igrače sačuva od lošeg društva.) Nije samo Mujezinovića navijačka strast potpuno odvratila od posla za koji ga plaćamo. Ako ste čitali novine uočili ste da su Ćirinu strategiju danima po novinama komentirali federalni ministar Gavrilo Grahovac i njegov kantonalni kolega Emir Hadžihafizbegović. Kada sada razmislim, s takvim vođama navijačima i fudbalskim stratezima šanse za pobjedu bile su nam dodatno otežane.

Bez obzira na sve i ja sam vjerovao u pobjedu. Vjerovao sam i selektoru Blaževiću, a najviše mi se dopala ova njegova procjena o našoj prednosti nad Portugalom:

- Ništa nas ne može tako motivirat kao borba za domovinu. Znaš, Portugalci to nemaju jer oni su već napravili sve za afirmaciju svog nogometa, pa i za afirmaciju zemlje kad su okolo kao imperijalisti okupirali pola svijeta. Znaš, najjebenije se borit protiv sirotinje, a mi smo sirotinja!

I ovo se završilo. Narednih par dana pričaćemo o nedostatku sreće, propuštenim šansama, procjenama ko je zaista trebao igrati na mjestu Spahića, pa ćemo se vratiti pričama o nedostatku sreće, propuštenim šansama i procjenama ko bi trebao igrati na mjestu partijarha Pavla. I, naravno, Mittalov oblak vratiće se na svoje mjesto.

(zurnal.info)

Neki dan na treningu na Koševu je viknuo jedan s tribine: 'Ćiro, pederu!', a ovi svi ostali navijači skočili na njega, hoće da ga tuku, sine moj, nisam ni vidio gdje je završio, šmugnuo valjda ispod tribina

Nazvao je sam nakon popodnevnog odmora iz sarajevskog Hotela Hercegovina. Nikada prije nije zvučao tako izmučeno.
"Drago mi je da sam te čujem dobro moje dijete, bogami bi sada volio bit na tvojem mjestu. Evo još smo tu u Sarajevu, pokušao sam malo odspavat, ali ne ide nikako. Je.aji ga, pa kako ćeš spavat na ovakav dan, pospan sam, ali ne spavam", započeo je Ćiro te dodao kako će prema Zenici krenuti neposredno prije utakmice. Autobusom je to tek kakvih sat vremena.
"Sve je užareno, ne mogu nigdje proć, raja pjesme pjeva. Ma biću opet ili heroj ili peder. Ali teško ću biti peder, znaš. Neće me raja tako, sigurno neće, bez obzira, ja barem tako mislim, ne mogu da vjerujem. Vrlo je napeta situacija, vrlo, vrlo, sine moj. Fale mi ta četiri igrača, bože moj mili, ne znam kako ću to nadoknadit", zavapio je trener svih trenera pa izdiktirao momčad koja će večeras istrčati protiv Portugala na Bilinom Polju:
"Na golu je Hasagić, a igram sa pet obrambenih - Nadarević - Jahić - Pandža - Ibro će bit na desnom bočnom, a to je zato što to najbolje igra, ali igram to i silom prilika jer nemam drugo riješenje. Salihović je na drugoj stani i tih pet brane. Šesti koji također brani je Bajramović, a onda dolaze Pjanić i Medunjanin i naprijed Džeko i Ibišević".
Zvučao je umorno i iscrpljeno, nasmijao se tek kad se odjednom sjetio anegdote s jučerašnjeg treninga.
"Bilo je par ovih koji su me već prozvali pederom, ali ti su odmah dobili po nosu. Neki dan na treningu na Koševu je viknuo jedan s tribine: 'Ćiro, pederu!', a ovi svi ostali navijači skočili na njega, hoće da ga tuku, sine moj, nisam ni vidio gdje je završio, šmugnuo valjda ispod tribina", odobrovoljio se brzo Ćiro i taman kad je želio nastavit netko je zakucao na vrata.
"Evo, kucaju mi na vrata da crtam. Bog sine, bog i neka nam pomogne!".

(net.hr)

Uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni

Golden Lilies

Ratne 1994. godine u Zenici je otvoren restoran pod nazivom Golden Lilies. Imao je vlastiti agregat, gigantsku napravu koja je strujom napajala terasu načičkanu lampionima. Bila je ukrašena slapovima plastičnog cvijeća, a u njenom centru dominirao je blistav frižider u kojem su rotirali kolači sa debelom kremom. U mračnom gradu terasa je sijala kao NLO pri uzlijetanju.

Pod jarkim svjetlom sjedili su, kako to i priliči, humanitarni radnici i kriminalci, i uz tihu muzikicu uživali u ratnim strahotama. Ispod terase bilo je mnogo življe. Bar pola grada okruživalo je Golden Lilies, narod je sjedio na stoličicama, žene su plele, djeca pisala domaće zadatke, muškarci popravljali bicikla, čitali stare novine... Svaki pedalj svjetlosnog pojasa bio je dobro iskorišten.

Gosti restorana pravili su se da ne primjećuju nametnike a narod se trudio da ne škilji u njih. Bila je to miroljubiva koegzistencija. A možda se radilo i o paralelnim svjetovima, bićima svjetla i mraka, mada je u ovom slučaju teško reći gdje počinje svjetlo i gdje završava tama.

Ako mogu još da dodam: nikada deblju kremu na kolačima nisam vidio nego u senzacionalnom frižideru Golden Liliesa.

Kako žive bogataši

Iste 1994. godine tadašnji član Predsjedništva Ejup Ganić pronašao je u Sarajevu vilu koja može zadovoljiti njegovu sliku o vlastitoj važnosti. Poslije ju je otkupio za tričavih 14 hiljada maraka i to u certifikatima. Narod se malo bunio, Ejup se čudio zašto se narod buni, a onda smo se svi navikli na tu lijepu bijelu zgradu, okruženu zelenilom, sa velikim prozorima, donekle nagrđenu metalnim stablom koje je novi vlasnik zavario na ogradu. To je sve što smo mogli znati o njoj sve dok nedavno čitavoj naciji nije omogućeno da zaviri u unutrašnjost.

Emina Ganić, izvršna direktorica Sarajevo Film Festivala i Ejupova kćerka, u vili je organizirala modnu reviju i na nju pozvala kremu Bosne i Hercegovine pojačanu gostima iz regije, poput riječkog hirurga na privremenom bijegu u našoj zemlji. Sudeći po medijskim izvještajima sa ovog glamuroznog događaja, sve je proteklo u najboljem redu, kao što se i očekivalo od domaćice koja je iskustvo sticala po kanskim zabavama.

Da se razumijemo, nemam ja ništa protiv Emine Ganić. Ne vjerujem ni da ona ima nešto protiv mene, ne poznajemo se, živimo u miroljubivoj koegzistenciji ili u paralelnim svjetovima, kako vam odgovara. Vjerujem da se radi o sposobnoj gospođici, školovanoj na najprestižnijim univerzitetima i također vjerujem da nema kriminalnu prošlost niti da planira takvu budućnost. Ali, onog momenta kada je u kuću svojevoljno uvela kamere svih dostupnih televizija svoj privatni prostor pretvorila je u javni. Sama se pozicionirala kao tranzicijska princeza, dizajniran dokaz nepravednog raslojavanja društva. Sama je procijenila da je konačno vrijeme da se karte otvore, da je transformacija okončana, da je prošlost zaboravljena, da više nije važno na koji način je bogatstvo stečeno. Zaborav je nastupio, uživajmo u novoj realnosti.

Strah od bogataša

Uvjeravaju me da su sve velike imperije počele prljavo, da su Rockefellerovi unajmljivali batinaše za uklanjanje konkurencije. Problem je do nas, koji pamtimo kako je sve počelo, koji znamo na koji način je rođen ovdašnji jet set. Mislim da za rođendan treba uzeti datum kada je naš prvi demokratski predsjednik izjavio kako nema pravde na svijetu. Naša elita je, kako to povlaštenim i priliči, za razliku od puka pravilno dešifrirala ovu poruku. Dok su nane uzdisale za šarmantnim defetizmom bošnjačkog vođe, njegovi najbliži su išaret protumačili kao signal za mnogo slobodniju pljačku do konačnog oslobođenja zemlje.

Zato sam ja podozriv prema bogatašima. Jako sam oprezan ako se slučajno nađem s njima za stolom. Plašim se da će mi ukrasti socijalno osiguranje, povećati kamatu na kredit ili makar ukrasti upaljač.

Blizina tajkuna

Imao sam jednom nesreću da sjedim u blizini pravog tajkuna, begovskog. Sjedio je u kaljačama i skupoj košulji, a novac je formirao snažno polje sile koje je tjeralo sve njegove saradnike da se povijaju u struku. Sa svima je razgovarao s neupitne pozicije moći i pokušavao u svakoj rečenici sagovornika pronaći skrivenu namjeru. Meni je to bilo pomalo paranoično. I odvratno, naravno.

Kako se bogate bogataši

Ne vjerujem da se iko u Bosni i Hercegovini pošteno obogatio. Ne vjerujem da postoji ijedna kompanija koja je poslije rata uspjela zgrnuti milionski kapital na sasvim legalan način. Ne razumijem se u ekonomiju, privatizaciju, tranziciju i slične muljaže, posljednji u redakciji shvatim način na koji je neki tajkun uspio da prevari državu. Ali, sasvim mi je jasno da je u ovakvoj državi, potpuno korumpiranoj, nemoguće govoriti o poštenom poslovanju. Poznate su ovdašnje metode akumulacije prvobitnog kapitala: šverc humanitarne pomoći, oružjem, cigaretama, kafom, stranim plaćenicima i sličnim visokotarifnim robama.

Samo jedna stvar nije jasna, nacionalistički tajkuni vole se prisjećati kako su im komunisti oduzeli djedovinu i kako im je od silnog bogatstva ostao samo očev ručni sat i dukat koji je nana prošvercovala u njedrima. Istovremeno, kada im neko pomene korijene bogatstva, obavezno ističu da oni nisu nikakvi skorojevići i da su im familije bile bogate još od smrti posljednjeg bosanskog kralja. Naravno, lažu, kao što lažu da nisu krali humanitarnu pomoć i sipali gips u brašno, ali molim za malo originalnosti. Recimo, baš je nezaboravno bezobrazan bio Radončić kada je Gutića prosvijetlio da podizanje Avazovih tornjeva predstavlja razvoj Federacije, da je njegovo bogatstvo istovremeno i naše. Njemu materija, a nama duh.

Do narednog rata

Jasno vam je ko i meni, uloge su davno podijeljene, bogati će ostati bogati, a siromašni će morati čekati naredni rat. Prvobitni kapital opran je u milion voda, a sa uglednih univerziteta vraćaju se nasljednici i preuzimaju imperije. Nema više nikakvih šansi da im se oduzme ratnoprofiterska stečevina. Jedino što se možemo nadati jeste da su im apetiti zadovoljeni i da će od sada početi igrati pošteno. Da će plaćati porez, razvijati firme, ulagati, planirati... Da će nam zaposliti djecu. Da će nam dopustiti preživljavanje na rubovima svog svjetla.

Žurnal: Da li ste upoznati sa dešavanjima u Portugalu i kako komentarišete poraz reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Gledao sam utakmicu i sigurno je da kada govorimo o utakmici u Portugalu da se radi o jednoj nesreći, nikako o neznanju. Velika šteta je što rezultat barem nije neriješen jer bi prednost u uzvratu bila u potpunosti na našoj strani. Momci su zaslužili minimalno da postignu jedan gol. Ovakav rezultat ima i stranu koja nije skroz loša – primorava na neophodan oprez.

Žurnal: Imamo li pravo nadati se uspjehu u Zenici?

Vahid Halilodžić: Naravno. Proći će ekipa koja bude psihološki bolje pripremljena. Psihologija će u Zenici donijeti prevagu. Utakmica će biti vrlo teška, da bi se prošlo morat će se izgarati na terenu svih devedeset minuta, a ostati hladne glave do kraja. Ja mislim da će Bosna i Hercegovina pobjediti u Zenici.

Žurnal: Da li je u interesu FIFA-e prolazak Portugala?

Vahid Halilodžić: Uvijek postoji neki interes, uvijek nešto ima. Međutim, radi se o važnoj utakmici na kojoj je teško napraviti nešto takvo. Logično je da ukoliko imate negdje nekog delegata da će navijati da prođe njegova reprezentacija.

Žurnal: Bosna i Hercegovina je oslabljena neigranjem Elvira Rahimića, Samira Muratovića, kapitena Emira Spahića, a neizvjestan je i nastup Zvjezdana Misimovića. Hoće li to biti odlučujući faktor na meču u Zenici?

Vahid Halilodžić: Neigranje igrača sa velikim karijerama i iskustvom velikih utakmica jeste hendikep ali i nije nikakav odlučujući faktor. Bosna i Hercegovina u timu ima još dovoljno kvalitetnih fudbalera koji mogu obezbjediti plasman u Južnu Afriku. U našoj reprezentaciji imamo igrače koji mogu biti nosioci igre i pobjediti ovu utakmicu a imaju pravo nastupa. Važno je da se igrači pripremaju u miru, bez smetnji i opterećenja. Samo tako pripremljeni igrači mogu pružiti maksimum protiv respektabilnih ekipa kakav je Portugal.

Žurnal: Da ste Vi na mjestu selektora u ovom trenutku, da li biste u Zenici napali Portugalce od početka ili...?

Vahid Halilodžić: Ja nisam selektor tako da ne mogu o tome ni govoriti. Ali, sigurno znam da reprezentativci Bosne i Hercegovine znaju da mogu pobijediti onoliko koliko je dovoljno da prođu Portugal. Oni će sigurno i pružiti toliko. Znamo koliko za igrače znači igranje na Svjetskom prvenstvu, kakva je to promocija igrača i koliki je to uspjeh tima. I za jednu državu je najbolja reklama učešće na Svjetkom prvenstvu. Reprezentativci Bosne i Hercegovine to znaju i oni će, vjerujem u to, ostvariti taj cilj.

Žurnal: Poruka za navijače reprezentacije Bosne i Hercegovine?

Vahid Halilodžić: Navijači moraju bodriti ekipu od početka do kraja utakmice bez obzira na to šta će se dešavati na terenu. Trebali bi mi prvi postići gol, to bi rasteretilo igrače. Međutim, kako god stvari krenu na terenu, podrška navijača uvijek može okrenuti situaciju u našu korist i donijeti pobjedu.

Zašto gledati: MMF, Svjetska banka, prva tranša, druga rata, kamata, premijer Dodik, štrajk, premijer Mujezinović, neće biti isplata penzija – pojmovi su od kojih se prosječnom TV-gledaocu u Bosni i Hecegovini zavrti u glavi. Koliko smo “dobro” informirani najbolje govori podatak da građani u Bosni i Hercegovini još uvijek brkaju pojmove donatorske konferencije i tranše kredita MMF-a. Dok na jednoj strani opjevava bitke sa nekoliko zelenaša-uličara, vlada jedine nam domovine istovremeno bez imalo razmišljanja ulazi u kreditna zaduženja kod MMF-a kojih se neće kutarisati ni pokoljenja iz daleke budućnosti. U filmu “Let's make money” Erwin Wagenhofer na odličan način prikazuje razlike između donatorske konferencije i kredita MMF-a.

O čemu se radi: MMF i Svjetska banka su korporacije čiji je cilj da zaduženjima poklope siromašne države i na taj način, pod krinkom pomoći, iskamče im sve iole kvalitetne sirovine a stanovništvo pretvore u robove. To se događa zemljama “zastalim” u razvoju i siromašnim državama trećeg svijeta koje su kolonizatori stoljetnim izrabljivanjem odveli u katastrofu. Nakon prividnog oslobođenja od kolonizatorske čizme dolazi spasitelj u vidu investitora čiji kapital se uglavnom definiše kao efekti kolonizacije. Nova kolonizacija ima ukusan naziv – pomoć zemljama u razvoju, zemljama u tranziciji, izvedena bez biča i puške – kreditima i privatizacijom. Doduše, krediti MMF-a, Svjetske banke i sličnih investitora ne mogu se odbiti. Kao garant za prolaz kreditnih aranžmana postoji efikasan sistem - egzekutori – ljudi koji ispred investitora odlaze šefovima “zaostalih” država da im ponude kredit, šakali – plaćene ubice koje obavljaju smaknuća državnika koji odbijaju aranžmane i naposljetku američka vojska – za državnike koji iskuliraju i egzekutore i šakale. Vremenom su apetiti investitora porasli a okupacija se proširila i na države koje su važile kao uzor dobrog imunološkog sistema.

Obratiti pažnju: “Investicije” obuhvaćene filmom prevedite u vašu svakodnevnicu – i same vas je zadesila ista nesreća. Postali ste dio sistema, vaša vlada već se zavalila kod MMF-a i Svjetske banke. Djeca će vam sigurno vraćati kredit od kojeg ni vi niste imali koristi. Obratite pažnju i na riječi Hermann Scheera (člana njemačkog parlamenta i dobitnika alternativne Nobelove nagrade): Privatizacija je riječ latinskog porijekla i znači oduzeti, lišiti. Kada se dešava privatizacija javna dobra zaposjedaju privatnici ili se prodaju u bescjenje...što je jednako pljačkanju zajednice.

Premotati: Na početak.

Uloge: John Perkins, Antonio Baena Perz, Yves Delisle, Ramon Fenandez Duran, Mirko Kovach, Francis Kologo...

Ponoviti: Dio filma koji govori o Džersiju, raju za izbjegavanje poreskih obaveza sa šarmantnim guvernerom

Režija: Erwin Wagenhofer

Scenario: Erwin Wagenhofer

Studio: Allegro Film

Trajanje: 110' min

“Da mi je neko prije utakmice u Lisabonu ponudio poraz naše selekcije od jednog gola razlike, ponudu bi prihvatio bez razmišljanja”, izjavio je kapiten Emir Spahić netom poslije utakmice Portugal-Bosna i Hercegovina. Iako je uoči utakmice u Lisabonu atmosfera u glavnom gradu Portugala bila takva da se na prste mogao prebrojati oni koji će sumnjati u naš pozitivan rezultat, realisti su nudili priču o minimalnom porazu koji će nam ostaviti nadu da se možemo nadati uspjehu u revanšu. I,evo ga.

NADA: Nada je pred nama. Ispred nas je samo 90 minuta revanša. Povratka nema. Priča o grotlu zeničkog stadiona ne pije vode. Na Bilinom Polju može stati tek 10-tak hiljada gledalaca a Deco, Nani, Carvalho, Simao..., navikli su igrati pred mnogo većim brojem navijača. Kao što je bio slučaj u Lisabonu. No, publika u Zenici nije isto što na Lužu. Portugalci su se u subotu naveče budili tek nakon navijačke pjesme koja je puštana sa razglasa.

Ma oni su se usrali u gaće kad sam ja stavio trećeg napadača. Onaj (Quieroz), ruka ga zabolila vičući vraćaj se – reći će u noći nakon utakmice selektor Miroslav Ćiro Blažević, dok je dijelio utiske sa bosanskohercegovačkim novinarima. Priznao je, međutim, da je možda mogao i ranije napraviti prvu izmjenu i dati više prilike Muslimoviću i Pjaniću. Nakon što su suspenziju zaradili Muratović i Rahimić, veznjak Lyona će gotovo sigurno početi utakmice u Zenici. A vidjeli smo svi da je već u prvoj utakmici nakon ulaska u igru asistirao za gol šansu. Vidjeli smo, također, nezadovoljstvo na licu mladog reprezentativca upravo zbog toga što nije dobio veću šansu. Ima li bolje prilike da sav svoj talenat pokaže u srijedu.

ZADNJI VOZ: Da igrači vjeruju u konačan uspjeh mogli smo se uvjeriti u avionu, prilikom povratka iz Lisabona. Njihova lica govorila su „Da, mi to možemo učiniti!“.

-Portugaci su tehničari. Sve nešto idu preko boka. U Zenici to neće moći raditi. Mislim da je teren Bilinog Polja naša velika prednost. Ako mi zatvorimo puteve nazad, vjerujem da će naši napadači doći do šansi i vjerujem da će ih znati iskoristiti. 1:0 jeste opasan rezultat. Mač sa dvije oštrice. Moraš ići na sve ili ništa. Tako ćemo i ući u utakmicu. Nema druge. Ovo je zadnji voz – govorio je vašem reporteru stoper Safet Nadarević.

U Zenici neće imati pomoć kapitena Emira Spahića koji je dobio drugi žuti karton. Njegovo mjesto vjerovatno će zauzeti stoper Hajduka Boris Pandža. Posljednji put za našu selekciju je nastupio u susretima sa Belgijom.

-Moram priznati da sam više očekivao od Portugala. Istina, radi se o strašnim individualcima i koncentracija će morati biti na visokoj razini. Ali, idemo njihovu prednost poništiti u Zenici – optimističan je Pandža.

Svi u taboru naše reprezentacije mišljenja su da Portugal ne može mnogo više pokazati nego što je to učinio u subotu. Mi, pak, imamo mnogo više prostora za bolju partiju.

-Samo da Džeko,Ibišević,Misimović budu u svom elementu... -kaže u monologu Miroslav Blažević: Evidentno je da je njihova odbrana najslabiji dio tima. Dobio sam dojam da ta zadnja linija Portugala nije 18 karatno zlato. Jebo ti čovjeka koji nije toliki realista da ne bi tražio nemoguće. Mi ćemo pokušati sa jednim krvoločnim pristupom. Možda opet igramo sa tri napadača...

PODCJENJIVANJE: Kako god, ali Portugalcima vrijedi vratiti za sve smicalice koje su uradili našoj delegaciji. Počelo je sa više od jednog sata zadržavanja po dolasku na aerodrom u Lisabonu. Samo jedan otvoren šalter za sve putnike, ne samo našeg aviona. Potom, izgubljena prtljaga nogometaša i medijskih kuća, koja je nešto kasnije pronađena. Na dan utakmice, na meti su bili bosanskohercegovački novinari. Autobusom su kružili oko stadiona pola sata a na ljepotici od stadiona dočekala nas je gotovo nevjerovatna informacija da ne postoji mogućnost internet konekcije. Cenzura je u Portugalu Ustavom ukinuta 1976.godine, no domaćini su se svesrdno potrudili da ona ponovo bude uvedena. A u Evropskoj Uniji su već trinaest godina...

Kulminacija se dogodila u nedjelju kada je naša ekspedicija krenula prema Bosni i Hercegovini. Najprije su se svi, od reprezentativaca, preko Visokog predstavnika, federalnog premijera do novinara i sponzora smjestili u avion a onda su presjedili dva sata, čekajući posebne dozvole za let. Navodno, težina prtljage bila je sporna. Valjda se kupilo nešto više vina Porto nego što je trebalo. Ahaaa...

MILO ZA DRAGO: Zbog svih ovih podmetanja, u avionu koji se vraćao za Sarajevo smišljale su se razne podlosti.

“Treba ih spustiti u Tuzlu, pa ih odvesti u Kiseljak, malo im zavrnuti grijanje u Zenici i tako dalje...”, čuli su se razni prijedlozi, uglavnom u zadnje dijelu aviona rezerviranom za novinare. Čuvši ovu priču u prolazu, selektor Blažević je poentirao:

-Nema šanse. Biće dočekani kao kraljevi. Imaće najbolje uslove. Sve do početka utakmice. A onda ćemo im j.... m....!

Australijski indie band The Scare jedan je od najdosljednijih sljedbenika post punka sa najmanjeg kontinenta. Na novom albumu Oozevoodoo izvukli su sve najbolje što se može pronaći u muzičkoj filozofiji bandova kao što su The Birthday Party, Gang of Four, Gun Club ili pak The Fall. Iako većinu svog vremena provode u Engleskoj u njima je itekako ostao jak australijski zvuk tipa The Birthday Party i The Beasts of Bourbon. Album je u potpunosti urađen pod dirigentskom palicom karizmatičnog pjevača Kiss Reida koji pokušava da se u svom performansu u velikoj mjeri približi Nicku Caveu (fizička sličnost je već prisutna) i njegovim ludim danima iz perioda The Birthday Partya.

Band je osnovan 2004. godine a ubrzo nakon osnivanja prelaze da žive u Englesku u grad Birmingham gdje im je glavna preokupacija bila pronaći normalan prostor za spavanje. 

Međutim sve se mijenja povratkom u Australiju i snimanjem debut albuma 2007. godine kada objavljuju svoj prvi album pod nazivom “Chivalry”. Nakon dvije godine pojavio se novi album “Oozevoodoo” koji su snimili za dvije sedmice u Mangrove Studiju gdje im je podrška na snimanju bio Chris Townend poznat po tome što je radio sa Augie March, Art of Fighting i Portishead. Album nakon snimanja miksaju u BJB Studiju u Sidneju dok finalni master rade u Sterling Studiju u New Yorku gdje su svoj pečat ostavili Sonic Youth i TV On The Radio.

Na albumu se nalazi 10 veoma dobrih numera koje se kreću od The Birthday Party izražaja do The Fall i Gang Of Four gitarskih dionica. Na prvo slušanje se može primjetiti da prvi dio albuma nije mračan kao drugi. Dok u prvom dijelu preovladava znatno čvršća i brža svirka sa čak povremeno i pop varijacijama u drugom dijelu albuma je prikazana prava strana The Scare sa teškom i tmurnom atmosferom gdje brzina i tempo nisu glavni prioritet. Album možemo koncepcijski promatrati kao album sa dva različita lica.To se sve može odlično vidjeti u pjesmi “As He Walks” gdje se približavaju još jednim australijskim indie ikonama The Crime and City Solution koji su sa svojim izuzetnom depresivnim stilom smatrani za predvodnicima tadašnje svjetske dark scene. Reske gitare uz dominirajući bas i Reidovo na momente iskrivljeno pjevanje u pjesmi “Could Be Bad” odlično otvaraju album. Potom slijedi još jedan singl sa albuma pod nazivom “No Money” gdje u žestokom tempu uz povremeno neartikulisano vrištanje Reida i uz odlično vođenje Liama O’ Briena i Brock Fitzgeralda na teškim gitarama čvrsto prezentuju ono što nam slijedi. Da li svjesno ili ne ali drugi dio albuma može se shvatiti i kao omaž Nick Caveu. Na trenutak imamo naznake da se muzika kreće prema The Fallu i Mark E. Smithu na pjesmi “I’m Desperate” gdje nas bas Wade Keinghrana ipak vraća na staru priču sa The Birthday Party. The Scare nemaju onu divljačku i sirovu snagu koju je The Birthday Party imao dok je Nick Cave bio dobrano pod uticajem raznoraznih opijata. Da li bi ta sirova energija danas imala istu prođu kao u ono doba teško je reći... U pjesmi “As He Walks” približavaju se australijskim indie ikonama The Crime and City Solution koji su sa svojim izuzetnom depresivnim muzičkim stilom smatrani za predvodnike tadašnje nezavisne indie scene. Numera “Lucid Dreams” uključuje Gang Of Four gitarske rifove koji daju mističnost pjesmi i uporedo znatno ubrzavaju tempo. Dvije posljednje numere “I Saw Destruction” i “Cry” su logičan završetak albuma.

(ziurnal.info)

„Historija”, tvrdio je Hegel, „ima tendenciju da se ponavlja: prvi put kao tragedija, drugi put kao farsa.“

DIJALEKTIČKI NACIONALIZAM

Radikalizacija političkih prilika u zemlji dovela je do toga da poređenje aktuelnog stanja s onim s početka 90-ih godina prošlog stoljeća više nije upozoravajuće pretjerivanje, nego defetističko priznavanje realnosti.

Najnovija antiOHRovska histerija, pod vođstvom medijskog siledžije i pretendenta na tron Velikog Pastira Bošnjačkog tora, Fahrudina Radončića, i plemenskog vrača, Mustafe Cerića, koji računa da je tron dovoljno velik za guzove obojice, i dovoljno značajan da se za njega žrtvuju i Narod i Bog, jedan je od posljednjih nedostajućih komadića Velike Slagalice, koja daje sliku zapanjujuće blisku onoj koja nas je već jednom uvela u tragediju.

Bošnjački klero-nacionalisti, s izraženim afinitetom prema kriminalu, po istom obrascu po kome su se početkom 90-ih udružili sa srpskim i hrvatskim ideološkim istomišljenicima i, u situaciji prijetećeg armagedona i nacionalističkog kasapljenja države, obrušili na komuniste u tranziciji, kao na svoje najveće neprijatelje (iako će u ratu, sa tragičnim zakašnjenjem i krajnje nevoljko, shvatiti da se jedino na njih – kao jedine stvarne patriote (jer svaki nacionalizam u višenacionalnoj zajednici je antipatriotizam) – mogu osloniti u borbi protiv separatizma kolaboracionista i agresora i s istoka i sa zapada) danas se, ponovo, udružuju sa otvorenim mrziteljima ove države, a protiv OHR-a i „građanskih medija“, kao posljednjih ozbiljnih brana novoj nacionalističko-mafijaškoj strahovladi.

Izbor Milorada Dodika za saveznika, a OHR-a i Amerikanaca za neprijatelje, i pokušaj stvaranja ksenofobne, nacionalističke i vjersko-fundamentalističke histerije kod Bošnjaka-muslimana, Fahrudina Radončića i Reisa Cerića označava kao ključne izvršitelje plana o definitivnoj podjeli države, plana koji je aktiviran usljed nemogućnosti srpskog i hrvatskog nacionalizma da sami dohakaju ovoj državi i prihvatanja kao činjenice teorije koja već neko vrijeme kruži javnim prostorom, da „Samo Bošnjaci mogu uništiti BiH“.

ZBUNJENOST SVEZANIM ZASTAVAMA

Ujedinjeni nacionalistički napad na OHR, remake je, dakle, ujedinjenog nacionalističkog obračuna s komunistima, početkom 90-ih. No, sličnost se tu ne završava, kao ni odgovornost za posljedice. Nije, naime, slično samo ponašanje napadača, nego i njihovih žrtava – komunista nekad i OHR-a danas.

Podsjetimo – komunisti su, predvođeni Nijazom Durakovićem, u ključnom momentu za budućnost zemlje, vlast predali bez ozbiljne (političke) borbe, praktično jedva dočekavši da je se riješe. Očito i sami nesvjesni kako će to sve završiti i zbunjeni pokazanim nacionalističkim zajedništvom (budući ratni zločinci nad bošnjačkim narodom na vlast su, podsjetimo, došli agitiranjem po džamijama).

Identičnu neodgovornost (prije svega prema građanima ove zemlje kao potencijalnoj ponovnoj žrtvi) pokazuje danas OHR, koji, pod pritiskom svojih osnivača, kojima je pun kurac i Bosne i naših lokalnih zajebancija, na sve načine pokušava da se samoukine. Pritom, kao i komunisti svojevremeno, ima sjajan izgovor. Komunisti su svoje reteriranje predstavili kao nužan korak u demokratizaciji zemlje, a OHR, svoje ukidanje predstavlja kao nužan korak na putu ka Evropskoj uniji.

Problem je samo što smo zakoračivši, na taj (a ne bar zehru oprezniji i pametniji) način prema demokratiji, završili u bezdanu ratno-mafijaške, klero-nacionalističke anarhije, a ne u demokratiji. Što smo umjesto demokratijom, komunističku diktaturu zamijenili naciokratijom i kleptokratijom. A diktaturu jedne (komunističke) partije u BiH, zamijenili kvazivišepartijskim fašističkim diktaturama po nacionalnim torovima.

I sad nam, nakon takvog iskustva, “međunarodna zajednica”, a posebno evropske birokrate i diplomate, obrazovane na čembrlenovskom puzanju pred Hitlerom (čiji je sastavni dio bio dopuštanje najvećem zločincu XX stoljeća aneksije jedne suverene države i okupacije dijela druge), odlazak OHR-a predstavlja kao: „još jednu priliku koju BiH ne bi trebala propustiti“. Priliku za samoubistvo? Pošto nam iz prvog pokušaja nije uspjelo?

PROIZVODNJA EKSTREMISTA

Ne umanjujući krivicu lokalnih siledžija, gangstera, terorista, zločinaca, rasističko-nacionalističko-šovinističke i vjerskofundamentalističke provinijencije, zaogrnutih plaštom javnih ličnosti i s maskom političko-vjersko-medijskih djelatnika, ključna krivica za postojeće stanje i za vrlo moguće još teže posljedice u nastavku, leži, ipak, na „međunarodnoj zajednici“. Kao što je ključna krivica za posljednji rat (ili ratove?) na prostoru bivše Jugoslavije – komunistička.

OHR, kao metafora te međunarodne zajednice, jeste(!) kriv za sve. Ali ne na način na koji to predstavljaju združeni nacionalističko-mafijaški vladari ovdašnjih torova i stočnog fonda uredno razmještenog po njima, ne, dakle zbog kriminaliziranja opskurnih likova na našoj političko-vjersko-medijsko-nacionalističkoj sceni, nego zbog toga što je dopustio da oni ne samo budu stvoreni, nego i ojačaju toliko da im, izgleda, više niko ništa ne može. Čak i kad na spolni organ natiču predstavnike međunarodne zajednice ili se upuštaju u nacional-šovinističku analizu nečijih privatnih veza (Obama, za razliku od Gregorijana, ima sreću da mu je žena afroamerikanka, a ne Srpkinja ili Bošnjakinja, a i kuma je „bolje birao“, pa mu je porodica, zasad bar, pošteđena Dodikovih i Reisovih odvratnih javnih insinuacija i uvreda i umobolnih teorija zavjere – mada ne sumnjam da oni koji mrze „pedere“ i djecu iz „mješovitih brakova“ išta bolje misle o „crncima“).

Radi se o klasičnom „zločinu nečinjenja“. „Međunarodna zajednica“, kao i početkom 90-ih (kao i, dezorijentisani i kapitulaciji skloni, komunisti, početkom 90-ih!), svojim nedjelovanjem, nepreduzimanjem odlučnih mjera u cilju sankcionisanja odgovornih za širenje mržnje, destruiranje države i provociranje rata, stimuliše nasilje na ovim prostorima, faktički ne samo podržavajući postojeće nasilnike i kriminalce u političkom establišmentu, nego i utičući na stvaranje novih. Na manufakturnu proizvodnju, koja prijeti da se pretvori u industrijsku, i preplavi tržište.

Fahrudin Radončić i Reis Cerić (i nešto prije njih Dragan Čović), naime, nikad(!) se ne bi usudili raditi to što rade danas da im „međunarodna zajednica“, na primjeru Dodika, nije pokazala da to ne samo da se može i smije, nego i izaziva respekt te iste zajednice.

NIGDJE PARTIZANA

Još je jedna tragična sličnost između OHR-a i nekadašnjih komunista: umjesto da vrijeme svoje apsolutne vlasti (ograničene samo svojoj voljom), iskoriste za uspostavljanje temelja za stvaranje istinski demokratskog društva i da se povuku upravo u trenutku kad je stanje u društvu najpovoljnije za jedan takav korak, i komunisti i OHR su svoje vrijeme prokockali, i, na kraju, nizom katastrofalnih poteza doveli do dramatičnog pogoršanja društvenih prilika, jačanja ekstremnog nacionalizma i do ruba društvene kataklizme.

Stupivši na scenu kao neprikosnoveni vladari zemlje, nakon jednog rata u kome su pobijedili, i komunisti i OHR, kao metafora „međunarodne zajednice“, naime, napuštaju je (komunisti prije 20-ak godina, a OHR sada) u predvečerje vrlo izvjesnog novog rata (mada propovjednici Novog Optimizma, varajući i sebe i druge, tvrde da „rata neće biti; ali, oni s malo boljom memorijom, sjetiće se da su nas u isto to uvjeravali i početkom devedesetih; a oni koji su nešto zapamtili iz istorije, znaju da su isto to, na sav glas, govorili i nakon prvog svjetskog rata, svega dvadesetak godina prije nego će se desiti još strašniji).

Mala digresija: U domaćoj javnosti, navikloj na propagandnu poštapalicu o „tri sukobljene strane u BiH“, s nacionalističkim predznakom, postoji klimavi konsenzus da u proteklom ratu niko nije pobijedio, što, ustvari, nije tačno. Pobijedili su, u nedostatku partizana, oni čije su oružane snage takođe, imale kao znak zvijezdu, samo ne petokraku, nego s jednim krakom manje. Kao što se to desilo s nizom zemalja u Drugom svjetskom ratu, koje nisu imale snage da se same obračunaju s nacističkim okupatorom i domicilnim fašistima, zemlja je oslobođenja (u smislu da je rat zaustavljen a „strane u sukobu“ razoružane i vojske im ukinute) od strane vanjske sile, pod vođstvom Sjedinjenih američkih država. Sile, koja se nekad nazivala „Saveznicima“, a za koju se, danas, uobičajio naziv „međunarodna zajednica“, čiji je vojni izraz NATO, a civilna vlast uspostavljena na oslobođenoj teritoriji – OHR.

EPILOG ili NADAJMO SE DA GRIJEŠIM

OHR je, dakle, pandan „narodne vlasti“ uspostavljene od strane komunista, kao pobjednika u NOR-u. Ili okupacione, „Savezničke“, vlasti u poslijeratnoj Njemačkoj, ako vam se to više sviđa.

Vlast koja nema demokratski legitimitet ali je nužna u temeljno nacifikovanoj zemlji. I (trebala je biti) tranzicijska faza, od društva zločina i ideologija Zla, do civilizovanog, uljuđenog, demokratskog društvenog okvira.

I upravo su na tome pali i (svojevremeno) komunisti i (sada) Novi Saveznici u Bosni.

Komunisti, zato što sebe nikad nisu shvatili kao fazu i što ih demokratija nije interesovala (kao i svi diktatori, sebe su smatrali ciljem a ne sredstvom), te su potrošivši najbolje vrijeme za tranziciju i, u konačnici, doveli do povampirenja zločinačkih ideologija i povratka zemlje u prošlost.

A OHR... OHR zato što ništa nije naučio iz prošlosti. I što, iz njemačkog i japanskog modela, nije shvatio da je osnova za bilo kakvu suštinsku promjenu – temeljna denacifikacija društva, dosljedan (pa i surov) obračun sa zločinačkim ideologijama i davanje šanse novim snagama u društvu, a ne saradnja sa zločincima i njihovim sljedbenicima.

Epilog? Epilog je, jebiga, da sad po svemu sudeći, moramo čekati novi mir. Koji, međutim, po elementarnoj logici je li, dolazi nakon novog rata.

Sve zbog fušeraja pobjednika. Koji ćemo platiti svojim životima.

Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.

Ne znam kako vi, ali ja često primjećujem kako stvarnost postaje zamorena ljudima koji je temeljno određuju. Stvarnost je umorna od nas, od ove zemlje i svih njenih mega i mikro problema. Ipak, ona i dalje funkcioniše, jer ferceraju i važni idioti koji je ispunjavaju. Ima jedan nečujni trenutak kada sve, pa i najjači dnevnopolitički bombaši: Dodik, Silajdžić, Radončić, Cerić izgube snagu, kada sve postaje bešumno, sporo i sićušno. Onda svi padamo u letargiju, ili to treba povezati sa nadolazećom zimskom olimpijskom depresijom, što je i normalno, jer živimo u olimpijskom gradu, iz kog se veseli duh olimpizma 92-e preselio na brda. I počeo pucati na svoj grad. Postoje ljudi i događaji što nikad neće biti tihi i neprimjetni, oni koji nadrastaju svaku zbilju koju su stvorili. Jedna od takvih je i baba srpskih ratnih zločina u BiH, Biljana Plavšić, bivša profesorica biologije na PMF-u u Sarajevu.

Princeza na topovskom zrnu

Prva moja mentalna slika na njenu pomen jeste: makadamski put usječen u strmoglavu livadu, nakrivljene tarabe, parkirane crne limuzine, neki ljudi koji prilaze Biljani Plavšić, zavezani rustikalnim peškirima, i ona sa osmijehom haubice od 205 mm, sa porculanskim zubima izvađenim iz muslimanskih usta, otmjena gospođa na nekom planinskom putu, opasana peškirom kao redenikom za puškomitraljez M-53, elegantno obučena kako se grli i ljubi sa nekim homo erectusima. To je savršena slika nastanka seljačke, planinske, srpske paradržavice, u kojoj su peškir, komad hljeba i šaka soli centralni rekviziti nacionalnog identiteta. Plus desetine hiljada mrtvih, i svojih i tuđih, čija tijela su ugrađena u seoski makadam, negdje između ništavila i ničega, u srcu vukojebine, kako i dolikuje quasimodu pod nazivom Republika Srpska.

Biljana Plavšić, pramajka srpskih ratnih zločina, sa suzama i pokajanjem koji su ganuli mnoge, među njima i Slavenku Drakulić, te ih potaknuli na „emotivne“ tekstove, ta baba je u interviewu švedskim novinama otkrila kako je njeno pokajanje bilo laž i farsa.

Sklonost prema slabijim i meni je od malih nogu bila usađivana, još od emisije Dozvolite da se obratimo u 9 i 30 ujutro na 2. kanalu JRT-a. Tada smo naučili plakati zbog hrabrih mini-partizana, koji su umirali gutajući poruke bombaškim ustima. Tako nam je poetska sklonost ka slabijem zakucana u mozak, pa se i ja počesto uhvatim kako mi je pomalo žao koljača pokajnika kada počne cmizdriti za nagodbom sa Haaškim trubunalom, čija objektivnost već postaje negativno legendarna.

Da ne spominjem suca sa imenom i prezimenom O-Gon Kwon što vuče, a on tako i izgleda, na neko beznačajno biće iz Zvjezdanih staza. Beznačajno i prokaradžićevski nastrojeno biće, sa afektivnom zaravnjenošću lica kvalitetnog androida. Ne bih se mogao zakleti da sam, sukladno sa euforijom većine, bivao erotski zagolican gledajući pokajanje Biljane Plavšić. Unatoč urođenoj i implantiranoj empatiji za nemoćne, ona je bila izvan domašaja mojih živaca zaduženih za tu funkciju. Nekad je korisno biti i bezosjećajan kao Biljana Plavšić sa sređenom frizurom i ukusno izabranom odjećom dok lakovanim cipelicama preskače „genetski neuspješne“ leševe u Bijeljini, kao da igra školice pazeći se da nekom mrtvacu ne stane u oko. Tako će svesrpska baba ponovo zakucati, u stilu zaboravljenih asova, na vrata naše stvarnosti. Milorad Dodik će je dočekati u Beogradu onako kako se mati dočekuje, sa edipovskim kezom na licu, dok će Biljana sva u zanosu slobode, svježa i nedirnuta od muslimanskih fundamentalistkinja, lepršati beogradskim asfaltom kao da je bila u sanatorijumu za podmlađivanje, a ne u ženskom zatvoru u Švedskoj. Bez obzira što zatvor u Švedskoj zvuči kao drugi rog jednoroga. Gdje su je proganjale islamistkinje, ali je naša baba bila brža, te je tokom bježanja u kupatilu pala i slomila ruku. I brže bolje od svog tijela napravila antemurale christianitatis da zaštiti vječnu srpsku nejač, pred navalom švedskih muslimana.

Kako sam odsanjala genocid

Treba imati čarobnu maštu pa zamisliti nekoga ko se iz zatvora vraća u boljoj fizičkoj kondiciji nego kada je u njega ušao. Nekoga ko na savjesti ne nosi ni jednog jedinog ubijenog čovjeka. Nekoga ko je nevin, individualno i kolektivno. Nju kojoj je rat bio samo agonija mikroba ispod pokrovnog stakalca svjetlosnog mikroskopa. Gdje su Srbi, bogomdani mikrobi, predodređeni za sanitarnu akciju istrebljenja nepoželjnih mikroorganizama, sa posebnim fokusom na „zelene“ mikrobe, Bošnjake. Nju koja je rekla: „Srba ima 12 miliona, neka ih šest miliona pogine. Opet će ona druga polovica uživati u plodovima rada i borbe.“

Bitno je da je Bakir Hadžiomerović (autor 60 minuta, najhrabrije i najbolje unutrašnjopolitičke emisije na svim javnim televizijama bivše države) bošnjački neprijatelj broj jedan u državi. Taj prioritet posebno ističu ljudi sa famozne OHR-ove šeme. Reis i „novinarski reis“, i čitava bulumenta krininalaca i civilnih zločinaca (sa šeme) koje Avaz proglašava svecima u tobožnjem napadu na Islam i Bošnjake. Što im dođe kao pogonsko gorivo za staljinističko medijsko pljuvanje, u šta se navedena novina i pretvorila. Stroj za neljudsko blaćenje neistomišljenika, i produkciju nedotupavnih Bošnjaka i muslimana. Dok se takozvana ljevica i građanska opcija u vidu Oslobođenja slomi dižući iz usnulosti političku lešinu Stranke za BiH, i Harisa Silajdžića kojem nikakav make up na lice ne može usaditi poštenje i iskrenost u borbi za nazovi 100% BiH. Jedan grafit iz Mostara je to sažeo: Haris = 100% izdaja.

I kraj svih tih neotkrivenih nalogodavaca i plaćenih ubica šeta Biljana Plavšić, osuđenica za ratne zločine, zločine protiv čovječnosti i teško kršenje običaja i pravila rata u 37 opština u BiH. Genocid joj je oprošten za nagodbu. Vratimo se malo u carstvo mikroba, daleko od medijskih bombaša, gdje neudata baba Biljana (79) treba da provede svoje pozne dane.

Njena snaha Vasilija, čuvarica Biljaninog stana u Beogradu, kaže kako će profesorica biologije i zločina napokon imati vremena da se posveti sebi i pravoslavlju. Tihim odlascima u crkvu, gdje će skrušeno zazivati božije ime. Nimalo izgubljena, i nimalo jadna kako se pokušala predstaviti glumeći čak i ludilo: slapove koji joj hukte kroz uši, i orijaške zidne satove što joj kucaju u glavi. U Srbiji će se stromajka srpskih zločina osjećati kao kod kuće pod policijskom zaštitom vlasti Borisa Tadića. U Sarajevu je Senat Univerziteta odlučio da joj tek sad oduzme sve akademske stečevine na ovom Univerzitetu. Taj Senat kao da živi izvan vremena i prostora, nezapljusnut krvlju i smradom naše bliske prošlosti. Ništa nije vrijedno čuđenja u gradu, gdje se neki novinari ubiše da budu proglašeni islamofobima. A smeće su neznatno manje od onog protiv kojeg se bore priželjkujući titulu islamofoba. I jedni i drugi imaju totalitarnu svijest komunističkih aparatčika. Zaista je stvarnost umorna od svojih aktera. Iscrpljena i silovana kao žene-mikrobi u istočnoj ili zapadnoj Bosni 92-e.

Sve je to luk i voda za onog ko ide u raj, glase izvrsni stihovi Radmile Lazić. Možete zamisliti sliku osobe opasane peškirom kao redenikom šarca. Ja je vidim, nevjestu ljudske krvi, kako na okruglom raževom hljebu, iz kojeg so pršti kao raketni mlaz, potcikuje jureći u ovozemaljski raj. Prepun blatnjavih makadama i krvavih haljina.

(zurnal.info)

Možete li zamisliti situaciju u kojoj se našao revizor u autobusu, kojeg, tek što je provjerio putnicima karte i namjerio da izađe na prvom autobuskom stajalištu, zaustavlja jedan od putnika kako bi provjerio njegov učinak? U takvoj situaciji uskoro bi se mogao naći glavni revizor RS Boško Čeko, koji po zaključku entitetskog parlamenta, od sada podliježe kontroli eksternih revizorskih kuća. Sve to da bi vlast provjerila rad revizije koja kontroliše zakonitost njenog rada.

NEKONTROLIRANO KONTROLIRANJE KONTROLE

Gogoljev "Revizor” počinje čuvenom scenom u kojoj se gradonačelnik obraća svojim saradnicima: "Gospodo, pozvao sam vas da vam saopštim veoma neprijatnu vijest. Dolazi nam revizor". Posle kraćeg šoka svi gradski funkcioneri preduzimaju mjere kako bi što bolje zataškali nepravilnosti u svom poslu. Gogolj je tako otkrio da caruju javašluk, primitivizam i korupcija i pokazao da političari vrlo dobro znaju šta je opšti interes, ali da o njemu brinu samo onda kada moraju.

Slične reakcije u Banjoj Luci uslijedile su nakon objavljivanja Izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora RS o reviziji Konsolidovanog izvještaja Vlade RS i reviziji finansijskih izvještaja budžetskih korisnika RS za 2008. godinu, koji je na svjetlo dana iznio niz nezakonitosti u radu kontrolisanih institucija. Pod lupom Čekinih revizora posebno se našla Investiciono-razvojna banka RS i fondovi kojima ona upravlja. Kako vlast ne trpi kritike, a one su uslijedile nakon objavljivanja izvještaja, glavnom revizoru uzvraćeno je istom mjerom.

Na posljednoj sjednici Narodne skupštine RS poslanici su usvojili revidirane izvještaje o reviziji izvještaja Vlade i budžetskih korisnika, a odbacili Izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora RS o radu i poslovanju ove institucije za 2008. godinu. Time je najviši zakonodavni organ entiteta ispunio zahtjev izvršne vlasti i poslao jasnu poruku glavnom revizoru Bošku Čeki da je bio isuviše revnostan o obavljanju svog posla.

POD PRITISKOM

Naime, skupštinska većina nije usvojila izvještaj o radu revizora, ali je usvojila zaključke SNSD-a, kojima se zahtijeva da se u skladu sa Zakonom o reviziji javnog sektora RS osigura profesionalna ocjena rada Glavne službe za reviziju, odnosno eksterna kontrola kvaliteta revizorskog rada i revizorskih izvještaja, koju će izvršiti izabrane revizorske institucije. Pojednostavljeno rečeno, da bi izvještaj o reviziji neke institucije bio validan, on sada treba da prođe kontrolu, odnosno reviziju još jedne revizorske kuće.

Istim zaključkom SNSD-a Narodna skupština zahtijeva da se u skladu sa INTOSAI standardima revizije osigura efikasna komunikacija između skupštinskog Odbora za reviziju i Glavne službe za reviziju, po pitanju planiranja revizije i zahtjeva za izvještavanjem.

Parlament RS zahtijeva i da se u skladu sa INTOSAI standardima osigura neophodna komunikacija između Glavne službe za reviziju i Ministarstva finansija kada je riječ o određivanju obima, ciljeva i kriterija revizije, a u skladu sa procesom reforme javne uprave u RS i procesom integracija BiH u EU.

Iza floskule o reformskim procesima i euro-integracijama krije se jedna potpuno antievropska i antireformska namjera, koja vladajućoj političkoj opciji treba da omogući kontrolu nad radom Glavne službe za reviziju. Bolje rečeno, uspostavljanja kontrolnih mehanizama nad kontrolorima rada javnih institucija koje troše budžetski novac.

Prvi čovjek Glavne službe za reviziju, Boško Čeko, koji je na čelu ove institucije punih devet godina, više je nego iznenađen što Parlament nije usvojio njegov izvještaj o radu.

“Nemam komentara na činjenicu da je u parlamentu RS usvojen izvještaj Glavne službe za reviziju javnog sektora RS o reviziji Konsolidovanog izvještaja Vlade RS i reviziji finansijskih izvještaja budžetskih korisnika RS za 2008. godinu, ali ne i izvještaj o radu i poslovanju Glavne službe za reviziju", rekao je Čeko nakon sjednice Parlamenta.

Glavni revizor je poručio narodnim poslanicima, ali i javnosti, da se iz same skupštinske rasprave vidjelo da ima pritisaka na rad njegove službe.

"Kako god da uradimo, mi smo nekome krivi. Ali, ja ne tražim da me neko voli, već da me poštuje jer radim svoj posao. Ne idem da vršim istragu da bi neko bio smijenjen, nego je cilj da se greške ne ponavljaju i da se unaprijedi finansijska disciplina", rekao je Čeko u završnoj riječi nakon rasprave o revizorskim izvještajima.

On je pojasnio da Služba radi po INTOSAI međunarodnim standardima za vrhovne revizorske institucije javnog sektora, koje su prihvatile sve zemlje svijeta, a naglasak imaju na nezavisnosti- finansijskoj, organizacionoj i funkcionalnoj.

REVIZOROV STRAH OD PRIJAVE

Oštro zamjerajući Parlamentu od kojeg je očekivao podršku za svoj rad, Čeko je konstatovao da Službu nema ko da zaštiti i da je dva dana slušao diskusije poslanika koji su ga do juče podržavali, pa se okrenuli protiv njega, kao i onih koji su ranije kritikovali njegov rad, a sada ga podržavaju.

"Ko će stati iza mene sada kada imam suđenje iz 2002. godine zbog nanošenja duševne boli ministru koji od mene traži odštetu od 50.000 KM. Možete misliti kakav sam ja revizor kad strepim od krivičnih prijava", rekao je Čeko poslanicima, navodeći da odavno trpi pritiske koji se ogledaju i kroz prijetnje njemu i njegovoj porodici da će im "revizija doći glave".

Iako je zbog svog zdravstvenog stanja ranije najavljivao da će se povući s mjesta glavnog revizora, bijesan zbog namjera vladajuće koalicije da stavi pod kontrolu rad njegove službe, Boško Čeko je poručio da neće ustuknuti pred takvim namjerama.
"Ako mislite da ćete mene smijeniti tako što ćete mi poslati reviziju, varate se", rekao je Čeko osvrćući se na zaključke SNSD-a kojima je određeno da Glavnu službu za reviziju javnog sektora kontroliše revizorska institucija: „Neka neko proba i usudi se da mene i moj tim vrati kada dođem u reviziju, jer će ministar finansija RS i svi oni koji podliježu reviziji biti predmet revizije“, poručio je Čeko.

On je naglasio da u svom radu pokušava biti izvan politike i poručio da će nastaviti da radi profesionalno posao glavnog revizora, kao da se ništa nije desilo.

Vapaji opozicije da se usvojenim zaključcima SNSD-a zauzdava i ono malo profesionalizma što je ostalo u Glavnoj službi za reviziju javnog sektora RS, nisu pomogli. Zahvaljujući poziciji moći, vlast koja treba biti kontrolisana, uspostavila je kontrolu nad onima koji treba da kontrolišu njen rad.

''To je istovremeno i veliki izazov'', rekao je novizabrani šef SPD-a, nekada moćne partije, čije se milionsko članstvo iz vremena Willya Brandta sada prepolovilo.

''Moramo ponovo sami sebi vjerovati'', apelovao je Gabrijel na svoju poljuljanu SPD, koja je na saveznim septembarskim izborima doživjela historijski poraz i, poslije 11 godina na vlasti, otišla u opoziciju.

Gabrijel, koji je u prethodnoj vladi ''velike koalicije'' bio ministar za zaštitu okoline je od ''drugova'' zahtijevao opširnu i sveobuhvatno analizu debakla na septembarskim izborima.

Izborom Gabrijela za partijskog šefa i Andreje Nales za generalnog sekretara SPD-a očekuje se blagi zaokret ove najstarije partije ulijevo i raskidanje sa politikom bivšeg partijskog šefa i kancelara Gerharda Schroedera i njegovim merama koje su, kako naročito sindikati tvrde, duboku zadirale u socijalnu sferu.

Za Gabijela, rođenog 1958. godine u Goslaru, sina jedne medicinske sestre, to nije prva funkcija.

Kao mlad bio je šef poslaničkog kluba SPD-a u pokrajinskom parlamentu Donje Saksonije, izborne pokrajine bivšeg njemačkog kancelara Schroedera, a onda je postao najmlađi predsjednik pokrajinske vlade. Od 2005. godine je na čelu Ministarstva za zaštitu životne okoline.

Za Gabrijela se veli da raspolaže govorničkim darom i samouvjerenošću. Na počeku je bio ljevičar, a zatim ''na strani'' Schroedera, sa kojim je kasnije zahladnio odnose, jer je kritizirao kancelarove reformske mjere kao socijalno neizbalansirane.

Od tada Gabrijel važi za zagovornika pragmatizma i partijskog centra. Dosadašnji šef partije Franz Muentefering, rođen 1940.godine, poslije izbornog debakla u septembru odlučio je da se ne kandidira ponovo za šefa partije.

(FENA)

Da ga hoće joj nano, da ga hoće joj nanice, da ga hoće zabit Džeko, joj nano nanice – odjekivalo je lisabonskim aerodromom, dok je na licima portugalskih novinara vidljivo bilo čuđenje.

TRAG U zemlji fada, vrhunskog vina i kuhinje, te arhikture koja ostavlja bez daha, mnogi su kroz istoriju ostavljali svoj trag. Izabranici Miroslava Blaževića došli su na Pirineje učiniti isto. Nakon opuštajuće atmosfere prvih dana okupljanja, od juče je trener svih trenera zaveo strogi režim. Od sarajevskog aerodroma pa sve do prvih sati boravka u Lisabonu, primjetan je tek lagani osmijeh na licima naših reprezentativaca. U avionu za Lisabon po raspoloženju su odskakali tek Spahić, Džeko i Misimović. Spahić je u trenucima mirnog leta, umjesto stjuardesa, usluživao pićem pripadnice ljepšeg pola dok je Džeko, umjesto ljudi koji to profesionalno rade, fotografirao sve prisutne u avionu.

NOVO DOBA Igrače je u avionu hedijama nagradio i premijer Federacije Mustafa Mujezinović. Poklonio im je ručni rad na kojem je ugraviran pobjednički pehar koji pripada najboljoj reprezentaciji svijeta. Pozdravljajući reprezentativce, Visoki predstavnik u BiH Valentin Incko je dobacio:

Uzbuđen sam. Zaista nas očekuje velika utakmica. Ovi momci su u stanju dostojno parirati Portugalu. Ukoliko uspiju napraviti dobar rezultat u ovim utakmicama, vrijeme u Bosni i Hercegovini će se u budućnosti mjeriti od i do Južne Afrike. Ništa više neće biti isto.

Sličnog raspoloženja bio je i selektor naše reprezentacije Miroslav Blažević tokom posljednje press konferencije održane večeras na stadionu Luž.

MOBILIZACIJA Koliko nas ima....sretno je uzviknuo selektor te naglasio da mu je žao što u susretima sa našom selekcijom neće igrati najplaćeniji igrač današnjice Cristiano Ronaldo.

Analazirao sam posljednjih dana stanje u njihovoj reprezentaciji i mogu sa sigurnošću tvrditi da bih više volio da Ronaldo igra. Nakon što je definitivno potvrđeno da neće igrati, oni su se sada dodatno mobilizirali.

SASTAV Sinoć su naši reprezentativci održali i posljednji trening. Oprobali su teren veleljepnog stadiona Luž. Selektor Blažević nije htio reći koji će golman početi utakmicu no skoro sa sigurnošću se može reći da će to biti Kenan Hasagić. Zadnju liniju će činiti Jahić, Spahić i Nadarević, na bokovima će biti Ibričić i Salihović, u veznom redu Muratović, Misimović i Rahimić te u napadu Ibišević i Džeko.

NAVIJAČI Posebna priča su navijači. Već u petak, na svakom koraku u centru Lisabona mogao se čuti naš jezik. Navijači su došli iz svih krajeva Bosne i Hercegovine i dijaspore. Okupirali su i hotel u kojem se nalazi naša reprezentacija. Svi se žele slikati sa junacima nacije. Grube procjene kažu da će Zmajeve u prvoj utakmici baraža bodriti više od sedam hiljada navijača. Jer, ulaznice su se kupovale ne samo putem NS BiH nego i od domaćina.

Utakmica Portugal – BiH igra se u subotu na stadionu Luž u Lisabonu, s početkom u 21 sati i 30 minuta. Sudit će je Englez Martin Atkinson.

Samo da ga zabijemo....

„Antihematlije“ sada imaju neophodan nacionalni balans i konsenzus, avnojevskom terminologijom kazano: sheme nisu ni antibošnjačke ni antihrvatske ni antisrpske, već i antibošnjačke i antihrvatske i antisrpske

„OHR-ovim shemema se nastoji reći da je Bosna i Hercegovina kriminogena država u kojoj vlada bezakonje. Sada, kao, mi trebamo dokazivati da to nije tako.“

Ne, nije ovo još jedna u nizu izjava perspektivnog bh. političara Mustafe Cerića iako je, a gdje bi drugo, objavljena u Dnevnom avazu. Osoba koja priziva „kriminogenu državu“ zove se Dragan Čović, prijeratni činovnik na službi u mostarskoj fabrici namjenske industrije JNA, ratni i postdejtonski pljačkaš Sokola, aktuelni predsjednik HDZ BiH.

DVORI AGE MUSTAFAGE

Čovićevo uskakanje u voz „antishematlija“ čekali smo iznenađujuće dugo. Prije mostarskog Sokola o shemama su u avazovim izdanjima već sve rekli Cerić, te sve same poštenjačine i žrtve bjelosvjetske zavjere poput Bičakčića, Brankovića, Džaferovića, Dodika, Vasića... Njihov hrvatski partner u razvaljivanju OHR-a i pokušaju zaustavljanja istraga o kriminalu u ovdašnjim tužiteljstvima mudro je šutio sve do jučer kad je odlučio da „svojim riječima“ srpsko-bošnjačkoj kriminalnoj hobotnici priskoči u pomoć baš onako kako to rade oni koji, kao, spašavajući tuđi, zapravo amnestiraju vlastiti kriminal. I tako je priča zaokružena. „Antihematlije“ sada imaju neophodan nacionalni balans i konsenzus, avnojevskom terminologijom kazano: sheme nisu ni antibošnjačke ni antihrvatske ni antisrpske, već i antibošnjačke i antihrvatske i antisrpske. Pa šta da se radi, majka mu stara, u multietničkom štabu „antishematlija“? Dobro, protjerati Raffija Gregoriana pod broj jedan. Pod dva, obustaviti sve istrage o kriminalu na svim nivoima uključujući i državni. Pod tri, Amerikancima poručiti da bi im bolje bilo da se bave Irakom i Afganistanom nego što čeprkaju po poslovanju naših kriminalaca, i četvrto (ali ne i najmanje važno, rekli bi drugovi komunisti) da se stvore neophodni preduvjeti za protjerivanje OHR-a iz BiH. Za idelošku pripremu u ostvarenju ovih planova zadužen je Mustafa Cerić. Njegov dosadašnji rad je dokazao da se radi o izuzetno sposobnom kadroviku koji ne štedi ni grla ni pera dosljedno prokazujući strane plaćenike i njihove domaće sluge vječito zainteresirane za rušenje onog što su „antishematlije“ na tuđoj krvi i tuđoj muci kriminalno stekli. Uostalom, od kojih bi se to para sagradili „dvori age Mustafage“ na sarajevskim Kovačima ukoliko OHR i ovdašnja tužiteljstva nastave rakrinkavati kriminal Cerićevih izdašnih donatora?

DRŽ'TE LOPOVA

Pouzdani podaci međunarodnih i domaćih istražiteljskih institucija dokazuju da je u proteklih desetak godina netransparetno nestalo najmanje osam-devet milijardi donatorskih i drugih maraka. Ko je ukrao taj novac? OHR, Gregorian, autori famoznih shema...? Ili su taj novac u džepove strpali oni čije glavuše krase mape na koje se digla i kuka i motika? Računajući, valjda, na kratko pamćenje građana Bosne i Hercegovine (da ne kažemo nešto uvredljivije) „antishematlije“ su izabrale jedini realan put- „onu autostradu pakla“ na kojoj će dokazani kriminalci preko noći postajati žrtve zavjere, gdje će pljačkaši vlastitih naroda biti zaštićeni ko svete krave u Indiji. I zato je važno što su posljednju brutalnu hajku na OHR i Gregorina osudili svi relevantni ovdašnji političari koji nisu umakali prste u tuđi med i krali od ovdašnje sirotinje, isti oni političari koji imaju izborni legitimitet i legalitet za razliku od „antishematlija“ koj svoj autoritet crpe iz opljačkanog novca, reketaških medija i nasljednih, šeikovskih, funkcija.

Jedini način da Bosna i Hercegovina opstane kao država jeste vladavina prava i zakona. Jedini garant da će kriminalci dospjeti iza rešetaka je jako državno pravosuđe. Situacija je, dakle, poprilično jednostavna. Ako ima nade za BiH onda postoji i šansa da će „antishematlije“ u ovdašnjim novinama uskoro gostovati isključivo na stranicama crne hronike, tamo gdje su već poslali ovdašnju „sitnu raju“ koja se ubija ili ubija zbog općeg beznađa.

Pred smrt Nabokov je svoju suprugu Veru zamolio da uništi nedovršeni roman. Umjesto toga, rukopis je završio u sefu a o njegoj sudbini je odlučivao piščev sin Dmitri

Philip Wald, groteskno debeli znanstvenik sičušnih stopala, opsjednut smrću i vlastitim dokidanjem, njegova znatno mlađa lijepa supruga Flora koju je oženio jer ga podsjeća na mladenačku ljubav i životnu opsesiju. Tu je i slikar, jedan od mnogobrojnih Florinih ljubavnika, koji je o svojoj ljubavnici napisao roman “Moja Laura”.

Ljubavni trokut

Ta trojka trebala je tvoriti trokut posljednjeg romana Vladimira Nabokova “Laurin original” koji će idući tjedan biti objavljen u svijetu, a zahvaljujući izdavačkoj kući Vuković i Runjić, paralelno s engleskim bit će objavljeno i hrvatsko izdanje. Priča o romanu je dobro poznata: Nabokov je na rukopisu grozničavo radio sve do samog kraja života, ispišujući na sitnim papirima fragmente nečega što je smatrao kako će biti njegovo remek - djelo. Nabokov je, naime, imao običaj pisati rukom skice i onda ih, kad bi napisao sve što je naumio, unedogled preslagivao dok ne dobije tekst s kojim je zadovoljan.

Predstava za cijeli svijet

Kad je shvatio kako mu vrijeme ističe, suprugu je zamolio da uništi rukopis. Vera Nabokov za taj čin nije imala snage i pohranila ga je u sef u Švicarskoj, te prepustila sinu Dmitriju konačnu odluku. Neodlučni sin posljednje dvije godine radio je predstavu za cijeli svijet oko toga hoće li ga objaviti ili neće. Konačno je odlučio proglasiti ga “briljantnim, radikalnim djelom, srži očeva stvaralaštva” te urbi et orbi priopćio kako će ga izdati kao knjigu, unaprijed opisanoj kao “izdavačkoj senzaciji godine”.

google_protectAndRun("ads_core.google_render_ad", google_handleError, google_render_ad); Objava nedovršenih rukopisa tema je oko koje bi unedogled mogli listati razloga za i protiv. Nemoralan čin, nepoštivanje jasne želje pokojnika, iskorištavanju njegove slave - jasni su razlozi protiv objave.

Nije to tako jednostavno, da ga je Nabokov hio uništiti, uništio bi ga sam, uostalom, nije Nabokov bilo koji pisac, nego jedan od najznačajnijih pisaca koji su stvarali u XX stoljeću, svaki redak koji je napisao potencijalno je zanimljiv - mogli bi glasiti protuargumenti.

Sve emocije koje povlači rasprava pojavit će vam se i tijekom čitanja ovog “roman u nastanku ”. I uzbuđenje što imate uvid u nepoznati rukopis velikog pisca, ali i sram i nelagodu zbog toga što čitate nešto što vjerojatno živi Nabokov ne bi dopustio nikome.

I kud baš Nabokov, autor poznat po do savršenstva dotjeranom jeziku, prozi tako bliskoj poeziji.

Opsesivni motivi

Književniku kojem je svaki zarez, svako slovo bilo isuviše važno. Književniku kojeg je, kao što je dobro poznato, malo što tako izluđivalo kao banalne interpretacije kako “Lolite” tako i bilo kojeg drugog njegovog djela. Teško se ne zapitati, ako su se banalno tumačila djela koja su bila savršene cjelina, što li će se tek govoriti o nečemu za što postoji samo nacrt priče i što mistično završava karticom sa sedam riječi: izbriši, precrtaj, obriši, izbaci, ukloni, otri, prekriži.

No, zasad se može odgovoriti tek na neka pitanja koja su se povlačila proteklih godina.

Hoće li Nabokovljev ugled objavom “Laurinog izvornika” biti narušen. Ne, genij je genij čak i u skicama.

Možete li zavoljeti Nabokova samo na temelju ove knjige? Teško.

Ima li u tekstu dovoljno “materijala” za one koji znaju i vole njegov opus? Da, tu su i opsesivni Nabokovljeve motivi, teme, jezični biseri i suptilni Nabokovljevi migovi. Floru tako, primjerice, pokušava zavesti Hubert - Hubert, ljubavnik njezine majke a rusku književnost predaje joj “profesor bespomoćna izraza lica kome je njegov predmet bio nasmrt dosadan”.

Uvid u kreativni proces

Moglo bi se, također, na temelju dosadašnjih Nabokovljevih knjiga zaključivati što je Nabokov želio napraviti. Ali, mi to ne znamo i ne možemo znati. Možemo tek upisivati, dopisivati, objašnjavati i banalno zaključivati.

U jednoj od prvih kritika koje su se pojavile američko - bosanski pisac Aleksandar Hemon napisao je: “Može se reći kako ono što je objavljeno kao roman pod nazivom “Laurin original - Umiranje je zabavno” nije rezultat onoga što bi Nabokov želio ili pozdravio. Ne samo da objavljivanje nedovršenog rukopisa ide protiv njegovih jasnih želja, nego i protiv njegovog umjetničkog senzibiliteta, protiv čitavog njegovog života kao umjetnika. Prebolestan da uništi papire koji su sadržavali “Laurin izvornik”, majstor je sad vječno izložen blještavom pohlepnom svijetu znanstvenika, izdavača i svih mediokriteta koji će se poigravati karticama s pečatom bespomoćnog genija. Teško da je umiranje zabavno, ali sigurno je kako je čitanje “Laurinog originala” beskrajno tužno”.

Teško se ne složiti s Hemonom. No, isto tako malo je vjerojatno kako ćete odoljeti da ne pročitate “Laurin izvornik”. U tom slučaju, samo se treba prisiliti da neprestano imate na umu kako ne čitate Nabokovljev roman nego ste dobili jedinstvenu priliku uvida u kreativni proces stvaranja velikog umjetnika. Možda je to i dovoljno.

(jutarnji list)

Neformalno ali sasvim sigurno uzbudljivo druženje nazvano Četvorica iz Beograda desiće se 17. novembra u međunarodnoj knjižari Šahinpašić.

U organizaciji francuskog kulturnog centra Andre Malraux i u okviru desetih Evropskih književnih susreta, u Sarajevu će gostovati četiri zanimljiva beogradska autora – prozaika, pjesnika kritičara i novinara, Sašu Ćirića, Zvonka Karanovića, Tomislava Markovića i Miloša Živanovića. Ugostiće ih Faruk Šehić, koji svoje goste ovako opisuje:

- Ovo je neslužbena posjeta, i neformalno druženje zamišljeno u obliku književnog predstavljanja. Ovo nije druženje književnih poslanika dvije države i nekoliko naroda. Ovdje se radi o ljudima koji predstavljaju sebe i svoje ideje, ali i jednu novu Srbiju E-novina, Betona, LDP-a i mnogih drugih. Antinacionalizam i vjera u etičnost literature je ono što ih određuje.

Neformalno ali sasvim sigurno uzbudljivo druženje nazvano Četvorica iz Beograda desiće se 17. novembra u međunarodnoj knjižari Šahinpašić.

(zurnal.info)

Sve može, sve mu je dozvoljeno, samouvjereno kao Chuck Norris, reis dominira političkom scenom u Bošnjaka, ali i ostalih. Nudimo vam skraćenu kompilaciju izjava reisu -l - uleme Mustafe ef. Cerića. Ne sumnjamo da će se ona vrlo brzo značajno proširiti.

Reisu-l-ulema Mustafa ef. Cerić je čovjek koji ima pravo svima suditi, politički vaziti koliko mu volja, proglašavati ljude psihijatrijskim slučajevima, udbašima, izdajnicima... Sve može, sve mu je dozvoljeno, samouvjereno kao Chuck Norris reis dominira političkom scenom u Bošnjaka, ali i ostalih. Kod njega političari smjerno dolaze po savjete, on sugerira da se napiše ustav BiH i poziva odgovarajućeg autora za taj lahki zadatak, otvoreno govori za koga Bošnjaci trebaju glasati a koga ignorirati, procjenjuje ko može ulaziti u bosansko selo... S druge strane, svaku vrstu kritike prema sebi, Armani džubetu, kičastim Ray Ban naočarima ili imamima - pedofilima, reis proglašava islamofobijom.

Nudimo vam skraćenu kompilaciju izjava reisu -l - uleme Mustafe ef. Cerića. Ne sumnjamo da će se ona vrlo brzo značajno proširiti.

- Predsjednik SDA mora da bude lijep, mudar i da ima porodični background.

(Izjava pred Kongres Stranke demokratke akcije)

- Jesam, približio sam se uz SDA. Nadam se da ti sarajevski mediji sada mogu odahnuti.

(Dani, 01. 02. 1999.)

- Budite ponosni što se zovete Omer, Samir, Nedžad, Fatima, a ne Jovan, Marko, Mile...

(Dani, 01. 02. 1999.)

- Harise, imaš našu podršku da BiH bude bez entiteta. Napiši ustav.

(Oslobođenje, 08. 01. 2006.)

- Radovan Karadžić je više učinio za buđenje islama u BiH nego što sam ja postigao za 50 godina misionarskog rada. Mnogi su se zbog zločina bosanskih Srba podsjetili da su muslimani.

(austrijski magazin Zeitschrift)

- Oni nemaju obavezu, ako tako ne osjećaju. Mi u Sarajevu apsolutno poštujemo autonomnost u Srbiji. Ona donosi svoje odluke legalno i legitimno, bez našeg miješanja. Šta više, glavni muftija u Srbiji je član Rijaseta i ima glas koji može odlučiti ko će biti Reis-ul-ulema za BiH, Srbiju i Hrvatsku.

(Oslobođenje, 20. 05. 2009)

- Mi jesmo Turci, po našem povijesnom određenju, identitetu islama koji su nam Turci donijeli. Ali mi smo i Bošnjaci.

- Mi znamo vrlo dobro da se gospodin Gregorian oženio ovdje u Bosni i Hercegovini gospođom Olgom, mi mu želimo dobar i sretan brak, ali sve govori o tome da gospodin Gregorian nema pravo da nama čita moralne lekcije, da nas proziva nego ima obavezu da odgovori.

(politički magazin Crta BHT1, 04. 11. 2009)

- Imaju li Bošnjaci šansu na popravni ispit? Nije beznadno što se to dogodilo. Mislim da nije još kasno da se vrijednosti koje je Alija Izetbegović postavio, i zašto ne reći i kao političke i moralne standarde u politici kod Bošnjaka, nije kasno da se povrate. Politički i moralni standardi koje je Alija Izetbegović postavio su pogaženi.

(Dnevni Avaz, 23.05.2009.)

- Muslimani u Evropi trebaju jedan muslimanski autoritet iz dva ontološka i dva historijska razloga. Ontološki razlozi su: (1) Božansko porijeklo Kur'ana je razlog zbog kojeg je božanski poziv na ugovor s ljudima vječan, nepromjenljiv i neraskidiv; ljudi trebaju da nauče kako da održe svoje obećanje Bogu u svako vrijeme i na svakom mjestu. (2) Lično ispovijedanje vjere (šehadet) i kolektivna moralna predanost (Šerijat) moraju naći izraz u praktičnoj funkciji vođstva (imameta) kao ljudskog načina discipline i odanosti zajedničkoj dobrobiti civilnog društva.

(Izazovi jednog muslimanskog autoriteta u Evropi)

- Ja mislim da slijedom ove logike Evropa treba da potvrdi da je islam dio Evrope ne otežući ni odlažući primanje Turske u Evropsku uniju. Turska, vjerovatno, nije član EU jer Bosna nije član EU. Mislim da, kada Bosna postane članica EU, Turska će postati automatski.

(DANI, 16. 5. 2008.)

- Je li ti imam stavljao ruku na spolni organ, pitao je reis maloljetnu N. T.

- Jeste, odgovorila je.

- Jesi li ruku na njegov spolni organ stavila preko hlača ili ti je rekao da otkopčaš njegove hlače, nastavio je reis.

- Preko hlača, rekla je djevojčica.

- A, je li se imam uzbudio? , upitao je reis Cerić

(Oslobođenje, 16. 02. 2009.)

- Ja sam pristao da s Vama razgovaram samo zato što ste Vi Hrvat!

(uredniku političkog magazina Crta Amarildu Gutiću)

(Dnevni avaz, 23.02.2008.)

- Bošnjaci su zabrinuti za trenutno stanje u državi, ali je to i dobar pokazatelj jer znači da su zainteresovani i traže odgovore na krucijalna pitanja svog opstanka i budućnosti.

(24 sata.info, 09. 09. 2009.)

- Mi svi vidimo šta Dodik radi posljednje dvije godine. Vidimo da prkosi cijelom svijetu. Svi Bošnjaci imaju jedan odnos prema Dodiku, odnosno da je to što radi nekorektno i da ruši BiH. Istovremeno, nije primjereno da se iz Sarajeva pokazuje junaštvo u Sarajevu, blateći ga kada treba i kada ne treba. Dodika treba kritikovati, ali argumentima. Ako je neko junak i hrabar, onda treba da ode u Banju Luku, TVRS, i tamo da kritikuje Dodika, a ne da se ovdje pravi junačina, onda to ide sve na račun Bosne i njene podjele. To je licemjerno. To ide na štetu Bošnjaka, zaključio je Cerić.

(politički magazin Crta, 04. 11. 2009.)

- Na djelu je apartheid koji nad muslimanima provodi hrvatska politika. On je očit. Odakle pravo jednoj političkoj opciji da u Bosni provodi apartheid poput onoga u Južnoj Africi. Međunarodna zajednica to mirno posmatra - kazao je reisu -l - ulema, pozivajući domaće i međunarodne autoritete da dignu glas protiv toga.

(superbosna.com, 12. 05. 2006.)

- Temelji Bosne su ahdnama, Kulin ban, Gazi Husrev beg i rahmetli Alija Izetbegović.

- Neka Srbija kaže: ovo su ovi koji su ubijali, mi ih osuđujemo. Ja sam gospodinu Borisu Tadiću u Beogradu rekao: Ja dolazim u ime Islamske zajednice muslimana - Bošnjaka i nudim vam da otvorimo srpsko - bošnjački dijalog, jer pitanje svih pitanja na Balkanu, koje treba riješiti, jeste odnos Bošnjaka i Srba, ne više Albanaca i Srba, sa Albancima ste riješili problem, sa Hrvatima ste riješili, oni su dobili svoju državu, vi ste pomogli da to urade, Srba više nema u Hrvatskoj da mogu ugroziti hrvatski integritet. Samo Bošnjaci i Srbi imaju te odnose koji nisu rastavljeni. Mi smo kazali - hajde da otvorimo jedan dijalog, koji će biti korektan, da vidimo kako ćemo našoj djeci objasniti šta je ko radio. Tadić je to shvatio neozbiljno. Ja sam mislio da je on političar od formata.

(NIN, 04. 06. 2009.)

- Kome, ba, mi da se prilagođavamo, nek se oni nama prilagođavaju. Dosta je bilo našeg prilagođavanja.

- Gospodin Tomić ne razumije bosansko selo.

( O advokatu Dušku Tomiću, nakon otkrivanja pedofilskog skandala u Gluhoj Bukovici.)

 (zurnal.info)

Ako prvo spomenem grudi koje su iz dana u dan sve veće, vjerujem da će zlobnici pomisliti da imam neki kompleks od grudi, jer non stop pišem o njima. Odlučno pobijam pomisao da sam iskompleksirana, ali ne mogu poreći da mi prija efekat koje one proizvode. Poslije 14 godina zajedništva nije mala stvar kad najdražem oči najedanput zastakle, vilica se opusti a tanak mlaz pljuvačke krene niz bradu. A sve to jer sam skinula grudnjak!

Skidanje grudnjaka povoljno djeluje i na partnera. Moj najdraži je na primjer razvio nindža sposobnosti. Ima šesto čulo koje mu u pola tri ujutro kaže kad mi se smaknula spavaćica. Često i ne osjetim kad mi zarije lice u grudi. Što mi se najčešće dešava kad čitam. Ja kad čitam ja vam ne vidim ništa oko sebe. Potpuno me obuzme taj čudesni svijet riječi i poezije. Zato mi se zna desiti da naslonim tanjir na njegovu glavu. Ili da polijem njegov potiljak ključalim čajem. Ponekad mu moram govoriti vrlo sporo da ključevi od auta sigurno nisu u mom dekolteu kao ni pileći batak za mačka.

Haos. Da mi nije ove trudnoće uopšte ne bih shvatila šta nagoni milione žena da pumpaju grudi do razmjera Dolly Parton ili Lole Ferrari. Džaba mi moja diploma, džaba samouvjerenost feminističke ženke koja ima svoj dinar kad u meni nešto zadrhti od naslade kad vidi taj specifični staklasti pogled. To je the pogled iz kojeg je jasno da ne postoji druga stvar koja mu je u tom trenutku u umu – već samo i jedino one. I zbog njih je u stanju svašta uraditi. Evo šta sam ja naučila svog najdražeg. Posljednjih večeri kad sam potištena razgrnem košulju, počnem se žaliti kako me grudi bole a tek bradavice i kako bi mi sigurno pomoglo kad bi dubio na glavi. Kad mi to dosadi, a i nije prijatno dugo gledati purpurno lice na plavokosom čovjeku, pomislim da bi mi sigurno olakšalo stanje da se go ogrne mokrom dekom i stane na propuh. Ako me ni to ne razgali zamolim ga uljudno da se baci sa četvrtog sprata i to više puta.

Eto kako je malo dovoljno da duge trudničke večeri prođu ugodno.

Šta je još dobro u trudnoći?

Osjećaj svrhe. Kao da trudnice znaju nešto što drugima još izmiče. Sve imamo neki samozadovoljni osmijeh na licu (samo u javnosti, razumije se) s kojim se dobrohodno obraćamo smrtnicima.

Odmah da razbijem iluziju – to uopšte nije tako i ja ništa posebno ne znam, čak mi se čini da zaboravljam i osnove poput koliko je 7 x 6! Mozak mi zataji pet šest puta u toku jednog sata, ne znam šta sam htjela reći. Ali me to ne spriječava da igram svoju ulogu – nekoga s misijom, možda čak i ulogu žene s tajnom! Ha! Na taj način, sa pravim stavom, uviđam to polako, može se puno toga postići. Da te ranije puste u redu, da dobiješ najbolji komad večere, da možeš, tačnije konačno se usudiš reći punici da ručak nije baš po tvom ukusu, ma znate otkad sam trudna ukus mi se skroz poremetio, eto ne bih da zahmetim ali ako ima nešto drugo, baš su mi se prijele šitaki gljive (hi hi hi ) ...

Najbolje u trudnoći?

Hmm, teško pitanje. Ako kažem da je to slika sa ultrazvuka slagala bih. Sve što vidim i pored najbolje volje doktora (evo vidite, kako ne vidite? primaknite se evo tačno ovdje, čekajte opet ne vidite ma nije moguće u šta gledate evo e v o tu ženo!) jeste gomila sivih i svijetlijih sivih mrlja. Da sam psihijatar ko zna šta bih prepoznala u tim mrljama. Sigurno vidu ne pomaže ni zavjesa od suza koja prati svaki moj ultrazvuk.

Nije ni seks. Istina, poslije trećeg mjeseca se ponovo pojavio iz izbjeglištva ali nije nešto aman zaman kao što su mi govorile druge trudnice. Fino je naravno i sve to ali nije kao prije trudnoće.

Možda je najbolje to što u igru ulazi još neko osim nas dvoje. Pardon troje –mačak Franz kojeg servisiramo bi se nasekirao da sam ga izostavila, pa mi ne bi dao da ga mazim

I s tom činjenicom – sveto trojstvo stupa na scenu - puno se mogućnosti otvara. Sad imam razloga da briznem u plač kad god mi se hoće, ako majka ne može plakati zbog svog djeteta radi koga može. Imaću nekoga kome mogu govoriti besmislice kad mi se govore, a da ne razmišljam o hipertekstualnosti i diskursima. I sad, ako Bog da, konačno ću imati nekoga na svojoj strani. Tako da najdražeg uvijek mogu nadglasati. Slika uplakane majke koja u naručju drži uznemireno djete dovoljna je da slomi i najtvrđe srce tako da se nadam da ću konačno moći dobiti sve što sam ikad željela!

(zurnal.info)