Nedavno je SAN objavio kako je Šeki Radončić bio pripadnik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i blizak prijatelj bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. Naravno da nije i naravno da novina laže, ali to, naravno, nažalost nije dovoljno da čovjeka zaštiti od gadosti

Dobro: kao što ne vjerujemo u Deda Mraza, ne vjerujemo ni u to da novine postoje da bi okrivale istinu i prosvjećivale čitaoce, iako vlasnici novina, dakle oni koji stiču dobit objavljujući istinu, i njihovi novinari, dakle oni koji su plaćeni da razotkrivaju istinu, često tvrde suprotno. Uostalom: jeste li nekada sreli Deda Mraza koji je pred grupom razdragane dječice razotkrio istinu i saopštio da, eto, pravi Deda Mraz ne postoji?

U stara vremena, one koji su objavljivali istinu zvali su prorocima, i oni su, zbog očitog sukoba interesa na ovom, svoju platu dobijali na onom svijetu. U korporativnom novinarstvu, kolumnisti su apostoli (oni najbliži istini i sa specijalnim zadacima u ime istine), a redakcijski kolegij biskupska konferencija (oni koji odlučuju koliko istine je puku dovoljno – koliko istine puk može podnijeti). Sistem je to star dva milenija: provjeren, dakle.

Ali avaj! Ljudi su Sveto pismo u jednom trenutku stali doživljavati kao zbirku fantastičnih priča sa moralnom poukom, dok su im svi oni silni biskupi i kardinali postali nalik na fun-clubove Zvjezdanih staza koji se, doduše, smiješno ali luksuzno oblače, sastaju na širokim trgovima i pod visokim kupolama, i povrh svega imaju nemalu moć, iako je onih koji dijele oduševljenje serijalom čiju unutrašnju istinu i ljepotu uporno brane - sve manje.

Ne podsjete li nas novinski tekstovi koje svakodnevno čitamo na lošu naučno-fantastičnu prozu? Ima tu elemenata teorije zavjere (uticaj Philipa K. Dicka), kao i pornografije (uticaj nesretnog djetinjstva). Istina koja je komično-stupidna, trapavo upakovana i logički neodrživa neće čitaocima zbog toga postati manje prihvatljiva – naprotiv. Ali u biti – današnje je novinarstvo visokomimetski žanr. Današnji su mediji, uključujući tu i sve one reality programe – naročito reality programe, jer u njima nema ničeg stvarno stvarnog – prostor fantazijskog.

Nedavno je SAN objavio kako je Šeki Radončić bio pripadnik Miloševićeve Socijalističke partije Srbije i blizak prijatelj bivšeg crnogorskog predsjednika Momira Bulatovića. Naravno da nije i naravno da novina laže, ali to, naravno, nažalost nije dovoljno da čovjeka zaštiti od gadosti.

Šeki Radončić, najprije, sve i da je htio, nije mogao biti član SPS-a. Jer je Šeki Radončić živio u Crnoj Gori i bio državljanin Crne Gore, u kojoj Miloševićeva partija nikada nije registrovana. Šeki Radončić, sve i da je htio, nije mogao postati bliski prijatelj Momira Bulatovića, kojega je godinama razvaljivao na najsitnije komade u svojim tekstovima, pa ga na kraju zamalo poslao u zatvor, smjestivši ga na vrh piramide odgovornih za deportaciju izbjeglica-Bošnjaka iz Crne Gore. Šeki Radončić je više puta, što bombama što na drugi način razornim sredstvima, bio napadan zbog toga što je bio ubojit u svojim publicističkim opisima zlodjela srpske i crnogorske države. Radončić je najhrabriji i najbolji crnogorski novinar-istraživač, a čini mi se kako i - popularno govoreći - regionalno stoji u vrhu. Zbog njegovih tekstova, knjiga o policijskoj torturi i filmova o deportaciji izbjeglica, Crna Gora se bukvalno tresla. Radončić je više puta pomjerio granicu onoga što se u ovoj zemlji smije reći. Devedesetih godina nije u Crnoj Gori bilo mnogo Bošnjaka koji su se usuđivali podići glavu, a kamoli progovoriti o teroru pravoslavne većine: utoliko je ono što je Radončić radio vrjednije poštovanja. Hoću reći: samo u snu moguće je ono što je objavio SAN.

Van granica sna, ili pak u drugom, košmarnom snu, Savez logoraša Republike Srpske najavio je da će Šekija Radončića tužiti “zbog iznošenja neistina o broju poginulih u ratu u BiH na BHT-u, gdje je rekao da je brutalno ubijeno 100 000 Bošnjaka širom Bosne”. Izgleda da branitelje ugleda Republike Srpske niko nije obavijestio da je Šeki, zapravo, njihov.

Priča kaže: kada su se u Crnoj Gori pojavile prve kubure, to je kod prekaljenih ratnika izazvalo nemalo gađenje. Sada svaka rđa može ubiti najboljeg junaka, govorilo se. Primijenimo tu epsku logiku na novinarstvo: možeš ti biti najbolji, ali će te, svedno, kad-tad pljunuti neki smrad koji za istinoljubivog tajkuna radi kao plaćeni pljuvač.

Na koncu: očito je kako je jedina mana Šekija Radončića to što mu je brat Fahro. Mrziti nekoga zbog toga, isto je kao mrziti nekoga zbog toga što je Bošnjak, ili mrziti nekoga zbog toga što je Srbin. Jer to je mržnja zbog imena i krvi. Naravoučenija, nažalost, nema: to je tako, a biće još gore.

(zurnal.info)

Poslanik u Parlamentarnoj skupštini BiH Hilmo Neimarlija bio je dva puta predsjednik Sabora Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini i sačinio je važeći Ustav IZ. U intervjuu za magazin 60 minuta Neimarlija je više nego argumentirano kritizirao posljednje reakcije Sabora povodom shema Antikorupcijskog tima, političke istupe reisa Mustafe Cerića i zloupotrebe religije za osobne promocije. Žurnal u cjelosti prenosi transkript ovog izvrsnog intervjua.

Gospodine Neimarlija, vi ste jedan od autora Ustava Islamske zajednice Bosne i Hercegovine, svojevremeno ste bili predsjednik Sabora Islamske Zajednice, zanima me kako tumačite posljednje sheme koje su navodno procurile iz antikorupcionog tima OHR-a? Posebno me zanima kako komentirate žestoku reakciju Sabora Islamske zajednice u kojoj se priziva antiamerikanizam i pominje navodna islamofobija pojedinih visokopozicioniranih diplomata u Bosni i Hercegovini. To je posebno važno zbog toga što Sabor i nije na adekvatan način raspravljao o toj temi, a uvrštena je u zaključke sa posljednjeg Sabora.

- Shema koja je predstavljena, očigledno je u mnogome sporna, po svome sadržaju ali i nejasna po svojoj prezentaciji. Ona je objavljena kao neoficijelni dokument OHR-a i utoliko je i reakcija Sabora iznenađujuća, a ja bih rekao i formalno sporna, kao što je sporna u svojim učincima. Naime, nije ni uobičajeno ni normalno da jedna institucija općeg dobra, važna institucija kao što je Sabor, reagira i određuje se prema drugoj instituciji, važnoj institciji općeg dobra kao što je OHR, na temelju priloga u jednom privatnom mediju.

Koga Sabor zapravo na ovaj način štiti, u ovoj formi? Već smo rekli da nije bilo adekvatne rasprave... Da li štite pojedince sa sheme, Islam, kompletan bošnjački narod kako to predstavljaju, Islamsku zajednicu?

- Ja ne znam da li je bilo rasprave. U svakom slučaju, ako nije bilo onda je to utoliko iznenađujuće, kao što je za mene iznenađujuće da, recimo, prije reagiranja Sabora ni vođstvo Sabora ni reisulema, koji ima i nastoji da ima vrlo intenzivne komunikacije sa predstavnicima međunarodne zajednice, nisu zatražili nikakvo obavještenje predstavnika OHR-a. A sama reakcija Sabora je poprilično nevjerodostojna s obzirom i na to koga se zapravo njome štiti. Po Ustavu Islamske zajednice, Rijaset je dužan da štiti vjerska prava muslimana i ako je Sabor preuzeo tu ulogu onda je bio nekonzistentan, nevjerodostojan, jer gdje je bio ranije kada su, recimo, bila ugrožavana prava, kada se kriminaliziralo druge istaknute ličnosti Islamske zajednice. Evo, navest ću primjer profesora Mustafe Spahića koji je svakako jedna od najslobodoumnijih, ali i najčasnijih i najzaslužnijih ličnosti u Islamskoj zajednici, koga se nedavno brutalno kriminaliziralo i na to nisu reagirali ni Rijaset pa ni Sabor. S druge strane, ako je Sabor preuzeo ulogu da štiti Bošnjake koji su izloženi kriminaliziranju, mada za to nema izvorni legitimitet ni institucionalni legalitet i tu nemamo baš punu vjerodostojnost. Jer, gdje je bio kada su te iste ličnosti koje se nalaze na shemi kriminalizirane na mediju koji je tu shemu objavio, ali i u drugim medijima.

ISLAMSKA ZAJEDNICA NIJE ISTO ŠTO I BOŠNJAČKI NAROD

Mislite na ličnosti iz politike, dakle sa izbornim legitimitetom?

- Ne mislim samo na ličnosti iz politike, mislim i na ličnosti iz Islamske zajednice počev od reisuleme Mustafe Cerića i predsjednika Sabora Edhema Bičakčića, koji su u vrijeme alijanse na stranicama tog medija bukvalno kriminalizirani. Međutim, ovdje se radi o jednoj ozbiljnijoj, ja bih rekao nevjerodostojnosti, odnosno nekonzistentnosti. Naime, ako je neutemeljeno i neargumentovano kriminaliziranje reis- ul- uleme, kriminaliziranje muslimana, a može se govoriti o tome jer reis- ul- ulema predstavlja zajednicu muslimana, onda je po istoj logici puno veće pravo da se pripisivanje internacionalnog terorizma izabranom bošnjačkom članu predsjedništva, koji je politički i državni lider Bošnjaka, Harisu Siladžiću, razumijeva kao pripisivanje terorizma svim Bošnjacima. Haris Silajdžić je na izborima dobio 63 posto glasova Bošnjaka koji su izišli na izbore. Pokušajte zamisliti situaciju na predstojećim izborima u Hrvatskoj da jedan od kandidata dobije dvotrećinsku većinu glasova, koji bi to bio legitimitet.

Teško je to vjerovati...

- Naravno, teško je to vjerovati, međutim ko u drugom krugu dobije većinu glasova bit će legalan i legitiman. Na primjer, Boris Tadić, koji je tijesno pobijedio u drugom krugu, i svaka priča o terorizmu i svako pripisivanje nekog terorizma Tadiću podrazumijevalo bi se kao pripisivanje terorizma cijelom srpskom narodu i Srbiji. Nedavno su neke šovinističke asocijacije iz Republike Srpske optužile Silajdžića za internacionalni terorizam i reagirala je ambasada Sjedinjenih Američkih Država svojim saopštenjem kojim je to žestoko opovrgla. Nisu reagirali ni Rijaset ni Sabor Islamske vjerske zajednice.

Dakle, na osnovu ovoga što ste kazali, može se zaključiti da je mnogo šansi propušteno. Smatrate da su Sabor Islamske zajednice i Rijaset propustili mnogo prilika u prethodnom periodu da reagiraju na adekvatan način, kada su se prozivale pojedine ličosti. Šta znači to? Ponovo se vraćamo na pitanje – koga na ovaj način štiti Sabor Islamske zajednice?

- Da bih odgovorio na to pitanje, dužan sam prije svega objasniti šta se postiže ovom reakcijom, prije svega neprimjerenom, formalno neutemeljenom reakcijom Sabora Islamske zajednice. Njome se Sabor direktno stavio u funkciju sudjelovanja i uključio u aktuelne političke sukobe koje imamo oko butmirskog procesa i karakterom reagiranja, odnosom prema OHR-u i prema visokom dužnosniku Sjedinjenih Američkih Država u kancelariji OHR-a, koja je institucija koja pripada ustavno-pravnoj konstituciji naše zemlje, Sabor se objektivno stavio na stranu onih koji su za destruiranje OHR-a, njegovo zatvaranje, ograničavanje ili čak isključivanje učešća stranaca a posebno Sjedinjenih Američkih Država u aktuelnim političkim procesima u našoj zemlji. Konačno, time što se Sabor obratio članicama PIC-a a ne organima države Bosne i Hercegovine, koja je zakonski partner OHR-a, zaobišao je državu i na taj način se stavio također na stranu onih koji relativiziraju i nastoje razgraditi i u svakom slučaju umanjiti ulogu države Bosne i Hercegovine.

Vjerujem da ćete se složiti, gospodine Neimarlija, da je nedavno Cerićevo TV prizivanje supruge gospodina Raffi Gregoriana zaista dno dna. Vjerovatno ste sa posebnom pažnjom to pratili, posebno što to dolazi od vjerskog poglavara koji mnogo putuje i diči se vrijednostima multikulturalnosti kada napusti ovu zemlju. Podsjećam da je svojevremeno Milorad Dodik na identičan način vrijeđao gospodina Gregorijana prizivajući mu „suprugu Sarajku i kuma muslimana“. Očigledno da i Ceriću i Dodiku u ovim situacijama smetaju iste stvari. Nekad su to supruge, nekad kumovi, ali očigledno je da se radi o neskrivenom šovinizmu.

- Ne bih, naravno, komentirao politički diskurs Milorada Dodika, al' ne bih ni prihvatio vašu karakterizaciju iskaza reis- ul- uleme Cerića. Prije svega, njegov iskaz niti je dovoljno precizan, nit' je tako jasan da bih ga ja na taj način karakterizirao i komentirao bez prisustva njega. Da je ovdje reis-ul-ulema Cerić, vrlo rado bih razgovarao s njim i zajedno s njim potražio rješenje toga što je on htio da kaže. Međutim, kazat ću sljedeće, u našoj tradiciji nije da se ljude javno proziva zbog njihovog privatnog ili porodičnog života. Ljudi koji hoće da ih se drži odgovornim prema drugim ljudima ophode se tako da u njima vide ličnosti koje su odgovorne za svoje postupke i za ono što rade. Zapravo, objektivno i od reis- ul- uleme se očekuje da ljudima sudi na temelju onoga što oni rade ili ne rade, odnosno onogo što čine ili ne čine.

Izjava je otprilike glasila „znamo s kim je on oženjen, želimo mu sretan brak, oženjen je sa Olgom...“ i tako dalje, i to implicira ovo što sam upravo govorio. Ipak, ja apsolutno uvažavam i vaše mišljenje. Gospodine Neimarlija, da li je Islamska zajednica jednaka kompletnom bošnjačkom narodu, odnosno da li su Islamska zajednica i bošnjački narod jedno tijelo? Da li svaka kritika na pojedino lice iz Islamske zajednice, dakle na ljude sa imenom i prezimenom, automatski znači islamofobiju, udbaške metode, napad na kompletan jedan narod?

- Ne mogu sa par rečenica odgovoriti na ovo kompleksno pitanje, ali krenimo redom. Prvo, naravno da Islamska zajednica nije isto što i bošnjački narod. Po njenom ustavnom uređenju Islamska zajednica je zajednica muslimana u Bosni i Hercegovini, Srbiji, Hrvatskoj i Sloveniji, muslimana Bošnjaka u dijaspori i svih onih koji je priznaju kao svoju. Naravno, Bošnjaci čine pretežnu većinu pripadnika zajednice, ali u njoj imamo i Albanaca, Turaka, Arapa, Roma, pripadnika vjerovatno i nekih drugih naroda. To što je kod nas religija bila vododjelnica etničkog diferenciranja poznata je stvar i razumljivo je da je Islam i kao vjerska i kao kulturna sila oblikovao bošnjački individualitet ili bošnjačku posebnost u odnosu na Srbe i Hrvate, naše prve komšije u ovom etničkom smislu, kao što je bošnjačka vjernost zemlji Bosni i bosanskom jeziku odredila naš odnos i našu posebnost u odnosu na Turke, Albance i druge muslimanske narode s kojima smo povjesno bili u doticaju. Znači, da među Bošnjacima pored muslimana imamo i agnostika, deista, ateista, vjernika koji nisu integrirani u Islamsku zajednicu, imamo čak i pripadnika nekih protestantskih sljedbi. Međutim, kada Islamska zajednica na neki način preuzima pravo predstavljanja Bošnjaka, objektivno se u današnjim okolnostima, proizvodi dvostruka šteta. S jedne strane, time se produžavaju ili podhranjuju iluzije onih koji još uvijek vjeruju da mogu negirati ili poništiti nacionalni identitet i politički subjektivitet bošnjačkog naroda i da nas mogu vratiti u nekakvo stanje u kojem ćemo biti samo vjerska skupina. To je jedna šteta, jer se pothranjuju te iluzije koje su doista iluzije. S druge strane, proizvodi se zapravo zbrka o ulogama, moćima, utjecajima koje odgovorni ljudi u Islamskoj zajednici imaju. Politički se angažiraju ljudi koji nemaju izborni politički legalitet i političku odgovornost, i samim tim oni koji to trebaju da rade i donose odluke pribjegavaju tome da se vjerski predstavljaju i vjerski promoviraju. Naravno, i predstavnici međunarodne zajednice su pogrešno doprinijeli miješajući to dvoje.

 VJERA JE POSTALA ROBA KOJOM SE TRGUJE

Svaka kritika upućena konkretno reisu Ceriću se proglašava islamofobijom, ili svako ukazivanje na neki problem unutar Islamske zajednice kao što je, recimo, pljačka novca namijenjenog za gradnju džamije u Bihaću proglašava islamofobijom i napadanjem kompletnog Islama. Ima li zloupotrebe vjere, zaklanjanja iza vjere, u ovom slučaju zaklanjanja iza Islama, u Bosni i Hercegovini.

- Dakle, komunistički sistem, za koji su mnogi ljudi vjerovali da će trajati milion godina, propao je između ostalog zato što nije bio spreman da podnosi kritiku, da podnosi drugo mišljenje, i pored svih dobrih strana koje je imao. Jugoslavenski, naš sistem, koji je bio puno otvoreniji u odnosu na neke druge evropske socijalističke sisteme ni sam nije mogao to prevladati. I on je bio opterećen tom nesposobnošću da čuje drugo mišljenje, da poštuje, da uvaži, da podnese kritiku. Naravno, zato što je u religiji, u vjerskim zajednicama, vjeri, vidio neku vrstu alternative, neku vrstu kritičkog ogledala. Gurao je i vjeru i religijske manifestacije u privatnost i izvan ovih formi društvenog života. Naravno, nije se zabranjivala vjera, ali je gurana malo više u tu privatnost. Kada se dogodila promjena, kada je nahrupila stvarna demokratija i kada je nahrupila religija iz tih margina u društveni život, po principu klatna dogodilo se to što se dogodilo da su sad i vjera i ljudi vjere odjednom dobili na značenju koje im je bilo ranije uskraćivano. Međutim, u svim zemljama bivše Jugoslavije, izuzev recimo Slovenije, ni u jednoj još uvijek nije uravnotežena na valjan, novi način uloga religije i ljudi vjere u smislu harmoniziranja ne samo odnosa među religijama i odnosa među narodima, nego i harmoniziranja etničke, religijske i socijalne pripadnosti. Sekularizam se kod nas još uvijek krivo razumijeva na području cijele Jugoslavije. Sekularizam se razumijeva kao ateizam i antiteizam. Sekularizam nije ni ateizam ni antiteizam, nego je medij, doktrina, politički model uravnoteženja odnosa u kojima religija može da igra svoju ulogu, vjerska pripadnost, socijalna pripadnost, klasna, staleška, itd. To se kod nas još uvijek nije dogodilo, i to je impliciralo još uvijek manihejsku revolucionarnu logiku, pa su oni ljudi kojima se između ostalog u doba komunizma uskraćivalo pravo da budu uopće u pravu, sada odjednom kada su postali važni, mislim na ljude vjere, dozvolili su sebi da budu potpuno u pravu i da nikako ne mogu biti u krivu. Tužna je, naravno, činjenica kada se utemeljene kritike loših postupaka funkcionera Islamske zajednice a priori odbacuju i tumače kao napad na islam i na Islamsku zajednicu. Ali je isto tako tužna činjenica da ni mediji sa svoje strane nisu uznastojali da se izbjegne manihejska, revolucionarna logika iz bivšeg sistema na način da se razlučuje dobronamjerna, odnosno utemeljena kritika postupaka vjerskih ličnosti, konkretnih događaja, konkretnih kršenja stvari, konkretnih pogrešnih odluka u svjetovnim stvarima koje zahtijevaju i dopuštaju različitost, već se pribjegavalo, i nažalost još uvijek se pribjegava suđenju ljudi umjesto njihovim postupcima, suđenju zajednici umjesto njihovim predstavnicima. Tako imamo jednu vrstu fronta, što je još gore, na jednoj strani medije koji nekritički sve hvale kad su vjerske zajednice u pitanju, kad je u pitanju Islamska zajednica. Onda prosječan medijski korisnik usluga i prosječan, u ovom slučaju, pripadnik Islama ima dojam da živi u vremenu nekakvog rata medija koji se bore za Islam i medija koji se bore protiv Islama. A nema nikakve dvojbe da se radi o teškim nesporazumima, i također, da je Islamska zajednica dužna po svom ustavu ne samo da čuva vjerodostojnost islamskih ustanova, nego da čuva autoritet institucije od osporavanja, od ugrožavanja, od skrnavljenja. Ona je itekako dužna da te vrijednosti islama, Islamske zajednice, simbole vjere, ustanove vjere čuva od njihovog privatnog, stranačkog, partikularnog i svakog drugog prisvajanja zarad stranačkih, pojedinačnih i drugih interesa. Imamo to također na sceni. Ja vrlo odgovorno, vrlo promišljeno tvrdim da danas vjeru ne ugrožava niti političko poricanje niti društveno izguravanje iz javnog života, već pretjerano društveno eksponiranje, a posebno nešto što ne bih imenovao zloupotrebom, nego pretvaranjem vrijednosti vjere, kao nečega do čega ljudi doista drže, u potrošački materijal, u robu kojom se trguje i u sredstva osobne ili neke kolektivne promocije. Imam ilustraciju od prije nekoliko dana kada jedan divan čovjek, po mojim osjećanjima dobar i uspješan musliman, kaže mi: “Kada mi čovjek kaže Allah mi je svjedok, odmah posumnjam u njegove namjere”. Od tog prizemnog plana rabljenja vjere, potpunog sviđanja prizemnih računa, do ovih suprspektakala koji su kao vjerski a u kojima nema niti vjerskih sadržaja, koji negiraju estetiku vjere, njenu unutarnju intimu, dešava se to konzumentsko korištenje i zlorabljenje vjere.

Ovo je jedan od vaših rijetkih TV nastupa, vi se rijetko pojavljujete na televiziji. Ima li neki poseban razlog za to?

- Bit ću iskren. Zato što, mada sam u političkom životu, nikad nisam uspio da u sebi prevladam intelektualca koji ima sumnje, koji stvarima ne presuđuje jednostavno, koji pokušava da probleme misli. Nažalost, u nas politika i politička praksa ne dopuštaju kritičko i političko mišljenje. Bio sam prije nekoliko mjeseci, zajedno sa kolegama iz dviju naših komisija u Švicarskoj, na najboljem seminaru na kojem sam učestvovao od kako sam poslanik i svi smo se osvjedočili da između ostalog, jedno od obrazloženja uspjeha Švicarske kao zemlje i uspjeha švicarske politike leži u tome što oni insistiraju na permanentnom povezivanju političkog mišljenja i političke prakse. To je jedan odgovor, dakle, čime se ja bavim kad čitam knjige i promišljam probleme. Mi zapravo imamo na sceni da biti političar danas kod nas ponajprije znači biti kriv, biti osuđen, treba se opravdavati.

(zurnal.info/60 minuta)

Pored toga, kroz obavezne uplate iz bruto plate zaposlenog za zdravstveno i penziono osiguranje, osiguranje za slučaj nezaposlenosti i porez na dohodak, u javne fondove svakog mjeseca zaposleni građanin uplati još 516 maraka, pokazuju rezultati istraživanja Fondacije “Centar za zastupanje građanskih interesa”.

Mjesečni troškovi veći od plate

-Ova kalkulacija izvedena je na bazi prosječne četvoročlane porodice u BiH u kojoj je zaposlen samo jedan član sa zvaničnom prosječnom platom od 792 marke i kojima mjesečno za potrošačku korpu osnovnih životnih namirnica treba 818 maraka. Naš osnovni cilje je da među građanima razvijemo osjećaj da se u javnim fondovima u BiH nalazi njihov novac, kaže Samir Mušović, predsjednik Upravnog odbora Fondacije “Centar za zastupanje građanskih interesa”.

Sabere li se iznos poreza i carina uračunat u maloprodajnu cijenu kupljenih osnovnih proizvoda, , sa iznosom doprinosa za zdravstveno i socijalno osiguranje, dolazi se do impresivnog iznosa od 770 maraka mjesečno sa koliko prosječna četvoročlana porodica u BiH sa samo jednim zaposlenim “potpomaže” budžete i javne fondove . Na godišnjem nivou to je čak 9.240 maraka za šta se poređenja radi, može kupiti pet kvadratnih metara stana ili deset računara.

Kako je prosječna neto plata u BiH 792 marke, ispada da svoju bruto zaradu građani bratski podjele sa državom, po principu “pola meni, pola državi”.

Četiri porodice rade za jednog birokratu

Naravno, ove kalkulacije se odnose na porodicu gdje je zaposlena samo jedna osoba, a ukoliko su zaposlene dvije osobe u tom slučaju mjesečan iznos koji uzima država postaje još i veći.

Sa druge strane, od ovog novca plaća se izrazito brojna i neefikasna administracija u BiH na svim nivoima vlasti, čije su prosječne plate veće od plata većine običnih smrtnika koji nemaju tu sreću da im je poslodavac država i da im plata stiže iz budžeta. U čitavoj BiH na svim nivoima vlasti u javnoj administraciji zaposleno je oko 120.000 ljudi, što je više od petine od ukupnog broja zvanično zaposlenih.

Prema podacima Agencije za statistiku BiH, u avgustu ove godine prosječna plata zaposlenih u javnoj upravi u BiH iznosila je 1.090 maraka dok je u isto vrijeme plata građevinara u prosjeku iznosila 523 marke.

Jednostavna računica pokazuje da jedna mjesečna neto plata činovnika u BiH proguta sav novac koji četiri porodice daju državi samo iz maloprodajne cijene mjesečne potrošačke korpe.

Puno novca za nikakvu uslugu

Najveći problem i nije suma koju građani izdvajaju za finansiranje državnog aparata, penzionog i zdravstvenog sistema, već ono što (ne)dobijaju zauzvrat.

Svaki kontakt sa birokratijom od opštinskog do državnog nivoa ravan je noćnoj mori, gdje se od građana očekuje da ćutke podnose sve hirove birokrata, koji su uvijek u pravu. A upravo ti građani pred šalterom, svakog mjeseca direktno daju novac za platu činovnika sa druge strane stakla.

Građani na žalost nisu svjesni osnovne činjenice da su oni poslodavci a birokrate njihovi zaposleni.

Kako pokazuju rezulati istraživanja agencije Prism research, dobijeni nakon anketiranja 1.000 punoljetnih građana širom BiH, čak 96,4 posto građana u BiH uopšte ne zna koliko im kroz direktne i indirektne poreze i doprinose država uzima svakog mjeseca.

U momentu kada građani shvate da se radi o polovici njihove bruto plate, vjerovatno će konačno početi postavljati pitanje političatrima za koje su glasali i koji ih sada ubjeđuju da para nema, “a gdje je završio moj novac”.

(zurnal.info)

Prema podacima iz švajcarskog poslovnog registra, kompanija KazTransGas AG, čiji je predsjednik Branko Montenegro i koja postoji manje od četiri godine, od 1. oktobra 2009. godine i zvanično je u procesu likvidacije.

Kompanija je registrovana pod imenom BMG Group AG, 17. januara 2006. godine, i to kao dioničko društvo sa sjedištem u Ruviglianu, sa temeljnim kapitalom od 100.000 franaka. Slučajno, u isto vrijeme kada se u Federaciji BiH počelo ozbiljno najavljivati pokretanje investicija u energetskom sektoru.

Da stvar bude zanimljivija, u registru je prilikom osnivanja kao sjedište ovog giganta upisana kućna adresa Radivoja Crnogorca u Luganu.

Prilikom osnivanja, kao predsjednik kompanije naveden je Branko Montenegro, direktor je gruzijac Gia Chavdia, dok su se u upravi našli još Manuele Wernli te Radivoje Crnogorac, dok kazahstanaca nema ni na vidiku.

Kompanija je, kako to švajcarski propisi nalažu, kao ovlaštenog revizora angažovala jednu od najvećih svjetskih revizorskih kuća, Ernst&Young.

Kako je BMG postao Kaztransgas

U junu 2006. godine Vlada FBiH objavljuje javni poziv kojim poziva sve zainteresovane investitore za ulaganje u energetski sektor da dostave neobavezujuće ponude.

Umjesto raspisivanja zvaničnog tendera, Vlada FBiH 28. septembra 2006. godine donosi odluku o izboru strateških partnera među kojima je i BMG Group.

Tri dana prije donošenja zvanične odluke Vlade FBiH, iz uprave BMG Group povlače se gruzijac Chavdia i švajcarac Wernli, a dan nakon odluke o izboru strateških partnera Radivoje Crnogorac mijenja ime u Radivoje Montenegro.

I dok u FBiH počinje da se problematizira pitanje izbora strateških partnera za energetski sektor na krajnje čudan i netransparentan način, u BMG Group dolazi do velikih promjena.

Iznenada, 20. decembra 2006. godine kompanija mijenja ime u KazTransgas BMG, i umjesto svjetski renomirane revizorske kuće Ernst&Young, novi revizor postaje anonimna revizorska kuća Consolida iz Švajcarske.

Istovremeno, na mjesto predsjednika kompanije dolazi kontraverzni albanski biznismen Behgjet Pacolli. Mijenja se i sjedište kompanije koje se iz Ruvigliana premješta u Paradiso.

Povećava se i temeljni kapital kompanije sa stotinu hiljada švajcarskih franaka na pola miliona franaka, ali je od ove sume efektivno uplaćeno tek 180.000 franaka.

“Vrteška” u upravi Kaztransgasa

U naredne tri godine u upravi kompanije odigrava se prava vrteška gdje se na mjestima predsjednika, direktora i članova uprave naizmjenično smjenjuju Behgjet Pacolli, Branko i Radivoje Montenegro, kao i kazahstanci Rustem Yeshibayev, Daniyar Bashibayev, Yessenali Ussenov.

Optimizam u pogledu dobijanja “posla stoljeća” u BiH raste, naročito nakon posjete ministra industrije u Vladi FBiH, Vahida Heće i ministra vanjskih poslova BiH, Svena Alkalaja, Kazahstanu u maju 2007. godine.

Na put u daleki Kazahstan ministri odlaze avionom Behgjeta Pacollija koji putuje sa njima da im se nađe pri ruci.

Čini se da je sa dolaskom svake nove godine u ovoj kompaniji promjena imena postala tradicija, pa je tako u decembru 2007. godine ime opet promjenjeno, ovog puta samo u Kaztransgas AG.

Iako se od početka BMG, koji je kasnije preimenovan u Kaztransgas, predstavljao kao firma kćerka kazahstanske državne kompanije Kaztransgas , na zvaničnoj web strani “pravog” Kaztransgasa, među firmama-kćerkama, nigdje se ne pominje švajcarski Kaztransgas ili BMG, već samo KTG AG, koji je posebna kompanija.

Propala firma strateški partner i zeničkom načelniku

U čitavoj priči oko švajcarskog Kaztransgasa zanimljivo je da se kazahstanci u upravi kompanije pojavljuju tek u martu 2007. godine, pola godine nakon što je Vlada FBiH odlučila da odabere tadašnji BMG Group za strateškog partnera u energetskom sektoru.

Kako je u FBiH izbor strateških partnera u energetskom sektoru postao prvorazredni skandal, topile su se i šanse švajcarskog Kaztransgasa da dobije koncesiju za gradnju novih hidro i termo elektrana u FBiH.

Poslednji pokušaj Kaztransgasovog ulaska u energetski biznis u BiH je sporazum sa opštinom Zenica o izgradnji termoelektrane na gas koja bi vodom zagrijavala Zenicu a struju izvozila.

Memorandum o razumjevanju između opštine Zenica i Katransgas AG sa sjedištem u Švajcarskoj potpisan je 19. marta 2009. godine , dok je ugovor o zajedničkom ulaganju potpisan tri mjeseca kasnije, 3. juna 2009. godine.

Švajcarski potpisnik memoranduma, strateški partner za izgradnju termoelektrane na gas, je isti onaj Kaztransgas koji je od 1. oktobra ove godine u likvidaciji.

Lažno predstavljanje švajcarskog Katransgasa

Memorandum o razumjevanju otkriva još jednu igru sa lažnim predstavljanjem švajcarskog Kaztransgasa.

U preambuli memoranduma uredno je naveden registarski broj Kaztransgasa u Švajcarskoj (CH-501.3.005.924-6) što odgovara identifikacijskom broju Kaztransgasa AG koji je od 1.oktobra ove godine u likvidaciji.

Ali u sledećeoj rečenici u tekstu memoranduma navodi se “KTG Švicarska je firma kćerka JSC kazTransGas, osnovana u skladu sa odlukom Vlade Republike Kazahstan broj 173 od 5. februara 2000. godine”, što daje kredibilitet zeničkom strateškom partneru.

Iako se na prvi pogled stiče utisak da se govori o istoj kompaniji, te da je samo radi uštede prostora drugoj rečenici puni naziv Kaztransgas AG zamjenjen skraćenicom KTG, radi se o dvije različite kompanije.

Da je riječ o različitim kompanijama vidljivo je, kako iz različitih identifikacijskih brojeva kompanije, tako i iz datuma osnivanja.

Kaztransgas AG osnovan je tek 2006. godine, dok je kompanija KTG sa registarskim brojem CH 350.3.001.636-5, osnovana 26 godina prije Kaztransgasa AG , 4. februara 1980. godine pod imenom Comapral SA, i nju kao svoju “ firmu-kćerku” zvanično priznaje i “originalni” Kaztransgas.

Kompanija za jednokratnu upotrebu

Ono što se nameće kao logičan zaključak je da kompanija, koja je izgleda i osnovana samo da odigra ulogu “strateškog partnera” Elektroprivredi BiH, u poslu čija se vrijednost mjeri milijardama eura, nakon što je postalo očigledno da od dobijanja koncesije za gradnju termo i hidroelektrana u BiH bez tendera nema ništa, svojim vlasnicima je postala nepotreban teret pa su odlučili da je i formalno ugase.

Gorljivi zagovornici Kaztransgasa AG kao strateškog partnera Elektroprivrede BiH, prije svega federalni ministar industrije Vahid Hećo i njegov stranački šef, Haris Silajdžić, koji su sve one koji su se suprotstavljali dodjeli koncesija bez tendera optuživali da uništavaju budućnost BiH, sprečavaju neviđeni ekonomski procvat i instantno rješenje problema nezaposlenosti, sada bi trebali da odgovore na par jednostavnih pitanja.

Kako je moguće da takav “gigant” , za koga se tvrdilo da obrće stotine miliona eura godišnje, preko noći završi sa ključem u bravi i šta bi se desilo da je Kaztransgas AG u međuvremenu stvarno dobio koncesije za gradnju termo i hidroelektrana u BiH i preuzeo obavezu investiranja nekoliko stotina miliona eura, koje očigledno nema niti ih je ikada imao.

(zurnal.info)

Pažljivo napravljen set lista - svakom su novom pjesmom podizali tempo do konačnog transa sa izvedbama Angela, Safe from Harm i posljednjom pjesmom prije bisa Inertia Creeps. Uz originalan ekran iza bine i minimalnim osvjetljenjem Attack je svoje fanove poveo na zanimljivo “putovanje” svojom diskografijom, od svojih pjesama sa albuma Blue Lines u kojem su takoreći izumili muzički žanr trip hop do singla Splitting The Atom kojim najavljuju svoj novi album još uvijek neizvjesnog naziva i datuma objavljivanja.

Šest godina nakon njihovog slabo posjećenog nastupa u Hrvatskoj attackovci Grant Marshall i Robert Del Naja ovaj put nisu morali brinuti: karte su rasprodane, pa je koncert premješten u veliku salu Doma sportova. Osam hiljada fanova skupilo se još i prije predgrupnog nastupa Martine Topley Bird, po vlastitom priznanju, muze ove grupe. Martina je svoj zanimljivi nastup završila sa performansom bubnjara odjevenog u ninju nakon čega se pridružila bendu u izvođenju pjesama sa ženskim vokalima. Uz nju je gost turneje, koja traje već mjesec dana, bio Horace Andy, rastafarijanac kojeg su Attack proslavili obradom njegove pjesme Angel.

Britanci su na stage montirali tek toliko svjetla, postavljenog uglavnom iza instrumenata, da se naziru njihove siluete. U prvi plan su umjesto sebe izbacili veliki video zid na kojem su se isprva redale cifre poput satnice britanskog radnika, pa sve do vrijednosti bolida formule 1 ili budžet multimilijarderskih korporacija. Poruke prvog “angažiranog” dijela koncerta koje su se smjenjivale na video zidu mogu se sažeti u jednu: čovjek bi se trebao osloboditi kapitalističkih okova i živjeti slobodno ili uopšte ne bi trebao živjeti.

I dok se u jednom trenutku čini da je u dvorani smotano više marihuane nego duhana, dva reda iza nas vodi se rasprava ko ustvari svira na bini: elektronika ili muzičari. Prema opisu muzike Massive Attack kojeg su kritičari formirali i mijenjali s godinama, trip hop, otkriće koje se pripisuje ovoj grupi i njihovom prvom albumu Blue Lines, je prozračna muzika sniženog tempa. Prema istim opisima ovu muziku karakteriše sporost i jaki otkucaji basa sa primjesama acid jazza, jamajkanske i dub muzike.

Iz tih okvira nikada nisu izlazili, ali su svakim novim albumom pozitivno iznenađivali i fanove i kritičare. Uz već pomenuti Blue Lines tu su i albumi Protection, Mezzanine, 100th Window, soundtrack za film Danny The Dog Louisa Leterriera, kompilacije Collected i Singles te singlovi Any Love, Daydreaming, Rising Sun, Teardrop, Angel, Inertia Creeps, Special Cases, Butterfly Caught i Live With Me. Posjetioci zagrebačkog koncerta ostali su uskraćeni za posljednje dvije, ali i depresivnu Dissolved Girl.

Ipak, mogli su se počastiti solo improvizacijama na krajevima pjesama, posebno Safe From Harm tokom koje se na licima posjetilaca mogao vidjeti osjećaj katarze. Ubrzana koncertna izvedba Inertia Creeps bez otpora je navlačila osmijeh na lice i zatvarala oči prije dva kratka bisa. Već na prvom je otpjevana Splitting the Atom i tako najavljen novi album trenutnog naslova 5LP. Ne bi bilo čudno da se album ne pojavi u februaru kako je najavljeno i ne bi bilo prvi put da odsviraju turneju kao najavu albuma, a da se on uopšte ne pojavi. Prošle godine Massive Attack uspjeli su odsvirati turneju, ali kako nisu bili zadovoljni materijalom snimljenim u studiju, sve su izbrisali i krenuli ispočetka. Navodno sada imaju spremne 22 pjesme za album koji je isprva nazvan Weather Underground, a album će se kupovati preko interneta uz vlastiti izbor pjesama i dostavu na kućnu adresu.

Bez mnogo komunikacije Marshall i Del Naja publiku su ostavili u dobrom raspoloženju i sa dovoljno energije da noć nastave na afterpariju u klubu Aquarius. Ili kako smo već spomenuli - u spavaćoj sobi.

Lista pjesama sa zagrebačkog koncerta:

1. Bulletproof Love

2. Hartcliffe Star

3. Babel

4. 16 Seeter

5. Risingson

6. Red Light

7. Future Proof

8. Teardrop

9. Psyche

10. Mezzanine

11. Angel

12. Safe From Harm

13. Inertia Creeps

Bis

14. Splitting The Atom

15. Unfinished Sympathy

16. Marakesh

Bis

17. Karmacoma

(zurnal.info)

Iako raspolažu informacijama o mogućem atentatu na Bakira Hadžiomerovića, urednika magazina 60 minuta, nadležna tužilaštva i drugi istražni organi ne poduzimaju ništa da spriječe napad niti da sankcioniraju osumnjičene

Bugarska mafija priprema ubistvo Bakira Hadžiomerovića, urednika političkog magazina FTV "60 minuta", objavljeno je večeras na Dnevniku 2, Federalne televizije. Prema tim informacijama, dvojica bugarskih kriminalaca i jedan Albanac već duže vrijeme planiraju ubojstvo Hadžiomerovića.

Urednik 60 minuta je više od godinu dana pod stalnom policijskom pratnjom nakon niza prijetnji koje su mu upućene zbog njegovog novinarskog angažmana. Policija je odlučila da pruži stalnu pratnju Hadžiomeroviću nakon što su mu bile upućene prijetnje kako će mu odsjeći glavu. Polcija je otkrila autora  tih prijetnji. Ipak, zbog težine prijetnje i nejasnih namjera naručilaca, policija je odlučila da Hadžiomerović i dalje ima stalnu policijsku pratnju. U međuvremenu, Hadžiomerovića su počeli javno optuživati i prozivati ljudi iz javnog i političkog života Bosne i Hercegovine. Premijer Republike Srpske Milorad Dodik je koristio svaku priliku da uputi javnu prijetnju uredniku 60 minuta. A u linč su se uključile i mnoge druge ličnosti iz kriminalnog miljea. Vrlo brzo su se u progon uključili neki od najuticajnijih ljudi iz Islamske zajednice u BiH, na čelu sa reisom Mustafom Cerićem. Njegov primjer su slijedili tajkuni sumnjivog poslovnog backgrounda, vlasnici medija, političari optuženi za korupciju i kriminal... Oni su svoje navode skrivali iza ugroženosti Bošnjaka i antibošnjačke zavjere, a Hadžiomerović i njegove kolege iz 60 minuta su optuživali za islamofobiju, mržnju prema Srbima/Bošnjacima/Hrvatima...

Kontaktirali smo Bakira Hadžiomerovića da nam prokomentariše ove navode ali je on zbog upozorenja koje je dobio od istražnih organa samo izjavio kako javnost zna da on i njegova porodica već godinu dana imaju stalnu policijsku pratnju ali da do sada ništa nije urađeno po tom pitanju, što dovoljno govori o ovom slučaju i njegovoj pozadini. 

Nakon posljednjih saznanja o unajmljenim ubicama koj su dobili zadatak da izvrše atentat na Bakira Hadžiomerovića, bilo je za očekivati da tužilaštvo i policija pokrenu istragu oko potencijalnih naručilaca. Prema informacijama koje je dobio Žurnal, sa velikom sigurnošću se može tvrditi da se među onima koji su javno napadali i prijetili Bakiru Hadžiomeroviću nalaze oni koji su unajmili plačenike iz Bugarske, Srbije i sa Kosova. No, jedan od najvećih problema predstavlja činjenica da ova saznanja imaju i organi koji su zaduženi da istraže i ispitaju sve ove navode. Međutim, oni do sada nisu poduzeli baš ništa kako bi se procesuirale osobe za koje se tvrdi da su dobili zadatak da ubiju Bakira Hadžiomerovića, niti da ispitaju potencijalne naručioce.

Magazin Žurnal došao je do određenih informacija koje zbog toka istrage ne možemo objaviti, ali ćemo nastaviti sa prikupljanjima relevantnih informacija o ovom slučaju.

Dodik je u izjavi novinarima u Banjoj Luci kazao da nije bilo njegov posao da traži dokaze protiv prijavljenih osoba, već Tužilaštva BiH, koje je stava da ti dokazi ne postoje.

„Pa nisu se ni potrudili da nađu dokaze. Nije moje da tražim dokaze, već Tužilaštva. Ovo govori o njihovoj političkoj motivisanosti i odnosu prema tom pitanju“, ustvrdio je entitetski premijer.

On misli i da je iz informacije koju je jučer objavila entitetska vlada „vidljiva tendencija koja je išla za tim da se kriminalizuje Vlada RS-a i da su događaji, koji su nakon toga uslijedili, demantovali, prije svega, ono što su tvrdili mnogi koji su se našli na spisku“.

Kazao je još i da Gregorian „ionako ima mnogo problema pa je očigledno da je ovo u funkciji spasavanja vojnika Gregoriana“.

Podsjećanja radi, Vlada RS-a jučer je prihvatila informaciju "Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u RS - OHR-ovo kreiranje i održavanje nestabilnosti u BiH kroz djelovanje Raffija Gregoriana i drugih protiv RS-a“.

U tom opširnom dokumentu se podsjeća da je Vlada RS-a 26. novembra 2008. uputila Tužilaštvu BiH krivičnu prijavu protiv Milorada Barašina, tadašnjeg vršioca dužnosti, a sadašnjeg glavnog tužioca Tužilaštva BiH, Harija Furlana, međunarodnog tužioca Tužilaštva BiH, Rafija Gregoriana, prvog zamjenika visokog predstavnika, Dejvida Apčera, šefa Odjela za organizovani kriminal Tužilaštva BiH, Šefka Šahbegovića, sudije suda BiH, Bakira Hadžiomerovića, urednika magazina ''60 minuta'' FTV, Slobodana Vaskovića, dopisnika tog magazina, Dragomira Babića, predsjednika nevladine organizacije "Narodni front", i Dragana Lukača, tadašnjeg pomoćnika direktora SIPA-e.

Također se navodi da Tužilaštvo BiH nije ni pokušalo da utvrdi kakvo je djelovanje ovih pojedinaca kroz njihove radnje, iskazane i objavljene stavove i kvalifikacije pojedinih aktivnosti Vlade RS-a.

Konstatira se još i da je ova devetočlana grupa „ohrabrena odbijanjem Tužilaštva i Suda BiH da se upuste u istragu protivpravnog djelovanja, nastavila još jače djelovanje u nanošenju što veće štete RS-u“.

(FENA)

Prema prijedlogu EU, dvije države bile bi zadužene za nadziranje treće i pritom bi imale neograničeni pristup informacijama i neograničeni kontakt s građanima i kompanijama koje rade u toj državi, prenosi u utorak Tanjug.

Bruxelles želi i da konačni izvještaji o svakoj zemlji budu javni i dostupni na uvid.

Kako se navodi u saopćenju Predsjedništva EU, ukoliko delegacija, koju predvodi švedski državni sekretar Gunnar Wislander, uspije da dobije podršku za svoj prijedlog, bit će to "značajan korak naprijed u borbi protiv korupcije u svijetu".

Na sastanku u Dohi, koji je zvanično otvoren u ponedjeljak, učestvuje više od 1.000 delegata iz 125 država potpisnica Konvencije UN-a o borbi protiv korupcije koja je stupila na snagu u decembru 2005. godine.

Izvršni direktor Ureda UN-a za borbu protiv narkotika i kriminala Antonio Maria Costa podržao je uspostavljanje ovakvog mehanizma koji bi, prema njegovim riječima, omogućio državama da spoznaju koliko je efikasna njihova borba protiv korupcije i identifikuju polja na kojima se može napraviti dodatni napredak.

- To mora biti međudržavni tehnički mehanizam koji će mjeriti napredak, rekao je on i pozvao učesnike da do kraja sastanka, u petak, postignu sporazum o tome.

(FENA)

Novinare, sudije i tužioce koji su proteklih godina ukazivali na nesagledivi kriminal u Republici Srpskoj, Dodikova Vlada je u dokumentu “Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u RS” optužila za sataniziranje ovog bh. entiteta. Žurnal u cjelosti objavljuje ovaj dokument

Vlada Republike Srpske predstavila je dokument pod naslovom Lažno prikazivanje društvenih i ekonomskih prilika u RS, u kojem je ponudila navodne dokaze o navodno štetnom djelovanju više osoba i organizacija koje smatra odgovornim za “satanizaciju” RS.

U informaciji na 30 stranica Vlada RS podsjeća da je prije godinu dana podnijela krivičnu prijavu protiv devet osoba koje tereti za “udruživanje radi nanošenja štete i povredu prava RS, njenog predsjednika i premijera, kao i ministara”.

U RUKAMA RAFIJA

U tekstu se objašnjava da je grupa koju čine: glavni tužilac BiH Milorad Barašin, međunarodni tužilac Hari Furlan, prvi zamjenik visokog predstavnika Rafi Gregorijan, šef Odjeljenja za organizovani kriminal Tužilaštva BiH Dejvid Apčer, sudija Suda BiH Šefko Šahbegović, novinari Federalne televizije Bakir Hadžiomerović i Slobodan Vasković, predsjednik nevladine organizacije "Narodni front" Dragomir Babić i funkcioner Sipe Dragan Lukač, “stvorila cijeli sistem konstrukcija i laži koji je zasnovan na navodnim analizama i istragama koje je vodio OHR”.

Pri tom, Vlada tvrdi da Tužilaštvo BiH u ovom slučaju “nije ni pokušalo da ozbiljno odgovori svojoj ulozi”. “Većina njih je, ohrabrena odbijanjem Tužilaštva i Suda BiH da se upuste u istragu protivpravnog djelovanja nastavila još jače djelovanje u nanošenju što veće štete Republici Srpskoj. Evidentno je da se radi o organizovanoj grupi koja podstiče vršenje krivičnih djela i koja ima uticaj na pravosudne institucije i diplomatske krugove”, navedeno je u informaciji Vlade.

Oštrica Vladine kritike usmjerena je na Transparency international BiH, za kojeg je navedeno da je zloupotrebljavao svoj međunarodni status “stavljajući se u ruke Rafija Gregorijana”. Vlada smatra da je neprimjereno da joj Transparency izdaje zadatke, te ponovo navodi činjenice kojima dokazuje lažne optužbe za nezakonitu privatizaciju Rafinerije nafte u Bosanskom Brodu.

Na meti Vladinog analitičkog pera posebno se našao bivši direktor TI-a za BiH Boris Divjak, ali i ostalo osoblje, za koje se konstatuje da je “zloupotrebljavalo ovu međunarodnu organizaciju, baveći se pitanjima koja izlaze iz okvira proklamovanih ciljeva, insisitirajući na svom značaju koji je neutemeljen i za koji nemaju nikakav mandat”.

UREĐIVANJE MEDIJA

Vlada RS podsjeća i na takozvanu “crnu medijsku listu”, ističući da je postojanje medijskog mraka u Republici Srpskoj “potpuno neutemeljena kvalifikacija”. To je obrazlaženo činjenicom da su “svi štampani i elektronski mediji ne samo iz BiH, već i iz regiona, dostupni građanima Republike Srpske”, kao i internet! “Ako su mediji prostor neograničene slobode, onako kako ih im shvatamo i uređujemo, ko je onda taj ko u ovom trenutku pokušava da ugrozi tu slobodu?”, pitaju se u Vladi RS.

Prozvani u ovom tekstu pitaju se zašto se Vlada odlučila na takav korak i time, kako kažu, pokazala koliko drži do medijskih i građanskih sloboda, te koliko i sama vjeruje u pravnu državu.

Tanja Topić iz fondacije “Fridrih Ebert”, koja je u svojim političkim analizama ukazivala na neodgovorno ponašanje izvršne vlasti u RS i tako dospjela na listu nepoželjnih u medijima odanim Dodiku, kaže da nije iznenađena “činjenicama” koje su ponuđene u tekstu.

-Meni je drago da su politički i policijski komesari u vrijeme ekonomske krize potrošili toliko papira na nas marginalce, kako nas u vladajućim krugovima smatraju. Predlažem da se vrate verbalni delikt i Goli otok, kako bi ovo postalo mjesto sretnih ljudi - kazala je Topićeva, priznajući da je cinizam dobar način da se pokaže mišljenje o tih 30 stranica.

Bivša ministrica finansija u Vladi RS, Svetlana Cenić koja je također na “crnoj medijskoj listi”, grohotom se nasmijala na pomen Lažnog prikazivanja društvenih i ekonomskih prilika u RS.

-Takvu informaciju ne bi plasirala ni jedna ozbiljna vlada na svijetu, pa čak ni u našem okruženju. Hoće li sada da analiziraju i ono što kaže baba-Grozda na ulici, koja nema šta da jede? Ako im je parametar ono što piše jedan “San”, hoće li provjeriti da li je o ekonomskom stanju u RS nešto objavio i “Kozarski vjesnik”?- upitala je sarkastično Cenićeva.

U OHR-u su odbili da komentarišu navode iz informacije Vlade RS, ali su najavili da će se oglasiti naknadno, jer tekst tek treba da bude preveden.

Stražari su imali zapovijed da, ako treba, ubiju i ženu s djetetom pri ilegalnom prelasku granice

Frank Godniak poznaje Berlinski zid bolje nego itko. On ga je čuvao dug niz godina.

„Kad bi ljudi pokušali pobjeći u Zapadni Berlin, ja sam reagirao na način kako sam upućen", kaže Godniak za Metro. „Prvo bismo povikali 'Stoj! Granica! Stani ili pucam!' a ako to nisu učinili, mi bismo pucali u zrak kao znak upozorenja ."

Ako osoba i dalje nije stala, Godniak i kolege su je mogli upucati, iako je Godniakova jedinica dobila upute da izbjegavaju ubijanje.

Godniak je pripadao Grenztruppenu, vojnoj jedinici koja je čuvala zid. „Među mama je bio čvrst osjećaj prijateljstva", objašnjava Godniak. „Služenje na Berlinskom zidu znalo je biti vrlo opasno. Ljudi su bacali kamenje na nas, a vojnici sa zapadne strane koristili su nas kao mete za vježbanje pucanja."

Iako su bili vojnici i živjeli u barakama, pripadnci Grenztruppena bili su ponosni na svoje jedinstvene dužnosti i status u vojsci. Mladići iz Istočne Njemačke pozivani su u vojsku i mogli su biti stacionirani na zidu, ali oficiri su mogli - i često jesu - tražili granične dužnosti.

Narednik Godniak je imao baku u Zapadnom Berlinu i bez problema je moga pobjeći dok je služio na zidu 1980-ih. No, ostao je a nakon 5. Listopada postao je metom žestokih kritika zbog svoje uloge na granici.

„Nakon 1990. toliko je laži bilo rašireno nama graničnim stražarima", kaže Godniak. „Neki od mojih kolega su išli na sud iako su samo obavljali svoje dužnosti. Ni u jednoj zemlji nije dopušten ilegalni prelazak granice. Svaka zemlja osigurava svoje granice  postavljajući naoružane stražare ili policajce. Mnoge zemlje imaju granične dijelove koji su vrlo slični granici između Istočne i Zapadne Njemačke."

Ovisno o izvorima informacija, na granici je ubijeno između 125 i 238 osoba dok su pokušavale prijeći zid. Danas Njemačka odaje počast žrtvama zida - ali ne sve, napominje narednik Godniak: „Naravno, jedna osoba koja je umrla na zidu je previše. No, paradoksalno je što Njemačka odaje počast ljudima koji su zid učinili potrebnim, a ne vojnike koji su tamo dali svoje živote."

Istočnonjemački graničari bili su vojna jedinica koja je pripadala Narodnoj vojsci. Iako je vlada Istočne Njemačke negirala postojanje „pucaj da ubiješ"  zapovijedi na granici, njemački su istraživači nedavno otkrili dokument koji potvrđuje da su agenti Stasija (tajne policije) koji su radili uz bok vojske na granici imali zapovijed da ubiju prebjege.

Agenti Stasija imali su zadatak da spriječe graničare da prebjegnu, ali imali su zadatak i da zaustave civile. „Vaša je dužnost da upotrijebite borbene vještine na taj način da proniknete u varke bjegunca, da mu se suprotstavite i likvidirate ga s ciljem onemogućenja planiranog prelaska granice", stoji u naredbi koja datira iz 1. listopada 1973.

„Ne oklijevajte upotrijebiti i oružje čak i kad prelazak granice učini žena s djetetom, što su izdajnici često iskorištavali u prošlosti”.

(Metro World News)

Danas je tačno dvadeset godina otkad su nestrpljivi ljudi lakomisleno počeli da ruše Berlinski zid. Bio je to kraj naučnog socijalizma, Varšavskog ugovora, trabanta i vartburga, ali ne i kraj hladnog rata. Mogli su i da ga ostave takvog kakav je, samo bez graničara. Uskoro su se pokajali, ali je bilo kasno, jer je Zid već bio usitnjen u kamenčiće-suvenire i rasprodat na malo. Istočni Nemci sada pate od Ostalgije (Ost: Istok, DDR), kako čujem, a onim zapadnima nedostaje Zid. Odmah se bio pojavio i vic: trči istočni Nemac na Zapad i viče "Mi smo isti narod!", a zapadni Nemac ga hladno gleda i kaže "I mi smo".

Proveo sam neke važne mesece mog života u Berlinu, usred hladnog rata. Jedrio sam po Vanzeu, hodao sam satima pored Zida, svetskog čuda i predmeta mog nastranog obožavanja. Zid je bio opredmećeni Duh Vremena (Zeitgeist), opipljiva suština stvari (filozofski žargon ovde je neizbežan, usred smo Nemačke). Moj drugar Volfgang Lefevr, filozof, živeo je odmah tu, pored Zida, tamo gde su u Berlinu živeli avanturisti, siromašni studenti, Turci, Jugosi i ostali gastarbajteri. Jedne snežne noći, pričao mi je, došao mu je prijatelj u goste, a kapija je bila zaključana. Prijatelj se drao sa ulice (to je bilo pre električnih brava i mobilnih telefona), Volfgang mu je bacio ključeve sa trećeg sprata, ali čovek nije mogao da ih nađe u snegu i po mraku. Onda su se upalili svi reflektori sa istočne strane, čovek je našao ključeve i proderao se "Danke!", a reflektori su se ugasili.

Zapadni Berlin bio je veseli i prijateljski nastrojeni grad staraca, studenata (stanovnici Berlina nisu morali da služe vojsku, Bundesver), avanturista i gastarbajtera. U njega je, kao u blještavi izlog svoje ideologije, Zapad ulagao ogromne pare, na korist levičarskih studenata, deda i baba; manje gastarbajtera. Ali, nije to bitno; bitno je da su svi Berlinci bili svesni da ako dođe do trećeg svetskog rata - oni su prvi na redu. Život sa tim saznanjem činio je od Zapadnog Berlina svetsko čudo. Hladni rat bio je ozbiljna stvar, na šta se zaboravilo u međuvremenu. Pucnji u berlinskoj noći značili su da je stradao još jedan begunac preko Zida: Folkspolicaj nije uzimao zarobljenike. Ima danas jedno groblje i jedan muzej na tu temu, a neki su, bogami, zaglavili robiju zbog toga, što je sasvim u redu, mada njima nije jasno zašto: pa oni su samo vršili svoju dužnost...

U Berlin se iz Beograda letelo Interflugom iz DDR, do Šenfelda. Tih nekoliko stotina metara Istočne Nemačke ("Zone", kao smo to zvali u hladnoratovskom žargonu) bilo je jedino tlo političkog Istoka na koje sam ikad stavio nogu, sve do 1992, kada sam morao da letim sa budimpeštanskog Feriheđa zbog onih nepravednih i ničim izazvanih sankcija. Bio sam, priznajem, hladni ratnik i tokom vožnje u razdrndanom autobusu preko tih nekoliko stotina metara do prvog checkpointa (Kuerassierstrasse) nije mi bilo svejedno. O graničnim prelazima i da ne govorim.

Pad Zida i naučnog socijalizma, međutim, nisam doživeo kao pobedu - svemu uprkos. Valjda sam se već bio uživeo u taj Hladni rat: rastao sam u doba Informbiroa (ko ne zna šta je to, ima na Vikipediji), Indokine, Dien Bien Fua, sećam se ko je bio Bao Dai (ibid.), sećam se Budimpešte 1956, Praga 1968. (upropašćeno letovanje i još gore), Tet ofanzive itd. Pazite: taj Treći svetski rat bio je stvarna pretnja nad našim ludim glavama. Kad je i ta paklena mašina - ajde, koliko-toliko - razmontirana, sve je postalo isto i još gore. Dok je bilo Zida, bilo je i razlike; nije da je ova strana Zida bila nešto mnogo bolja, ali smo imali izbor. Sada su svi isti, eto ih tamo. Ranije su se takmičili između sebe; sada se takmiče ko će nam bolje odrati kožu s leđa: tajkuni protiv oligarha, hvala lepo.

OK: ja sam već sumnjiv na jugonostalgiju; priznajem da sam bolovao od specifične berlinskebolesti Zida (Mauerkrankheit) i još gore; komunista nisam bio nikad, dok se sada nekadašnji sekretari komiteta takmiče u antikomunizmu. Da je 1980. bilo ovoliko antikomunista u Srbiji, režim bi se srušio sam za nekoliko meseci, tako da je bolje biti rezervisan. Danas bi se reklo da je Voja dr Koštunica sam, bez ičije pomoći, srušio komunizam. Pustimo sad mene.

Ono što ne prestaje da me zapanjuje jeste ta katastrofalna činjenica da u Srbiji pad Berlinskog zida i naučnog socijalizma nije bio primećen. Oh, da: sve je to bilo po medijima; skoro da smo imali i živi prenos streljanja Čaušeskuovih, ali to je drugo: njih je žrtvovao SSSR. Ali stvarni značaj rušenja Zida nikada nije dospeo do naše siromašne pameti. Ne: ovde je Sloba Sloboda držao Miši Gorbačovu predavanja o svetloj budućnosti naučnog socijalizma još 1988, dok se ovaj već uveliko spremao da tu stvar otpiše zauvek. Sovjetski reformatori - Gorbačov i Jeljcin - ovde su bili doživljeni kao neprijatelji Srpstva Vaskolikog; ovde se navijalo i nazdravljalo onom neuspelom operetskom puču od 19. avgusta 1991. Jazova i Krjučkova (što je Slobu posle skupo koštalo); ovde se Putina i Medvedeva podjednako pogrešno doživljavaju kao veliki srpski prijatelji. Rusi su uspeli da razdvoje Rusiju i komunizam i da stave svako od to dvoje na svoje mesto; Srbi nikako to da srede u glavi. Ovi naši profesionalni Srbi hteli bi da mrze komuniste i da vole Ruse istovremeno; Rusi to ne razumeju, kao ni normalni Srbi.

Danas, dok nemački državnici poklanjaju ono malo preostalih komadića Berlinskog zida svojim uvaženim gostima, Srbija ne zna šta bi sa tim devetonovembarskim jubilejem. Nije znala ni šta će sa jubilejem pobede nad nacizmom, ni sa odlaskom u Aušvic, gde se u tišini odaje počast žrtvama, pa im ovo ne treba uzeti kao neki veliki propust. Oni su, jadni, glupi i tu pomoći nema. A meni Zid nedostaje: tada se barem znalo ko je gde i zašto.

(preneseno iz Danas)

DOM

sto

dva fildžana

jednostavan osmijeh

nadnesen nad spokoj bakrene džezve

pepeljara sa nekoliko čikova

poredanih kao kamenje Stonehengea,

slika u pozadini: otac u JNA.

u najlonskim oknima dršće misao -

naš dom nikada do kraja nije obasjalo sunce

uvijek je bilo kutova u kojim se mreškala tama.

( Iz neobjavljene knjige Zvijer iz hotelske sobe )

Odgovarajući na špekulacije o tome da bi se u slučaju evetnualnog rata Oružane snage BiH raspale po nacionalnim šavovima, ministar Cikotić je rekao:

- Takve teze dolaze iz susjedstva i na to računaju oni koji su zaokupljeni prošlošću. Takvo raspadanje je naprosto nemoguće budući da u bh. vojsci, među Srbima, Hrvatima i Bošnjacima, ima dosta onih koji su se i u minulom ratu borili za BiH. Međunacionalni odnosi u Oružanim snagama BiH su sada na visokom nivou i primjer za druge. I tu se gleda državni interes, prije bilo kakvog drugog.

Cikotić je na sjednici Vijeća ministara BiH prije tri dana glasao protiv nacrta budžeta BiH za 2010. i on to ovako objašnjava:

- Glasao sam protiv jer su finansijska sredstva za Ministarstvo odbrane sa 371 milion KM, koliko smo mi tražili, smanjena na 341 milion KM, što je nedovoljno s obzirom na naše obaveze prema NATO-u. Vjerujem da će članovi Predsjedništvu BiH imati više razumijevanja i odobriti nam optimalna sredstva - rekao je ministar odbrane Selmo Cikotić.

(FENA)

U dokumentu se polazi od "radne pretpostavke" da će Hrvatska biti članica EU-a od januara 2012. ako budu ispunjeni uvjeti za članstvo.

Prijedlog pokriva samo prve dvije godine članstva 2012. i 2013. jer Evropska unija ima dugoročni sedmogodišnji financijski okvir, tzv. Finansijsku perspektivu, a sadašnja finansijska perspektiva vrijedi do kraja 2013.

U prvoj godini članstva Hrvatska bi iz evropskog proračuna mogla povući 1,561 milijardu eura, a u drugoj 2,006 milijardi eura. To su iznosi koji se predviđaju u proračunima EU-a za 2012. i 2013., ali to ne znači da će ta sredstva biti isplaćena tokom te dvije godine, javila je Hina.

Naime, evropski proračun se iskazuje na dva načina, odvojeno se prikazuju preuzete obaveze, odnosno rashodi koji su vezani za aktivnosti dulje od jedne financijske godine i rashodi koji pokrivaju aktivnosti iz tekuće i prijašnjih finansijskih godina, koji su isplaćeni u toj godini.

Ukupni iznos za te dvije godine od 3,568 milijardi odnosi se dakle na projekte koji se mogu odvijati kroz kroz više godina.

Najveći dio otpada na sredstva za poticanje gospodarskog rasta i zapošljavanja - za 2012. predviđeno je 1,005 milijardi eura, za 2013. 1,386 milijardi, ukupno 2,392 milijarde eura.

Nakon toga slijede izravna plaćanja poljoprivrednicima, sredstva za ruralni razvoj i ribarstvo - ukupno nešto preko 750 miliona eura godišnje.

Za finansiranje investicija za jačanje kontrole na vanjskim granicama Evropske unije, u sklopu priprema za ulazak u Schengenski prostor, namijenjeno je 120 miliona eura, po 60 miliona u svakoj od te dvije godine.

Komisija navodi da će finansijski učinak hrvatskog pristupanja na proračun EU-a biti ublažen uplatama Hrvatske u zajednički proračun.

Prema procjenama Komisije, Hrvatska bi u prvoj godini trebala u proračun EU-a uplatiti 609 miliona eura, a 2013. godine 647 milijuna.

Kao i za ostale nove zemlje članice, predviđeno je postupno povećavanje sredstava iz Evropske unije, sukladno povećanju hrvatskih apsorpcijskih kapaciteta za povlačenje tih sredstava.

Primjerice, za izravna plaćanja poljoprivrednicima namijenjeno je 373 miliona eura godišnje, ali će prve godine Hrvatska moći povući 25 posto od toga iznosa. Onda se to povećava na 30 pa na 35 posto u trećoj godini članstva, a nakon toga svota se povećava za 10 posto na godinu do puna iznosa, koji će biti dosegnut za 10 godina. Kad je riječ o ruralnom razvoju, predviđeno je da Hrvatska već 2014. povuče pun iznos od 352 milijuna eura na godinu.

Evropska komisija navodi hipotetički iznos koliko bi članstvo Hrvatske godišnje koštalo proračun Evropske unije kada bi do 2013. bili dostignuti puni iznosi koji su predviđeni. Riječ je o svoti od 2,6 milijardi eura.

(FENA)