ŽIVKA MI BUDIMIRA

Neću pizdit ja! To sam obećao sebi ove godine. Pusti ih, nemoj, ali jok, mora stoka vidjeti o čemu se radi, tko tu koga, kako i zašto, a i kakav im je, da prostite, program. Naravno, ne radi se o pornjavi. Riječ je o predizbornoj kampanji.

DIAMONDS ARE FOREVER

Rudnik dijamanata u vlasništvu Mileta Dodika, a poznat i pod nazivom Republika Srpska ovih se dana na novinskim grafikonima prikazuje plavom bojom. Prethodna rečenica, naravno, nema veze ni sa čim. Suverenom Miletu i ekipi ove je godine neki marketinški genij složio predizborni slogan „Srpska zauvijek“. Upravo taj slogan odražava suštinu svih predizbornih kampanja u BiH od rata naovamo. Mi zauvijek, a oni dok nam ne padnu šaka. Jebeš obrazovanje, ekonomiju i ostale trice, a pogotovu one teroriste iz Federacije.

DRŽAVA ZA MILORADA, HARISA, DRAGANA I ZLATKA

Mlitavi bosanskoherecgovački socijaldemokrati tvrde da će napraviti državu za čovjeka. Kakva je država za neljude znaju svi, koji proteklih dvadesetak godina, igrom hude sudbe, žive u Bosni i Hercegovini. To je država po mjeri profesora koji svoje studentice oslovljava sa „lutko“. Država je to po mjeri turbo folk Mileta te njegovih koalicijskih partnera u liku Dragana „Soko“ Čovića i Harisa „BiH do Marijin Dvora“ Silajdžića.

MOTORNO ULJE

Snaga kojoj vjerujem! Zna se! U se, na se i poda se!

Hm, snaga kojoj vjerujem!? Da se iznad tog slogana ne pojavljuju čudnovate fizionomije HDZ – ovih kandidata, prost i priglup, kakav već jeste, bosanskohercegovački homo sapiens bi pomislio da čita reklamu za najnovije motorno ulje. Kad pomisle na vlast i državu HDZ tim vidi službeni Audi. Vjerojatno otuda i dolazi ovaj automehaničarski slogan.

TKO TO TAMO KLANJA

Medžlis IZ je ove godine podnio zahtjev, adresiran na MUP HNK, da se Bajram namaz u Mostaru klanja na Španjolskom trgu što je, bogu hvala, odbijeno. To je tipična BH politika. Budući od gradskog derbija nije bilo nikakve koristi, jer je sve proteklo bez incidenata, trebalo je izmisliti neku drugu provokaciju. Tikvani iz SDA i IZ-a su ponovno bili spremni koristiti narod kao meso za kamenovanje, a sve samo kako bi podigli tenzije i pokazali svijetu otkuda prijeti opasnost, ionako krhkom, mostarskom miru i suživotu. Budući nemaju apsolutno nikakav politički program oni naprosto moraju izazvati neku vrstu ratnog stanja kako bi ponovno manipulirali ljudskim strahom i najnižim strastima, jer to je jedino što znaju. Ideja da se Bajram namaz klanja na Španjolskom trgu baš u predizborno vrijeme je neviđena garadija. Ne bi me začudilo da su im to predložili direktno iz vrha HDZ – a. Vi dovedite ljude da klanjaju, a mi ćemo dovesti ekipu da ih kamenuje i na konju smo.

To što se IZ i obje crkve direktno i bez srama petljaju u politiku i aktivno sudjeluju u predizbornoj kampanji je i više nego gadljivo. Cijela ta srednjovjekovna politička situacija vrlo slikovito prikazuje u kakvim smo govnima.

HOW DO YOU SLEEP?

U Mostaru vlada predblagdansko raspoloženje. Obilaze naši političari domove za umirovljenike, za slijepe i slabovidne, obilaze djecu bez roditelja, nose poklone, obećanja i figu u džepu. Gospodo, kako spavate?

(zurnal.info)

Nenad Stevandić, ratni zločinac koji je tokom predratnih i ratnih godina organizovao terorističke napade na nesrbe u Banjaluci i Krajini, njihov progon, premlaćivanja, pljačke i ubistva, ponovo prijeti. I to vrlo ozbiljno. Ovaj put potpisniku ovih redova, što se drznuo da objavi samo djelić teških zločina za koje je Stevandić direktno odgovoran («Žurnal», tekst «Student koji je zapalio žito», 01.09.2010.) i zbog kojih, što je tragično, još uvijek nije odgovarao.

ATENTAT NA KOPANJU

«Vaskovića i njegovu porodicu ću protjerati iz Banjaluke. Uništiću ih», samo je dio prijetnji koje mi svakodnevno stižu putem posrednika, jer se zločinačka hulja ne usuđuje da me sam nazove i priprijeti. Tipično za zlikovce njegovog kalibra: nikada u prvom redu, uvijek pokušavaju ostati iza i naći nekoga da umjesto njih obavi prljavi posao. Na sličan način Stevandić je djelovao i tokom 1991. i 1992. godine kada je svoje ubice slao u kuće muslimana (Bošnjaka) i Hrvata, odakle su ih odvodili «u nepoznatom pravcu». Njihovi zemni ostaci nalaženi su desetinu godina kasnije u okolini Kotor Varoši (Midhat Rušidi) i drugih mjesta oko Banjaluke. Prije odvođenja dešavale su se paljevine, eksplozije, premlaćivanja, pljačke...

Hulja je nastavila svoj zločinački pohod i nakon rata. Nije se libio da priprijeti i Željku Kopanji, o čemu svjedoči «Izvještaj o atentatu na Željka Kopanju», (08.04.2000. godine), koji je sastavio Pol Grejdi, agent FBI koji je vodio istragu o ovom gnusnom pokušaju ubistva.

«Početkom oktobra 1999. godine prema Kopanji (izvor: Izvještaj broj 474/99, datiran 1.11.99., intervvju sa Željkom Kopanjom koji je vodio Ranko Đukerić) petnaest dana prije eksplozije bio je na kiosku na raskrsnici Ranka Šipke i Jovana Dučića u Banjaluci i tada je vidio Nenada Stevandića. Kopanja ga je upitao «šta ima». Stevandić je odgovorio: «Šta te briga». Kopanja ga je tada pitao «jel to popravljaš ambasade ili ćemo to mi uraditi nakon što ih ti uništiš» (misleći na strane ambasade koje su srbi oštetili protestvujući za vrijeme NATO bombardovanja. Prema Kopanji Stevandić je organizovao sve proteste u RS protiv Amerikanaca i Britanaca). Stevandić je odgovorio: »Tvoje ubistvo snajperom je otkazano, ali reći ću ti jednu stvar: kupi sebi dizel, nemoj da voziš benzinca, ili kad ga već voziš, vozi sa pola rezervoara, zato što će te dići u vazduh». Policija u Banjaluci nije kontaktirala Stevandića, a kada smo mi pitali ko je on, rečeno nam je samo da je on doktor i srpski radikal na početku rata, trenutno nastanjen u Beogradu. Prema Kopanji, Stevandić je povezan sa srbijanskom DB i bio je umiješan u transfer vojske iz Jugoslavije u RS. Tokom rata imao je visoki čin u Kriznom štabu Krajine, pukovnik. Predsjednik te organizacije Radoslav Brđanin je trenutno u Hagu optužen za ratne zločine, dok se pukovnik Stevandić, prema Kopanji, istražuje», navodi se u Izvještaju. Grejdi je u Izvještaju osumnjičio Stevandića kao jednu od osoba odgovornih za atentat na Kopanju. Vozilo Željka Kopanje dignuto je u vazduh 22. oktobar 1999. godine, a on je u ovom stravičnom terorističkom napadu ostao bez obje noge. Naručioci i izvršioci pokušaja ubistva nikada nisu otkriveni, a Stevandić se ponovo vratio u politiku pod okriljem Srpke demokratske stranke (kandidat za Narodnu skupštinu RS) i ponovo prijeti.

ZADATAK SOS-a

Hulja se prestravila istine o sebi i pokušava njeno objavljivanje zaustaviti na sve moguće načine. Neće mu uspjeti, jer ako neko treba da se plaši to je Nenad Stevandić zbog zločina koje je počinio, a nikako potpisnik ovih redova. A Stevandić je počinio užase. Ranije smo objavili, («Žurnal», tekst «Student koji je zapalio žito», 01.09.2010.), da je Stevandić, između ostalog, naložio odvođenje Midhata Rušidija; da je, zajedno sa pripadnicima Srpskih odbrambenih snaga (SOS) čiji je bio komandant, odgovoran za brojne terorističke akte, progone, premlaćivanja, ubistva... Zadatak SOS-a bio je «istjerati muslimane, Hrvate i Albance iz grada», o čemu je svjedočio i jedan pripadnik te paravojne formacije, čije je ime poznato redakciji.

«Dana 03.04.1992. godine bio sam pozvan da u toku noći zajedno sa drugim pripadnicima SOS-a blokiramo sve prilaze gradu. Rečeno nam je da niko ne smije ući i izaći iz grada, čak ni vojska. Vi znate šta se tada dogodilo, pa ja ne bih o tome govorio. Od tog dana ja sam kao pripadnik SOS-a radio po naređenjima Ringa, Pante i Stevandića. Ja sam formirao grupu od tri člana kojom rukovodim. Vi znate da je sa mnom Jugo i još dva momka. Nama su rekli da rušimo objekte muslimanima i drugim nacionalnostima koji su protiv Srba i da ih zastrašujemo da se iseljavaju», navodi ovaj svjedok i pripadnik SOS-a. Samo ovo svjedočenje ( a ima ih još) direktno Stevandića vodi u zatvor.

KARADŽIĆV TAJFUN

Huljini lični prijatelji Radovan Karadžić i Jovica Stanišić su Haški optuženici, a on će, izvan svake razumne sumnje, odgovarati u ovoj zemlji. I to veoma, veoma brzo. A razloga, sem navedenih itekako ima. Stevandić nije bio samo komandant SOS-a, već i značajan faktor u zloglasnoj privatnoj Karadžićevoj obavještajnoj službi «Tajfun», o čemu «Žurnal» posjeduje relevantu dokumentaciju. Osim Bošnjaka i Hrvata, «Tajfun» je progonio i nepodobne Srbe, a Stevandić je prednjačio u tome. Da bi svom zločinačkom projektu dao potrebnu akceleraciju, čak je inscenirao atentat na sebe 14.04.1992. godine, kada se lakše (samo)ranio u ruku, nakon čega su krenuli novi pogromi nesrpskog stanovništva u Banjaluci, ali i Srba koji nisu podržavali takvo zločinačko orgijanje. Stevandićevo zločinačko djelovanje i navedeno stanje veoma vjerno oslikava i izvještaj jednog od pripadnika tadašnje srbijanske Državne bezbjednosti.

«Molimo vas za hitan kontakt sa Centrom kako bi pojasnili i razjasnili određene okolnosti koje ne idu u prilog ni nama ni vama ukoliko želimo uspjeh u izvršavanju zadataka koji nam predstoje. Nalazimo se u okruženju tako da daleko više strahujemo za sigurnost svojih porodica i svoju vlastitu od «Naših» nego od pripadnika iz redova ekstremista SDA i HDZ. Samozvane srpske vojvode, vođe i kolovođe u svom okruženju i pod svojom kontrolom imaju veći deo rukovodstva SDS, a poseduju jake oružane grupe koje prete svima koji ne misle kao oni i ne rade kao oni», navodi se u izvještaju, datiranom 15.04.1992. godine.

«Žurnal» je u posjedu i brojnih drugih dokumenata koji argumentuju Stevandićev zločinački pohod. Hulja je prestravljena i nastaviće prijetiti, ali ni mnogo jači zlikovci moju porodicu i mene nisu uspjeli istjerati iz Banjaluke, još manje uništiti, pa neće ni on. Pravda u ovoj zemlji stiže puževim korakom. Ali stiže!

Stevandić je pozivao na formiranje paravojnih jedinica

Nenad Stevandić je i putem radija pozivao na formiranje paravojnih jedinica. tako je putem tadašnjeg Radio Banjaluka, 05.02.1992. godine pozivao u rat.

«Što se tiče građana Banjaluke želimo da ih obavijestimo da od 15 do 18 sati, svakog četvrtka, organizujemo upis novog članstva, a u tome novom članstvu mi smo dali mogućnost da se određeni ljudi koji to žele prijave u dobrovoljačke odrede, koji bi bili pod kontrolom JNA», pozivao je Stevandić, predstavljajući se tada kao predsjednik Krajiškog sokolskog društva. Društvo je nedugo potom dobilo prefiks «Srpski», a Stevandić je osnovao SOS. On je sa ovom terorističkom jedinicom 03.04.1992. godine blokirao u potpunosti Banjaluku, što je bio znak za početak definitivnog etničkog čišćenja nesrba. Stevandić je tada (a i sada) bio u veoma bliskim vezama sa Nikolom Špirićem, aktuelnim predsjedavajućim Savjeta ministara BiH.

(zurnal.info)

Jučer se vraćam s mora, gledam "šarene marketinške zidove srama", i kontam kako nikad u životu nisam bio nesigurniji po pitanju izbora stranke za koju mislim da bi mogla pokrenuti makar malu promjenu. Iako sam i do sada glasao po principu - izaberi najbolje od najgoreg- ali ove godine mi je čak i to opravdanje otanjilo. Čini mi se da i ja polako upadam u matricu "svi su isti". Dok se tako vozim dolinom Neretve nadolaze mi sjećanja na ove famozne prve parlamentarne izbore koji su nam na kraju i jebali majku. Te 1990-e sjedimo za ručkom stari, stara, mali burazer i mali ja. Na radiju se slušaju rezultati izbora. Napeta situacija. Stari sve nervozniji kako stižu rezultati jer nacionalisti ubjedljivo šiju Markovića koji je bio njegov izbor. Ja po običaju meljam po tanjiru i u trenutku kada pokušam da se požalim kako ne mogu više da jedem dobijem ekspresnu šljagu u kojoj sam usput osjetio i sav bijes zbog pobjede nacionalista. Tako sam po prvi put zamrzio jebeni nacionalizam ( Hvala stari !!! ).

Za naš narod najbolje bi bilo kada bi samo jedna partija mogla doći na vlast svake četiri godine pa da onda, brate, bude jasno jesu li ili nisu nešto uradili ili jesu li ili koliko su pokrali. Ovako, svake godine isto. Gomila nekih partija podijeli fotelje i svi se prave mahniti. Niko nije kriv, natežu se, nama ne daju ovi a njima ne daju oni i idemo dalje još pola dekade.

Danas, dvadeset godina kasnije, iste i slične budale se još uvijek smiješe sa plakata, ja ih gledam i opet kao da mi ona šljaga iz devedesete klizne niz glavu. Džaba je, koliko god bio zbunjen i neodlučan, ne mogu apstinirati ni od ovih izbora. Naći ću ja nekoga za koga mislim da nije isti i ako uđe u vlast pratiću ga šta radi i ima da ga jašem jer sam mu dao svoj glas.

(zurnal.info)

(60minuta/zurnal.info)