Krleža o Titu: Izvadio je revolver iz džepa, mirno šaržirao i rekao da bježim

Postoje razne verzije o vašem susretu s Titom, u Šestinama 1939. Teško je reći koja od njih odgovara istini. Po svemu sudeći, vi ste se doista susreli s Titom te godine?

Koncem juna 1939. bili su pasje vrući dani, kanikula, jedna od onih jugovina kad je pritisak u Zagrebu naročito neugodan, puše neki mediteranski južnjak, zrak gust, nesnosno težak. Đuro Špoljarić, koji je tada bio sekretar zagrebačke partijske organizacije, obavijestio me je da me Stari čeka u 3 sata poslijepodne, u Šestinama, na putu za Mikuliće, u prvoj krčmi desno. Zaputio sam se oko 2 sata. Uzeo sam taksi negdje u Račkoga ulici. Vozimo se, dakle, Ribnjakom, preko Ksavera, za Šestine.

Polažem se da me šofer koji sjedi u taksiju poznaje, da smo surađivali u štampariji Beker, gdje je bio u diskusiji u „Pečat“ i da upravo u tom času u „Proleteru“ šogor mu priča da upravo štampa neku izjavu moju, koja će biti u „Pečatu“ objavljena. Brbljavi šofer, dobričina, polu-pijan polu-trijezan, interesira se šta ja to radim u Šestinama, pošto idem u Šestine poslijepodne, po tako vrućem danu. Pravi viceve s aluzijama da se radi o nekom rendez-vousu. Vidim da sam nasjeo, da nije dobro što sjedim u kolima gdje me šofer poznaje, a na koncu konca, idem na ilegalan sastanak s organizacionim sekretarom. Šta da radim, da se skinem i pođem pješke? Da tražim novi taksi? To je bilo negdje oko svetog Ksavera, dakle nismo stigli ni na pola puta. Treba mi do Šestina najmanje sat, još pet kilometara.

Produžim taksijem do Šestina. Izmislim da idem u župni ured, da se jedan od mojih prijatelja rastaje: tražim neke dokumente. Tako stignemo u Šestine. Pred župnim uredom mu platim i čekam da ode. Uđem napokon u taj župni ured.

Mračan prostor, nekakav dugi hodnik, čujem neka baba iz kuhinje pita: ko je. Pitam za velečasnoga. Kaže da nema velečasnoga. Otišao je u Zagreb, a ured radi tek ujutro, u devet, a mladi velečasni je i ujutro negdje okupiran. Ne znam šta sve odgovara ta baba.

A izgubio sam na vremenu. Tri sata su prošla.

Na putu za Mikuliće pokazalo se da ta krčma nije bila odmah na početku. Dosta dugo hodam, onim strmim putom niz šestinsku cestu. Konačno vidim tu krčmu. Obična kuća s vrtom, izgleda kao "Vu plavem trnacu", znate onu glupu pjesmu koju je napisao Prejac i koja se trajno pjeva. U vrtu su drvene klupe. Sjedi čovjek u svijetlo-bijelom panamskom odijelu, svilenom, ljetnom, s velikom kravatom, šarenom. I ja sjednem. Izgrdi me: gdje sam, čeka me jedno 10-15 minuta. Pričam mu situaciju. Kaže da je trebalo uzeti za ovaj sastanak nekog našeg šofera, pouzdano lice, a ne ovako.

Zatim razgovaramo. Nismo se već dugo vidjeli. Tema razgovora bit će, vjerojatno delikatna, pa nismo odmah ušli u bitne stvari. I dok mi tako okolišno razgovaramo, uz kiselo mlijeko, ili pivo, ili vino, ne znam sad više šta smo naručili, pred krčmom se zaustavi auto. Motor bruji. Iz auta izlazi mlad čovjek. Ulazi u vrt, gleda lijevo i desno, pregledava vrt, osvrće se. Vidi se nešto traži. Zatim se okrene i ode, sjede u automobil i nestaje. Dojam je bio takav da taj čovjek nije slučajno došao automobilom i tako otišao. U svakom slučaju izgledao je sumnjivo. Uostalom, zna se: čovjek može biti pod pratnjom, možda sam pod pratnjom ja. Nije prošlo ni pet minuta dolazi isti auto natrag, iz Šestina, zaustavlja se opet tu, pred krčmom. Ima ih sad nekoliko u automobilu.

Tu sam prvi put Tita vidio na djelu. Mirno sjedi, gleda dolje spram ulaznih vrata gdje su bile neke male stepenice kojima se penjalo u vrt. Vadi iz džepa revolver, mirno ga šaržira, stavlja ga pored sebe na klupu i kaže meni: „U svakom slučaju dati otpor. Ne mogu drugačije, a ti gledaj da skočiš tu preko plota, pa bježi gore. Ali, nemoj se vratiti putem za Šestine, idi na Mikuliće.“ Daje mi još i uputu kojim putem da idem. Hladnokrvno.

Radilo se, međutim, o jednom veselom društvu koje je došlo da tu lumpuje. Sjeli su nekoliko klupa dalje od nas, naručili vino, pili i zabavljali se. Tu smo započeli razgovor koji je trajao do navečer, skoro do 10 sati.

                              (Miroslav Krleža, tridesetih godina prošloga vijeka.)

Proveli ste cijelo popodne zajedno, od tri sata do deset. Imali ste vremena da mnogo toga kažete jedan drugom?

Ostali smo do pola deset. To znam sigurno, jer smo toga dana imali na večeri jednu prijateljicu koja je došla iz Beča. Kad sam se vratio kući u pola deset, ispalo je neobično glupo: pozvao ženu na večeru a stižem u pola deset, ne mogu da kažem nikome zašto sam došao tako kasno. Vratili smo se putem za Mikuliće, ne znam kako se zovu sva ta sela, jedno, drugo, treće, po onim obroncima i vinogradima, zaustavljali smo se po seljačkim kućama, gdje god bi vidjeli neku staru babu stali bi i pili kiselo mlijeko. Popili smo tog kiselog mlijeka ne znam koliko, po dvorištima, sjedili smo u hladu i razgovarali. Razgovor se vodio o tome kako ne treba kršiti autoritet partije, članka s potpisom T, bez obzira na to što ta moja izjava sama po sebi znači, je li ona meritorna i istinita ili nije...

Osim izjave, u "Pečatu"; tj. oportunosti ili neoportunosti njezina objavljivanja, što su još bile teme razgovora?

Isključio sam na ovom mjestu magnetofon. Krleža je to zatražio. Nekoliko rečenica što slijede i sam je, po svemu sudeći, negdje zabilježio, pa da ćemo to jednog dana moći pročitati i sravniti s ovim.

Kad god se povela riječ o "sibirskim grobovima", imao sam dojam da ga uhvati neka nelagoda te prekida razgovor. Ovaj je put samo spomenuo teme svoga razgovora s Titom 1939:

"Šta je s našim grobovima u Sibiru," rekao sam. Braća Cvijići, Đuka i Štef, Vlado Ćopić, Fila Filipović, Kamilo i Jovanka Horvatin, Kosta Novaković, braća Vujovići, ima ih mnogo... Nikada nisam povjerovao u verziju kojom se tumačila Buharinova izdaja i opravdavalo njegovo streljanje. Govorio sam o tome i nekim drugim partijskim ljudima, Rodoljubu Čolakoviću na primjer, kad je prošao prije rata kroz Zagreb. On je to zapisao i kasnije objavio. Govorio sam tako samo pro foro interno.

Tito je slušao vrlo pažljivo, ne prekidajući me. A onda je sam uzeo riječ, energično: to jest problem, ali u ovom času ima važnijih problema. Fašizam je tu, pred vratima, svaki čas nas može napasti. Morat ćemo se braniti. To je sada najpreča stvar. Ono drugo doći će na red kasnije.

Jasno je određivao odnos među stvarima: što je preče, što može čekati, što sad dolazi na red a što kasnije. Vidio je hijerarhiju samih problema. Razgovor je bio dug".

Čini mi se da sam dosta točno upamtio što je Krleža rekao o tome. Dio koji slijedi registriran je i na vrpci.

Imam negdje neke zabilješke o tom razgovoru. Napokon, bilo je važno što se tu govorilo, kako se govorilo, o čemu se sve govorilo. A govorilo se horizontalno i vertikalno o svim problemima koji su tada bili otvoreni. Međutim, ovom prilikom govorim isključivo o jednoj Titovoj gesti: kako je vadio revolver, potpuno miran, u onom svom ljetnom odijelu od sirove svile, kako je izjavio da mora dati otpor, kako je mene uputio kuda da pobjegnem...

Mi smo se tada rastali i nismo se poslije sastali. Bio je to ujedno i sastanak i rastanak. Što smo govorili i kako smo govorili trebalo bi razraditi, sjesti za stol i napisati, to se ne može improvizirati i ne bih želio da improviziram.

Kad ste slijedeći put vidjeli Tita?

Koncem decembra 1942. ili 1943. godine početkom januara, zima, vrlo hladno, vraćam se kući pred policijski idem Preradovićevim trgom, tu je bio osvijetljen izlog lista „Hrvatski narod" s fotografijama. Bilo je vrlo mnogo fotografija koje taj list ne objavljuje nego ih izlaže publici u vitrini. Među njima je bila jedna, naslovljena: ,,Banditi u Slunju". Netko je iz jedne kuće s prvog sprata fotografirao kroz prozor Tita u pratnji njegovih tjelohranitelja. Svi su imali mašinke. Dva i dva, s lijeva i s desna, u crnim uniformama. I tu sam prvi put poslije našeg rastanka ponovo vidio Tita, kao „,bandita u Slunju", fotografiranog i tako izloženog.

(zurnal.info)