Prošle je godine, pišući za ProPublicu, osvojila najprestižniju američku novinarsku nagradu The Pulitzer Prize za istraživačko novinarstvo, postavši prva novinarka istraživačkog on line medija kojoj je to pošlo za rukom. Nagrađena priča pod nazivom "Deadly Choices at Memorial“ (Smrtonosne odluke u bolnici Memorial) govori o dramatičnim događajima u jednoj od bolnica u New Orleansu nakon uragana Katrina, kad se jedna od ljekarki odlučila na "ubojstva iz milosrđa" ubrizgavši nepokretnim pacijentima smrtonosne doze morfija i sedativa.

Sheri Fink je medicinski doktorat o temi Neuroscience (hemijski procesi u mozgu, prim.prev) odbranila na prestižnom američkom Stanford univerzitetu. Kao humanitarna radnica posjetila je mnoga krizna žarišta u svijetu a o medicinskim i naučnim temama izvještavala je sa svih kontinenata sem Antarktika. Trenutno piše knjigu o ljekarima u katastrofama nastalim nakon uragana Katrina. Voljela bi, kaže, ponovo posjetiti prijatelje na Balkanu i uživati u bosanskoj kulturi, kafi i kuhinji.

Za Žurnal govori o srebreničkoj ratnoj bolnici, razlozima zbog kojih je bijeli mantil zamijenila za istraživačko novinarstvo, o tome uzimaju li američki doktori mito, o autocenzuri u pojednim američkim medijima...

Da li ste zadovoljni uspjehom svoje knjige War Hospital: A True Story of Surgery and Survival (Ratna bolnica: Istinita priča o hirurgiji i preživljavanju) objavljene 2003, u Sjedninjenim Državama i svijetu? Koliki je, prema Vašem mišljenju, imala međunarodni utjecaj na podizanje svijesti o tragediji u Srebrenici?

- Knjiga kazuje priču o ratu i genocidu u Srebrenici između 1992. i 1995. kroz oči ljekara, medicinskih sestara, pacijenata i humanitarnih radnika. Piscu je često teško znati kakav je utjecaj njegovog djela. Neki čitatelji mi govore da ih je knjiga duboko dirnula, promijenivši im život na neki način. Nedavno sam imala interview sa japanskom humanitarnom radnicom, nakon zemljotresa u toj zemlji. Pročitala je japansko izdanje Ratne bolnice i sama je napisala knjigu o Srebrenici. Moja namjera, pišući knjigu, svakako je bila da podignem svijest o tim dešavanjima.

Zna li, prema Vašem mišljenju, prosječan Amerikanac išta o nedavnim ratovima na Balkanu, posebno u Bosni i Hercegovini i o genocidu u Srebrenici?

- Čak i tokom rata i genocida, kada su u medijima o tome govorilo gotovo svakodnevno tokom tri godine, bilo je nevjerovatno vidjeti koliko malo Amerikanaca se činilo da zna gdje je Bosna i kakva je pozadina tamošnjih dešavanja. Sjećam se da sam telefonirala bosanskim prijateljima preko operatera za koje mi se često činilo da nikad nisu čuli za novu državu, Bosnu i Hercegovinu.

“Mislite Boston?” (grad u SAD-u, prim.prev), čula sam bar jednom. Rekla bih da sad postoji generalna svijest o onome što se događalo, možda čak i u većoj mjeri nego tokom rata, pretpostavljam zbog velikog broja Amerikanaca koji su od tada radili u Bosni ili je posjećivali te zbog broja izbjeglica sa Balkana koji su se nastanili u Sjedinjenim Državama.Takođe mislim da su mnogi naknadno saznali više o genocidu u Srebrenici i o nekim suđenjima za ratne zločine te da im je bilo žao što nisu obraćali više pažnje na vijesti o događajima u vrijeme kad su se dešavali.

Da li Vas je iskustvo stečeno tokom pisanja ove knjige promijenilo kao osobu i medicinskog radinka? Ako jeste, na koji način?

- War Hospital je potpuno promijenila moj život. Prvobitna ideja bila je da provedem godinu dana, po završetku studija medicine, radeći na knjizi i da se potom vratim ljekarskom radu i specijalizaciji. Umjesto toga, trebalo mi je pet godina da napišem knjigu a u međuvremenu sam se počela da se bavim humanitarnim radom i sve više se posvećujem pisanju i novinarstvu. Ostala sam novinarka i nisam se vratila medicinskoj praksi.

Vaša priča pod nazivom The Deadly Choices at Memorial (Smrtonosne odluke u bolnici Memorial) osvojila je jednu od najprestižnijih novinarskih nagrada u svijetu, Pulitzerovu nagradu. Govori o tragičnim „ubistvima iz milosrđa“ u bolnici Memorial u New Orleansu nakon uragana Katrina. Može li se povući ikakva paralela između teškoća s kojima su se ljekari susretali i odluka koje su morali donositi usred tragedija u New Orleansu i Srebrenici?

- Bez imalo sumnje, ljekari u Srebrenici su bili u daleko težoj situaciji. Bili su u klopci tri godine, ne tri dana i umjesto prijetnji od poplava i općeg haosa, trpjeli su opasnost od metaka i bombi koje su ih zasipale. U tom smislu je zaista malo mjesta za poređenje. Postoje, međutim, paralele u smislu da su i jedni i drugi zbog nedostatka struje, tekuće vode i zaliha ostali bez mnogih instrumenata neophodnih u modernoj medicini. Takođe su se i jedni i drugi našli u situaciji da imaju mnogo pacijenata kojima je istovremeno bila potrebna pomoć a nisu imali dovoljno uobičajenih resursa da im svima žurno pomognu. Kako bilo, ne sjećam se da sam ikad čula priče o doktorima i medicinskim sestrama koji su namjerno požurivali smrt svojih pacijenata tokom rata u Bosni. Ako se to dešavalo, voljela bih znati više o tome.

Šta Vas motivira da pišete priče o medicinarima u ekstremno kriznim situacijama?

- Ponovo, “kriva” je Bosna! Sve je počelo konferencijom o temi Medicina, rat i mir organiziranom od strane Asocijacije studenata medicine u BiH ((Bosnia-Herzegovina Medical Student Association BoHeMSA) u Sarajevu 1997. Tad sam pomislila koliko su osobne, profesionalne i etičke nedaće, s kojima se medicinari susreću u kriznim situacijama, teško savladive i koliko više pažnje zaslužuju u zemljama poput moje, koje u to vrijeme nisu iskusile rat tokom jedne generacije.

Prema mnogim istraživanjima javnog mnijenja, brojni pacijeni u BiH i regionu primorani su podmićivati medicinske radnike kako bi dobili imali bolju, kvalitetniju njegu. Ima li, prema Vašim saznanjima, korupcije u odnosu ljekar-pacijent ili kakvog drugog vida korupcije u zdravstvu u SAD-u? Ako takvi slučajevi postoje, kako se rješavaju?

- Plaće ljekara i drugog medicinskog osoblja generalno su mnogo veće u Sjedinjenim Državama nego u Bosni, tako da direktno mito, da ga tako nazovem, nije uobičajeno. Međutim postoje drugi primjeri potencijalno koruptivnih utjecaja i pobuda kao i ogromna nejednakost u brizi prema pacijenatima. Najočitiji problem je to što mnogi Amerikanci nemaju zdravstveno osiguranje već liječenje plaćaju direktno iz džepa. Ljudi na bolje plaćenim pozicijama obično imaju zdravstveno osiguranje koje pokriva većinu troškova. Neki od “top” doktora ne prihvaćaju zdravstvena osiguranja već naplaćuju velike honorare za svoj rad, što znači da njihovi pacijenti mogu biti samo oni relativno bogati.

Takođe, u zdravstvenom sistemu kakav je naš, baziranom prvenstveno na plaćanju po učinku, rijetke su inicijative za ekonomičnijom ili preventivnom zdravstvenom zaštitom, pa pacijenti mogu biti izloženi pretragama i tretmanima koji im zapravo nisu neophodni.

Sve veću pažnju privlači način na koji farmaceutske kompanije nude lijekove doktorima, uključujući poklone, putovanja i novac. Zbog nekih od skorašnjih sudskih parnica, farmaceutske kompanije bile su primorane objaviti podatke o tim uplatam. Novinari su također odigrali ulogu u ukazivanju na ove probleme. U izvjestiteljskom projektu pod nazivom Dollars for Docs (u slobodnom prijevodu; Pare za ljekare, op.aut) moje kolege postavile su internetski “programčić” koji omogućuje ljudima da jednostavno ukucaju ime vlastitog ljekara i otkriju prima li on ili ona novac na navedeni način.

Novinar ste istraživač u ProPublica-i, neovisnoj i neprofitnoj medijskoj organizaciji koja se bavi istraživačkim novinarstvom od javnog interesa. S kakvim se izazovima danas susreće novinar-istraživač u SAD-u?

- Sa svim uobičajenim izazovima koji se javljaju kada se bavite slučajevima zloupotrebe vlasti i narušavanja povjerenja javnosti, za koje bi nekima bilo draže da ostanu skriveni. U nekim slučajevima teško je doći do državne evidencije. U našoj zemlji veliki procenat istraživačkog novinarstva radili su novinari u printanim medijima. Najveći problem je to što je komercijalni model printanih medija doživio kolaps u SAD-u, velikim dijelom zbog pojave Interneta. To znači da printani mediji dobijaju mnogo manje novca od reklama što rezultira otpuštanjem hiljada novinara i urednika, gašenjem nekih novina i manjkom novca raspoloživog za istraživačko novinarstvo, što je proces koji može trajati dugo i zahtijeva mnoge resurse. Svi tražimo nove modele a ProPublica je jedan od takvih primjera, neprofitna organizacija bazirana na web-u i financirana donacijama, koja je počela s objavljivanjem tekstova 2008. godine.

Koliko utjecaja, prema Vašem mišljenju, političke partije i poslovne grupacije imaju na medijsku scenu u SAD-u? Da li su novinari u Vašoj zemlji u situaciji da u potpunosti upražnjavaju slobodu govora, bez ikakve cenzure ili autocenzure? Ovo su svakodnevni problemi za mnoge neovisne novinare-istraživače u BiH i regionu.

- Sloboda govora je fundamentalna vrijednost Amerike. Američki su mediji, prethodnih dekada, ozbiljno shvatili težnju za objektivnošću i nastojanje da budu slobodni od utjecaja i pristrasnosti. Možete pročitati etičke kodove velikih medijskih organizacija kako biste stekli osjećaj o kakvim je vrijednostima riječ. Novinar može lako da bude otpušten ako prihvati bilo kakvu uslugu od političkih partija ili business grupacija. Naravno, većina naših medija dugo opstaje zahvaljujući dolarima od reklama pa su neki su posmatrači sugerirali da to ima značajnog utjecaja na način izvještavanja, čak iako su odjeli za reklamiranje prilično izolirani od odjela za izvještavanje. Neki novinari čak ne idu ni na glasanje, kako ne bi izgledalo da su pristrasni na bilo koji način. Ipak, u našoj se zemlji u sve većoj mjeri vraćamo pomalo “partizanskim” medijima. Nedvojbeno postoji više zamućivanja mišljenja i vijesti u nekim medijskim kućama, posebno na kablovskoj televiziji. Način na koji političke partije, interesne grupacije i drugi pokušavaju da utječu na medije obično je kroz odnose s javnošću, što uključuje saopćenja za javnost, navođenja na određene teme i selektivan pristup određenim zvaničnicima. Otvorena cenzura se ne bi tolerisala premda mislim da se u određenim medijskim kućama ponekad sprovodi “autocenzura” iz različitih razloga, na primjer zbog toga što ne žele izgubiti nekog ko je vrijedan izvor informacija. Ako smo iskreni prema sebi kao novinari, uvijek odlučujemo o čemu izvještavamo i šta izostavljamo, sukladno našim osobnim vrijednostima i pristrasnostima. Ali u biti mislim da uživamo mnogo veću slobodu govora i izražavanja u odnosu na situaciju koju opisujete u Bosni.

(zurnal.info)