Zadnjih par godina na Djeda Mraza me redovito podsjete i funkcioneri Stranke demokratske akcije. Ove godine to je učinio Edin Ramić, federalni ministar za izbjegla i raseljena lica. Pozivajući se na princip nediskriminacije i poštivanja prava i sloboda svih uposlenika Ministarstva izrazio je bojazan da bi posjet Djeda Mraza njegovom Ministarstvu mogao povrijediti vjerska osjećanja nekih od zaposlenika.

Malo toga ukazuje da je ovdje bila riječ o klasičnom pljačkaškom pohodu pa možemo izvesti i zaključak da je „gašenje“ mostarske Saborne crkve poruka malobrojnoj srpskoj zajednici u Mostaru. Crkva s ovakvom vrstom poruka teško može ostati istinski Saborna a vrlo lako se može pretvoriti tek u spomenik nekom iščezlom vremenu i narodu. Zato je jako važno da javnost sazna imena i motive onih koji su počinili ovo djelo.

Što je sila povijesti u odnosu na naše male, osobne tuge i tragedije? Zašto nam se sudbina „našeg“ naroda natura kao bitnija od naše osobne sudbine?

Mnogi iz njegove generacije su se igrali sa smrću. Brzo ih je i progutala ali njemu je i ona bila eksperiment. Volio je život i bio sam uvjeren da će ta ljubav pobijediti, da će dočekati duboku starost kao neki žilavi Irski pijanac, i bio je na dobrom putu. Ali, ta poruka, te noći, prije par tjedana, oh, odmah sam osjetio, dolazi od čovjeka kojeg muči nesanica u bolnici. A zaspati ne može jer se plaši da će to biti onaj zadnji, vječni san.

Umjesto predstavljanja momčadi medijski uvod u Mundijal u Kataru bile su reportaže i dokumentarci o korupciji unutar FIFA – e i stradanju stranih radnika na gradilištima u malenoj zemlji koja nije imala nikakve preduvjete za organizaciju ovakve vrste događaja. Sve to doprinosi gorkom okusu kojeg čovjek osjeća dok gleda utakmice ovih sumornih zimskih dana.

Nama ne trebaju novi zakoni niti novi ustav. Nama kao društvu treba kolektivna terapija. Stav – super si ti dok god se u potpunosti slažeš sa mnom i priznaješ da si kriv za sve što se dogodilo i događa – ne vodi nigdje. Ova terapija mora biti dvosmjerna. Netko bi ju mogao nazvati političkim dijalogom. A dijalog osim pričanja podrazumijeva i slušanje.

I „građani“ i „patrioti“ izdali su svoje birače jer ispada da su ljudi glasajući za njih zapravo glasali za to da na svim razinama u vlasti bude HDZ. Dakle, posredno su svi ti ljudi, zahvaljujući svojim zastupnicima glasali za HDZ.

Mostar nije nikakva crna rupa već jedini grad u BiH u kojemu se još uvijek vodi nekakav dijalog, rasprava između različitih principa što dovodi do dizanja na noge onih koji žive u miru i udobnosti svojih etnički čistih sredina. Opet se događa to da su događaji iz Mostara razotkrili licemjerje BH politike te natjerali određene aktere da skinu maske i prestanu se lažno predstavljati.

Neprijatelj se postaje onog trenutka kada s političkim otpadom ili organizmom koji ih je izlučio ne dijeliš iste stavove jer stavove nemaš ni namjeru dijeliti s obzirom da ti je cilj razmišljati i, ako te misli posluže,  tumačiti što se zbiva barem samom sebi kako ne bi totalno prolupao i osnovao „Institut za euro dolarsku demokraciju“ čiji je cilj falsificirati stvarnost, prošlu i sadašnju a za to uzeti „pravi“ novac. 

Dolazi zima i nikakva tehnička niti novoformirana vlada neće voditi računa o tome žive li narodi i građani u ugrijanim domovima. Nama samima je kuburiti s velikim problemima malog čovjeka. Malo kome će nacionalnost pomoći da ih riješi.

Prošao je derbi i pokazao da se incidenti u Mostaru događaju jedino kada to treba političkim strukturama kako bi podebljali huškačku retoriku. Takvom retorikom razvalili su i sam izborni proces od kojeg su mnogi ionako odavno odustali. Što je, možda, njihov konačni cilj.

Ništa se značajno, tako, nije dogodilo niti nakon izbornog dana u BH. Samo su s ekrana odjednom nestala sva ona zapjenjena lica. Ponedjeljak je svanuo sunčan i miran s onom neizbježnom dozom anksioznosti koju nosi svaki prvi radni dan u tjednu. A bilo bi lijepo da se planetu ostvari ona koju često privatno sebi zadajemo u vidu – od ponedjeljka okrećem novi list.

Čovjek se ne može mirno ni radovati uspjehu reprezentacije koja je ostvarila plasman u elitni rang Lige nacija. Tamo ćemo se vjerojatno provesti kao bosi po trnju ali i to je neka lekcija. Jedna od onih kakvu bi trebalo da iskuse njuške poput Milorada Dodika. Ali on u elitu, izuzev kao jadni poltron, ne može nikako dospjeti...

Redom bosanskohercegovački politički kandidati, ponavljajući je u beskraj, svaku izgovorenu riječ potpuno isprazne od sadržaja. Hoću reći, sve što pričaju ne znači apsolutno ništa izuzev što, tu i tamo, podsjećanje na značenje nekih fraza izaziva ili jezu ili podsmijeh.

Fadile, obrati se Novalić samom sebi, ti si majstor! Savez samostalnih sindikata BiH nisi ni okrznuo a Kinoteci si dao čvrsto obećanje da će dobiti adekvatnu zamjenu za smještaj arhivske filmske građe. Tom se temom nitko više neće baviti a to je u teškim predizbornim vremenima najvažnije. Fora je u tome da svekolika javnost preko medija bude obaviještena o tome da je Fadil Novalić dao čvrsto obećanje da će problem biti riješen. Automatski se problem ima smatrati riješenim.

Predizborna kampanja zvanično počinje upravo danas. Iako traje već dugo. Tek sada treba pripremiti tablete za smirenje i štipaljke za nos. Kada bi imali vremensku prognozu za predizbornu kampanju najpreciznija bi bila parafraza još jednog fikcionalnog velikana balkanske političke misli, Radovana III. Namrčilo se nebo s billboarda k'o da će govna da padaju!

Marko Tomaš i Amar Osim o romantičnom pogledu na nogomet, sentimentalnosti, novinarima, navijačima...

Odjednom je HDZ, koji je mostarske ulice u ratnom razdoblju imenovao po ustaškim zlotvorima i doprinio širenju ideologije nesnošljivosti i mržnje, počeo javno osuđivati isticanje nacističkih simbola. I sve to u gradu čije su fasade „ukrašene“ nacističkim i ustaškim simbolima kao svojevrsnim obilježjima teritorija kojeg većinski naseljavaju Hrvati.

Je li svijet poludio ili mi gubimo razum, to nikako da prokljuvimo. A Europom nominalno vlada pet istih obitelji koje su Europom vladale i u vrijeme Dostojevskog. I materijalno se najbolje živi blizu kraljevskih trpeza. Što si dalje od njih sve manje mrvica pada. Uvijek netko mora platiti privilegije nekog drugog. A njih je netko stekao naslijeđem a netko otimanjem.