Djeca i jesu tvrdoglava kao magarad, ispituju granice tuđeg strpljenja stalno radeći nepodopštine. Neki od nas, u koje ubrajam I sebe, ostaju takvima i u doba zrijenja i zrelosti. Možda su mi zbog toga magarci najdraže životinje.

Čovjek od prirode tisućama godina otima prostor, a ja svojim očima svjedočim o njezinoj snazi i to usred grada. Čovjek se nužno bori s prirodom, svladava je i kroti i to je, takorekuć, ljudska priroda. Ta borba nije problem, ona je sastavni dio prirode, univerzuma. Problem čovjeka je potpuno odrođenje od prirode, zaboravljanje, zanemarivanje njezinih principa. Bahato je to od ljudske rase, krajnje arogantno.

Zapravo, malo toga znam. Točnije, za malo toga u svom životu imam racionalno objašnjenje. Tome svakako nikada i nisam bio naklonjen. Otuda, valjda, kod mene i ima toliko pitanja i dilema a odgovora niotkuda

Sva ljepota je tu. A mi svijet krojimo po sebi i nekim potpuno imaginarnim vrijednostima.

Čovjek se rodio u Banatu i ono za što sam se posebno zakačio jeste njegov lament nad činjenicom da je samo za vrijeme njegovog djetinjstva grad u kojemu se rodio nekoliko puta mijenjao ime. Te Bečkerek, te Veliki Bečkerek, te Petrovgrad a, na koncu, Zrenjanin. Kako god se zvao taj grad je i dalje ostajao njegov zavičaj, mjesto za koje su vezana njegova najranije sjećanja.

Život kao da postaje uspomena na budućnost.

Ponekad mi se plače ali kad vidim u malim stvarima koliko su moji prijatelji tužni onda se naljutim.

Mogao bih danima pisati o našim avanturama i njezinom karakteru. Ali danas samo osjećam žal za svakim danom kojeg nismo proveli zajedno, žalim zbog toga što sam znao otputovati i zanemariti je makar je uvijek ostajala okružena ljubavlju.

Stvar koja me ponajviše živcira u suvremenom nogometu jeste uporno pokušavanje da se iz igre u potpunosti isključi mogućnost ljudske greške. Tako je tu video tehnologija kako ne bismo mogli govoriti da je pogriješio čovjek, sudac. Na koncu, odluke ipak ostaju njegove i puno ih je koje su upitne i koje nam govore kako se neke stvari odlučuju u visokim nogometnim forumima i prije nego utakmice započnu.

Nakon Van Galovih laboratorijskih opita kojima je kočio talent i urođeni Nizozemski nogometni instinkt, Koeman je uradio jedinu ispravnu stvar. Vratio je Nizozemsku na tvorničke postavke. Sjetio se svojih učitelja, Michelsa i Crujiffa

Martineza i njegovu momčad vjerojatno je ponajviše koštalo upravo robovanje Cristianu Ronaldu koji se trudio, rekao bih, čak i previše, htio je na silu postići pogodak ali godine ga stižu i sada u toj želji, kod njega bismo mogli govoriti i o žudnji, naprosto izgara.

Kad znaš da si slabiji učini sve da onemogućiš protivnika da igra svoju igru.

Svaka čast Matjažu Keku na poslu koji radi. Nekad smo se rugali Slovenskom nogometu a sada se čini da bismo štošta mogli naučiti od njih.

Umro je jedini čovjek s kojim sam mogao pričati o bendovima poput Tuxedomoona, Televisiona, Pere Ubua. Imali smo i nas dvojica uspona i padova u životu ali on me naučio kako se govori u mikrofon, uputio me u glazbu koja mi je obilježila život. I neka mu je laka mostarska zemlja. Njemu, Huseinu Oručeviću. 

Nakon prva tri dana, ako uzmemo u obzir i suđenje, predviđam da će prvenstvo osvojiti momčad koja nosi opremu određenog proizvođača kojeg nećemo reklamirati. Samo će vam se kazati.

Nadam se da nećemo gledati prvenstvo robota poput onog u Italiji kada su finalisti gurali loptu na istu stranu dok u igru ne puste uličare da razbiju sustav, poremete ga i da se nešto razriješi. Postoji, što bi rekli Englezi, tamni konj. A taj tamni konj igra tako da ga se ne može uhvatit ni za glavu.

Odigrali smo poštenu utakmicu protiv jedne od najboljih momčadi svijeta. I to je ono dobro, zar ne? Sasvim dovoljno da budemo zadovoljni ne samo debijem stručnog stožera, već i mnogih novih igrača.

Ono što me pak plaši jeste jedna stara mostarska koja kaže – čim ti u Mostaru počnu govoriti kako si njihova legenda možda je vrijeme da seliš! A, opet, prošli su oni mnogo važnih utakmica i naše klasično BH šibicarenje i sklonost da se ljude uguši makar pretjeranom ljubavlju ih ne bi trebalo kolebati.

Sve više se čini kao da nas zazidavaju u neku kulu da hodamo ulicama do kojih se sunce teško probija a vjetar se mora snalaziti kako zna i umije ne bi li pročistio zrak.