Pedesetsedmogodišnjaka N.N. iz rapske Psihijatrijske klinike, nakon četrdeset godina (!) pronašla je sestra. I to zahvaljujući TV emisiji, i DNA metodama. Na klinici, u Rabu, zvali su ga Perica M.

Potpuno sumanuto, bez ikakvih covid mjera ulazimo u jesen posve dramatičnu, epidemijsku. Pustili su da se slobodno umire. Mi ni u to ne vjerujemo. Da ćemo umrijeti, naime.

Kad god bi pokojni Šile čuo jednu Nirvaninu pjesmu, rekao bi isto. Uz ovu sam pjesmu poginuo. Naime, granata je pala među njih petoricu dok je s tranzistora išla ta pjesma. Samo Šile preživio. Čak se i Cobain malo kasnije ubio.

Da se brate raskostimo k'o ljudi, rekao je posve ozbiljan. On je za to da svatko svoja groblja preseli u entitete...

Kažu znanstvenici, da nas oko 2100. godine više neće biti. Nas na Balkanu, jugoistočnom Balkanu. Kao toliki narodi prije nas, nestat ćemo asimilirani u neku Europu, koju bi valjalo zamisliti koncem ovoga stoljeća. Ovdje će biti neki drugi ljudi, sve oko nas će nazivati drugačije. Tko će nas se sjećati?

Djeca se danas rađaju s dva mišića manje nego što ih vi i ja imamo u svome tijelu, jer su ti mišići nestali, postali su nepotrebni, nastavlja redatelj i profesor. Veliko je pitanje kako će uopće izgledati čovjek, nakon ovoga stoljeća. Meni se čini da neće više govoriti.

Teatar je sveta umjetnost. Pripada glumcima, igri, pjeni i smrti. Artaud je govorio – nemoj uzimati krpe i varati da su planine, uzmi planine i igraj se kao da su krpe.

General T. u Crvenom soliteru nije ni mogao dugo stanovati da bi uopće stekao status stanara. Ne priliči generalu da stanuje u zgradi s radnicima i nastavnicima, svima je to jasno

Poznanik iz srednje škole se vratio s robije zbog zločina protiv ljudskosti. Poziva me na pivo u kladionicu. Kaže da je vrlo osamljen, da ga je robija promijenila, da je i ostario…

Stalni rat, onaj koji se zbio ujutro, sveprisutan je, kao opća mržnja svakoga spram svakoga. Najsiromašnija točka Europe sebe doživljava kao epicentar svjetskog interesa zbog svoje izuzetnosti, moralne čistote, pravdoljubivosti…

Gdje smo danas, od rata udaljeni jednu četvrtinu stoljeća. Nigdje. Nismo se pomjerili, niti za milimetar. I dalje nešto svaki dan branimo, netko nam otima, pa mi uspješno to branimo...

“Riječi znače ono što ja želim da znače”, rekla je Crvena kraljica Alisi u Zemlji čuda. A ovdje jest sasvim sigurno, Zemlja čuda. I ne samo da ima Crvena kraljica nego i riječi jedva dospijevaju da išta još znače.

Najgore su nesanice. Znamo to mi PTSP-ovci, svi odreda. Čujem cijele stihove kako se odvaljuju kao glečeri od cjeline, od većeg leda. Koji je ogroman i nezagrljiv svijet. Pa se u nesaničnu košmaru smjenjuju mreže iz Srpske drame, i jezerce iz Galeba, i krstovi iz Duplog dna, kavez iz Grobnice za Borisa Davidoviča, ispletena velika krletka iz Galeba, cipele iz Čekajući Godota, dugi kaput Raskoljnikova u Prijedoru, (koji je dvije žene ubio kao muhe, jer je mislio da ima pravo, da su one bezvrijedne)….

Slavko nije samo prodavao knjige, on je neumorno govorio, ubjeđivao, strašno grmio proročki dižući prst, plakao, dovikivao, objašnjavao, kleo se, prijetio, pokazivao pod džemperom netom zakrpanu ranu od nečega, citirao čitave pasaže Osvalda Spenglera, Otta Weiningera…

Kad su prije rata bili “Književni susreti” na Kozari, s dodjelom nagrade “Skender Kulenović”, dobitnika Danila Kiša su domaćini vodili na kopove Rudnika Omarska i Tomašica. Kad su poslije rata bili “Susreti pisaca na Kozari”, s dodjelom nagrade “Skender Kulenović”, dobitnika Matiju Bećkovića domaćini nisu vodili niti na kopove Rudnika Omarska, niti Tomašica.

Nema više tko biti svjestan da se upravo u teatrima događa svojevrsna “kultura sjećanja”, šta god da to više znači? Uostalom, kakva kultura sjećanja? “Novi humanizam odbija da prepozna zverstvo zbog nespremnosti da prizna sopstvenu sposobnost za zločin”, savršeno precizno piše Branislav Jakovljević.

Ponovimo, moja ulica, Crveni soliter, zauvijek više nije imenom Save Kovačevića 15. On više nije heroj, za imati ulicu u komociji palanke, kako veli Nenad Popović. Crveni soliter više nema veze sa Sutjeskom.

Iz svijeta Džerija na biciklu sa prikolicom, (i na njoj par praznih gajbi piva), raspad Jugoslavije dogodio se jednoga radnog dana, kada je ujutro izvezao bicikl na sunčanu ulicu. Mogla bi biti i 1974. godina, Crvenog solitera cigle tek poredane

Na komadu jakne moli se pet puta dnevno. Ne zna je li imao covid-19, jer ne zna kako se ta bolest ima. Čuo je da nas ovdje ima sve manje, i da samo Srba od 1990. ima milijun manje.