Kopanje kroz vodu oko kostiju. Podvodna nekrofiličnost. Ideš na dno oceanu, platiš da voajerski uživaš što ti nisi potonuo, gledaš tragediju, poprište puno smrti. Uživanje u dogođenoj prošloj katastrofi, koje je zadivljujuće. Njuškaš u grobu, u dubokoj vodi, i sve kiseonika što si ponio, sve je već izdisano. I, zaglaviš.

I što će nam, naš bog je dovoljan jednom dlanu zemlje. Jednoj šaci u kojoj je blato. Koja mrmlja o sebi. Nastanjivosti zemlje nema bez svoje lopate. Valja svoju lopatu Zemlje uposliti gunđanjem.

Kad je raketa pogodila 6. kat solitera, majka lastavica koja je danima pravila gnijezdo pod strehom, unatoč požaru, ostala je u gnijezdu, na jajima s mladuncima. Nije odletjela. Požar se širio. Ostala je i spepelila se, štiteći svoju prašinu.

Tijelo mi dođe iz veće udaljenosti, iz najveće udaljenosti, iz udaljenosti veće od svake moje misli. Izmoždi me igranje "Što na podu spavaš", potpuno me isprazni, mogao bih satima šutjeti. Tako obično i bude - potpuno mirujem dok voda mi gostinjski obilazi kosti i utroba izumljava nebesa. I među Izbavljenima može se zabaviti tišina. Pa se zaboravi vratiti.

Vještačka inteligencija uskoro će stvoriti Boga, i to upravo onakvog kakvog ljudi hoće. Zajednički Bog imao bi naše, užasavajuće obličje. I, naravno, raspeli bi mu sina, ili kako već to nanošenje zla tvorcu raskošno zamišljamo. AV bi brzo našao način, da nam Bog ostane u srcima. Zauvijek.

Valjamo se u samosažaljenju na rubu biološkog nestanka. Pa evo citiram i velikog Borisa Dežulovića (umalo ne napisah Borisa Davidoviča): "U Bosni ima dvadesetak ljudi. Oni imaju oko 20 milijardi dolara. Ostatak su Srbi, Bošnjaci, Hrvati i ostali"

Rasulo se sve davno. Identiteti ljudi koji žive u Bosni i Hercegovini danas, nakon "našega rata", posve počiva na viktimološkom narativu svake od strana... Tri žrtve koje se ne mogu dogovoriti oko toga tko je veća žrva i čije je žrtvovanje bilo veće. Zanimljivo je da se nitko ne osjeća pobjednikom(!?)

Osnovni smisao nabrajanja krije se u obredu, u molitvi. Potencijal raste, kao prilikom šaputanja nagluhom. Uvijek sam vjerovao da u riječima postoji svijet sličan matematici, dubokoj mistici, jer se matematika odmara u negovorivosti. Molitva je neizgovorljiva jer je nabrajanje, nabrajanje je plagiranje dozivanja. Nabrajanje ima potenciju produžavati se. Ima tu svega.

Za sve ove godine nije mogla biti kupljena garnitura novih posteljina u bolnici?! Nije bilo love, sve ove godine, za čiste pidžame i posteljinu. Kako je u Jugoslaviji ta posteljina postojala i za tri promjene u 7 dana? Razumijem da Doras ne može sebi priuštiti "gama noževe" za operacije tumora mozga, ali plahte, sestre i braćo...

Mi smo stvorili čitave matrice potpuno nove pismenosti - predoziranje medijskim slikama nasilja, kojima se poništava mišljenje i dodaje nesvarljivost količinom neprocesuiranih informacija - nasiljem - koje impostira nekorisnu pismenost u katatoniju, pisao sam o tome, pomislio sam. Ali, ja nisam Bernhard, i takva više nije moja rečenica. Umjetna inteligencija kaže - ruža je cvijet.

.. šta mi, tko mi, što mi uopće hoćemo, na koju stranu - jesmo li za to da budemo dio Europe (i spasimo se bijede koja će nas pojesti, samoizabrana odluka da preživimo kao narod koji govori neki jezik, proizvodi inžinjere i pjesnike, liječnike i bageriste...), ili smo pak zato da se zatvorimo, samoizoliramo, odlučimo da poriktamo sat i kalendar kako nama odgovara! Kao - "dosta je bilo!" Mi ćemo odlučiti kada nam je u historiji najbolje bilo, i bit ćemo u tom vremenu i toj godini.

Književnost treba da se bori protiv zla, a ne protiv dosade, napisao je Brecht, a jednom citirao je Danilo. Srpskohrvatski se odao nekrologiji.Kaže mi prijatelj Mišo M.: evo, Darko, čak ni AL ne razlikuje srpski od hrvatskog!

Radio vijest o nekom prazniku i proslavi u Kini i da će u tri dana pojesti dvadeset milijuna pasa. Okrećeš dugme, tražiš muziku.Orošeno brašno na prozorskom staklu vodenice curi kao bijeli mulj. Dječaci se na groblju, gdje bi da je najčišći snijeg, potrbuške slikaju raščerečeni. Praznine je oko mene zapravo premalo i bijeli je dim zauvijek pidžama smrti nečije ispuštene duše.

Preobrazba je taj proljetni trik, kad mislimo da imamo nešto s beharanjem i pojavom jagorčevina. Ne dodirujte me, govorio je i Edip odlazeći. Sada sam Drugo. Iste riječi koje je Isus kazao Mariji iz Magdale, odlazeći iz svojega groba.

Posljednji film Andreja Tarkovskog snimljen u SSSR-u. Ubrzo je protjeran zbog širenja antisovjetske propagande (!?) Umro je i sahranjen u Francuskoj. Na spomen-ploči stoji Larisin oproštajni epitaf: ČOVJEKU KOJI JE VIDIO ANĐELA.

Na moskovskom stadionu Lužnjiki, gdje je nedavno bilo finale nogometnog svjetskog prvenstva bila je nevjerojatna svečanost s besplatnom hranom za 200.000 ljudi doveženih autobusima iz cijele Rusije. Na vrhuncu nadrealne svečanosti kojom je obilježena prva godišnjica početka rata, Kremlj je na pozornicu izveo djecu iz Mariupolja, razrušenog grada u okupiranoj jugoistočnoj Ukrajini, kako bi se ‘zahvalila‘ osvajačima što su ih ‘spasili‘.

Bio je dijete s Kozare. Svoje pravo ime saznao je kada su mu posvojitelji-roditelji pod sopstvenu starost, sve rekli: da se ne zove Ivan, nego Nedjeljko, da nije rođen u Zagrebu, nego u nekom selu pod Kozarom, da su ga oni posvojili preko Crvenog križa, dali mu ime, dom i školovanje, da je Srbin, da misle da se preziva Srdić.

Najbrži vlak na Balkanu, "Soko", koji dostiže brzinu i 200 km/h i koji saobraća između Beograda i Novog Sada, obustavljen je, jer lopovi (omen nescio) oskrnavljuju (novinski izraz) prugu, kradu žicu, pragove, šine, sve... čak i "kontaktnu mrežu"!! To rade vrlo stručni ljudi, jer se radi o 25 000 volti, i vrlo opasnom poslu, kaže S. V. profesor Saobraćajnog fakulteta u Beogradu. Razmišlja se o kamerama, dronovima, pa čak i o oružanoj ophodnji i pratnji. Čista maestrija nekog neostarenog inženjera, doprinos "umjetničkoj slobodi."

Majka i sin jedu lubenicu sami. Pažljivo jedu, polako, nož se seli od nje. Onda je na tom mjestu sama a lubenice oko nje samo dolaze i krvare.