Uvečer se predajem Daniilu Trifonovu i njegovoj interpretaciji Chopinovog Koncerta za klavir i orkestar br. 2 u f-molu opus 21. Na Youtube snimku, Trifonov je mlad, izgledom neobrijanog dječaka, i s kosom znojnom poput dostojevskijevskih ukletnika. Ali, on se smije, dok nježno preludira Chopina.

Tako dakle: a, pješak? Polje po polje, korak po korak, može se probiti kroz sve neprijateljske linije, kroz svaku topovsku salvu i postati – kraljica, ili na glavu okrenuti top, s ponašanjem kraljice, davni rokadni top.

S petog kata Crvenog, netko doziva zorom nekoga na ulici, viče...Glas je tako sam, da ga orezavši tišinu, zadavljenog odnosi Sana, u brdu samo svoje prašine. Kao prst, koji odjednom je okrenuo previše stranica, pa blago drhti od rijetko nahvatanog pijeska po jagodici. Kao svijet pod snijegom, kao kiša čuvana za neobuvene cipele.

Istina za čovjeka jest naprosto ono čime ga se moglo nagovoriti, pa i uvjeriti u to da je crno zapravo bijelo. Korist koja se stjecala takvom poukom, bila je i ostala, prije svega u političkoj sferi. U uvjetima atenske demokracije, tko je uvjerljivije govorio stjecao je veću političku moć. Otud veza demagogije i retorike.

Nama stvarno groblja mirišu, a bolnice smrde dok brbljamo o nacionalnom blagostanju i nacionalnoj umjetnosti, ugroženoj nacinalnosti svuda i uvijek. Ovakva bolnica je - umiralište. A smrt, deco, uči čika Duško Radović, nema naciju, smrtnici nakon što eto budu neke nacije - postanu leševi.

Dobro došli u ovaj pakao imenogubitaka. U rečenice raskopčane oko vratova. To je ta tuga šeširskih kunića, koji mirišu na ostarjeli filc davno pokošenu djetelinu. Rečenica - prašinica po kojoj padaju prve krupne kišne kapi pred ljetnu oluju. Čuješ li - topotanje, kao da se čitava naseobina štakora ubrzano preseljava.

U Crvenom soliteru, dječije pletene vunene čarapice suše se na balkonu, na 6. katu. Pored ženske crnine. Tako ti vadiš/izvadiš smrt iz svojih pjesama, kaže Lj. Kao mliječni zubi kad se spremaju ispadati i pokvariti osmjeh crnozačešljanog dječaka. U svakoj izustivosti ima zemlje.

Neuralinku je odobrena upotreba implantata u kliničkom ispitivanju na ljudima, nakon što je prethodno testiran na majmunima. Musk ima velike planove. Želi omogućiti da se pomoću brzih kirurških ugradnji implantata, počnu liječiti stanja poput autizma, depresije i shizofrenije. Borba da se ne bude svoj po cijenu patrijarhovanja krdom.

Svaki jezik bit će posve nepotreban. Bog će nam zašiti usta, sam i postupno. Kula Babilonska se može nastaviti dizati, sada preko temeljite "enciklopedije mrtvih", u sablasnoj tišini. Kako misliš "a pozorište?"?

Zaboravljenosti se čuvaju, ujedinjuju u opću zaboravljenost, u veliku maglu u kojoj škripi kotač osovine Zemlje. Zaborav se stalno dopunjava, od maminog zaboravljanja mesa u frižideru, do ratova s milijunima mrtvih.

Ne sjećam se da sam o književnosti, u Prijedoru, ikada s bilo kime pričao ozbiljnije, izuzev Sovilja. Bio je lucidan, načitan, ponosan, unakažen ratom. Živio je kao podstanar kod "neke bake" blizu Brezičana, odmah pored Dorasa. Redakcija lokalnog lista Kozarski vjesnik bila je na "nultom katu" Crvenog solitera u nekadašnjoj Save Kovačevića 1

Mali apendix: Oksfordski rječnik za godinu 2016. izabrao je riječ POSTISTINA. Sama definicija kaže da riječ odražava stanje u kojem su činjenice manje važne od osobnog ubijeđenja što je istina. Ničemu se ja nisam događao, sve se događalo meni.

Mrtvi su otišli, ali se pokreti i pogledi, boja glasa, pa čak i odjeća – ona plavkasta marama, recimo – nenadano pojavljuju, praćeni blagim dodirima ili razdražljivošću. Kako kad. Slike se zbijaju, zrcalo vremena se zaoštrava i sve nas je manje u sobi. Tako jeste istina i da različito starimo... Netko je mladolik i brz i sa 70, ali netko je također i smrvljen životom sa 40 godina, veli se.

Moja kazališna baka, prvakinja Srpskog narodnog pozorišta iz Novog Sada, igra Isidoru Sekulić u seriji o Andriću. Moja baka, glumica iz Što na podu spavaš, velika Aleksandra Pleskonjić. Pokušam zamisliti lice svoga oca u gledalištu, dok na sceni govori njegova majka Maja. Majci nisam uspio objasniti da na sceni u Zagrebu može vidjeti svoju majku.

Nema ništa važnije od ekrana u koji gleda mladost. Ekrana, bilo televizije, telefona, laptopa, svejedno je. Ekran pohranjuje i povijest i kemiju, sve predmete odjednom. Tko ekranizira stvarnost zanimljivije, može sa nadati da ovladava mladošću.Potpuno povjerujući ekranu, mladi masovno odlaze zagledani u ekran, stari ostaju zgroženi količinom nasilja, primitivizma, opće "paklene pomoranče"...

Čovjek jest prije svega - životinja koja moli, životinja koja svojom molitvom priziva odgovor Drugog: “Možeš li me izgubiti?” U cijeloj biblijskoj tradiciji, čovjekova se molitva zamjenjuje s njegovim krikom, sve dok ne dostigne vrhunac u kriku raspetoga Isusa koji se obraća svome ocu u času svoje krajnje napuštenosti: “Oče moj, zašto si me ostavio?”

Ako si ranjen ujutro, umrijet ćeš, jer te ne mogu evakuirati. Ako te pogodi navečer, imaš sreće, noću te možda i mogu izvući. U najbližoj medicinskoj ustanovi bit će ti amputirani udovi, kako bi se spasio život. I sve to više od 100 godina nakon završetka Prvog svjetskog rata! Više od 200 godina nakon Napoleonovih ratova.

Manje vanjskog pokreta donosi više unutarnje radnje. Manje riječi znači više pauze. Manje mime jeste unutarnjost maske, koja je pomična. Manje zvuka jest - svaki zvuk je zvuk. Manje svjetla jest - svako svjetlo je svjetlo....

Reci ti meni - za kojeg đavola su poginuli i srpski i hrvatski momci i bošnjački - evo recimo na Baniji, Podunavlju, Podravini, Posanju, Pounju, kad više niko tu niti živi, niti planira da živi? Šta će ti teritorija na kojoj nemaš stanovništvo?