On nije imao više želja. Da se pobrine za unuku, koja je imala samo njega, i posao od kojeg je jedva preživljavala. To je, naravno, namjeravao učiniti što ekspresnije moguće – tako što će osvojiti jackpot na lotu. I revnosno je uplaćivao svake sedmice, i čekao. I dvadeset godina je tako čekao. Duša mu je ostarila čekajući. Ostarila je unukina duša.

Snijeg je možda najbolja ideja koju nam je priroda ponudila, kao oblik utjehe duši. Možda jer ne može bolje, a možda zato što je u pravu. Samo pokušajmo zamisliti, u trenucima kad smo povrijeđeni, kad osjećamo bol duše kao živu ranu, kao da krvarimo sebe i kao da će nas nestati, baš tada, da se u nas sruče loptice meke vate da nas pokupe.

Mirisalo je na trulo lišće, gladne vozače koji se vraćaju s posla i dječje priče iz škole. Samo što je zrak bio gušći nego što ga pamtim iz svojih ranijih šetnji. Puno gušći. Čovjek bi se morao probijati  kroz njega nekim oruđem. Treba imati poseban alat za pretvaranje srca u savršenu mašinu. 

Bijes, ljudska, česta, najčešća emocija, laž je, pomislila sam. Ljubav sve zaustavlja. I ljubav sve pokreće.

Vjerujem, da smo svi mi ukusni komadići nanizani na štapić našeg skeleta. Ukusni komadići duše, neki više, neki manje sočni. I da, dovršavajući ili gradeći sebe završimo u pogrešnoj pripremi.

Na muškarca, na krov, padaju kiše, tuče, snijeg, crijepove lomi vjetar, ali ga žena u temeljima podržava. Krov možemo popraviti, ali ženu iz temelja ne možemo iskopati.

Zoran je razmaknuo paravane u majčinoj sobi. Slaba je svjetlost sunca osvijetlila sobu u kojoj nije bilo trunke prašine da zapliva u zrakama. Toga nema u staračkim domovima, u staračkim sobama. Toga, čega u životu ima tako puno, prašine koja pleše na sunčevim zrakama. Džaba sve slike, i ćilimi, i paravani. 

Mnogo nas je koji više ne ličimo na sebe i tako mnogo puta želimo biti dodirnuti, ali da niko nije fizički prisutan, da niko ne vidi kako izgledamo, da niko ne vidi kako igramo drugu ulogu, iako smo i dalje to isti mi, samo nam nije do dodira. Nije nam do fizičkog dodira, jer bi u nama dlan koji nas dotiče mogao osjetiti grč mišića, navalu krvi, naboranu kožu. Dodirujemo, zato, ekran.

Sve rokove sam probila u svojoj glavi, a povampirene, fotošopirane glave s plakata ne poručuju, jer ne misle, niti da im je prošao rok, niti da je kasno za nove rokove. Jer oni žive u bezvremenu. Nisu prošla desetljeća, nije prošao ni rat ni poraće, ni ono prije rata nije prošlo, jer toka nema. Pakao, kažu, to je vječna zarobljenost u jednom nesretnom momentu.

Cijeli kvart, u kojem je pet banki, miriši na nešto što uskoro više nećemo imati, a samo možda pamtiti. Na stare toaletne vode, na mirisne doručke, onako, zdrave, s jajima i sušenim mesom, na kafu spremljenu uz drhtavicu i jutarnje jesenje žmarce. Na živote koji će nas jednog dana napustiti, kao i svi životi, ali koji će sa sobom odnijeti i vrijeme u kojem su cvjetali.

Ulazim u kuhinju i iz kredenca vadim tepsiju, zagorjelu po rubovima. Sasvim crnu po rubovima, po sredini žutu kao sunce, uzimam je i bacam u preusku kantu za otpatke. Gar nije dobra, gar je kancerogena. Gar i palež ubija viruse, bakterije, život.

Ponekad ćemo pogledati na sat, ali i to nam je sve manje potrebno. S rukama na leđima, pogledamo u nebo. Ako vidimo sunce, znamo i koliko je otprilike sati. Ako nemamo rok, i ako ne moramo znati je li ponedjeljak, utorak, srijeda. Januar, februar, mart. I sat i dan su nam važni dok taj rok ne prođe. Onda se opet obraćamo nebeskim tijelima.

Polako hodajmo između zgrada, obgrljenim zelenim baršunom visokih planina. Gledajmo ponekad u zelenilo čeznutljivo, kao za smirajem, kao da smiraj postoji. Udahnimo, ako možemo, pokoji miris ljeta koji lebdi iznad gajbi voća i povrća, iznad krošanja drveća, iznad hladnjaka sa sladoledom čija nas hladnoća probode u srce, a veselost boja u oči. I slatko, polagano neka se topi niz grlo sva tuga svakog ljeta.

Proći će stotine godina umjetnosti, dobre i loše, i decenije pornografije, hadcore i soft, proći će godine i godine voajerskih reality šouova, a mi nećemo prestati biti prestravljeni i skandalizirani golim tijelom. Golo je tijelo fizička iskrenost, kao što je goli, nelicemjerni, otvoreni um psihička, mentalna iskrenost.

Naš duboki i skriveni prezir prema bilo kojim oblicima vječnosti, ili simbolima vječnosti, odražava se u uništavanju spomenika. Spaljivanju zastava. Rušenju starih građevina. Kroz ratove, kroz incidente, kroz nemire, iznenada iz ljudi bukne mržnja prema onome što simbolizira vječnost, ma kakav taj simbol bio

Jer ljeto je, i sve je dozvoljeno. Ljeto je nešto kao Božić za nevjerne. Nepresušni izvor milosti za nepriznate grijehe. Ljeto vas voli. Pokušajte voljeti i vi.

Ljepše je bilo kad smo se manje sretali. Ljudi su govorili da „rade na sebi“ i da su se „potpuno promijenili“. Zbog straha za pad imuniteta, hranili smo se zdravo. I hrana nije bila skupa. Lijepo ugojeni, uzgajali smo imunitet za brojanje ratnih dana. Dana nekakvog rata u kojem se ne zna, zaista ne zna, ko napreduje, iako svi duboko znamo na čijoj nam je srce strani. Manjih. Potlačenih.

Maternica je organ (preskačem odmah na stvar, jer zaista, zar žena ima ijedan drugi organ koji je ideološki, vjerski i politički važan?) koji nije nikakav „sveti inkubator“, neka mi oproste sve kolege i kolegice koje su pisale, ili mislile drugačije. Ona. Maternica. Ona je javni prostor.

Ne postoji san koji će nas spasiti da ne budemo ranjeni, mi kojima je sudbina da živimo danas. Ne nasjedajte na propagandu.