Sjećam se, nacionalisti su mi, godinama poslije, kada sam prvi put uočio da su odnekud izgmizali, bili urnebesno smiješni. Bio mi je smiješan način na koji govore, kako se oblače, bilo mi je bizarno njihovo pozivanje na religiju, tradiciju, mitove, kvazihistorijske zablude... Nisam ih shvatao ozbiljno, sve njihove laži bile su prozirne, svi navodni argumenti očigledno krivotvoreni. Bilo ih je lako ismijavati...

I proći će možda veći dio mog života dok ne shvatim da stvari moramo da pustimo, kao papirnati brod niz nestašan potok, da ide. Neka se i prevrne, samo neka ide. U mom životu, međutim, voda je drugačija. Nije nestašni potok, već mirno jezero, na kojem brodići od papira i stare slike prosto – plutaju

Kako je moguće da je kolijevka civilizacije, mjesto gdje su zametnuti svi obrisi onoga što danas nazivamo zapadnom civilizacijom postalo mjesto konzervativnih političkih i svakih drugih strujanja, zašto se toliko opire promjenama i generalno se najsporije razvija?

Mislim da imamo manjak strastvenih čitalaca i višak dosadnih pisaca. Taj nesrazmjer je toliki da bi svaki pisac trebao da se stara o bar jednom čitaocu, da mu obezbjedi ugodan i dugovječan život, kako bi ga neko mogao čitati.

Ne valja se uplitati u opisivanje mentaliteta jer ne postoje na svijetu dva potpuno ista čovjeka, a kamoli cijeli narodi, ali tako nekako to ide. Ovo ipak nije priča o ljudima. Ne znam je li priča o još jednoj mojoj tlapnji, pokušaju da od svojih uspomena stvorim nešto sustavno i shvatim samog sebe, ali znam da je ovo priča o kamenu juga, nečemu naizgled surovom ali potencijalno lijepom, višestruko korisnom i dugovječnom, nečemu što bi ljude moglo sjetiti kako su mali, ne samo pod zvijezdama, nego i na ovom planetu.

Ne odlazi ljubav nigdje. Kao što je bila sveprisutna u našim tijelima, tako je sveprisutna i izvan nas. Ugrađuje se u naše svjetove, u naše nove ili stare živote, i vječno živi u našim naramcima. Na našim rukama. I njoj se uvijek obraćamo kao majci. Grlimo je, a ne znamo da li je grlimo. Grlimo li nju, sebe, ili nekog konkretnog koga smo voljeli, a izgubili u ovom svijetu.

"Iako Stonesi Atlanticu nikada nisu donijeli ni približno toliko novca kao Led Zeppelin, Ahmet ih je smatrao “najpoželjnijim bendom na muzičkoj sceni”, krunskim draguljem koji će bez svake sumnje potvrditi da je Atlantic najbolja diskografska kuća na svijetu". Uz dozvolu Buybooka, objavljujemo odlomak iz biografije "Posljednji sultan: život i vrijeme Ahmeta Erteguna" Roberta Greenfielda, koja opisuje život najuticajnijeg izdavača u istoriji popularne muzike, vlasnika Atlantic Recordsa.

Kada čujem da postoje ljudi koji priželjkuju rat, a među njima su često i oni koji su ga iskusili, pomislim, kako je moguće da priželjkuju nešto toliko nehumano, zar su sve zaboravili? A onda, kada bolje razmislim, shvatim da je to zbog toga što je takvima rat doba u kojem su doživjeli svoj životni vrhunac, ostvarenje najmračnijih ambicija. Oni ništa nisu zaboravili, samo žele ponovo proživjeti "lijepe uspomene".

Da nije promjene, ne bismo znali šta je vrijeme, odnosno ne bismo ga vidjeli. Smrt bi došla naglo, u trzaju, kao što se pije gorki pelinkovac iz malene bočice. 

Ljude koji prave vino oduvijek sam doživljavao kao vilenjake. Uvijek su više nasmijani od drugih, uvijek znaju kako se priroda ponaša. Ako neće ova, hoće naredna godina. I to su uvijek ljudi u pokretu. Vrzmaju se okolo, pričaju s ljudima, vode računa o tome koliko koga zaboli glava ujutro. Ipak, među njima ima posebnih ljudi...

Na primjer, ja sam naivan čovjek. Tako sam odgojen. Ne mogu vjerovati, unatoč godinama, da netko nekome želi zlo. Tako se i ponašam. Bez obzira što me to dovelo u nebrojene nevolje...

Prigodno je u ovo januarsko vrijeme, kada je puno pijanih glava i napaljenih budaletina, podsjetiti na rečenicu koju je Predrag Lucić zapisao još u aprilu 1991. godine, pred samo otvaranje pakla: "Bolje umrijeti od smijeha nego dati život za državu."

Cijele 2023. godine niko nam ništa lijepo nije obećao. Naprotiv, plašili su nas mogućim izbijanjem oružanih sukoba i prijetili nestankom države. Prognoza za 2024. godinu još je gora, najavljuje se produbljivanje krize. Ako se ta očekivanja iznevjere, imaćemo razlog za slavlje, nipošto za postnovogodišnju depresiju. 

Pisanje je najgrotesknija verzija volje za moći.

Ali, negdje moramo stati. Svi ćemo negdje, nekada, stati. Naseliti maglu, krošnje i ljude koji ostaju za nama. 

U izvjesnim godinama odjednom posvuda vidiš posijane uspomene, sjetiš se svih propuštenih šansi, svega što nisi uradio i onda se posklizneš u vlastitim mislima i pomisliš kako još uvijek ima vremena. Zatekneš se, tada, u apsurdnoj situaciji i opet nadiru pitanja poput – možda postoje valjani razlozi zašto sve to nisi radio?

Svijet se lako umara od tuđih tragedija. Jer, stižu praznici, radost prvog snijega... A možda i neki novi, uzbudljiviji rat.  

Spavala je. I najednom, probudila ju je buka satova. To neprekidno kucanje stotina satova od kojih su svi pokazivali različito vrijeme. U potpunom mraku.

Palestinski izvori saopštili su da je za sedam dana u Gazi ubijeno 1000 djece, a onda je UNICEF objavio da je tokom jedne sedmice ubijeno 700 djece, a 2450 ranjeno. Taj broj je do objavljivanja ovog teksta sigurno još veći, jer izraelsko granatiranje i dalje traje.