U Čitaonici Žurnal čitajte izvrsne pjesme Ivane Maksić...

Pojmovnik koji je pred vama sačinio sam iz velikog broja različitih intervjua i video predavanja, iz knjiga "Lov na veliku ribu", "Soba za snove", "Lynch o Lynchu", filma "David Lynch: The Art Life", mojih bilješki... Koristio sam isti metod uz pomoć kojega sam dešifrovao njegovu umjetnost - intuiciju. 

Moja posmatranja su davno završena, a u mojoj arhivi dovoljno je lica za cijeli moj život. I ono najvažnije u arhivi je slika u kojoj sam spoznala da svi mi nosimo na licu poneku crtu nekog dugog, koji nam je u određenom, makar kratkom trenutku nešto značio. Svi postojimo tako što nosimo dijelove onih koji su nas dotakli.

I svi liježu ranije večeras. Sutra treba ponovo obnoviti svijet, i ponovo, po ko zna koji put, upitati se šta jesti i od čega živjeti.

I onda, ako smo sretni, ide „treća životna dob“. U kojoj smo, ako imamo sreće, relativno zdravi i bistri. I tad, nećete vjerovati, baš tad imamo jedinu mogućnost da živimo vlastiti film. „Meni nije važno imam li vode, plina, i koliko je hrane u frižideru“, govori slučana prolaznica, penzionerka, koju je zaustavila novinarska ekipa, da je pita kako preživljava. „Meni je važno da imam kablovsku televiziju i puno kanala koje ću da gledam. Znači, djeca mi plate struju, ja platim kablovsku. I meni dobro.“ I bila sam tužna kad sam to čula

Pijanistica Marija Bajo za Žurnal piše o svojoj multimedijalnoj monodrami o kulturi sjećanja na rat u Bosni i Hercegovini.

To jedino dobro, njegovo srce, koje smo svi spominjali i koje je on tako pomno čuvao, umorilo se. Umorilo se od pravdanja sebi, od pravdanja svima. O pravdanja bogu u kojeg je vjerovao.

Poema objavljena u knjizi Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu: Pjesme iz Gaze (Buybook, Sarajevo, 2024). S engleskog prevela Ulvija Tanović, uredila Lamija Milišić.

Želim nam svima da se vratimo u svoje domove, namještene kako smo znali i umjeli, i shvatimo da je to jedini prostor u kojem smo zaista slobodni. 

Objavljujemo odlomak iz nove knjige Nenada Veličkovića KARAKAZANDŽILUK, Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici o djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine, koju je objavila Izdavačka kuća Dram radosti iz Travnika.

Toliko stvari skupljamo, pričala mi je kasnije. Toliko stvari čuvamo, da nas podsjeća. Govorila je o podsjećanju kao o dodiru. Kao da će ju dodirivati svi ljudi koje su te stvari dodirivali, odjeća koju su oblačili.

PUNK je do mene stigao kao "kusur" u jednoj od redovnih razmjena stripova sa drugovima iz zgrade. Ne znam kako je knjiga došla kod njih, vjerujem slučajno, jer još uvijek nismo došli u godine kada nas je muzika zanimala. Interesovanje nam se kretalo u rasponu od polufudbala preko štiglića do Zagora. Trebalo je da prođe još nekoliko godina prije nego što sam je uzeo s police i konačno počeo da čitam.

U kući, Nada je nervozno hodala po predsoblju i mislila kako mora da je mrtav, jer ovo joj nakon svega nije mogao uraditi. Nije. Najbolje je da je mrtav, mislila je. Rodbini stisnutoj u zadimljenoj dnevnoj sobi nije izlazila na oči.

I tako, dok nam je jedina dužnost strahovati, a jedino pravo - drhtati, sve oko nas lagano se pretvara u pustinju. Opsjenari koje godinama biramo ubijediće nas da ne vjerujemo svojim očima, da se u stvari radi o višku životnog prostora, da nam je tek sada ugodno i komotno.

Pred Novu godinu, pao je divni, suhi, krupni snijeg i cijelo je naselje vrištalo radosno i bijelo. Sva su djeca bila vani, cijeli je život bio vani. Vedad je gledao kroz prozor i srce mu je odjedanput jako počelo lupati.

Sviđalo se to nekome ili ne otišao je čovjek koji je sam po sebi bio epoha i personifikacija jednog podneblja i vremena.

Jučer je preminuo veliki bosanskohercegovački pjesnik Abdulah Sidran. Opraštamo se od njega čitajući pjesme... "I sve da mi bude – i lijepo i milo. Kako nikad nije bilo."

Na kraju koncerta, glas s matrice je odjavio: "Elvis has left the building", a Elvis se poklonio i otišao sa platoa. Dok smo apludirali, krio se iza frižidera za sladoled, brisao lice peškirom i popravljao frizuru velikom četkom za kosu. Čekali smo, nije bilo bisa. Vidio sam kako je s ruksakom na leđima, u šorcu i majici, prerušen u nekog sličnog nama, Kralj napustio rivu i otišao u mrak, među čemprese.

Svih dvadeset godina svako bi jutro njegova žena kratko rekapitulirala. Radila je to profesionalno, kao što je i plela. Dvadeset godina ljubavi, djece, firme jedne, firme druge, uvezivanja staža, penzije, svega tako ludog i nezaboravnog kao nagrade za četrdeset godina braka. Očito je njegovoj ženi postalo dosadno kad su djeca odrasla i otišla.