U Čitaonici Žurnal čitajte odlomak iz novog romana Nenada Stipanića "Život u topu kojeg nema" (Sandorf, Zagreb, 2025)

Iz Sarajevskih sveski prenosimo pismo koje je 1939. godine Zija Dizdarević poslao Miroslavu Krleži

Kutijica od školjki rekonstruira iščezlo vrijeme, grad/ gradove, jezik ondašnjeg Trogira, recepte i odjeću, međuljudske odnose i vrijednosti svijeta okrenuta budućnosti, pripovijedajući priču o zabranjenim ljubavima u kojoj se sreću Junak našeg doba i Gradić Peyton, mediteranska romansa i socijalistički zanos, progres i konzervativnost.

Miroslav Krleža nije bio samo pisac nego i univerzalni duh, univerzalni genije i dozvolio je da mu se u kasnijim djelima (Zastave pa i drama Aretej), ta univerzalnost malo previše umiješa u književnost, ali je u Gospodi Glembajevima, Hrvatskom bnogu Marsu, Povratku Filipa Latinovića ostvario nenadmašnu književnu umjenost.

Na današnji dan, 2001. godine, napustio nas je veliki bosanskohercegovački pisac Dario Džamonja. Tim povodom objavljujemo tekst koji je prije pet godina za Žurnal napisao Semezdin Mehmedinović

Sudbina Dječjeg doma i danas je nepoznata pošto nije nađeno niti jedno dijete iz te skupine koje bi moglo posvjedočiti što se dogodilo. Može se naslutiti samo ono najgore.

Objavljujemo odlomak iz knjige Even von Redecker, Sloboda ostanka (Bleibefreiheit), s njemačkoga preveo Stipe Ćurković (AGM, Zagreb, 2025.)

U Čitaonici Žurnal čitajte izvrsne pjesme Ivane Maksić...

Pojmovnik koji je pred vama sačinio sam iz velikog broja različitih intervjua i video predavanja, iz knjiga "Lov na veliku ribu", "Soba za snove", "Lynch o Lynchu", filma "David Lynch: The Art Life", mojih bilješki... Koristio sam isti metod uz pomoć kojega sam dešifrovao njegovu umjetnost - intuiciju. 

Moja posmatranja su davno završena, a u mojoj arhivi dovoljno je lica za cijeli moj život. I ono najvažnije u arhivi je slika u kojoj sam spoznala da svi mi nosimo na licu poneku crtu nekog dugog, koji nam je u određenom, makar kratkom trenutku nešto značio. Svi postojimo tako što nosimo dijelove onih koji su nas dotakli.

I svi liježu ranije večeras. Sutra treba ponovo obnoviti svijet, i ponovo, po ko zna koji put, upitati se šta jesti i od čega živjeti.

I onda, ako smo sretni, ide „treća životna dob“. U kojoj smo, ako imamo sreće, relativno zdravi i bistri. I tad, nećete vjerovati, baš tad imamo jedinu mogućnost da živimo vlastiti film. „Meni nije važno imam li vode, plina, i koliko je hrane u frižideru“, govori slučana prolaznica, penzionerka, koju je zaustavila novinarska ekipa, da je pita kako preživljava. „Meni je važno da imam kablovsku televiziju i puno kanala koje ću da gledam. Znači, djeca mi plate struju, ja platim kablovsku. I meni dobro.“ I bila sam tužna kad sam to čula

Pijanistica Marija Bajo za Žurnal piše o svojoj multimedijalnoj monodrami o kulturi sjećanja na rat u Bosni i Hercegovini.

To jedino dobro, njegovo srce, koje smo svi spominjali i koje je on tako pomno čuvao, umorilo se. Umorilo se od pravdanja sebi, od pravdanja svima. O pravdanja bogu u kojeg je vjerovao.

Poema objavljena u knjizi Stvari koje mi možda nađete skrivene u uhu: Pjesme iz Gaze (Buybook, Sarajevo, 2024). S engleskog prevela Ulvija Tanović, uredila Lamija Milišić.

Želim nam svima da se vratimo u svoje domove, namještene kako smo znali i umjeli, i shvatimo da je to jedini prostor u kojem smo zaista slobodni. 

Objavljujemo odlomak iz nove knjige Nenada Veličkovića KARAKAZANDŽILUK, Srpski nacionalizam u akademskoj književnoj kritici o djelima pisaca iz Bosne i Hercegovine, koju je objavila Izdavačka kuća Dram radosti iz Travnika.

Toliko stvari skupljamo, pričala mi je kasnije. Toliko stvari čuvamo, da nas podsjeća. Govorila je o podsjećanju kao o dodiru. Kao da će ju dodirivati svi ljudi koje su te stvari dodirivali, odjeća koju su oblačili.

PUNK je do mene stigao kao "kusur" u jednoj od redovnih razmjena stripova sa drugovima iz zgrade. Ne znam kako je knjiga došla kod njih, vjerujem slučajno, jer još uvijek nismo došli u godine kada nas je muzika zanimala. Interesovanje nam se kretalo u rasponu od polufudbala preko štiglića do Zagora. Trebalo je da prođe još nekoliko godina prije nego što sam je uzeo s police i konačno počeo da čitam.