Za Milorada Dodika čerga nije zajednica, nije ni dio tradicije, ponajmanje simbol slobode. Čerga je samo uvreda. Na ovu rasističku izjavu niko nije reagovao.

Slobodan i Tuta su igrali šah. Goran Adolf i Naser kibicovali, te zajebantski komentirali. U Haagu je bio kišovit dan, i rođendan Alagićev... Skupili smo lovu, pa je Štela iz kantine donio soka i kekse.

Jer ljeto je, i sve je dozvoljeno. Ljeto je nešto kao Božić za nevjerne. Nepresušni izvor milosti za nepriznate grijehe. Ljeto vas voli. Pokušajte voljeti i vi.

Na neki način, njegova karijera i njegov život su metafora ovih prostora. Tko zna koliko je Baka mogao u karijeri da nije bio belajbeg? Tko zna koliko smo i što smo sve mi mogli postići da nije bilo što je bilo. On je, dakle, metafora za naš omiljeni hobi, šbb kbb (što bi bilo kad bi bilo) povijest. Nikad ostvareni potencijali, nikad dosegnute visine

Isluženi ratni zločinac. Vratio se. U rodno selo. Tik-tak, tik-tak.

Edin Ramulić, na žalost, vrlo dobro zna kako je uistinu biti u ratu. Zbog toga ga jednom zauvijek želi završiti. Za takvo što je potrebno ne dopustiti da tvoju osobnu i žrtvu tvojih sugrađana bilo tko koristi kako bi sebi prigrabio predizborne marketinške minute.

Ne boj se, vele, ne boj se, kao rabin Nachman što je rekao – “cijeli svijet je uzak most, a najvažnije je da se ne bojite.”

Analitičari nas uvjeravaju da ako glasamo za ove onda će biti dobro, jer će sve ostati isto, dakle nikakvo, ali ipak sadržajnije nego što je nesretnicima u Mariupolju, recimo.

Ljepše je bilo kad smo se manje sretali. Ljudi su govorili da „rade na sebi“ i da su se „potpuno promijenili“. Zbog straha za pad imuniteta, hranili smo se zdravo. I hrana nije bila skupa. Lijepo ugojeni, uzgajali smo imunitet za brojanje ratnih dana. Dana nekakvog rata u kojem se ne zna, zaista ne zna, ko napreduje, iako svi duboko znamo na čijoj nam je srce strani. Manjih. Potlačenih.

Možda bi najpoštenije bilo da se za glasove bore šaketanjem pred TV kamerama jer i ono što govorom poručuju ne možemo nego imenovati – verbalnim šaketanjem.

Ratnik je protekloga “rata u nas”, zaboravljen, odbačen, rastavljen, ali taj korak koji sve dalji mu je, kao iz strahova pogrbljene balerine, sve nepotrebniji je u svojem udaljavanju.

Gledajući film The Salton Sea (2002)

Željko Komšić je, nikad dosta ponavljanja, ništa do jedan od generatora političkog nasilja u BiH, čovjek koji ponavlja greške a zna vrlo dobro da će rezultat biti samo buka i nered

Vučićeva odluka o vraćanju obaveznog vojnog roka koji je ukinut 1. januara 2011. godine samo je dosledno nastavljanje jedne duge i pogubne tradicije. Od radikala koji je političku karijeru napravio na brdu leševa ništa se drugo i ne može očekivati. Svega ovoga ne bi bilo da je čitao neke bolje knjige i slušao malo bolju muziku.

U Čitaonici Žurnal predstavljamo poeziju Selme Asotić...

Zahiragić možda izgleda neozbiljno, ali namjere njega i njegovih sljedbenika su izuzetno ozbiljne – blaćenje, degradacija, zastrašivanje, disciplinovanje - usmjerene na sve neistomišljenike, do konačne transformacije društva.

Dobro kao društvena potreba, i kazalište koje nije kulinarsko, koje bi da operira glađu, ali je pravljeno kao prevratničko, kao ono koje može čitav grad dići na noge.

Maternica je organ (preskačem odmah na stvar, jer zaista, zar žena ima ijedan drugi organ koji je ideološki, vjerski i politički važan?) koji nije nikakav „sveti inkubator“, neka mi oproste sve kolege i kolegice koje su pisale, ili mislile drugačije. Ona. Maternica. Ona je javni prostor.

Nekada smo bili sanjari. Maštali o velikim ljubavima koje će čovječanstvo zapamtiti, o putovanjima na kojima će se naši životi i naše vrijeme susresti u prostoru sa životima sanjara koji su nam prethodili.