Kapitalizmu, kao što znaju svi malobrojni čitaoci “Melanholije ljevice”, želim da krepa. Želim mu da krepa sporo i bolno. Želim mu da, kao ranjena zvijer, urliče u najvećim mukama.

To što je Tito učinio nezamislivo je za današnje lidere postjugoslovenskih država. Prvo, najviše što oni mogu dobaciti u vašingtonskoj hijerarhiji je susret sa državnim sekretarom i, iznimno, potpredsjednikom. Nikoga od njih, pa da vladaju još 100 godina, neće sa najvišim državnim počastima primiti američki predsjednik

Odsad će izbjeglicama Zapadni Balkan biti najzapadnije što će vidjeti. Niti oni hoće na Balkan, niti Balkan hoće njih, ali to je posve irelevantno, jer Evropa ih želi na Balkanu

Ključni i, pravo govoreći jedini tekst crnogorske ljevice u 21. vijeku napisao je Amfilohije. Je li Amfilohijeva aproprijacija lijeve ideologije incident ili najava nove strategije djelovanja organizacije kojom on komanduje, ubrzo ćemo znati

Demokratija i kapitalizam kod nas su započeli guslarskim sijelima u Zetri i umilnim zvucima obernarodnjaka “SDA, demokratija, SDA, ljudska prava sva”. Kako je počelo, tako će i završiti

Danas je dan pobjede nad fašizmom. Šta se pod tim misli, u našim državicama nije jasno. Jer fašizam je, fudbalskom terminologijom (tako sličnoj onoj ratnoj) ovdje izgubio na terenu, ali mu je pobjeda – i titula – dodijeljena naknadno, za zelenim stolom. Poraženi je rehabilitovan i okrunjen, pobjednik je osramoćen i detronizovan

Andrej Nikolaidis podsjeća balkanske lidere: Kao buduće članice Evropske unije, a Crna Gora i kao članica Sjevernoatlanstkog saveza, naše su države u obavezi da stanu u zaštitu demokratije – ne samo u zemljama kakve su Avganistan i Libija, nego prije svega tamo gdje je ona danas najdramatičnije ugrožena: u Ujedinjenom Kraljevstvu

Đukanović je sve ono što bi Dodik želio biti: uspješan separatista, otac države čiji je evo-skoro-doživotni vladar. A nije ni bez para. Ali jedno je željeti, drugo umjeti. Dodik nije razumio najvažniju stvar. Dugovječne vladavine ovdje nema bez podrške Zapada. A Zapad toleriše dugovječne prozapadne lidere, ne i one proruske

Prosječan Sarajlija ima sva znanja o preživljavanju nakon kataklizme koja, recimo, Bill Gatesu ikad mogu zatrebati. Gates i ekipa prave bunkere za dan poslije nuklearnog napada. Dobro, na Sarajevo nije pala atomska. Ali postoji škola mišljenja koja kaže da je bolje jedna atomska, nego svaki dan, tokom četiri godine, po 329 granata prosječno

Gradsko vijeće Sarajeva za dodjelu priznanja uspjelo je nemoguće: da je pristojnog čovjeka, nakon epizode sa Pamukom, u kojoj se snishodljivost takmičila sa bestidnošću, a obje ih sustigla glupost, sramota postati počasni građanin Sarajeva

Siromaštvo je tvoj pravi zavičaj, tvoja istinska domovina. U njoj će život provesti i tvoje dijete. Jer kad se kralo, tvoji nisu htjeli. Nisi ni ti. Jer imaš moral. Oni drugi imaju para

Moguć je siguran seks, sigurne droge, sigurni izbori, siguran skok iz aviona ili „sa ivice svemira“. Ali sigurno slobodno mišljenje – e, to nije moguće

Oni koje je turska vojska napala su, rekosmo, takođe muslimani, ali oni nemaju ambasadu u Sarajevu i njihovom lideru Alija Izetbegović nije u amanet ostavio Bosnu. Reklo bi se da su u pitanju manje vrijedni, nekako pogrešni muslimani

Zato što su vam neki tetovirani ljudi u maskirnim uniformama, naoružani dugim cijevima, pobili familiju i zapalili kuću nije razlog da do kraja života poprijeko gledate sve tetovirane ljude u maskirnim uniformama sa dugim cijevima, naročito kada dolaze iz zemlje iz koje su stigli i oni koji su vam okrastili porodično stablo, naročito kada nose iste zastave i pjevaju iste pjesme kao oni

On je coca-cola zla: jednako crn, jednako lightproof, jednako neodoljiv za one kojima je krv najslađa. I jednako otrovan

Svijet se ne može mijenjati – ni na gore, kamoli na bolje. Da je bolji svijet moguć, do sad bi ga neko već stvorio. Imalo se kad. Intelektualce, inovatore, političare i sve ostale prodavače nade koji nude lijek za bolji svijet i bolju budućnost trebalo bi umakati u katran pa u perje – kao što su na Divljem zapadu činili sa šarlatanima koji su prodavali lažne ljekovite napitke

Zašto zakone, umjesto Skupštine, ne bi donosila advokatska kancelarija koja pobijedi na tenderu? Zašto neki privatni think tank ne bi preuzeo Ustavni sud, a ostale sudove među sobom rasporedile advokatske firme, što domaće, što strane? Zašto posao Vlade ne bi preuzeo privatni kapital: policiju i vojsku - zaštitarske tvrtke, finansije - banke i brokeri, poljoprivredu – uvoznici hrane, urbanizam – graditeljske firme...

Hotelu “Jadran” glave nije došla tranzicija. Dakako, bi - da je tranziciju dočekao. Ali “Jadran” nije preživio zemljotres iz 1979. Tranzicija je, danas znamo, razornija od svakog zemljotresa, Emir Imamović dao je najprecizniju definiciju tranzicije: proces pretvaranje nečega u ništa. A čak i nakon japanskih zemljotresa praćenih cunamijem ostane – nešto Na mjestu gdje je stajao hotel koji je primio Tita, tamo gdje je trebao nići hotel u kojem će spavati ljudi sa jahtama, tamo gdje neko parking naplaćuje mrcinama kakav sam ja, kojima je lakše dati dva eura nego razmijeniti dvije riječi sa drugim ljudima, stoji ovo:

Sloboda je opijum za narod. Majstori su našli način kako da primjenom slobode proizvedu generacije nekompetentnih, generacije retardiranih – generacije robova