Iz dossiera Divljeg detektiva (13): Performans postajanja čovjekom 

DANIEL BORZUTZKY (1974) američki je pjesnik, prevoditelj i sveučilišni profesor (University of Chicago, IL) čileanskih korijena. Za zbirku The Performance of Becoming Human (Performans postajanja čovjekom, 2016) nagrađen je prestižnom nagradom National Book Award. Ciničan ako ne i krajnje sarkastičan prema američkom establishmentu, naročito onom republikanskog predznaka, Borzutzky u svojoj lirici bespoštedno i bez presedana ironizira centre moći i na jezično inventivan, polidiskurzivan i prije svega duhovit način svjedočeći o traumatičnom, konfuznom i distopičnom posthladnoratovskom vremenu u kojemu živimo. Trajna meta njegovog angažiranog i britkog pera su također sveamerički i globalni mehanizmi političke i ekonomske kontrole, sistematska i neokolonijalistička dehumanizacija naše prošlosti i sadašnjosti kao i posvemašnja moralna i etička erozija našeg “orveliziranog” svijeta, gdje nova receptura neoliberalističke realnosti Zapada postaje utjelovljena u formuli – socijalizam za bogate, a mjere štednje za siromašne. Moglo bi se možda i bez velikog pretjerivanja ustvrditi da Borzutsky djeluje poput nekovrsne poetske inačice filozofa Michaela Foucaulta u 21. stoljeću, budući da svojim tekstovima gotovo opsesivno raskrinkava socijalnu alijenaciju kao i funkcioniranje diskursa moći u suvremenom (post)kapitalističkom (ili riječima ekonomista Yanisa Varoufakisa digitalno-feudalnom) polit-ekonomskom sustavu, ali to čini na vrlo originalan, usto i razorno duhovit način, gotovo u maniri kakvog politički ne baš korektnog stand upkomičara. Daniel Borzutzky se također na trenutke doima upravo poput Billa Burra[1] suvremene američke poezije. Kao prevoditelj Borzutzky se iskazao prevođenjem velikog čileanskog angažiranog pjesnika Raúla Zurite.

Poezija: Napisano nakon masakra u godini 2018., Performans postajanja čovjekom, U žamoru trulog trupla ekonomije, Knjiga interferirajućih tijela, Ekstaza kapitulacije.     

 

IZBOR IZ POEZIJE

 

Performans postajanja čovjekom

 

Uz autocestu tisuće izbjeglica izlaze iz školskih autobusa na sunce za koje se tek može reći da – „prži“.

 

Rabin pokazuje na liniju koju izbjeglice prekoračuju i kaže: „Tu počinje naša zemlja!“

 

To me podsjeća na Strica Antonija. Umro bi da mu izmučeno tijelo nisu mijenjali za minerale iz druge države.

 

To sam izmislio.

 

Ovo je priča o oblicima diplomatske zaštite.

 

Izbjeglice su zatim proslijeđeni kroz Austriju i Njemačku, možda i Švicarsku.

 

Ponekad bi ih europski vojnici pronašli u nekom usranom selu u nekoj govnjivoj zemlji i sproveli do veleposlanstva gdje su promptno okupani, vakcinirani, isljeđivani itd.

 

Njihova tijela su razmijenjena s državom A u zamjenu za neke dragocjene prirodne resurse potrebne državi B.

 

Samo su jednom krpom zapušili usta, kaže rabin dok stavlja djecu na počinak. Vojnici su se smjenjivali gurajući naizmjenice tu prljavu gvalju jednom pa drugom zarobljeniku u usta. Majka i sin lizali su jedno drugom sline s prljave krpe što obišla je tko zna koliko usta.

 

Voliš pisati o ovome, zar ne?

 

Moji transkripti se plaćaju po broju riječi. Samo još jedno pitanje o začepljivanju usta.

 

Zanimalo ga je koje je boje bila krpa, od čega je napravljena i koliko ih je usta lizalo. Na stotine, tisuće, desetine tisuća?

 

Koristili su kajiševe da ih vežu oko pasa za mali kavez gdje su bili zatočeni.

 

Sve me to podsjeća na priču o majmunu kojeg je grupa europskih vojnika podučavala kako da postane čovjekom tako što su ga učili da pljuje i podriguje.

 

Sve je uvijek u nekoj vezi s performansom postajanja čovjekom.

 

Promatrajući svježe obrađenog izbjeglicu, rabin je rekao: „Vidio sam već negdje te traperice!“

 

U takvim situacijama on misli: Sad bih mogao kazati skoro pa bilo što.

 

Na kraju krajeva, ovo je priča za laku noć za kraj svijeta.  

 

Hodam pod zemljom i ne spavam pokušavajući prijeći granicu između jednog bolesnog svijeta i drugog.

 

Ali gdje je svjetlo i zašto ne prolazi kroz tvoje krvave prste?

 

Držiš pred mojim očima te svoje krvave prste iz kojih izbija svjetlo, samo ga ne mogu vidjeti.

 

Kažeš: Postoje cijele zemlje u mojim krvavim prstima. Mene zanimaju granice.

 

Ili: Zanimaju me plinske komore u tvojim malim sklopivim prstima.

 

Prinosiš ih mojem licu i vidim kako ti se šake otvaraju i unutra nazirem debeli zid, nebo i ocean i začas protutnji deset godina, a još uvijek je noć i ja padam i tvoji krvavi dlanovi su puni poleglih tijela.

 

Dobro se zamisli nad tim problemom, zatim digni ruke od svega i kad se najmanje nadaš u glavi će ti se izroditi veliko rješenje.

 

Polomljena tijela stoje pored rijeke i čekaju da radijacija počne pomalo isijavati iz kuća pravo u njihovu kožu.

 

Stoje pod velikim reklamnim panoima i snifaju boju znajući da su oči što ih motre u posjedu njihovih tijela.

 

Velikodušnija interpretacija mogla bi glasiti tijela su im podijeljena između zemlje, banke i države.

 

Rečenice se ruše jedna za drugom, kao i tijela u tvojim krvavim rukama i ti me vežeš i moliš se da me obuzme san pričajući mi o raznesenim autobusnim postajama gdje izbjeglice čekaju na autobuse da ih odvezu do šoping mola gdje nas sada drže dok izvan naših tijela jedan čovjek komentira perspektivu i omjer i svjetlo i to svjetlo je opet u tvojim krvavim prstima.

 

Sve što vidim je more u koje padaju moji otac i mati.

 

Zar opet? To je otprilike najdosadniji prizor ikad.

 

Voda se smrzla i mi spavamo na kamenju, gledajući krave na klisuri i ti mi kažeš da bi mogle pasti i raspasti se tako da iz njih poispadaju ovce i ljudi i države i to će biti početak priče za laku noć koju ćeš mi ispričati ove uistinu posljednje večeri na zemlji.

 

Priđi bliže – očima mi govoriš.

 

Trljaj svoj krvavi obraz o moj. Umiremo od tolikih silnih priča. Fali nam poneki kliker u glavi od svih tih pripovijesti o spaljenim kućama, nestaloj djeci, preklanim životinjama. Tko će opet ispovezati te priče i tko će vratiti tijela u prvobitno stanje? Radim na tome, ali najprije moram zabiti sječivo i odrezati jednu malu šnitu? Priče su tu ali nedostaje dovitljivosti. Treba nam nešto lakše da nas dovede do kraja ove priče. Jesi čuo onu o tipu koji je kupio komade citirajući usmena svjedočanstva nepismenih seljana koji su gledali kako im braću i sestre odvode na klanje?

 

Ili:

 

Andalé andalé arriba arriba dobrodošli u Tijuanu – ne možeš više jesti pečenu iguanu!

 

Jesi li već upoznao rođaka Brzog Gonzalesa?

 

Zovu ga „Sporobodni“ Rodrigues.

 

En español se llama Lento Rodrigues.

 

Malo je pijan jebeni miš.

 

Njegov predator, lijeni mačor što se prži na suncu misli da će biti ukusniji s čili papričicama, ali ima nešto što sam ti zaboravio reći. „Sporobodni“ uvijek napuni pušku i sad će ti njome raznijeti tu zblenutu mačju njušku.

 

Bila je 1987. i moji su me prijatelji iz nižih razreda srednje škole prikovali za pod i gnječili mi banane na licu pjevajući: Nije zabavno biti ilegalni vanzemaljac!

 

Znaš da možeš umrijeti od tolikih priča.

 

Pudasti mačor čuva AJAX-ovu tvornicu sira tamo odmah iza ograde, točno tu preko granice.

 

Prljavi meksikanski miš mjerka gringov sir.

 

Oni baš namirišu gringov sir.

 

Tvoj gringo sir tako dobro vonja.

 

Trebaju Brzog Gonzalesa da im dobavi malo tog zrelog, svježeg, smrdljivog gringo sira.

 

Poznaješ li Brzog Gonzalesa pita jedan od prljavih meksičkih miševa.

 

Znam ga, Brzi Gonzales mi je frend od sestre (mišji smijeh). Brzi Gonzales je svačijoj sestri frend.

 

Ha ha ha ti mali jebeni šuljavi miševi što prelaze granicu misle da im je neka fora to što se uvlače u našu kulturu da bi krali naš sir ali nema veze je li riječ o tebi ili o meni (šlagvort ritam i bluz) mi šetamo uz žicu u kojoj je struja ljubavi jer upravo ćutim dašak južnokalifornijske transnacionalne ljubavne romanse na vidiku.

 

Osjećam se kao Daniel iz Karate Kida jer sam i ja jednom imao to južnokalifornijsko iskustvo nesvjestan da upijam drevne japanske tajne tijekom pilacije i depilacije.

 

I s tobom sam g. Miyagi u Resedi.

 

S tobom sam g. Miyagi na All Valley karate turniru!

 

I s tobom sam g. Miyagi u Okinawi gdje si u Karate Kidu II išao da se sretneš sa svojom bivšom odavno izgubljenom djevojkom, da bi otkrio da se nije udala iz interesa, dok je još bila tinejdžerka, za tvog najžešćeg rivala u Okinawi.

 

I s tobom sam g. Miyagi u Tijuani gdje je ubistveno i dijarejično i uvijek malo perverzno.

 

Ali sad ozbiljno, prijatelji:

 

Što stvarno mislite o ovom mraku što nas okružuje?

 

Prošle su noći isjekli dvadesetak tijela, a danas moram pokupiti robu s kemijskog.

 

Ujutro moram ocijeniti studente u sklopu administrativne inicijative u svrhu osiguravanja nacionalne budućnosti pružajući stupnjevani uvid u ekonomsku vrijednost alijenirane, urbane mladeži.

 

Dakle, hasta luego, zasada compadres i ne brinite se toliko oko te kante pune govnjivog žamora, koja stoji za sjedinjenoameričku noć.

 

Što kaže? Što kaže? Što bi ti želio da kaže?

 

 

 

Seksualno znanje

 

 

Claire nikad nije sumnjala u to da je njen suprug Phil voli. Ali tijekom velikog dijela njihovog bračnog života on nije bio zainteresiran za seks više od dvaput mjesečno. Kad smo ga pritisli da to malo pojasni Phil je priznao da je bio opsesivni masturbator, te da je to vjerojatno razlog za njegov nedostatak želje.   Znači, pomislila je Claire, masturbacija je izlaz iz ove situacije.

 

Kao većina žena u tu je svrhu koristila uretru. Brojne je trikove probala, ali je nijedan nije zadovoljavao, premda su joj ponovno probudili interes za muža. Možda je problem u tom unutarnjem porno filmu koji stalno vrtimo u glavama, rekao je Phil, ali žena koja se bez ustručavanja dodiruje je naprosto seksi.

 

Jedna od najvećih pritužbi koje iznose parovi je ta da žive kao zombiji; to je stanje trajnog mučenja i neko se olakšanje mora iznaći jer će nakraju završiti u ludari zbog samozlostavljanja. U mnogim slučajevima olakšanje se može postići samo kontinuiranim i žestokim bičevanjem. Uzrok ove vrste seksualne perverzije često se nalazi u bolnim iskustvima iz ranog

 

Djetinjstva. Ali riječima Louisa Redmonda[2], „ukaljane“ Male djevojčice mogu se vratiti u prvobitno stanje namakanjem u otopini sapuna i vode. Čini se da im baš godi taj tretman iz kojeg u pravilu izlaze kao gantz nove. U tom smislu su drugačije od Malih dječaka koji nisu upotpunosti perivi i kojima se prilikom uranjanja u vodu usukava samopouzdanje. Svaka Mala djevojčica trebala bi se naučiti razumijevanju dječakove potrebe za

 

Zaštitnim vanjskim slojem skrame. Uprotivnom bi kasnije u životu mogle počiniti greške poput spaljivanja suprugovog bade-mantila koji tek što se „razradio“. Ni vjetrenjače Bogova niti apotekarski tučak i zdjelica ne mogu dokraja smrviti recepturu koja za cilj ima pripomoć pri ljubavnom činu. Dobra vijest je, prema doktorici znanosti Carol Rinkleib Ellison, ta da se seks može poboljšati. Ako želite bolji i češći seks ključ bi paradoksalno mogao biti u

 

Smanjivanju očekivanja, svakodnevnom dodirivanju supruga, držanju za ruke, maženju za vrijeme dnevnih vijesti, ostavljanju psa u drugoj sobi, iskopčavanju telefona, zaključavanju vrata spavaće sobe, guranju jezika u njegova usta i gnječenju guzova. Muškarci ionako nemaju previše testosterona i ljudi kod kuće imaju svega nekoliko zajedničkih sati na raspolaganju tako da se seks ponekad čini samo kao još jedan posao koji valja obaviti. Seksualni život može biti Raj i Pakao – potrudimo se oko potonjeg.     

 

 

Jesu li nudisti munjeni

 

po Eltonu R. Shawu, Are Nudists Nuts, Sex: Sane Sex Standards, lipanj 1935.

 

 

Kralj Šaul je bio munjen. Svukao se i

pred Samuelom počeo propovijed. Isus je također vjerojatno bio munjen.  

Učenici su mu bili munjeni. Ribarili su često goli.

Nisu vidjeli ništa neprilično u razgolićavanju budući da je u nekim zvanjima

golotinja bila uobičajena stvar.

 

Izaja je bio munjen. Gospod je naložio Izaji da bude nudist i tri godine

je bio golać. Gospod je zapovjedio Izaji da skine vrećastu ponjavu s udova,

kao i cipele sa stopala, pa je prorok tri godine hodao gol i bos. Stoga je prorokov trogodišnji goli i bosonogi put bio predskazanje sramotnog egipatskog i etiopskog sužanjstva.

 

Rani kršćani su bili munjeni. Povjesničari rane crkve svjedoče

o ceremonijama pod vedrim nebom prilikom kojih su kandidati obredima

krštenja pristupali goli. Također, gola tijela ranih kršćana bivala su nauljena

tijekom ceremonija pročišćenja. Mnogi vrhunski duhovni velikodostojnici

našeg vremena također su munjeni. Neprikosnoveni pionir njemačkog nudizma

bio je luteranski pastor. Nudisti nisu munjeni. Munjeni su ljudi koji robuju

 

Praznovjerjima o opscenosti ljudskog tijela.

Prema jednoj munjenoj osobi, pripadnici plemena kod kojeg je uobičajen nudizam, prilikom

izlaganja odijevanju pokazali su veliku zbunjenost kao neki Europljanin prisiljen

na javno svlačenje. Jedan druga munjena osoba dodala je da ništa ne bi tako

učinkovito suzbilo stvaranje pivskih trbuščića i drugih stečenih deformiteta kao nudizam.

 

Koja je uopće svrha odjeće? Odjeća ljude čini gorima. Sudac B. Linsey željno iščekuje dan kad ćemo biti u mogućnosti bez imalo stida svući i posljednju krpicu s naših tijela bilo gdje i bilo kad.

 

Ljudsko tijelo u akciji, kao naprimjer pri gracioznom plesu, ili pri atletskoj tjelovježbi, podastire gledatelju elemente estetskog uživanja.

Nudisti su munjeni. Odvedimo ih naprimjer u Afriku, pa neka trče uokolo goli s majmunima i babunima. Što uopće znači biti munjen? To da ti fali daska u glavi, ili ti je isprekidana linija rauzumijevanja. Ako ti u kupoli uma nisu svi doma, tada ti ni glava nije glava, već

tvrd orah.

 

 

 

Ronald Reagan u Berlinu

 

 

 

Dragi g. Gorbačov, ako se opet zateknemo

negdje zajedno, ne pljeskajte me više po golim guzovima.

 

Jer pljeskanje po stražnjici čini da mi se krv

gomila u tom dijelu tijela, kao i u obližnjim

 

genitalnim sektorima. Abnormalni dotok

krvi u dotično područje stimulira moje tkivo i živce

 

i dovodi do posebne reakcije. Dakle, g. Gorbačov

kad dođe do stimulacije mojeg seksualnog impulsa

 

ja tu senzaciju dovodim u vezu sa pljeskanjem

i bičevanjem te često nalazim neophodnim

 

da prije samog seksualnog čina

iskusim dobre batine.

 

Prošle noći sam, g. Gorbačov, sanjao

da sam pastuh koji luči muške ali i ženske

 

seksualne hormone. Nancy se pretvorila u psa

mužjaka koji se trudio da skrbi za štenad. A vi,

 

1. Gorbačov bili ste kastrirani kopun

koji se prestao glasati, ali je uzgojio picansku krijestu

 

i pokušavao snubiti druge kvočke. Kasnije smo, g. Gorbačov

vodili inteligentan razgovor s patkama, guskama,

 

štencima, kunićima, mačkama i vjevericama.

Također smo uspostavili dobar odnos sa suzdržanim

 

vrstama puput puževa, crvi, buba i krastača. Liberalizacija,

1. Gorbačov, svodi se na našu sposobnost razumijevanja

 

jezika tih životinjica. Dajte, srušite taj Zid, g. Gorbačov.

Hvala Vam i Bog vas sve blagoslovio.   

 

Ekstaza kapitulacije

 

 

1.  

 

Jedan od razloga da se jede je taj da se ne govori, kazao

je čovjek ustiju punih hrane. Kad mi je rekla da je moja

 

tišina gora od njene tišine, složio sam se, premda

nije bila u pravu. Glupo je i plitko natezati se

 

oko stvari, rekao je, ali ponekad zna biti zabavno.

Izgledaš kao tunel, kazala je, i poljubila moje usne. Ono

 

što mi se najmanje sviđa kod riječi je njihova sposobnost

zazivanja sve većeg broja drugih riječi, rekla je, razbucavši

 

mi pjesmu. Prema New York Timesu, dječaci

tinejdžeri gay orijentacije skloni su monogamiji

 

dok heteroseksualni dečki preferiraju “frendove

s benefitima”. Moj psihijatar mi je rekao da je

 

okej lagati o važnim dionicama vlastitog

života. Što je rezultiralo mojim zaljubljivanjem

 

u nju. Prestao sam je viđati kao pacijenticu, ali kad smo

počeli dejtati iskre više nisu frcale. Ako je, kako piše Cioran,

 

postojanje plagijat, što je onda smrt?

Cijele sam noći izgubljen lutao šumom

 

tek da bih otkrio da je riječ o ulicama koje dobro znam.

U Orestiji Apolon tvrdi da je pravi roditelj

 

“onaj koji je gore”. Jer su Furije propustile

zapitati što se događa kada je žena “gore”,

 

izgubili su slučaj. U evaluaciji predavača

jedna studentica je napisala: “Daniel bi bio bolji nastavnik,

 

da nije takav šupak!” On nije takav šupak,

htio sam joj reći, premda su njeni komentari

 

trebali ostati anonimni, ali nisam smio priznati

da sam je prepoznao zahvaljujući rukopisu.

 

Na prvom spoju, kad je stigao račun, naoko nevješto

sam otšetao do WC-a. Pomislila je da sam

 

joj pokušao uvaliti račun ali kad je shvatila

da ne znam ništa o nepisanim pravilima dejtanja

 

moj postupak je našla šarmantnim. Lijepo smo se poljubili

za laku noć, ali poslije sam bio tako frustriran

 

da sam sâm otišao u bar, naručio viski i nakon godina

i godina popušio svoju prvu cigaretu.

 

 

II.

 

 

Cijeloga sam života htio govoriti istinu, premda sam znao da je sve najobičnija laž. Na kraju krajeva sve što je važno je onaj istiniti dio laži.

                                                Thomas Bernhard, Prikupljanje dokaza  

 

 

Prije nego što sam uživo upoznao Lisu, kaže Jerry,

korisnik on line servisa za upoznavanje, zaista sam

uživao u njenoj dovitljivosti i flertovanju

putem emaila. Ali na prvom dejtu bila je ukočena

kao daska. Nije mi bila privlačna, ali sam svejedno

spavao s njom, čisto za slučaj da mi se možda svidi.

I svidjelo mi se. Toliko mi se svidjelo, da ćemo se,

evo, vjenčati.

 

Volim te – rekla je – cmoknuvši glavu svog djeteta.

 

Volim te zbog svih tih tvojih rupa, kazala je,

ne samo onih na tvojim cipelama i čarapama,

već i onih u tvojoj ličnosti.

 

Kad je upitala da li mi je nelagodno,  

odgovorio sam da nije.

A zapravo mi je zaista bilo nelagodno.

Ono što sam propustio reći bilo je da ja

uživam u osjećaju nelagode.

 

Dva stara prijatelja našli su se u caféu

da bi pričali o zajedničkim fondovima i burzovnim opcijama. Tako

počinje priča koja završava tako da jedna osoba

drugoj prereže grkljan, samo da bi joj napunila

usta ljubavnim pjesmama iz Patnji mladog Werthera.

 

Život je prekratak da bi čovjek bio autentičan,

rekao je gledajući u dubinu njenih smeđih očiju.

I to je bilo nešto najautentičnije što je taj dan

izustio.

 

 

 

 

 

 

Neka svjetlo sja iz mraka

 

 

 

Živim u tijelu koje nema dovoljno svjetla u sebi

 

Godinama nisam znao da trebam više svjetlosti

 

Jednog jutra na izdisaju hodao sam tako svojim gradom kad mi je pristupilo jedno tijelo u raspadu i zapitalo kako to da mi fali svjetla

 

To strvina od tijela bila mi je poznata

 

Sve što je od njega preostalo bili su zubi, komadići kostiju, ruka

 

Prišlo mi je i reklo: iz tvoga tijela ne isijava nikakvo svjetlo

 

Tada još nisam znao da bi moje tijelo trebalo svijetliti

 

Nije da sam mrtav

 

Nije da sam prozračan

 

Nije da možeš znati da ti nešto treba ako ne znaš da ti to nedostaje

 

Što ne znači da godinama nisam tražio to svjetlo

 

Jednom sam se čak obratio tijelu u kojem obitavam riječima: mislim da mi u tjelu treba više svjetlosti, ali to nisam uzimao baš zaozbiljno kao što bi se očekivalo, kao nešto što zaslužujem posjedovati

 

Rekao sam: mislim da bi mi iz grudnog koša trebalo svijetliti nešto plavo ili zeleno

 

U drugim prilikama kad pričam o svjetlosti pričam o dahu i prostoru i kretanju

 

Jer teško se kretati u tijelu tako prenapučenom prizorima sakaćenja

 

Jeste li čuli za onog ilegalnog imigranta koji je svom poslodavcu na struju spojio genitalije? Jeste li čuli za onog dečka iz Chicaga kojemu su odgrizli uho kad je prešao granicu za koju nije znao ni da postoji?

 

Želim ti osigurati što više mjesta za kretanje, pa nastojim izdubiti prostor svjetlošću kako bi mogao malo slobodnije hodati

 

To je protivno mojim instinktima koji nalažu da te vežem, da te privežem za sebe, da vežem naša zapešća trbuhe vrat i da zurim pravo u tvoja usta, da te natjeram da otvoriš te žvale i progovoriš rječnikom zaborava, tim jezikom, venama i krvlju

 

Zastajem na željezničkom mostu i razmatram povijest kemijske disolucije vlastite kože

 

Jednom kad sam prosuo stanovitu kiselinu po svojoj ruci, kunem se da sam primijetio kako žuti plin curi iz mojega tijela

 

Jednom su mi zubi nenormalno blistali od bolesnog snijega kojim su mi napunili usta kad su htjeli da osobno kušam i u tijelo unesem svu žalost trulog trupla ekonomije

 

Jednom sam u snu napisao da sam pronašao vlastite ostatke u pustinji smještenoj dijelom u Chileu, dijelom u Arizoni

 

Jesam li bio nestalo tijelo, izbačeno iz aviona od strane nekog birokrate-vojnika-sunarodnjaka ili sam bio tek tijelo nekog migranta što je izdahnuo od dehidracije dok je prelazio nevidljivu granicu između jedne civilizacije i druge

 

Bio sam dio tima istraživača u potrazi za vlastitim tijelima

 

U pustinji sam našao svoja stopala i stavio ih u plastičnu vrećicu, fotografirao ih, katalogizirao ih, izvagao ih i izmjerio ih i kad sam završio s birokratizacijom svojih ostataka legao sam u pijesak i zamolio jednu od mojih kolegica da zabije nož u moj stomak

 

Pristala je

 

Ali kad je sječivo zašlo pod moju kožu moj trbuh kao da se pretvorio u vodeni balon

 

Voda je briznula u zrak

 

Moja koža raspala se na tisuću komada i gledao sam kako voda prekriva stopala mojih kolega koji su se tu zatekli da bi dokumentirali vlastiti nestanak i raspadanje

 

I u tom trenutku sam spazio svjetlost u svojem tijelu nije to bilo sunce na pijesku već meki plavi iscjedak na komadiću moje kože što otpala je s moga tijela i istopila se u vlastiti otpor

 

 

[1] Bill Burr (1968) je američki stand up komičar, glumac, redatelj, pisac i podcaster. Njegov „opservacijski humor“ često na nišanu ima goruća društvena i politička pitanja, ukazujući na rastuću socijalnu nepravdu kao i uopće apsurdnu stranu alijenirane egzistencije suvremenog čovjeka. Višekratno je nominiran za prestižne nagrade Emmy i Grammy, a časopis Rolling Stone svrstao ga je među 50 najvažnijih stand up komičara svih vremena. (op. prev.)  

[2] Louis Redmond, What I Know about Girls (Što znam o djevojkama), Coronet, 1952.

DAMIR ŠODAN (Split, 1964.), pjesnik, urednik, prevoditelj i nagrađivani dramski pisac, objavio je tridesetak naslova, među ostalima i antologiju suvremene hrvatske „stvarnosne“ poezije, Drugom stranom (Naklada Ljevak, 2010.), antologiju suvremene europske poezije Ima li pjesnika u Monte Carlu(Hrvatski P.E.N. Centar, 2022.), kao i brojne prijevode djela sjevernoameričkih pjesnika, uključujući Raymonda Carvera, Leonarda Cohena, Charlesa Simica, Franka O'Haru i Charlesa Bukowskog. Bio je jedan od urednika kultne splitske Biblioteke Feral Tribunea, kao i dugogodišnji član redakcije zagrebačkog Quoruma, a danas je urednik prijevodne lirike u časopisu Poezija Hrvatskog društva pisaca. Dvadesetak godina radio je u Nizozemskoj kao prevoditelj za Ujedinjene narode, a sad je slobodni književnik i književni prevoditelj. Kao pjesnik sudjelovao je na brojnim međunarodnim književnim festivalima i manifestacijama. Član je hrvatskog Centra PEN-a i Hrvatskog društva pisaca (h.d.p.). Posljednjih godina sve više živi u rodnom Splitu. Osim književnošću, bavi se i glazbom. Trenutno radi na albumu prepjeva Leonarda Cohena pod naslovom Čovjek tvoj.    

(zurnal.info)