COPENHELL 2026: Prolom oblaka u teškometalnom brodogradilištu

U Kopenhagenu je krajem prošlog mjeseca održan još jedan Copenhell - festival metal i hard rock muzike. Bio je to najposjećeniji od svih petnaest u zadnjih sedamnaest godina - dva su naime bila otkazana zbog pandemije corone. Cijelih 40.000 gostiju su pored muzičkog programa sastavljenog od preko 70 imena mogli uživati i u raznovrsnoj gastronomskoj ponudi, zatim nizu predavanja i razgovora s muzičarima kao i šarolikim eventima poput wrestling takmičenja i pozorišnoj predstavi o samom festivalu.

U ovoj eri alternativnih zajedništava među kojima su festivalski duh i godišnje okupljanje u zoni bivšeg brodogradilišta dio i mog ljetnog rituala, došlo je ove godine do veselog poremećaja. Tome je, naravno, kriva kvalifikacija Bosne i Hercegovine na svjetsko prvenstvo i utakmica protiv Katara koja se igrala tačno u minut početka koncerta Iron Maidena na velikoj sceni. Dileme oko privrženosti repki ili bendu koji mi je kao klincu toliko značio nije bilo, pa sam umjesto ’Hallowed Be Thy Name’ s djecom i rajom pjevao ’Ljiljane’ u fan zoni kvarta Islands Brygge, gdje se okupilo oko hiljadu kopenhaških Bosanaca i Hercegovaca.

Te iste srijede svirali su i Suicidal Tendencies, zatim Tom Morello i Alice Cooper, kojeg bih pogledao reda radi, ali ni na jedan od tih koncerata nisam mogao stići, a da ne propustim atmosferu pred taj odlučujući meč. Vraćajući se sa sinom kući pješice preko biciklističkog mosta kod Fisketorveta, pribojavao sam se da će nakon velike euforije povodom prolaza u knockout-fazu svjetskog, festivalu biti teško da me dodatno oduševi.

U četvrtak sam vodio djevojku na Copenhell, kao neki vid eksperimenta, pošto joj je muzički ukus dosta različit od mog. Cilj je bio otkloniti joj predrasude o festivalu, što mi je tog vrelog dana pošlo za rukom, ali i doživjeti festival njenim očima. Odgledali smo podosadne End It i brutalno dobre Kublai Khan, a zatim se prepustili festivalskoj atmosferi izbjegavajući razvikana imena poput Bring Me the Horizon i Papa Roach. Te večeri sam nažalost propustio i Sepulturu, koja je nastupala kasno uveče, ali mi je komšija Emil sutradan srećom rekao da nisu bili ni blizu nivoa iz 2014., kada smo ih gledali na istom mjestu.

U petak sam se konačno mogao u potpunosti posvetiti muzici, odgledavši A Perfect Circle, Morild i Alestorm, čijoj bi parodičnoj mješavini af hard rocka, death metala i irske narodne muzike daleko bolje pasao kasniji termin. Ipak je teško feštati pod žarkim suncem i temperaturom od 31 celzijusa. Pivo u čaši provrije nakon par gutljaja; zapriča li se čovjek malo duže, ne obraćajući pažnju, može ga samo, sukladno problemima prvog svijeta, sa žaljenjem proliti. Za vrijeme koncerta A Perfect Circlea, koji je ne samo zbog vokala Manyarda Keenana, nego i zbog usviranosti benda bio na nadomak nivoa Toola, sunce je toliko pržilo da mi se teško bilo uživjeti u turobnu atmosferu pjesama. Zato ću ovdje istaći manje poznati danski bend Morild, koji me je kasno uveče osvojio svojim atmosferičnim zvučnim pejsažima, epskim kompozicijama i nepredvidivim obratima.

(Kublai Khan)

Subota je bila takođe pakleno vreo dan i očekivao se nastup Volbeata, komercijalno najuspiješnijeg danskog metal benda, prema kojima pravi metalci pa i moja malenkost imaju veliku averziju. Ima nešto sladunjavo do gađenja u melodičnom vokalu Michaela Poulsena, a o banalnim rifovima i repetitivnim solo dionicama da ne govorimo. Uglavnom, to je bend koji iz albuma u album već godinama svira istu pjesmu, skrojenu na isti kalup. Odlučio sam dati im 20 minuta, ali sam nakon 16 odustao i umjesto toga odgledao mlađi danski bend Henret na Gehenni, gdje se okupilo tvrdo jezgro festivalskih gostiju. Tamo sam se naslušao bezbroj šala na račun Volbeata, a Henret je zaista svirao onako kako nadolazeći bendovi željni uspjeha treba da sviraju: s velikim samopouzdanjem i repertoarom koji ga opravdava.

(Alestorm)

Negdje oko ponoći u Biergartenu, gdje se završna fešta zahuktvala, mada su mnogi od nas čekali kooreanski ženski trio Babymetal, kao zadnju tačku programa, dobio sam sms-poruku od djevojke: "Jesi li dobro na ovom nevremenu"?

Nisam je razumio, no utom je pod šator ušlo mnoštvo do kože promočenih metalaca. Uputio sam se ka izlazu, ugledao krajičak neba, jaku kišu i munje kako sijevaju. Minut kasnije muzika je stala i trojica dj-eva su objavili da ne smiju puštati muziku do daljnjeg. Neko mi reče da je onaj beskrajni koncert Volbeata upravo prekinut, da se festivalski program iz sigurnosnih razloga neće nastaviti. Dakle, ništa od uobičajene tradicionale završne fešte u Biergartenu. Totalni antiklimaks.

Pljusak je ubrzo stao. Rijeka ljudi je krenula ka izlazu festivalske zone, a u daljini je grmjelo i munje su i dalje sijevale. Meni se zbog gužve nije išlo kući, jer nisam znao kako bih se biciklom provukao kroz takvu gužvu. Naš dobri fotograf Jens i ja smo zato popili posljednje pivo u press šatoru i s još jednim fotografom evaluirali ovogodišnji festival, žaleći se na nešto slabiji program nego inače i visoku temperaturu, koja je konačno pala.

Na zidu šatora visio je plakat prvog festivala 2010. godine, koji je tada bio dvodnevni. Izvadio sam telefon iz džepa i slikao ga. Ne može se pobijediti svaki put, kaže jedna danska poslovica, ali da sam mogao birati, izabrao bih da sve ispadne baš ovako - da nas repka oduševi više nego svi bendovi i festivali svijeta.

P.S.

Kasnije te noći festivalski program se ipak nastavio, tako da je južnokoreanski Babymetal ipak nastupio. Red je spomenuti ih ovdje uz toplu preporuku, kao uostalom i drugi ženski trio koji je dan ranije bio osvježavajuće poznanstvo: Voice of Baceprot iz daleke Indonezije.

(zurnal.info)