Holandski pisac marokanskih korijena Abdelkader Benali, čiji roman "Glas moje majke" je nedavno objavio "Buybook", gostovao je u Sarajevu. Javni razgovor s njim vodio je naš Selvedin Avdić. Objavljujemo fragmente tog dijaloga

Postplažna depresija nastaje usljed iznevjerenih očekivanja od godišnjeg odmora, od rasprsle nade da će sve biti mnogo bolje samo zato što smo, i to na kratko, otputovali na neko drugo mjesto

Današnji blog je malo ljubavno pismo upućeno knjigama. Jer, knjiga je slatko obećanje predaha. Prije nego što je otvorim, mogu smireno odlagati užitak, znam da mi je lako dostupan. Zadovoljstvo koje krije je uvijek novo, jer nikada, niko ne može znati šta se može dogoditi u tom malom, naizgled sasvim praznom, prostoru između očiju i stranice

U jeku protesta diljem Bosne i Hercegovine, izašla je knjiga koja se bavi ne tako davnom prošlošću jedne zeničke Željezare, sažimajući ne samo povijest jugoslavenske industrijalizacije i modernizma već ujedno dajući dijagnozu postsocijalizma

Svaka sličnost sa stvarnim osobama je slučajna. Ako se ta slučajnost sretnim slučajem slučajno desi, niko sretniji od autora...

Umjesto sveopšte bošnjačke, panislamističke džihad ofanzive, u vašu uređivačku politiku umiješao sam se samo ja - izvjesni Selvedin Avdić

Nova knjiga Selvedina Avdića "Moja fabrika" je ovjerena i provjerena u "Žurnalu". S punim povjerenjem je preporučujemo

“Ako ti jave da sam pao...” je veliki roman, životna priča Darija Džamonje, u kojem i u kojoj, fascinira odlučnost tvorca i glavnog protagoniste da oboje do kraja dovede na svoj način, u fascinantnom veleslalomu, bez obzira na padove, lomove, bol i cijenu

Odlomak iz knjige "Moja fabrika" koja uskoro izlazi iz štampe u izdanju IK "Vrijeme" Zenica. Mislim da je priča o tri radnika prigodna za prvomajske praznike...

U ovakvoj muzici mogli bi uživati motoristi kada voze onim beskrajnim autocestama koje sam vidio u filmovima, dok od vreline sunca cvrče asfalt pod točkovima i tetovirana koža na leđima

"My True Story" je pravljen za svemirsku kapsulu, za intergalaktičku komisiju koja procjenjuje dostignuća ljudskog roda, pa je dobro da se pred njom predstavimo uredno počešljani i uštirkani

Nedavno sam gledao Django Unchained Quentina Tarantina. Nije to pravi western. Podsjeća na kaubojske filmove koje sam gledao s Hasanom na televiziji nedeljom prijepodne, taman koliko i Kill Bill liči na kung fu filmove koje sam gledao s Kenanom u “Društvenom domu”. Pišem kao ljubitelj, nipošto kao ekspert, da se razumijemo