Sredinom osamdesetih godina prošlog stoljeća kolona radnika silazila je s mosta. Bulevar zimi mete oštar vjetar, još je jači u okuci rijeke, ali oni studen nisu osjećali. U debeloj koloni gazili su kroz smog i riječnu maglu preko puste ledine

Ne znam pjesnika koji u jednom momentu nije poželio napisati pjesmu o svojoj domovini, a moja domovina je za mene bila topos nesreće. Činilo mi se da bi se kroz opisivanje želje njenih žitelja da ne budu u njoj najbolje objasnila ona

U etnički čistim sredinama, kakva je danas većina na prostoru Jugoslavije, uključujući i Kosovo, odustajanje od tradicije znači biti sam. Gdje danas jedan ovakav pjesnik može biti nepoželjniji?

On je samo izvadio posudu iz torbe i preko ramena mi je dodao. Nije izgledao pretjerano vezan za nju, kao da je sasvim normalno da isti predmeti cijeli svoj vijek provedu s istim ljudima

Na današnjem otvaranju žičare, na početku svog "emotivnog" govora, rekao je: "Dobro došli u Sarajevo, dobro došli u centar regije. Danas je Sarajevo centar regije." Nije se sjetio da je Sarajevo prije svega glavni grad Bosne i Hercegovine. Lapsus il čudo, šta li je?

Mama je umrla u junu prošle godine. Prebirući po uspomenama, mi, njeni sinovi, naišli smo na jednu kutiju u koju niko osim nje nikad nije pogledao. Tu je čuvala svoje uspomene, one za koje ni po koju cijenu nije htjela da budu izgubljene

Lingvisti danas na raznim stranama svoj koncept osjećaju bespotrebnim ako je neiskoristiv u dnevnopolitičke svrhe, žudeći prije svega za pažnjom vladajućih

U novom Pismu Mehmed Begić piše o Charlieu Hadenu, Hamptonu Hawesu, Budu Powelu, Theloniousu Monku... Sve je puno savršene muzike.

Siromaštvo je tvoj pravi zavičaj, tvoja istinska domovina. U njoj će život provesti i tvoje dijete. Jer kad se kralo, tvoji nisu htjeli. Nisi ni ti. Jer imaš moral. Oni drugi imaju para

Lucić je imao tu nesreću da uobličava jedno od najtežih i najkrvavijih razdoblja, a da niko od njega te stvari nije ispjevao lakše i humornije, a da možda nikad ništa u našoj književnosti nije bilo dato urnebesnije, kao te godine nacionalizma, rata i zločina 90-tih, i kasnije, koje su u nekoliko tomova ispjevane

Otišao je veliki Predrag Lucić. U dva nastavka objavljujemo veliki intervju iz 2012. godine u kojem je Marku Tomašu ispričao najvažnije detalje iz svog velikog iskustva.

Na jednoj strani je cinična, beskrupulozna moć. Na drugoj strani su snovi o boljem i pravednijem svijetu. Na jednoj strani je prijezir prema ljubavi. Na drugoj toplina te iste ljubavi. Na jednoj strani je ogorčena samoća. Na drugoj vjera da ako već živimo jedni među drugima ne bismo trebali biti usamljeni. O borbi ta dva principa govori Caprin „Divan život“

Današnja BiH, to je živi sukob zombiranog bosanskog muslimanskog subjekta sa zombiranim srpskim pravoslavnim subjektom i zombiranim hrvatskim katoličkim subjektom, uz poslovnu saradnju i trojno enormno bogaćenje njihovih političkih i finansijskih elita. To je jedno neodrživo a dugovečno društvo sa stabilnim nacionalnoverskim zajednicama. Društvo u kojem su fantazme subjekti, a ljudi fantomi

Svijet se ne može mijenjati – ni na gore, kamoli na bolje. Da je bolji svijet moguć, do sad bi ga neko već stvorio. Imalo se kad. Intelektualce, inovatore, političare i sve ostale prodavače nade koji nude lijek za bolji svijet i bolju budućnost trebalo bi umakati u katran pa u perje – kao što su na Divljem zapadu činili sa šarlatanima koji su prodavali lažne ljekovite napitke

Nema prave strane na ovom frontu. Svima su puna usta slobode i pravde i pripadanja i otpadanja i velikih riječi i mokrih snova. Nema pravde do one koja bi foteljaše sa obe strane poslala iza rešetaka. Vaskrsnuti novi svijet jednakih, bez zastava, to bi moglo biti rješenje

Čak i takvi kakvi jesu, svakoga prezira vrijedni, naši narodni poslanici i poslanice nisu najopasniji dio ovoga društva. Nisu to ni nacionalisti, taman posla, nisu nit četnici, ustaše a ni mudžahedini, nisu ni kriminalci, ni ratni zločinci, dementni generali nit psihopatski heroji

Koristeći mogućnost da bude na strani i esencijalističke i egzistencijalističke moralne solucije, Lasić je podupirao Tuđmana i hrvatski državni projekt, ali i među prvima upozorio da je Oluja najveći hrvatski promašaj, dovodeći u okviru svog angažmana u kontakt dvije antinomije

Učinio je to drhturavom rukom ispijajući bočicu s otrovom, a gađao je i pogodio obje mostarske strane koje su on i njemu slični odavno unesrećili. Jednima je upucao ono malo satisfakcije koju su mogli dobiti od izrečene presude, a na druge je preciznim pogotkom u zdrav razum prebacio odgovornost za ono za što je on bio osuđen

Hotelu “Jadran” glave nije došla tranzicija. Dakako, bi - da je tranziciju dočekao. Ali “Jadran” nije preživio zemljotres iz 1979. Tranzicija je, danas znamo, razornija od svakog zemljotresa, Emir Imamović dao je najprecizniju definiciju tranzicije: proces pretvaranje nečega u ništa. A čak i nakon japanskih zemljotresa praćenih cunamijem ostane – nešto Na mjestu gdje je stajao hotel koji je primio Tita, tamo gdje je trebao nići hotel u kojem će spavati ljudi sa jahtama, tamo gdje neko parking naplaćuje mrcinama kakav sam ja, kojima je lakše dati dva eura nego razmijeniti dvije riječi sa drugim ljudima, stoji ovo: