Kad gledamo Sunce, vidimo kakvo je bilo prije 8 minuta i 19 sekundi (kako nas uči Georgij Gospodinov: kada bi netko sad odvrnuo Sunce s neba, mi to ne bismo znali još upravo tih 8 minuta i 19 sekundi), kad gledamo najbližu zvijezdu Suncu, vidimo kako je izgledala prije 4,2 godine.

Kafana je ostala nadnacionalna i gazdarica nije dozvoljavala da se ta točka grada pretvori u išta drugo izuzev onoga što je i bila – mala kafana, začudo, iza solitera. Nikada u PREDAHU nije bilo kafanske tuče; za vrijeme rata metak nije opaljen, niti je glas na nekoga podignut. Gazdarica je bila bog i batina.

Crveni soliter jest bilo koja zgrada socijalističkog proleterijata ranih sedamdesetih prošloga stoljeća, objašnjavao sam poljskom pjesniku. Možda bolje - bilo koja zgrada igdje ili ikad. Sitnica razlike jest uočiti da, recimo, skrivanje mladog čovjeka pogrešnog imena čitav rat u stanu, čini soliter poprištem antičke drame

Što te čini sretnim? Kako biti sretan? Indeks sreće je važniji od indeksa ekonomije. Sretnost je ekološka tema prvoklasna. Identitet zasnivati na radosti, kršćanski je nauk, monoteistički napose. Ne otjerati nikog.

Otkud tebi ovakva priča na prvi novogodišnji dan, pita Lj.? Pa, velim joj, jer sve zapravo traje samo jedan dan.

Imamo li oružja i municije? Hoće se sad nositi mobilni na liniju, ili ostaju kod komandi četa? Hoće li komandiri vodova praviti viber grupe? Ali, zato, imat ćemo, napokon, sve svoje. Sve što nam je oteto, malo po malo.

Hrabrog dječaka – komesara Krajiškog proleterskog bataljona, E. Midžića, četnici zarobljavaju u klopci prema Čemernici, pa ga predaju ustašama. Ovi mlate, ovi to odmah kod crkve, kod Rođenja presvete. Tako je stradao u pola ljeta '42., za Drugog rata, prijedorski gimnazijalac, beogradski student prava, Narodni heroj Jugoslavije od 5. 7. 1951.

Sjećanje na rat je jebeno. Prašina vađena iz oka, isto je mokra. Pamćenje je kao slika koja nestaje točno onako kako je nastajala, crticu po crticu, sloj po sloj, sve nerazgovjetnije. Poludjela Mnemozina je odlična za opis. To je moj PTSP u kratkim crtama, rekao je.

Meni je Nova Godina kao klincu uvijek bila nova ploča Bijelog dugmeta, kažem. Kad se potrefilo da Novu čekam s četvoricom u rovu ’94., istresao sam rafal kao mama mrvice sa stoljnjaka, i pijan im vikao – osamdeset-četvrta se vuuuče-ne-računaj-na-meeene, rekao on. Pucao sam u nebo, ne boj se

U BiH otvorena prva javna kuhinja za bebe ! U Bratuncu je, dakle, otvorena javna kuhinja za najmlađu djecu “svih nacionalnosti”. U sklopu kuhinje je i prostorija u kojoj roditelji mogu besplatno dobiti i odjeću za svoje bebe. Dolaze roditelji iz Bratunca i Srebrenice. Trideset beba iz ta dva grada svaki dan dobiva obrok – litar mlijeka, griz, kašice, kakao, čokoladni dodatak za mlijeko, bio-baby sok, domaće voće i povrće otkupljeno od domaćih poljoprivrednika

Glumili smo da smo mrtvi. Dobili smo dozvole u komandi da možemo igrati mrtve, poginule vojnike. Tako smo kraj rata dočekali kao mrtvi glumci i živi vojnici.

Ono što se nekada zvalo trivijalnom literaturom, što bi dakle bilo neobjavljivo danas, općevažeća je književnost, još je rekla Lj. Tako se ostvaruje nečije proroštvo - da knjigu neće uništiti hitlerijanski odabir za lomaču, nego upravo gomilanje, da vatra započinje od previše kisika na šibici malenog uma beskrajne nepismenosti.

Potpuno pijan drugar, na ulici mi objašnjava svoju jutrošnju šahovsku pobjedu u klubu penzionera: “Ne dakle ŠAH, dragi moj prijatelju, kao napad na kralja. Nego ŠEH, kao napad na kraljicu. A onda, nagli šah-šeh, dvostruki napad na kraljicu i kralja, istodobno..."

Svijet kako ga vidi Vuk Rodić, davno je dovršena priča, bez puno nade. U njemu se još samo može šutjeti, čuti možda sebe, pridavljenog među rebrima kako cvili

Svako jutro pogledavamo mobilne telefone, da u toku noći nije izbio rat kojega godinama prizivamo. Kako smo do te mjere poludjeli?

Pedesetsedmogodišnjaka N.N. iz rapske Psihijatrijske klinike, nakon četrdeset godina (!) pronašla je sestra. I to zahvaljujući TV emisiji, i DNA metodama. Na klinici, u Rabu, zvali su ga Perica M.

Potpuno sumanuto, bez ikakvih covid mjera ulazimo u jesen posve dramatičnu, epidemijsku. Pustili su da se slobodno umire. Mi ni u to ne vjerujemo. Da ćemo umrijeti, naime.

Kad god bi pokojni Šile čuo jednu Nirvaninu pjesmu, rekao bi isto. Uz ovu sam pjesmu poginuo. Naime, granata je pala među njih petoricu dok je s tranzistora išla ta pjesma. Samo Šile preživio. Čak se i Cobain malo kasnije ubio.