Na viberu je uključio kameru i tepa djevojčici, očito kćerki, dok u drugom planu razgovara s majkom djeteta. "Ma anđele jedan, vidi ti njoj zvrka na čelu, ljubavi, vidi tatu svoga... Primakni dijete više, glupačo" - glasno se obraća ženi, potom opet tepa curici - "ma srećo ne plači, šali se tajo..." "Sve ti jebem, primakni je", odjednom je zaurlao

"A zašto vi pišete hrvatski?" Kako mislite, pa to mi je maternji. Uostalom za me isto je - većina oko mene piše srpski. Razumiju me, čitaju, znaju jezik. To nije ni hrvatski, nego naš, zajednički jezik, onaj nekadašnji srpskohrvatski/hrvatskosrpski. Ako u mom jeziku netko vidi objekt mržnje već u formi, to je dobro za čitanje teksta jer će tražiti veći stupanj pozornosti, kontemplaciju koja iziskuje prijevod u glavi, i to na riječi koje čitatelj u vokabularu nema, jer se i ne bavi poetskom formom ikakvog teksta.

Jesam li ona posljednja generacija koja zna tko je Vuk Karadžić, i tko je Tesla, ili tko je Žika Pavlović, tko Kafka, ili Modigliani ili Ella Fitzgerald, što zna tko je Šostakovič, ili što zna tko su bili stoici, tko je bio Marko Aurelije, tko ga je učio... Ili da je Puškin poginuo u dvoboju, da je Mandeljštam nestao u gulagu, ili kako režira Kokan Mladenović... Izgleda

Postalo je preočito pri ovim vrelinama, kako se zaoštrava globalna nestašica vode, hrane, energije i mineralnih rezervi. Bitka za resurse davno je počela, i dakako da je nismo skužili, zauzeti sobom. Traje rat na svim frontama, svi Jahači Apokalipse napajaju konje na izvorima.

U Afganistanu, talibani su zakonom koji je odobrio vođa H. A. zabranili - ZVUK ŽENSKOG GLASA u javnosti! Žene neće smjeti da pjevaju, čitaju ili recitiraju u javnosti, da govore izvan kuće. Zanima me, što kad "onaj netko" na samrti zazivne mater, a ona mu se ne smije odazvati?

Iskustvo našega srca je iskustvo stranca, ono je prvo ime za stranca. Taj stranac je unutar nas samih. Kako ulazimo u odnos s ovim strancem, sa srcem koje kuca, ne odgovarajući na naše komande? Prolaznik je tihi pridržavač Neba

Neprekidno u upotrebi – riječ rat, postala je primjenjiva u vokabularima današnjih klinaca, koji ne razumiju sjenku nad sobom. Kazališno snježenje stiropora po svijetu pametnog telefona.

Šklovski kaže, piše Bekim Sejranović, kako pisac ne želi uvijek biti shvaćen, pisac također želi biti i neshvaćen. Dio tajne se skriva u očiglednom. Drugi dio je u skrivenom. Ali, tajna je nedokučiva zbog skrivene očiglednosti.

Moj drug Jovan K. čestita našoj kćerki rođendan, pa veli: "Njeno čuveno dubokoumno pitanje, dok ste sjedili pored Sane, i to kao djevojčice od nepunih 8 . “Tata jel' rijeka ide kući?

Ti bi da ubojice, tako si rekao, kaže Lj., dakle da svatko tko je ubio, nosi do svoje smrti kosti onoga koga je ubio! Pa, ako si ubio jednog čovjeka, nosiš neveliku kesu s 206 kostiju. Ali, ako si ubio petoro, osmoro ili više, ako si masovni, tada  ti je teret s kostima ogroman, a nitko ti neće pomoći da ih nosiš!

Meni je dakle, već sasvim zamisliv scenarij koji će uključivati bager u rušenju Crvenog solitera. Jer će, deco, doći novi vlasnik, nasljednik tog nesretnog Avdije, njegovih njiva i bašči na kojima je soliter. Taj će sve da proda "nekom našem", a ovaj, recimo, poželjet će baš tu eto - teniske terene!?

Moderni teatar se mora cijeniti ne po tome koliko on zadovoljava navike publike, nego po tome koliko ih mijenja! Dalje, može li umjetnički svladati zakone po kojima se odvijaju društveni procesi sadašnjice. Ne, dakle, može li kazalište zainteresirati gledatelje za kupovinu karte, nego da li ono može zainteresirati gledatelja za svijet. Za izmjenu svijeta. 

Smislio sam jezik, poljski kritičar "Schindlerovog lifta" taj je jezik nazvao - srpskohrvatski, zapadna varijanta, koji ne postoji (čovjek je to naglasio), ali je roman preveden sa srpskog na poljski...Što je ok, zar ne?; i tako pričamo o fenomenu "pogrešno ime". O smrti narezanoj na rečenice.

Nitko nije ni znao da je umro. Nikakve osmrtnice. Nitko mu nije bio ni na pokopu. Nitko. Tetke su ga nabrzinu zakopale, sad će i stan njegov prodati, kaže mi konobar u Kišnom danu. U nedjelju sam u blatu pored njegovog groba. Kišni dan, možda bi napisao Camus.

Zajeban kvart, mislili smo, kao Urije ili Skela, čisto da se raspoznajemo na discu, u dvorani kraj Gimnazije. Danas je Kokin poluprazan grad.

Impotencija institucija, vodi k čistom apsolutizmu. A kod nas i vladavini ološa, ohlokraciji, kako smo već shvatili. Volimo mi da se jedan i jedinstven JA utopi u bajkovito ON koji sve zna.

Počinje sezona meni potpuno nesnošljive vrućine, i već u prvim danima osjećam se umorno i ljepljivo. Smišljam priču...oooooo, recimo... oooooooooooo... mineru, koji je tako postavio protupješačke mine.... daaaaaaaaaaaa... mu nije trebala mapa. "Minirao sam u sonetima - četiri, četiri, tri, tri. Zapravo, sonetoidi su to, ne rimuju se uvijek baš".

Jednom palo puno, baš puno kiše. I nabujali potok odnio nišane s mezarja. Zorom, hodža u gumenim čizmama, lagano klizeći, bjeloglav u magli - doziva li doziva, sve po imenu. I jedan se odazvao.

Čitatelj lišen imaginacijske potencije ostaje na površini teksta, onoj informativnoj. Bez složenijeg upliva, ostaje lišen svijesti o dubljoj strukturi isprepletene pripovjedne ideologije. Bez svijesti o zamagljivanju granica fakcije, takav čitatelj stalno se zapliće o nepostojanost istinitosti, odnosno, ne razumije - da je istinitost skrivena u pokretanju procesa u nama, u odnosu na pročitan tekst. Svaki (moj) roman/pjesma/crtica/zapis/bilješka jest preispitivanje uloge literature u odnosu na stvarnosno.