Na konferenciji za štampu pri zatvaranju G-20 u Pittsburghu, američki predsjednik je pozvao Iran da rasvijetli svoje nuklearne aktivnosti na sastanku s velikim silama 1. oktobra u Ženevi.

"Uvijek sam govorio da ne isključujem nijednu opciju kada se radi o pitanjima američke nacionalne sigurnosti, ali želim ponovo insistirati na činjenici da više volim da to bude diplomatsko rješenje, rekao je on.

"Mislim da je Iran upozoren, kada se sastanemo 1. oktobra, potrebno je da nam razjasni sva pitanja i napravi svoj izbor", dodao je on.

On je na kraju rekao da je ove sedmice uočio "jedinstvo bez presedana u Generalnoj skupštini Ujedinjenih naroda i na samitu u Pittsburghu vezano za problem Irana.

(FENA)

„Ovo je prilika da to prvi put kažem“, rekao je Dodik u Modriči odgovarajući na pitanje novinara da li će biti novog sastanka „prudske trojke“.

Dodik je naveo i da će Vijeće ministara BiH "funkcionirati u manjinskoj formi i djelovat će kao i do sada od slučaja do slučaja“, javili su mediji u RS-u.

Na pitanje šta će se desiti ako visoki predstavnik u BiH Valentin Inzko poduzme mjere protiv RS-a zbog zaključaka u vezi s odlukama oko „Elektroprenosa“, Dodik je ponovio stav da će svaka nametnuta odluka visokog predstavnika u BiH ili nekog drugog biti odbijena u RS-u i da će se predstavnici RS-a povući iz svih organa u BiH ako ambasadori i međunarodni predstavnici ne poslušaju taj stav.

“Svima mora biti jasno da RS ne želi da mijenja svoju dosadašnu politiku, a to je da hoćemo da nastavimo da je jačamo i gradimo onakvu kakva nama svima treba i da nijedna odluka visokog predstavnika u BiH nema formu nametanja ili smjenjivanja“, rekao je entitetski premijer.

Naveo je i da je s ovim stavom upoznao sve ambasadore i međunarodne predstavnike s kojima je ovih dana razgovarao.

“Ako ne poslušaju takav naš stav, mi ćemo se povući iz svih organa BiH i tamo se više nećemo vratiti. Ako žele da vide tu našu odlučnost, neka odluče da nešto nametnu već danas, a mi ćemo već večeras pokazati svoju odlučnost“, naglasio je on.

Dodik je, komentarišući odluke visokog predstavnika i stavove Vijeća za implementaciju mira u BiH tim povodom, naveo da je od „strane službenika OHR-a podmetnuta aktivnost visokom predstavniku i da Valentin Inzko nema loše namjere, ali ima lošu naviku da podlegne uticaju nedobronamjernih ljudi“.

Za Vijeće za implemetaciju mira je rekao da je „vještačka tvorevina i da njegovo funkcionisanje nije predvidio Dejtonski sporazum“, te da njihovo saopćenje kojim se daje podrška Inzkovim nametnutim odlukama „zvuči komično i dolazi po inerciji“.

Naveo je i da će RS poštovati Dejtonski sporazum, ali "ukoliko međunarodna zajednica krši taj sporazum, RS će krenuti svojim putem, jer nema cilja koji može uticati da bilo koju našu nadležnost prenesemo na BiH".

"Sukobe ne želimo, ali svima mora biti jasno da je RS stvarnost", rekao je Dodik.

I predsjednik RS-a Rajko Kuzmanović rekao je da se stavovi Vijeća za implemetaciju mira da su zaključci Vlade RS-a krešenje Dejtonskom mirovonog sporazuma "ne tiču RS-a".

On je također danas u Modriči naveo da RS ne krši Dejtonski sporazum i da je sve što radi zasnovano na tom sporazumu, Ustavu, međunarodnim aktima i međunarodnom pravu.

I predsjednik Narodne skupštine RS Igor Radojčić je naveo da se RS i BiH nalaze u jednoj od brojnih dubokih kriza indukovanih od međunarodne zajednice.

On smatra da će parlament RS-a na narednoj sjednici najvjerovatnije potvrditi mjere koje je Vlada RS-a donijela povodom odluka visokog predstavnika o "Elektroprenosu BiH".

(FENA)

 "HDZ predlaže da, uz odredbe vezane uz dovršetak pregovora s EU-om, koje se tiču referenduma te potpune neovisnosti HNB-a i revizije, u naš prijedlog uđe i promjena Ustava vezana uz nezastarijevanje pretvorbenog kriminala", rekla je Kosor i dodala da su se o tome jednoglasno složili.

HDZ će partnerima predložiti i da se Ustavom propiše kako je obrazovanje dostupno svima pod jednakim uvjetima, te da je opće obrazovanje obvezno i besplatno.

HDZ-ovo Predsjedništvo dogovorilo je i brze promjene zakona o pravima hrvatskih branitelja, kojima će se, kaže Kosor, zaustaviti svako moguće povećanje broja branitelja.

"2009. je godina u kojoj moramo i možemo povući crtu kad govorimo o tome koliki je broj ljudi sudjelovao u obrani", kazala je Kosor, najavivši i izmjene odredaba vezanih uz ostvarivanje statusa hrvatskih ratnih vojnih invalida (HRVI). O detaljima tog zakona nije željela govoriti.

(FENA)

Šta bi se sa ovom zemljom dogodilo kada bi svi, ali baš svi, iz vlastitih, privatnih, sebičnih razloga odlučili odustati od pravedne borbe protiv ovdašnjeg kriminalno-klerikalnog režima?

„Zbog iskustva sa prošlogodišnjeg Festivala, kada su organizatori/ce, sudionici/e, aktivisti/kinje i posjetitelji/ce bili/e sučeljeni/e i iskusili/e nasilje u najklasičnijem smislu, organizatori/ce su se odlučili/e za drugačiji koncept organizacije. Naime, Festival će biti obilježen od 24. do 28.09.2009. godine postavljanjem billboarda diljem naše države, emitiranjem TV spota putem javnog servisa i oglasa u najčitanijim dnevnicima i magazinima u BiH, dakle isključuje izložbe, preformanse i radionice. Odluka je vođena željom da se izbjegnu javna okupljanja imajući u vidu sigurnost dobronamjernih ljudi koji bi sudjelovali i/ili posjetili Festival.“
Ovo je dio iz zvaničnog saopćenja Udruženja Q povodom „2. QSF“ koji se ne održava ovih septembarskih dana. Iako su nezavisni mediji, te za ovdašnje prilike, iznenađujuće respektabilan akademsko-intelektualni blok u proteklih godinu dana u brojnim i raznim prilikama ( autorski tekstovi, tv prilozi, okrugli stolovi...) nedvosmisleno podržali „queerovce“ direktno osuđujući vehabijsko-talibansko divljanje nad nedužnim ljudima upriličeno tokom otvaranja 1. QSF-a prošle godine, organizatori/ce su, ipak, odlučili/le da festival obilježe tako što festivala zapravo neće biti ukoliko, naravno, ne računamo jumbo plakatiranje, te rijetka emitiranja tv spotova i novinskih oglasa.

Malo sam se ovih dana raspitivao pa sam saznao da čelnicima/ama Udruženja Q već duže vrijeme nepoznate osobe upućuju najodvratnije prijetnje među kojima su i one sa smrtnim ishodom. Pouzdano znam kako se osjeća osoba kojoj prijete likvidacijom, a odgovorno tvrdim da nisam laik ni po pitanju zvaničnog prijavljivanja ovdašnjim policijskim organima anonimnih idiota zatrovanih mržnjom prema „drugom i drugačijem“. (Usput, jedan takav jazavac, sa veeelikom bradom i kratkim pantalonama, ovih se dana pred sudom izjasnio da nije kriv iako je tokom operativne policijske akcije direktno uhvaćen u pripremama za izvršenje krivičnog djela mog eventualnog ubistva.) Ali, bez obzira na sve, šta nam drugo preostaje nego vjerovati u ono što kolokvijalno nazivamo pravna država? Od koga nego od policije (tužiteljstva, suda) očekivati da zaštiti naša ljudska prava? Nažalost, u državi poput Bosne i Hercegovine sistem prečesto zakaže pa naši životi opasno dospiju u ruke džilkoša i nasilnika. Moji drugovi Emir Imamović Pirke i Peđa Kojović prije godinu dana su na pravdi boga, u centru Sarajeva, divljački premlaćeni. Za to krivično djelo do danas niko nije odgovarao. No, bez obzira na prošlogodišnje batine, neovisno od toga da li bi se na svečanoj ceremoniji otvaranja 2. QSF ponovo ukazali isti, sudski neprocesuirani, bradati batinaši, siguran sam da bi Pirke i Peđa opet bili tamo. I garantiram da ne bi bili sami. Kao što ne bi bili sami ni članovi/ce Udruženja Q čija su ljudska prava za samo godinu dana u najmanje dva navrata brutalno zgažena u gradu koji se lažno predstavlja evropskom metropolom.

Da se ne lažemo, otkazivanje javnih manifestacija tokom, za mene neodržanog, 2. QSF zapravo je kukavička kapitulacija njegovih organizatora/ca pred sarajevskim primitivizmom i velika pobjeda ovdašnjih vjerskih fanatika čije se javno djelovanje (koje podrazumijeva i razne vrste nasilja) savršeno uklapa u vizije Mustafe Cerića i Džemaludina Latića o „evropskom Teheranu“ gdje nema mjesta za „pedere, ateiste, islamofobe, djecu iz mješovitih brakova, strane plaćenike i drugu stoku sitnog zuba“. A moralo je biti drugačije, trebalo je biti hrabrije! Uostalom, šta bi se sa ovom zemljom dogodilo kada bi svi, ali baš svi, iz vlastitih, privatnih, sebičnih razloga odlučili odustati od pravedne borbe protiv ovdašnjeg kriminalno-klerikalnog režima? Neka me shvati kako god ko hoće, ali siguran sam da nakon našeg masovnog povlačenja ne bi bilo čak ni onih kukavičkih jumbo plakata i tv spotova u okviru nikad održanog 2. QSF-a.

Ne znam da li o tome razmišljam ovih dana zato što sam shvatio da sam napravio prvi puni krug u životu – naime, jedan od prvih ramazana kojih se sjećam bio je negdje u ova doba godine – ili iz nekog drugog razloga, ali sjećam se da je vrhunac dana meni i mojim prijateljima bio kada bi negdje pred iftar išli na krivinu s koje su se vidjeli kandilji na džamiji i da bi potom svako od nas najbrže što je mogao, puni osjećaja da radimo nešto važno, trčao i revao na sav glas: „Upalili se kandilji, upalili se kandilji...“ Kao što rekoh, ne tvrdim da sam znao šta to uopće znači, ali sam u tom „željeznom dobu“ krenuo u mejtef u isto vrijeme kada i u osnovnu školu – moja majka koja je fanatična vjernica poslala me godinu ranije, ali me efendija vratio kada je shvatio da još uvijek baš i ne čitam najbolje, rekavši: „Hajde ti prvo nauči latinicu, pa onda dođi u mejtef!“ – i dobar dio mog djetinjstva, ali i onog što danas osjećam prema vjeri i vjerama, vezan je za tu trošnu zgradicu.

PUNI KRUG

Bio je to dobar život – ne zato što je bio davno, nego zato što je bio dobar – i ja bih i danas najradije – zapravo, jedina mi je utjeha da ću se jedan dan vratiti tamo – otišao tamo da živim, ali to podrazumijeva priznanje jednog poraza koji nikako ne mogu priznati i protiv čijeg ću se priznanja boriti kako znam i umijem.

Ne pišem to zato, nego stoga što sam napravio jedan puni krug i što sada kada znam gdje je njegov početak, a gdje kraj, i šta je sve stalo unutra, znam da sam se u svim svojim kožama potpuno komotno osjećao jedino tada. Ne znam, velim, kako drugi, ali meni je to bilo važno: ja sam kao srednjoškolac klanjao pet puta dnevno, u klubu u kojem sam igrao košarku – KK Vihor, Bratunac – pa sam zbog toga između ostalih imao i nadimak „Hodža“, ali nikad, ama baš nikad nisam osjetio podozrenje ili omalovažavanje, kakvo sam poslije rata često prepoznavao kod ovdašnjih muslimana koji nikako nisu mogli svariti moje provincijalno porijeklo ili kod „sekularista“ koji poznavanje makar i vjerskih rituala u kojima čovjek htio-ne htio da učestvuje – svadbe, dženaze – smatraju nazadnim, skoro primitivnim. Možda mi se danas iz ove perspektive sve čini drugačijim i ljepšim zato što je vezano za bivši život, bivšu inkarnaciju, ali dovoljno sam iskusio da znam da je život uvijek i svuda težak, naporan i mučan i da nisam podlegao tendenciji da današnje želje interpretiram kao prošle događaje..

Hoću, naime, da kažem da mi ta, muslimanska, islamska ako hoćete, duhovnost nije bila strana, štaviše, i da sam se upravo zbog toga tokom proteklog ramazana osjećao poraženim kao malo kad. Danima sam bjesomučno vrtio televizijske programe, bježeći od pop-bula – kunem se, prvi put sam u životu čuo električnu gitaru u ilahiji i mislim da bi mi najveći tv-junkie kojeg znam, Selvedin Avdić, zavidio na strpljenju s kojim sam gledao TV Vogošću, MTV Igman, o mainstream televizijskim stanicama, kao što je NTV Hayat da i ne pričam – krvljanja pred kamerama, pokušavajući da nađem neki komadić vrijednosti uz koje sam odgojen, neki znak da nije baš sve podleglo sistematskoj banalizaciji. Ali, avaj, skončao sam gledajući, na sarajevskoj kantonalnoj televiziji, iftar – o svrsishodnom trošenju novaca poreskih obveznika, dakle građana svih vjera, možemo kad god hoćete – u kući Hanke Paldum, kojoj kćerka prenosi selame od Burhana Šabana – „Srela sam ga, Allaha mi te poselamio!“; slušao sam kako zvijezda večeri, između dvije nazor otpjevane sevdalnike, priča kako je, eto, prije neku godinu kod nje tokom ramazana boravila Alka Vujica i kako je, osim što bi ujutro popila uobičajenu kafu uz cigaretu postila s njom svaki dan. Ovdje bi sad trebali ići uzvičnik i upitnik zajedno, ali to ne činim otkako sam negdje pročitao – i složio se s njom – opasku Marka Twaina da je stavljati uzvičnike na kraj svojih rečenica isto što i smijati se svojim vicevima.

PROTIV ČOVJEKA

Gledao sam, i u to se kunem, intervju koji je Arduana Pribinja Kurić pravila sa Džemaludinom Latićem, i po prvi put u životu nisam mogao da odlučim ko je od dvoje sugovornika gluplji i uskogrudiji – „Je l' imate neku posebnu inspiraciju kad pišete Vaše ilahije?“ – svaki dan se dobrovoljno izlagao toj zapanjujućoj gluposti, guposti koja je sama sebi svrha. Bio sam poražen kad sam shvatio kakva sve halaša danas govori u ime muslimana u ovoj zemlji. I još gore, šta govore. I bilo mi je žao moje familije, prijatelja i poznanika koji i dalje imaju snage da vjeruju.

Poslije svega sam shvatio da je to sasvim logična posljedica čina, procesa tačnije koji se zbio početkom devedesetih, izlaska vjere iz kuće na ulicu. Vjera je, onako kako sam odgojen da je razumijem, ljudska stvar, od čovjeka i za čovjeka i zato jedino ima smisla kada se dijeli s ljudima i jedan od razloga što vjeru lijepom mogu doživjeti samo u sjećanjima je taj što se sjećam ljudi ustvari. Vjera, ono što današnjim generacijama podmeću pod vjeru, je prije svega protiv čovjeka, kao što je i sve ostalo u ovom društvu, od komunalne službe do bankarskog sistema, protiv čovjeka.

Razumijem da ne postoji vjerski službenik koji će reći kako je prekonoć muslimanima dopušteno jesti svinjetinu, piti alkohol i upražnjavati predbračni seks; islam je, kao i svaka druga vjera, skup vrlo rigoroznih propisa koje čovjek treba da poštuje želi li članstvo u klubu, kao što razumijem da sam se sam i dobrovoljno povukao iz članstva, ali zato što nigdje danas u ovoj zemlji nema manje čovječnosti nego među vjerskim službenicima, nigdje manje spremnosti na oprost i više otvorene i zlurade želje za izricanjem kazne, nigdje manje čovječnosti u društvu izgrađenom na nečovječnosti. I ona dvojica ili trojica koje poznajem – tu, e nažalost, ne spadaju članovi moje šire obitelji koji su me uvjeravali da je napad na Svjetski trgovački centar u New Yorku „čifutska ujdurma“ – što nisu zaboravili da se ovdje nikad ranije nije iftarilo hurmama, zauvijek su osuđeni na disidentizam, marginalni unutar vjerske hijerarhije onoliko koliko je u današnjoj Bosni i Hercegovini marginalan – čovjek.

Možda je poenta u tome što se vjera ranije morala boriti za svakog čovjeka i svaku pojedinačnu dušu sa drugim idejama i ideologijama, što je tržište ideja i ideologija bilo – još jedan paradoks – kompetitivnije tokom socijalističkog samoupravljanja, ali čovjek, pojedinac, danas nema nikakvih izgleda osim potpunog povlačenja i kapitulacije: to je jedini izbor koji može napraviti svojom voljom, svi drugi izbori napravljeni su za njega.

Vlada Republike Srpske u prošloj godini potrošila je 2,5 miliona maraka na direktno finansiranje medija, prije svega novinske agencije SRNA, dnevnog lista Glas Srpske, Radija Istočno Sarajevo.

Subvencije za medije su suviše ozbiljna stvar da bi se prepustile bilo kojem ministru pa su one u nadležnosti generalnog sekretarijata Vlade RS, što praktično znači pod direktnom kontrolom premijera RS, Milorada Dodika.

Najveći dio novca dobila je novinska agencija SRNA, 1,68 miliona maraka, koje su im isplaćivane u mjesečnim tranšama od po 140.000 maraka. U odnosu na 2007. godinu Vlada RS se pokazala izdašnijom pa je SRNA dobila 28 posto više novca. To što je 2008. godina bila godina lokalnih izbora, vjerovatno nije imalo nikakvog uticaja.

Posebno je zanimljiv slučaj finansiranja banjalučkog “Glasa Srpske”. Kao medij u vlasništvu države redovno je subvencioniran novcem iz budžeta, pa je tako u 2007. godini od Vlade RS dobio 851.000 maraka, što je 70.917 maraka mjesečno.

Krajem 2007. godine raspisan je tender za privatizaciju Glasa Srpske koji je okončan 28. novembra i gdje je najboljom proglašena zajednička ponuda “Nezavisnih novina” Željka Kopanje i kompanije Integral Inžinjering Slobodana Stankovića . Kupci su ponudili 3,8 miliona maraka za državni kapital te obećali ulaganja od dodatnih 4,5 miliona maraka tokom naredne tri godine.

Iako je bilo jasno da da Glas Srpske prelazi u privatne ruke, čime prestaju bilo kakve finansijske obaveze vlade prema ovom dnevnom listu, 7. februara 2008. godine, dakle samo mjesec dana uoči zvaničnog potpisivanja kupoprodajnog ugovora, Vlada RS udvostručuje mjesečni iznos subvencija za Glas Srpske.

Umjesto 70.917 maraka mjesečnih subvencija, kolikio je Glas Srpske primao u 2007. godini, taj iznos se sada podiže na 150.000 maraka, bez ikakve vidljive logike. Vlada se čak nije ni potrudila da barem nekim formalnim obrazloženjem kaže zašto je i zbog čega mjesečni iznos subvencija ovoj novini udvostručen.

Vladi RS se izgleda jako žurilo da se riješi budžetskog novca, pa iako se mjesečne subvencije za SRNA-u isplaćuju isplaćuju u dva dijela, svakih 15 dana, u slučaju Glasa Srpskog je napravljen izuzetak. Svih 300.000 maraka, koliko su ukupno iznosile subvencije za januar i februar, isplaćeno je odjednom tokom februara. Vjerovatno Vlada RS kao većinski vlasnik Glasa Srpske nije željela da se obruka pred novim vlasnicima i da im preda kompaniju sa praznim bankovnim računom.

U prošloj godini Vlada RS neočekivano je obradovala i Radio Istočno Sarajevo, koga je počastila sa 300.000 maraka knjižeči ovaj trošak samo ka “realizacija projekta JP radio Istočno Sarajevo”. To što ovaj projekat nije uopšte bio planiran u budžetu za 2008. godinu nije predstavljalo nikakv problem.

Iako Vlada RS već finansira entitetsku novinsku agenciju SRNA, ministri u Vladi RS izgleda baš i nisu bili nešto zadovoljni onima što dobijaju zauzvrat, pa su za svaki slučaj srbijanskoj novinskoj agenciji Tanjug, uplatili 41.160 KM “za usluge Tanjugovih servisa”.

Način na koji je Vlada RS i po kojim kriterijima trošila novac na subvencioniranje medija daleko je od transparentnog.

Kako se navodi u revizorskom izvještaju Glavne službe za reviziju javnog sektora RS, o poslovanju generalnog sekretarijata Vlade RS, kod sufinansiranja javnih medija “ova sredstva se ne planiraju pojedinačno, po namjeni ili po projektu, tako da su česti značajni transferi u toku godine između pojedinih pozicija. Osim toga “realizacija svih pojedinačnih pozicija u okviru ove grupe, takođe značajno odstupa od planiranih iznosa i namjena” navode revizori.

Jednostavno rečeno, medijima se novac dijelio bez bilo kakvog plana već se onako, u hodu, “odokativnom metodom” određivalo kome će se dati i koliko novca.

Dodatnu podršku medijima Vlada Rs pružala je i kroz svoju strategiju komunikacije za koju je ukupno izdvojeno 188.250 KM, gdje su se našli i plaćeni oglasi kojima je Vlada RS promovisala svoje uspjehe u medijima.

Problem je jedino što su revizori utvrdili brojne propuste, poput zanimljive prakse da se najprije izvrši plaćanje a tek onda potpisuju ugovori, kao i da se vlast nije zamarala sitnicma poput traženja izvještaja o načinu utroška dodjeljenog novca.

Za Vladu RS i njenog premijera, Milorada Dodika, 2,5 miliona maraka datih medijima u prošloj godini pokazalo se kao dobra investicija. Toliko dobra da je ove godine dobrim i poslušnim medijima namjenjeno duplo više novca, pet miliona maraka.

(zurnal.info)

- Prije je Italija mijenjala premijera svake pola godine. Otako je Berlusconi došao na vlast to je promijenilo, bez obzira šta ko mislio o njemu.

Bosanski Berlusconi je nakon toga u kratkim crtama predstavio orjentaciju svoje političke partije, a to se prije svega odnosi na ekonomiju, gradnju autoputeva, zaustavljanju prodaje prirodnog blaga, pomoć posrnulim kompanijama, ulasku u NATO. Evropskim integracijama...

Na čuđenje svih prisutnih naglasio je da Bosni i Hercegovini ne trebaju nikakvi miškovići (!), pacoliji, crnogorci... Posebno je istakao, i to povišenim tonom, da je neophodno očuvati lik i djelo Alije Izetbegovića.

- Ovom prilikom želim da naglasim da ću čvrsto stati iza lika i djela Alije Izetbegovića. Da njega nije bilo ne bi bilo ni Bosne i Hercegovine. Za to želim reći stop svim atacima i blaćenju lika i djela rahmetli predsjednika, rekao je Radončić.

Ime stranke nije htio otkrivati, kao ni članove. Samo je rekao da će javnost biti blagovremeno obaviještena. Zanimljivo je da na ovom prvom Radončićevom obraćanju nije bio prisutan niti jedan političar, privrednik pa ni estradna zvjezdica...

Nakon održanog govora, koji je izbiflao sa ručicom u džepu, Radončić je prisutnim novinarima uskratio mogućnost pitanja i ubrzanim korakom napustio konferencijsku salu.

(zurnal.info)

U panici sam. Ne piše mi se o seksu. Ne mislim o seksu. Ne prakticiram seks uopšte. Bubuljice, poznate u narodu kao nejebice, šarmantno su mi premrežile lice. U razgovorima s poznanicima ili prijateljima novinarima ne ubacujem više, kao slučajno, neki zgodan seksi autocitat iz jedne od mojih briljantnih kolumni, čisto da ih štrecnem.

Jeste. imidž mi je otišao k vragu. I uopšte me nije briga jer srce mi kuca kao u zeca.

Mame i bebe

Trudna sam. Već deset nedelja se pretvaram da živim normalno. Lažem urednicima da ću napisati novu, još bolju i vruću kolumnu o seksu, koja će baciti u zasjenak sve faruke i bakire i emire i samire, elem sve te muške pametnjakoviće sa Žurnala čiji tekstovi, da se ne lažemo, služe samo da popune prostor između moje dvije antologijske kolumne.

I u toj laži prolaze dani a ja ni riječi ne mogu da sastavim. Da mi ne bi onog sirotog Šišića...

Jer mislim samo o jednom „jebote postaću majka“. Doživila sam da ostanem živa kad mi je u 34-toj ruka skliznula sa Playboya na onaj ogavni časopis Mame i bebe koji vrijeđa inteligenciju gliste a ne obične žene. Erotika? Ha, svodi se već sedmicama na čežnjive poglede ka onim najgorim ženskim gaćetinama od kojih bi Gadafi mogao i tri šatora da podigne u Njujorku a još da mu ostane za kuće.

Pa me razdiru suprotni osjećaji: sanjam o trenutku kad će sise prestati da me bole. A opet drago mi kad ih vidim. Svako jutro sve su veće i hej stoje same! Majku mu, potpuno same. Bez grudnjaka ili onog flastera što mi je spasio vjenčanje. Imala sam haljinu ispod koje nisi mogao obući ništa, a sise pale do pupka, i ja se rasplakala, i onda mi je najdraži dao satenski flaster, znate onaj što ne boli kad se skida, i ja sam dignula te dvije ogavne vreće i to je super izgledalo u haljini kao da su prirodno prpošne i ...pardon, digresija.

I brinem. Samo brinem. Kad će proći muka? A što jutros nema muke? Da li će ovaj dvodnevni proljev potrajati cijeli život? Može li se eksplodirati od opstipacije? Zašto me neko ne opali maljem u glavu da prođe ova smrdljiva glavobolja? Kako je divan dan bože vidi onih divnih ptičica, i gle svi ljudi i sve životinje me vole...Da li će sve biti u redu? Koji kreten pušta filmove o bolesnoj djeci daj mi telefon da im ja majku neobzirnu. Kako smrdi ovaj kivi, da se nećemo otrovati? Hoću li biti dobra majka? (Ne nećeš sreća pa će dijete imati jednog normalnog roditelja – oca, slijedi horski odgovor...)

I tako u nedogled. Do zemlje zaglupljelih i zatupjelih gdje carujem ja.

To je tek katastrofalno. Na novom mobitelu nisam bila u stanju da prođem početni nivo neke dječije mozgalice. Digitalni profesor mi je dao jedan. Jedan!!! Meni koja sam diplomirala na svim Šekspirovim djelima. Na žalost u pravu je taj gadni profesor. Ne mogu dvije da sastavim. Jer samo razmišljam o jednom pitanju na koji nemam odgovor – kako ću preživjeti 9 mjeseci?

Ja više nisam ja

Jer ja više nisam ja. Sad sam žena sa dodanom vrijednošću. U očima rodbine pogotovo. Osjećam se kao steona krava koja je dobila na lutriji – niko je neće sjecnuti, niti prodati u bescjenje jer je jalova, već će do kraja života jesti zlatnu slamu a zgodni bikovi će joj masirati vime...

Prvi put u posljednjih nekoliko godina, tačnije tridesetičetiri, majka mi sasluša čitavu rečenicu prije nego što kaže ono obavezno budalice moja. Svekrva mi kupuje suhe šljive i kuha kompote 24 sata na dan. Tatica me ne gnjavi pričama bilo je to `45,`46- ste ne sjećam se tačno.... Oprezno ispitujem teren ali sve su naznake na mojoj strani da ću moći starijoj sestri ponekad reći NE! i preživjeti. Sestrična koja je ušla u pubertet ne može da mi odbije koju god njenu majicu poželim jer jadna ja ko zna koliko će mi minuta još moći pristajati fine stvari...

A odnos sa najdražim? Hmm, postao je iznenađujuće jednostavan. Šta god da se dešava ili ne, oboje znamo ko je kriv. On.

Znate onu reklamu za Cappy sok kad jadan muž da ugodi trudnoj ženi po kiši odleti i kupi hrpu Cappy sokova a ona pita A to nije bilo jabuke? E ona je početnica za mene. On je kriv što je meni muka, naravno. Nisam ja ta koja je rasipala sjeme okolo.

Kad on ima stolicu a ja ne po prećutnom dogovoru pospe se katranom, perjem i tiho ode u ćošak.

Onda, zašto molim vas, pravi gljive za ručak? To što sam ih voljela prije 10 sedmica ne znači da ih volim i sad kad su mi upravo odvratne, zašto to nije sam skontao?

Također mi je grozno što njega ne boli kad i mene. Iako krivi lice i suosjećajno me tapša po ruci vidim, lijepo vidim, iako sam zatupjela, da njega ništa ne boli. Kakav je ujutro takav je i navečer. Ne podriguje on okolo na sastancima. Ne otkopčava on hlače krišom na predavanjima pa to zaboravi pa krene da ustane a ono hlače krenu da je l... upotrijebite maštu. I niko, baš niko mu ne govori Oho ho, jesmo li se to malo popravili? Neka neka mašala fino je kad ima žene a ne ove današnje anoreksične.

No najgore od svega je što u njemu nema ni tračka sumnje. Kako će on preživjeti 9 mjeseci? Šta poslije? Hoće li biti dobar otac, ma šta dobar samo najbolji dolazi u obzir?

Jok. Ustaje i liježe sa jednim te istim blesavim osmijehom. Oličenje sreće.

Užas. Dođe mi da ga počupam i pošaljem da kleči na kukuruzu. Ali ne mogu, može mi još zatrebati...

Jer on ima ono što ja nemam više ni grama. Hrabrosti. Da se suoči sa jednom praktičnom činjenicom – posljedica seksa, pogotovo u plodne dane, i pogotovo nakon što smo se dogovorili, jeste dijete. Moje dijete. Koje od prvog trenutka nešto zahtijeva od mene. I tako će zahtijevati do kraja života. A sama sam to htjela. Nema više ja, meni, mi. Sad sam samo steona krava koja žvaće slamu po cijeli dan. Jer by the way samo to može da vidi i jede. Kad vidim na primjer penis fino mi dođe muka. Doduše bude mi mučno i na gljive i na kivi i na ... Ma...Ako želite da zajedno proživimo ovih 9 mjeseci pakla, pročitajte idući tekst. Neće biti puno gadan. Samo ću podijeliti s vama kako se to žensko tijelo mijenja. A kako muško...

Kada smo prije prije nepunih mjesec dana ekskluzivno objavili vijest da Fahro Radončić, utemeljitelj i vlasnik Avaza osniva stranku, pojavile su se mnogobrojne analize koje su našu vijest pokušale pretvoriti u špekulacije i podmetanja. Danas je je Radončić zvanično potvrdio da osniva stranku koja će se zvati Snaga Bosne. Čeka se još samo odgovor na pitanje – “Ko je šta u Fahrinoj stranci”? Obzirom da se radi o novoj stranci čiji je program nepoznat, potražili smo reakcije, komentare, nadanja i strahove čelnika vodećih političkih partija u Bosni i Hercegovini. Pogotovo onih na čije glasače pretenduje nova stranka, Stranke Demokratske Akcije i Stranke za Bosnu i Hercegovinu.

UDAR NA SDA I SBiH

Ako je suditi prema nagovještajima medija u Bosni i Hercegovini, najviše razloga za brigu imaju u Stranci Demokratske Akcije. Nagađanja su da će stranku Fahre Radončića pojačati visokopozicionirani kadrovi SDA poraženi na prethodnim unutarstranačkim izborima, predvođeni Bakirom Izetbegovićem i Adnanom Terzićem. Jer, pitanje je može li Bakir Izetbegović otrpjeti poraz unutar stranke i sačekati sljedeće stranačke izbore, redovne ili vanredne, gradeći i jačajući poziciju unutar stranke, ili će donijeti odluku da se kao kandidat neke druge stranke pokuša revanširati Sulejmanu Tihiću već na sljedećim, opštim izborima. Odluči li Izetbegović mlađi da napusti SDA, to bi dovelo do najvećeg raskola u povijesti stranke, većeg od onog iz 1996. godine i odlaska Harisa Silajdžića. Stranka Demokratske Akcije danas nema autoriteta kakav je onomad bio Alija Izetbegović, autoriteta koji bi mogao održati jaku i stabilnu SDA. Ipak, teško je povjerovati da će Bakir Izetbegović napustiti SDA i time pred zid dovesti stranku čiji je osnivač i vođa gotovo deceniju i pol bio njegov otac.

“Stav Stranke Demokratske Akcije jeste da je Bosna i Hercegovina demokratska država u kojoj je na snazi višepartijski sistem i svako ima građansko pravo da osnuje političku stranku. Nova stranka vjerovatno će donijeti nove ideje a birači su tu da ocjene njihov program. SDA ne strahuje da bi nova stranka mogla imati uticaj na glasače i članove naše stranke. Također, Bakir Izetbegović je član predsjedništva Stranke Demokratske Akcije i sigurno je da neće biti član ni jedne druge stranke. Kao ni Adnan Terzić”, kazao je u izjavi za Žurnal.info generalni sekretar SDA Amir Zukić. Interesantno je da se i on pominje kao jedan od članova Radončićeve stranke, kao i Adnan Terzić koji je za Žurnal potvrdio da će biti prestavljena kao kandidat Snage Bosne.

BEZ KOMENTARA

I pored toga što nemaju zvaničan partijski stav, ni u Stranci Za Bosnu i Hercegovinu vjerovatno nisu oduševljeni ulaskom Fahre Radončića u borbu za političku vlast. Sigurni su, kao i svi drugi, da medijski prosperitet svojoj stranci vlasnik Avaza neće graditi trošeći pero na rijetke uspjehe vladajuće bošnjačke elite. Već odavno kadrovi Stranke za BiH imaju svoju dvolisnicu u Avazu, i očekivati je ubrzo da se štivo o aferama i malverzacijama u elektroenergetskom sistemu barem udvostruči. U obećanja da će ukinuti Republiku Srpsku, Harisu Silajdžiću na narednim izborima neće povjerovati jednak broj birača kao na prošlim a izostanak podrške najtiražnije novine u BiH predstavljat će ključni elemenat neuspjeha.

I pored sve opasnosti koja se nadvila nad Strankom za BiH pojavljivanjem stranke Fahre Radončića na političkoj karti Bosne i Hercegovine , potpredsjednik Stranke za Bosnu i Hercegovinu Beriz Belkić u izjavi za naš magazin pozdravio je ovakav korak vlasnika Avaza, jer “politički angažman građana je njihovo pravo kao i osnivanje stranke. I, svako ko može ponuditi nešto što će donijeti napredak Bosni i Hercegovini treba i mora da se angažuje, politički ili na neki drugi način. Nakon promocije stranke i predstavljanja njenog programa tek će se moći govoriti više o tome, a najbolji sud dat će građani na izborima“. Potpredsjednik Stranke za BiH izbjegao je dati odgovor na pitanje da li SBiH u novoj stranci, s obzirom na najavljene kadrove, vidi političkog protivnika ili koalicionog partnera.

I, ključni trenutak koji će ipak odlučiti o dometu političkih uspjeha Fahre Radončića bit će podrška reis uleme Mustafe ef. Cerića. Ukoliko poglavar Islamske zajednice u Bosni i Hercegovini dadne zeleno svjetlo Radončiću, to će značiti početak najvećeg tumbanja u bošnjačkoj političkoj orbiti od vremena osnivanja naconalnih stranaka i osamostaljenja Bosne i Hercegovine. Obzirom na to da nikada nije zatajila finansijska ni medijska podrška Avaza institucijama Islamske Zajednice u Bosni i Hercegovini, teško je očekivati da će reis Cerić imati mnogo toga protiv da Fahro Radončić jednoga dana postane „Prvi u Bošnjaka“.

Opoziciona Socijaldemokratska Partija Bosne i Hercegovine nema komentar na informacije o osnivanju nove stranke. Kao ni dva HDZ-a u poziciji, a koji su se prislonili većini političara i političkih partija i mudro će s izjavama sačekati zvaničnu promociju stranke, njenih kadrova i programa.

Režija: Mladen Đorđević

(Srbija 2009, 90 min)
Uloge: Mihajlo Jovanović, Ana Aćimović, Predrag Damjanović, Radivoj Knežević, Srđan Miletić, Srđan Jovanović, Ivan Đorđević, Bojan Zogović, Nataša Miljuš, Aleksandar Gligorić, Mariana Aranđelović, Srboljub Milin

Zaplet i forma Porno bande su veoma jednostavni, ali je sadržaj potpuno originalan i subverzivno dubok: mladi, neuspešni reditelj Marko dolazi iz „normalnog“ okruženja onakvog kako se normalno smatra u Srbiji danas - otac ima firmu koja prodaje klima uređaje, sestra mu je sponzoruša a devojka mu je klasična beogradska guska. Neuspešan je jer želi da snima filmove kakvi u Srbiji, makar po mišljenju ovdašnjih producenata, ne prolaze: horor i sf. Slučajno upoznaje Caneta, producenta porno filmova i počinje da snima za njega. Kad od Canetovog novca snimi socijalno-politički porno horor (ludačku zajebanciju o mutiranoj soji koja raste iz junakove sperme, a kad se puši ima neverovatno halucinatorni efekat, te zavisnike pretvara u zombije), ima veliku šansu da najebe od Canetovog brata pandura Strahinje. Upoznavši Unu, propalu glumicu, sa grupom marginalaca sa kojima je radio na Canetovim pornićima (narkomani Darinka i Rade, porno glumci Sofija, Dragan, i par sa AIDS-om, Maks i Džoni) organizuje porno kabare čiju premijeru u bioskopu Partizan prekida policija predvođena Strahinjom. Pošto su u Beogradu nepoželjni, kreću na turneju po unutrašnjosti Srbije, gde nailaze na Franca, nekadašnjeg novinara Die Welta koji, pošto su se završila balkanska klanja, mora da popuni rupu u ponudi na tržištu snuff filmovima i oni počinju da rade za njega.

Sjajno u svakom smislu

O Porno bandi pre svega treba reći ovo: radi se o sjajnom filmu u svakom smislu. Nema nemotivisanih postupaka, glupih šala, nepotrebnih psovki, nerealnih likova, moralističkog palamuđenja, glumačkog šmiranja, patetisanja… Već sve ovo zvuči takoreći nemoguće za savremeni srpski film. Đorđević je posebno zablistao u režiji, na tragu dokumentarističkog pristupa, ni u jednom trenutku se ne pretvarajući da je ovo išta osim fikcije. Takav pristup služi uverljivosti, a ne kvazirealizmu- ako ćemo već po tim kategorijama, Porno banda je hiperrealističan, visceralan udarac u srce i u mozak.

Život i smrt porno bande je najznačajniji i najubedljiviji umetnički društveni komentar koji se pojavio na srpskoj sceni još od crnog talasa šezdesetih. I dok su stari majstori poput Žike Pavlovića, Dušana Makavejeva, Lazara Stojanovića i Saše Petrovića bili subverzivni kroz metafore, parole i simbole, Đorđević primenjuje princip direktnosti koji je prikladan današnjem vremenu u kom smo oguglali i na najstrašnije prizore. Našu osetljivost testira scenama koje su manje užasne od onoga što smo gledali u informativnim emisijama devedesetih samo po tome što smo svesni da se radi o fikciji. U tom, umetnički stvorenom, a opet zastrašujuće realnom svetu, nalazi se i nivo filma u filmu- snaf uradaka koji tek u toj ravni zapravo služe efektu šoka. Realnost je pomerena za čitav nivo, a Đorđevićevi junaci i njihovi doživljaji veoma brzo zauzimaju prostor koji interpretiramo kao stvarnost i uspevamo da se identifikujemo sa njima uprkos tome što se radi o apsolutnim marginalcima. Ili možda upravo zbog toga- u ovoj zemlji zapravo svako normalan (čitaj: ne krade bezočno i ne ubija) ima status marginalca.

Tu dolazimo do suštine Đorđevićeve poruke. Marginalci kojima se bavi u današnjem društvu etiketirani su kao pederi, narkomani, transvestiti, sodomisti, nimfomanke, dakle „najgori šljam“. Njima su suprotstavljeni „stubovi srpskog društva“- porodica, selo, policija. Kad vidimo kako se ti stubovi ponašaju, lako dolazimo do zaključka ko je tu zapravo zdrav i normalan a ko bolestan i lud. To je posebno efektno prikazano u sekvenci u selu gde Porno banda organizuje prvu seosku predstavu. Bezubi, bradati, prljavi seljaci pohotno gledaju njihov performans, a sutradan dolazi predsednik opštine da bi im rekao kako nisu dobrodošli jer je to „pošteno selo“. Pošto im ne pada na pamet da odu, grupa seljaka ih pod pretnjom oružja siluje, uz „Dodirni mi kolena“ grupe Zana. Scena postaje posebno jeziva kada Džoni koji ima AIDS počne da urla od smeha dok ga guze. To gledaocu donosi perverzno zadovoljstvo zadovoljenja pravde i dovodi nas do toga da se zapitamo o sebi samima, što je verovatno najveći uspeh koji umetnik može da postigne svojim delom.

Svinja kao paradigma

Porno banda je toliko dobro osmišljen film da u njemu svaki detalj ima značajno mesto i potvrđuje osnovnu tezu o bolesti i mraku srpskog društva. U jednom od uvodnih kadrova uz Markovu rečenicu iz off-a kako su mu dosadili porodični ručkovi, u krupnom planu se seče masna pečena prasetina. Svinja ima važno mesto u svetu Porno bande, i to direktno suprotno onom koje ima u srpskom društvu. Dok je prosečan srpski građanin smatra vrhuncem uživanja, uz rakiju i pivo, u filmu služi kao paradigma svega što je u našem društvu odvratno. U kratkom Markovom studentskom filmu, samoparodičnoj Noći kad je svinja plakala, čiji insert vidimo na početku, iz očiju pečenog praseta na stolu štrca bela tečnost (mast? gnoj? sperma?) dok se glavni junak seče kuhinjskim nožem po grudima i stomaku.

Centralni odnos Erosa i Tanatosa, ključan za poentu filma, predstavljen je potpuno telesno. Eros nema šanse u borbi sa moćnim protivnikom u društvu u kom seks ne služi uživanju kao posledica ljubavi, već uspostavljanju dominacije kao posledici patrijarhalne hijerarhije. Polni odnos nije proces reprodukcije, to je metod psihičkog i fizičkog ponižavanja. U srpskoj nekrofilnoj (pod)svesti seks nije proizvod Erosa, već Tanatosa. Deca se ne prave da bi živela, već da bi ginula u ratovima u kojima će popovi blagosiljati oružje i objašnjavati nam kako je jednopolna ljubav bolesna i nemoralna jer ne proizvodi novo topovsko meso.

Porno banda je film o našem vremenu i društvu koji na najprecizniji mogući način ogoljuje crno srce Srbije. Teško je zamisliti da je moguće prikazati sve naše mane, bolesti, morbidnost i perverznost ovog sociopolitičkog podneblja na efektniji način. Sva naša sramota, beda i jad su pred vama u 90 minuta. U ovom filmu nećete uživati, ali razmislite- u čemu zapravo danas uživamo?

(Preneseno sa prijateljskog portala e-novine)

Sahranite me uspravno jedna je od najupečatljivijih knjiga o Romima koja istodobno daje uvid u širi društveni kontekst Istočne Evrope i njezina tranzicijskog vremena. Objedinjujući autobiografsko i historiografsko, književno i znanstveno, putopisno i esejističko Isabel Fonseca pruža cjelovitu sliku kulture Roma: njihove svakodnevice, jezika, vjerovanja, običaja, obiteljskih odnosa i povijesti ispunjene stradanjima i stigmatiziranjima.

Uz odobrenje zagrebačka naklade Pelago, Žurnal će u nekoliko nastavaka objaviti najzanimljivije dijelove ove knjige.

Jetin je stil bio tipičan. Bila je gruba i duhovita, koristeći se neočekivanim slikovitim opisima u posve nevjerojatne svrhe, i često je istovremeno bila zastrašujuća i ironična. – Zašto gadži ne može biti dobra bori? – Jeta je posve ozbiljno upitala, nastavljajući se na šaljivi prijedlog u dvorištu kako bih i ja možda mogla doći u obzir kao buduća mladenka desetogodišnjeg Đivana, kad već o tome razmišljaju. – Zato što gadži ne bi znala sebi izvaditi oči. – Jetin je odgovor imao izvorno značenje da bi gadži, za razliku od prave ciganske djevojke, nedostajalo potrebne vještine i osjetljivosti za tu ulogu. No time je uspjela također kazati kako takva žena ne bi bila nimalo zabavna, jer "vaditi sebi oči" je i romski izraz za orgazam.

ŠEĆER U JOGURTU

Uzevši u obzir kakvi čistunci Cigani mogu biti u vezi seksa i u vezi ženskog tijela u bilo kojem kontekstu, Jeta je bila iznimno prosta, na što je imala legitimno pravo kao baka ili, bolje reći, žena koja više nema mjesečnice. "Besramne, prljave drolje " bila je njezina opaska o ženama o kojima nije imala dobro mišljenje. S druge strane, ako je mjesto bilo lijepo, primjerice, novi kafić u gradu, znala bi reći – O manuša khelaven tut. – Ljudi te čine plesati. Ako bi kakva djeca hodala ispred nje dok je ona pričala s nekim, viknula bi na njih, prekidajući svoju misao. – Mogu li ti se popišati u oči? – ili – Zar ti crijeva ispadaju? – (Pa nisi imao vremena ići okolo?) Ili, ako joj se stvarno žurilo, rekla bi – Te bisterdon tumare anava! – Dabogda vam se imena zatrla! Njezin stil bio je samo naizgled divljački, i svi su ga voljeli.

Nikad nisam srela Cigana koji nije volio slatko. Iako se misli da su sol, papar, ocat i ukiseljena hrana baxtalo, srećonoše, voljeli su stvari but guli, vrlo slatke, i bili su zabrinuti i zgroženi mojom sklonošću za slanim ili bushalo (kiselim). Šećer je u Albaniji bio luksuz pa je Jeta možda mislila kako je moje skanjivanje bilo samopožrtvovnost, što ona gostu nije mogla dopustiti. Jednog joj je jutra dozlogrdilo pa je ubacila hrpu šećera u jogurt koji sam se spremala pojesti, odmahujući glavom kao da kaže, gdje li je ova odrasla? Ono što je zaista rekla bilo je – Kad bi stavila taj jogurt svinji na guzicu, odletjela bi. – Toliko je bio kiseo.

Također je imala običaj dodati uzvik Ma-ša-llah! ili "Kako Bog da!" nakon svega. Jeta je objasnila – Tako će svatko kome se obraćamo znati da kada kažemo kako im je novorođenče pravi bombon, zapravo u dubini duše ne govorimo dabogda mu se mozak sasušio. – Bila je to i korisna mjera predostrožnosti. – Ako ne pokažeš da ti je srce čisto, tvoja je greška kad se nešto grozno desi. – Prosta, gruba i, za ravnotežu, nepokolebljivo praznovjerna.

Šalama su se u Kinu bavile žene. Muški je govor češće uključivao sumorno intonirano iznošenje činjenica (ili apsurdnih besmislica) ne bi li se osjetila težina predaka ili mudrost poslovica. Jetin promukli stari ujak Kako bio je neumorni mudrac koji se stalno služio ovom dvodijelnom formulom: "Baš kao što kobila tare cestu, tako i mlada žena želi penis." I naravno, slijedilo bi mudro kimanje glavom.

Glasovita lingvistička nadarenost Cigana diljem svijeta nije uvijek bila očita u Kinostudiju. Za nesretan početak moje je ime predstavljalo problem. Naime, i je u romskom jeziku gramatički član za imenice ženskog roda, kao u i daj, majka, i često se koristi, čak i uz vlastita imena, primjerice u muškom rodu – O Kako. "Isabel" je stoga njima kao "the zabel", pa sam postala Zabella, Zabade, potom Zabe i naposljetku samo Za.

Dani i tjedni, činilo se, samo su se stapali jedni u druge, možda zato što mi nikad nisu rekli riječi za dane u tjednu ili za mjesece; a svi moji upiti djelovali su im kao pitanja koja sadrže neku zamku. Ako su baš bili prisiljeni odgovoriti, djeca, pa čak i borje, imali su velikih teškoća, pogotovo s mjesecima. Godišnja su doba bila jednostavna. Postojala su samo dva, ljeto i zima, vrućina i hladnoća. Dani se međusobno nisu razlikovali (i to ne samo zato što je bilo ljeto; jedino se desetogodišnji Đivan trebao vratiti u školu). Nitko od djece nije znao gledati na sat; nitko nije ni nosio sat (izuzev Nuzija koji je nosio moj i pokazivao neobično zanimanje za vrijeme, primao je čak i oklade za točno vrijeme). Stariji odrasli nisu znali čitati, a mlađi bi polako sricali svaki slog poput djece; nitko nije imao ni najmanje sigurnosti u pisanju).

ROĐENDAN KOD DUKA

Dobila sam pismo od Duka godinu dana nakon što sam otišla od njih. Bila je to nekakva razglednica prekrivena njihovim potpisima koji su bili starački i drhtavi, ili pak dječje oprezni. Ispod njih, nalazilo se par redaka napisanih na nekom nepostojećem jeziku, ali su stvarala dojam pisma, što im je i bila svrha.

Nije bilo novina, radija, ni naravno knjiga; televizija je obično bila upaljena, ali je nitko nije gledao. Slike su titrale poput krajolika koji promiče dok gledamo kroz prozor automobila. Imalo je to svoje razloge: u predgrađu Tirane mogli ste gledati samo mračne sicilijanske drame i glupave propagandne sapunice što su ih sponzorirale američke vjerske skupine. Za razliku od većine Albanaca među kojima su živjeli, Cigani nisu imali pojma što se dešavalo u svijetu, niti su (i opet s izuzetkom Nuzija) bili znatiželjni.

Doduše, razlog njihova negledanja nije uvijek bio samo nedostatak znatiželje, već katkad i obzir. Zanimao ih je obiteljski život; raspitivali bi se o mojoj braći i sestrama kao da su ih uistinu poznavali. Kada u blizini nije bilo muškaraca, razgovarale smo o rađanju, braku… Kod Duka sam napunila trideset godina. Nisam se tome osobito veselila; ali ono što je meni moglo izmamiti možda tek uzdah, za njih je bila uistinu tužna, pa čak i krajnje ozbiljna stvar. Kad su (prvog dana mog posjeta) otkrili da s dvadeset i devet godina nemam još ni jedno dijete, puri daj – majka njih desetero – potapšala me suosjećajno po zapešću, očito sam bila neplodna. To je objašnjavalo zašto nisam imala muža i, najgore od svega, zašto sam bila osuđena lutati svijetom, doći u Albaniju, za ime Božje, daleko od obitelji i prijatelja, živjeti među potpunim strancima. Teško je bilo reći što je od toga, s njihova gledišta, bila gora kušnja. Moja prisutnost među njima nije, čini se, mogla imati drugog objašnjenja, jer su baš svi Cigani što sam ih upoznala pretpostavljali upravo takvu verziju događaja i, želeći me poštedjeti boli, nisu mi davali prilike ni da isprtičam, ni da objasnim. Moj život bio je tragedija, uviđali su to, ali takva koja ih je mogla raznježiti i to su mi davali na znanje, naposljetku, nisu li i oni u prošlosti bili "osuđeni" lutati svijetom? Nisu li i oni osuđeni na Albaniju? (Njihova je mučna objektivnost prema Albaniji bila dojmljiva, budući da su cijeli život tamo živjeli. Pošto se nisu osjećali Albancima, bili su osvježavajuće neopterećeni regionalnom bolešću etničkog patriotizma.)

Dritta nije imala vremena baviti se takvim razmišljanjima. Imala je drugih, važnijih briga. Dritta je ujedno bila i član obitelji s kojim mi je bilo najteže komunicirati, jer je njezin Kabuđi dijalekt bio još više iskvaren turskim riječima. Pa ipak, odlučnošću kojoj nije bilo ravne, izborila se za mjesto moga glavnog učitelja. Od nje sam naučila jezik trampe ili razmjene dobara. Bogatstvo vokabulara sastojalo se od riječi za bluzu, suknju, češalj, četku, ruž za usne, maskaru, cipele, šal, spužvu, sapun, vrpce, pribadače, ukosnice i, naučene u samoobrani, riječi za prsten, narukvicu, naušnice… Dritta je tvrdila kako želi naučiti engleski; to je ipak bila trampa, razmjena. I tako sam započela: "Kako se ti zoveš? Ja se zovem Zabe," itd. Ona se samo smijala i proizvodila neke grgljave podvodne zvukove umjesto riječi. Zvučala je poput moga četrnaestomjesečnog nećaka kad oponaša govor odraslih na telefon koji mu je služio kao mikrofon.

Naše lekcije nisu bile teške samo zato što nismo imale zajedničke lingvističke osnove, već i stoga što je toliko toga o meni njoj bilo jednostavno strano; ako ne razumiješ radnje, velika je vjerojatnost da nećeš naučiti ni govor. Mene je stalno zaprepašćivala izolacija što ju je moje tuđinstvo neizravno otkrivalo, i bila sam dirnuta zaštitničkim gestama što ih je izazivalo. Jednom sam čučnula kraj čajnika s vrelom vodom, spremajući se preliti vrećicu čaja. Dritta se zaletjela i povukla malenu pravokutnu vrećicu za končić. – Smočit će se! – ukorila me i lupkanjem je osušila u naborima svoje suknje. Nikad nije vidjela vrećicu čaja i ljubazno je pokušavala spasiti nešto što je zamišljala kao – što? – možda mirišljava vrećica ili bouquet garni (premda je teško zamisliti kako bi se nešto tako kratkog mirisnog vijeka stiglo probiti do unutrašnjosti Albanije). Jednom sličnom zgodom, vozeći se na prednjem sjedalu Gimijeva auta, O Babo je prigovarao kako je grozno neuredno i kako bi ga Gimi stvarno trebao počistiti. – Čemu služe ovi konopci? – upitao je razdražljivo, pokušavajući iščupati pojaseve iz njihovih postolja. Takve sigurnosne naprave bile su novina u Albaniji, kao uostalom i sami osobni automobili.

JUTARNJE DOTJERIVANJE

Ništa, međutim, nije pobuđivalo toliko zbunjujuće zanimanje kao Zabadin ritual četkanja zubi dvaput dnevno. To im se činilo opsesivnim i uvrnutim, i prije no što bi ih majke udarcima otjerale, dječaci su oprezno pipali moju četkicu, dodirujući tu malenu stvarčicu s takvom nesigurnošću kao da je ptić koji je ispao iz gnijezda.

Nužnik je bio rupa u ormaru s pokretnim dvokrilnim vratima na labavim šarkama; lupala su ali se nisu zatvarala. Umivaonik je bio obična graba u zemlji, kraj koje je na jednoj gredi u visini struka stajala kanta s vodom, što ju je Liliana stalno održavala punom. Stoga je četkanje zubi bio javni događaj. Jedan od mojih nadimaka bio je Dandi, od dand, zub. Kad bi se već jasno dala osjetiti potreba za tim (otprilike jednom tjedno), oni bi svoje istrljali prstom, dobro umočenim u sol ili lon. I svi su imali predivne zube, kakve Cigani, kao blistava suprotnost ostatku lokalnog stanovništva, vrlo često i imaju, tj. ako ih ne skrivaju dekorativnim zlatom, ili srebrom, ili čak dvobojnim navlakama.

O Babovo jutarnje dotjerivanje bilo je još popularnije. Svakog jutra Bexhet bi otezao sa svojim ritualom brijanja koliko god je mogao, kao da se nada svakim danom pridodati nekoliko sekundi, možda čak i minutu, svom osobnom rekordu. Za djecu to je bila sjajna predstava. Za O Babu to je bio način da ispuni to silno slobodno vrijeme kojega je u Albaniji bilo u nemjerljivom obilju. Svi su muškarci bez posla to morali činiti, i činili su u nešto više ili manje grandioznom stilu.

Vadio je pribor, komad po komad, iz svoga zaključanog kovčega: četku za brijanje, posudu za brijanje s komadom zalijepljenog sapuna, britvu na rasklapanje. U svom jutarnjem odijelu, prugasti donji dio pidžame i kaki vojnička košulja, u tri je navrata išao u kuću po te alatke, svaki put iznoseći po jednu, s takvom pažnjom s kakvom bi eventualno rukovali s malim, ali savršeno očuvanim minojskim ćupom. Nakon što bi sav pribor posložio na dvorišnu gredu koja je svakog jutra postajala brijačnica, Bexhet je i posljednji put otišao u kuću po pièce de résistance, svoje specijalno napuklo ogledalo za brijanje. Ne želeći izgubiti ni jedan razbijeni komadić, šuljao se smiješnim koracima lopova iz crtića, noseći staklo položeno na otvorenom dlanu ispred sebe, poput svježe ispečene pite.

Bexhetov pribor za jutarnje dotjerivanje bio je prostrijet na i oko male otužne grane susjedova stabla što je imala oblik jelenjih rogova. Premda nije bila živa, grana je ostala uspravna, zatvorenica betona kroz koji se probila u svojoj mladalačkoj potrazi za suncem. S najvećom koncentracijom, Bexhet bi ogledalo ugnijezdio u pregib rogova. Tepao mu je i mrdao ga te iskušavao svoju spretnost otpuštajući dva po dva prsta. Ohrabrivao je svoj vlastiti razlomljeni odraz nježnim šapatom, punim ljubavi: "Hajde lijepo, nemoj mi sad pasti, lice malo." Svejedno bi palo, dva ili tri puta po jutru, ali Bexhet bi ga svaki put ulovio, kad se osjećao živahno, majstorskim bekhendom i malim pobjedničkim povikom Eppah! ili katkad Oppah! prije no što bi ga vratio u njegovo V i pokušao ponovno.

- Recesija brate – to je razlog zbog kojeg se Mato Rajić u svojim pedesetim prijavio na audiciju za statiste u novom filmu Danisa Tanovića, Cirkus Columbia. On i njegova svastika Sambina Mašić svojim su se godinama isticali od 114 stanovnika Čapljine i okoline, koliko ih se prijavilo na audiciju.

- Sve za mige (novac op.a.) – kroz smijeh komentariše Rajić i dodaje kako bi meza bila premija: Volim plećku, ali sada jedem lešo zbog kila, a za ćevape sam pravi brat iako ih više volim jesti nego praviti.

Priče za unuke

Na audiciju za film čije snimanje počinje narednog mjeseca na preko 30 lokacija u Bosni, ali uglavnom u Hercegovini, prijavili su se mahom tinejdžeri.

Većina ih je tu na poziv lokalnog kulturno-umjetničkog društva i uglavnom kriju svoje razloge dolaska i još više ambicije.

- Ma ne očekujem ništa, šta ću očekivati? - kaže jedan od njih.

Slava i novac - razlozi su braće, Luke i Vlade Kraljevića, za prijavljivanje na audiciju i putovanje iz 45 km udaljenog Širokog Brijega. Nadaju se da će pokriti barem troškove goriva.

Tridesetogodišnjak koji nije želio reći svoje ime - niti je znao odgovoriti odakle dolazi - prijavio se iz čiste dosade, “da vidi šta će se dogoditi”. Za audiciju je čuo od prijatelja i sada je došao da se okuša na testiranju u velikoj i raskošnoj sali Kraljice Katarine u jedinom čapljinskom hotelu Mogorjelo.

Kandidati su nakon davanja ličnih podataka odgovarali na pitanja o spremnosti na kupanje u hladnom Trebižatu potkraj septembra, skakanju sa mosta i različitih uloga, poput statiste policajca. Majke su uglavnom pristajale na sve uloge za svoju djecu, a na kupanje u jesen su, kažu, navikli, jer to rade još odmalena.

Stanislav Puljić Brzi bio je najiskusniji kandidat sa nekoliko uloga statiste do sada što je više puta ponosno istakao čekajući da prozovu njegov redni broj. Ovaj put želi raditi iza kamere. To je lakše, kaže. Tvrdi da snimanje ovog filma mnogo znači za Čapljince jer se “nakon 30 godina nešto snima”.

Sestre Zlatka i Slavica Jakić nisu do sada čule za Danisa Tanovića, a ime filma su, kažu, vidjele na ulazu u hotel.

- Scenarij je velika enigma, ali je tako zanimljivije – kaže Zlatka, inače prosvjetna radnica, iznenađena brojem ljudi koji su došli i uzbuđena zbog intervjua koji je očekuje.

Priznaju da baš i ne gledaju filmove, ali im ime Mire Furlan jako puno znači, a značilo bi im, kažu, i pojavljivanje lica u filmu barem na dvije sekunde.

- Da mogu pričati unucima – kaže Zlatka dok dečko u svojim ranim dvadesetim zagledan komentariše: joj, Miki Manojlović...

Neko prepričava scenarij i Zlatka se slaže da je scenarij, za kog je tek čula, identičan životu u Čapljini.

- Koliko god je stereotipan toliko je istinit. Ovdje svi proživljavaju kada neko umre, muzika utihne, ljudi su empatični. Tuga i sreća se dijele.

Život vikendom

Na jutro velike audicije u Čapljini se najviše pričalo o samoubistvu poštara. Uredno obučeni čovjek srednjih godina zainteresirano je slušao staricu naborana lica u trenerci, klompama i štakom u ruci dok mu je pričala detalje o poštarevom životu i smrti. Njegov interes je splasnuo čim je ona promijenila temu i na njeno pitanje poslije svake druge rečenice “jel de Dragane”, je odgovarao samo sa nezainteresovanim “ma ja”. Potpuno strpljenje prema njenom monologu izgubio je nakon pitanja da li su mu potrebni gobleni pa se uz pozdrav i obećanje da će pozdraviti suprugu izgubio iza ugla. Starica je pričala još kratko sama sa sobom a onda ustala oslonivši se na štap i otišla. Sličnost ovih ljudi sa likovima iz knjige feralovca Ivice Đikića Cirkus Columbia prema kojoj Danis radi film postala je još očitija kada u kafić Atlantic uđe Čapljinac koji svom prijatelju u prvoj rečenici reče “Bog te ne jebo”, a već u sljedećoj ga opsova. Tu je i Rom koji policajcima prodaje čakiju. Policajci lijeno ispijaju kafe, cjenkaju se i pitaju prodavca da li za nož ima dozvolu. Scene kao prepisane iz Đikićeve knjige.

Edo Šarkić, kome je Danis povjerio izbor lokacija za snimanje, očito je uradio dobar posao izborom Čapljine i njene okolice.

- Devedeset posto toga je ovdje još u 90. godini – kaže Šarkić iza koga je više od 70 filmova.

Lokalno kino u ulici Gojka Šuška svoje je slavne dane ostavilo upravo u tim godinama. Filmovi se danas prikazuju samo petkom i vikendom. Čapljinac Davor Mikulić procjenjuje da na projekcijama u prosjeku bude 12 gledalaca.

- Prije izađu filmovi u videoteci nego u kinu – komentariše Sanjin Novaković i grupa ljudi sa kojom sjedi nam objašnjava da u kino nisu otišli od kako je karta sa tri posupjela na četiri marke.

Budžet Danisovog filma od oko tri miliona eura, veći od polovine godišnjeg budžeta općine, za njih je nezamisliv.

- Neka meni dadne te pare, snimit ću mu ja 14 filmova, kaže Novaković.

Marko Barašin, koji kao i većina mladih Čapljinaca živi sa roditeljima, u stalnoj je potrazi za poslom.

Svoje vrijeme najčešće provodi ispijajući kafe, komentarišući, kako kaže, totalnu nepravdu u gradu.

- Moraš biti jak da bi opstao. Svak' svakog zna i o svakom se zna sve. Ne možeš prdnuti, a da neko ne namiriše – kaže Barašin i objašnjava da se na audiciju prijavio onako i ne zanima ga pretjerano, jer je završio Agro-mediteranski fakultet u Mostaru .

U istinitost njegovih riječi uvjerili smo se nešto poslije sjedeći sa Josipom Jurkovićem u kafiću gdje radi kao konobar. Pogledi gostiju bili su na granici buljenja i nelagode.

- Mene znaju, a Vas ne – kratko je prokomentarisao Josip.

Selo ide u svijet

Jedna od najvažnijih lokacija nalazi se pored kolibe Josipovog oca na rijeci Trebižat nekoliko kilometara van grada. Stari kameni most ispod kojeg su slapovi i brvnara, koju je Zlatko Jurković sagradio za vlastiti ćejf, uskoro će okupirati više od 30 statista, glumaca i još velika ekipa iza kamere.

Još od kada je prije dva mjeseca sa Danisom i Edom dogovorio posao, on prilagođava obalu rijeke potrebama filma čisteći je od korova. Kaže da mu mnogo znači što će se film snimati baš ovdje, jer je to način da se promoviše rijeka Bogom dana.

- Od našeg malog sela će napraviti nešto. Sutra smo u svijetu – kaže Jurković, gostoprimljivi domaćin spreman da i nenajavljenim gostima ponudi svježu i ukusnu pastrmku i domaće vino.

Naš razgovor prekida dolazak automobila koji se parkiraju uz kolibu. Režiser Tanović došao je obići lokacije sa svojom ekipom među kojima su mladi sarajevski glumac Boris Ler i Mario Knezović, pjevač mostarskog benda Zoster. Sve u Čapljini podsjeća na stihove pjesme Zabranjenog pušenja: Slavni režiser je u našem gradu, snima novi film, kažu bit će dobar.

Nije bio raspoložen za razgovor pa se ponudio da sam uslika ekipu. Nakon savjeta gdje i kako da stanu za poziranje, okida nekoliko fotografija.

- Ma ja sam trebao biti fotograf, a ne režiser – kaže Tanović kroz smijeh i u kratkom neobaveznom razgovoru znatiželjno pita kakva su očekivanja Čapljinaca. Odgovaramo da su velika, kako smo čuli u gradu te kako se nadaju nekoj nagradi.

- Nemojte molim vas spominjati nagrade. Da mi prvo snimimo film...

Tome se raduje i gazda Luka Pavlović, vlasnik kafea napravljenog na adi rijeke Trebižat. U hladovini ispod trstike ispija gemišt i samo kratko kaže da će film biti dobar jer, jebiga, Tanović je ipak oskarovac. Za pola sata, koliko smo uživali u Lukinom gostoprimstvu i još uvijek očuvanoj hercegovačkoj prirodi, više smo šutjeli nego razgovarali. Luka nam kaže da će srdačno dočekati i ugostiti ekipu filma, ali je i na isti način ispratiti kako bi u miru mogao slušati žamor Trebižata.

{slimbox images/cirkus/1.jpg,images/cirkus/1.jpg;images/cirkus/2.jpg,images/cirkus/2.jpg;images/cirkus/3.jpg,images/cirkus/3.jpg;images/cirkus/4.jpg,images/cirkus/4.jpg;images/cirkus/5.jpg,images/cirkus/5.jpg;images/cirkus/6.jpg,images/cirkus/6.jpg;images/cirkus/7.jpg,images/cirkus/7.jpg;images/cirkus/8.jpg,images/cirkus/8.jpg;images/cirkus/9.jpg,images/cirkus/9.jpg;images/cirkus/11.jpg,images/cirkus/11.jpg;images/cirkus/danis.jpg,images/cirkus/danis.jpg}

(zurnal.info)