Dodikova bol u posljednje tri godine uznapredovala pa ga boli i za Obamu, i za Bildta, i za Solanu, i za BiH, i za Tihića, i za opoziciju... Izgleda da ga još jedino ne bole Medvedev i Tadić

U vrijeme dok nastaje ovaj tekst predsjednik Srbije Boris Tadić u svom beogradskom kabinetu razgovora sa čelnicima parlamentarnih stranaka iz Republike Srpske. Povod za ovaj „sabor srpskih političkih knezova“ je skori nastavak butmirskih pregovora o preustroju Bosne i Hercegovine, vjerovatno posljednjem pokušaju spašavanja naše zemlje iz političkog živog blata pod pokroviteljstvom Amerike i Evrope.

MRTVOROĐENČE U BUTMIRU

Nekoliko dana prije čelnika „republičkosrpskih“ stranaka, kod Tadića su bili izaslanici State departmenta i Evropske unije. Detalji sa tog sastanka ostali su nepoznati baš kao što još uvijek ne znamo da li će šefovi SDA, SNSD-a, Stranke za BiH, HDZ-a BiH, HDZ-a 1990, PDP-a i SDP-a 20. oktobra ove godine u Butmiru potpisati neki obavezujući dokument. Ono što je, međutim, jasno k'o dan jeste činjenica da je Milorad Dodik proteklih dana na više mjesta izjavio da ga „butmirski pregovori ni na šta ne obavezuju i da neće pristati na prenos ovlasti sa Republike Srpske na Bosnu i Hercegovinu“. Uz to, Dodik je ponovio svoje poznate stavove o odlasku OHR-a (i očekivano usred Banjaluke za protjerivanje Ureda visokog predstavnika dobio podršku svog kolege po kriminalu Dragana Čovića), a nije propustio ni priliku da se, u pauzama gledanja utakmica srbijanske fudbalske reprezentacije, egzaltirano pohvali dogovorenim susretom sa ruskim predsjednikom Dmitrom Medvedovim tokom njegove posjete Beogradu. Nikoga neće naročito iznenaditi ukoliko se Dodik uopće i ne pojavi u Butmiru i da se, umjesto u vojnoj bazi, ukaže na vojnoj paradi priređenoj ruskom predsjedniku u čast.

No bez obzira na to, sa Dodikom ili bez njega, čini se da su butmirski pregovori već propali i da nas samo čudo može spasiti od novog poniženja i nastavka opstrukcija bosanskohercegovačkih institucija. „Shutlle diplomatija“ koju ovih dana od Sarajeva do Mostara, od Banjaluke do Beograda, vode američko-evropski izaslanici prema pouzdanim informacijama nije izrodila neki konkretniji rezultat. Najavljeni kao historijski te kao „povratak nade“ u sumornu bh. stvarnost, butmirski pregovori još uvijek stoje tamo gdje su i počeli, na stepenici koju razjedinjena međunarodna zajednica ne može, ne smije preskočiti-na Miloradu Dodiku dakle. Nesumnjivo najmoćnija osoba u našoj zemlji, političar koji je kao nijedan drugi na Balkanu opterećen teškim optužbama za kriminal, očigledno nema namjeru poslušati vapaje iz Washingtona i Brisela o potrebi sređivanja stanja u Bosni i Hercegovini i njenom povratku na takozvani evropski put.

BOLAN LEŽI MILORAD DODIČE

Svako ko hoće razmišljati racionalno postaviće pitanje: kako je moguće da jedan provjereni kriminalac i rijetki evropski Diktator sa velikim D prkosi čitavom svijetu, Baracku Obami, njegovim evropskim partnerima i da još, pride, ponižava ovdašnjeg stranog namjesnika Valetina Inzka uz poruku „da se može uhvatiti za neku stvar“? Doista, gdje je kraj Dodikovim opstrukcijama i u kojem grmu leži tajna njegove političke moći? Ima jedna istinita anegdota koju mi je svojevremeno ispričao Laktašenkov poznanik iz prvih godina nakon potpisivanja Dejtonskog sporazuma. Uz kontataciju da mu je neshvatljivo kako je kao predratni čelnik Opštine Laktaši svjesno kršio zakon ukidajući poreze u tom gradiću, Dodik je svom sagovorniku rekao „zaboli me kurac za zakone“. Tako se Dodik ponaša i danas. Samo što je njegova bol u posljednje tri godine uznapredovala pa ga boli i za Obamu, i za Bildta, i za Solanu, i za BiH, i za Tihića, i za opoziciju... Izgleda da ga još jedino ne bole Medvedev i Tadić. I upravo zato, zbog hroničnog nedostatka bola u Dodikovom međunožju, od normalne, evropske, demokratske Bosne i Hercegovine, barem za sada, nema ništa. Premijer RS je okorjeli kriminalac, nema sumnje da je notorni primitivac i patološki neprijatelj Bosne i Hercegovine. Ali, bez obzira na sve, mora mu se priznati da, za razliku od drugih, barem ima muda.

Ovogodišnji teatarski festival MESS obilježit će premijere, posjeta Ivana Popovskog, koji se smatra jednim od najboljih ruskih režisera, ali i veliki utjecaj ekonomske krize i glas protiv zatvaranja Hrvatskog narodnog kazališta Mostar. Nihada Kreševljakovića, izvršnog direktora festivala, doveli smo u neugodnu situaciju da za čitaoce Žurnala da po vlastitom osjećaju izdvoji najbolje od 26 predstava u deset festivalskih dana (16.-26. oktobar).

Novo: Malo je stvari koje do sada nismo imali priliku vidjeti na MESS-u i upravo je zbog toga ovaj festival ono što jeste. U programskom smislu, nažalost, ove godine imamo dvije stvari koje, nažalost, nećemo imati priliku gladati, a tu izdvajam programa Future MESS i prateće koncerte. Ipak, ono što je najvažnije, a to je kvalitetne teatarske predstave, toga sigurno neće nedostajati.

Obratiti pažnju: Na sve. Bit festivala i njegovog programiranja je u tome da su sve izabrane predstave vrijedne pažnje. Samo ću podsjetiti da ove godine dolaze imena poput Ivana Popovskog, čovjeka koji se smatra jednim od najboljih reditelja u Rusiji. Na festivalu gostuje Narodno pozorište iz Budimpešte i belgijska NEEDCompany...Najveća teaatrska imena iz regije poput naprimjer Harisa Pašovića ili Paola Magelija su također gosti festivala... Bojim se da bih mogao dugo nabrajati sve ono na što treba obratiti posebnu pažnju.

Premijere: Prije svega smatram velikim uspjehom da i ove godine imamo priliku predstaviti publici još jednu messovsku premijeru. Do sada je MESS producirao ili učestvovao u produciranju preko 30 teatarskih predstava i to je naš veliki uspjeh. Ove godine premijera je dio čitavog jednog procesa u kome je MESS imao učešće od početka kada je Austrijski PEN u suradnji sa BH Pen centrom i nama raspisao konkurs za najbolji domaći dramski tekst. Rezultat tog procesa je premijera predstave Ne volim ponedjeljak po tekstu Zlatka Topčića i u režiji Christiana Papkea.

Glumci: Na žalost, teatarski glumci i glumice nisu uvijek toliko poznati poput onih iz filma. Ipak, nema dileme da će se uloge mnogih od njih dugo pamtiti.

Nove snage: Kao što sam rekao ideja MESS-a da afirmira mlade reditelje/ice bila je poseban cilj programa FUTURE MESS, a koji je nažalost ove godine privremeno otkazan.

Pozorišta: Pozorišta, odnosno lokacije se biraju na osnovu tehničkih zahtjeva teatarskih trupa koje dolaze na festival. Naša publika je već naviknuta da su mnogi od tih neteatarskih prostora, zahvaljujući dosadašnjim festivalima već poznati našoj publici poput naprimjer Stolarije Narodnog pozorišta. Pored nje, i ove godine koristimo prostor Doma Oružanih snaga BiH. Pašovićeve predstave igraju se na Mašinskom fakultetu, odnosno Uniticu. Predstava teatara lalish bit će igrana u prostoru Bošnjačkog insituta u Sarajevu. Koristit ćemo i prostor Sloge, Likovne akademije u Sarajevu, Akademije scenskih umjetnosti... Jedna dječija predstava bit će igrana u Domu Bjelave...

Poruka: To je festival koji od svog osnivanja kroz teatar i uopće umjetnost slavi slobodu i različitost.

Iza zavjese: Pa zbog svih ljudi koji ovih dana danonoćno rade volio bih da je publika svjesna da se radi o zaista hiljadama utrošenih sati da bi se na kraju mogla podići zavjesa i da bi publika mogla uživati u onome zbog čega ovaj festival postoji. Ovaj festival, kao i SFF, JAZZ festival, Sarajevska zima, te uspjesi velikog broja naših umjetnika/ca su zapravo najpozitivnija strana današnjeg BH društva.

Recesija: Utjecala je, ali u ovoj fazi o tome najmanje razmišljamo. Festival će se održati po 49. put. Što se tiče MESS-a čini se kao da ekonomska kriza traje od 1997. godine. Takav osjećaj vjerovatno dijele svi. Mi očigledno nismo finansijski moćno društvo, ali u pogledu umjetnosti i kulture vjerujem da jesmo.

U zadnji čas: Promjena termina igranja predstava Klasni neprijatelj i Balon od kamena: Moja sjećanja.

Takve stvari se nekad dešavaju. Nije nam zbog toga drago ali naša je želja prilagoditi se različitim situacijama. Festival je vrlo živa stvar kroz koju dnevno prolazi stotinu učesnika. Zbog svega toga bih zamolio našu publiku da ima razumijevanje za probleme poput ove promjene termina, a po kojoj se predstave igraju isti dan ali Balon od kamena u 19.00, a Klasni neprijatelj u 21.15.

(zurnal.info)

Sa predsjednikom Srbije Borisom Tadićem Beogradu će se danas popodne sastati lideri parlamentarnih stranaka iz RS, kako bi razgovarali o procesu pregovora o ustavnim promjenama u BiH, koji je otvoren na inicijativu predstavnika EU i SAD u Butmiru.

Susret u Beogradu održaće se na poziv srbijanskog predsjednika, u okviru priprema za ponovni sastanak u Butmiru 20. oktobra.

Tadić je u Beograd pozvao predsjednike parlamentarnih stranka - SNSD-a Milorada Dodika, SDS-a Mladena Bosića, DNS-a Marka Pavića i SP-a Petra Đokića, DP -a Dragana Čavića i i SRS RS-a Milanka Mihaljicu, te potpredsjednika PDP-a Branislava Borenovića.

Razlog što je Tadić pozvao i lidera SDS-a u Beograd, najvjerovatnije je to što će biti potrebna i njegova podrška za izglasavanje eventualnih rješenja za ustavne promjene, koje moraju biti verifikovane u skupštinskoj proceduri.

Lider SNSD-a Milorad Dodik potvrdio je odlazak u Beograd, rekavši da je veoma važno da Srbija bude informisana i uključena u proces razgovora o ustavnim promjenama.

-Pretpostavljam da je ovaj susret motivisan prethodnom posjetom Džonsa i Martinuša Beogradu. Samo uz konsenzus svih potpisnika Aneksa 4 Dejtonskog mirovnog sporazuma, moguće je postići dogovor o eventualnim izmjenama Dejtonskog ustava- rekao je Dodik.

Da Beograd igra značajnu ulogu u procesu pregovaranja o ustavnim promjenama u BiH, koje su započete razgovorima u Butmiru, potvrđuje i činjenica da su proteklih nekoliko dana u Beogradu boravili predstavnici EU i SAD, koji su sa tamošnjim zvaničnicima razgovarali na tu temu.

(zurnal.info)

U BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“.

Tool gone dub. Post-Modern Post-Dadaist Balkan Space Aged Film Music. Dark unconfortable fusion, straight from the heart of balcans.

Ovo su samo neki od epiteta koje su, u Britaniji i Americi, svojoj glazbi priskrbili mostarski bend Vuneny. Naš, vjerovatno, najradišniji bend nalazi se u čudnoj poziciji što se tiče statusa na prostoru s kojeg dolaze. Hvaljeni su od domaćih progresivaca, ali u isto vrijeme nitko zapravo ne zna što bi učinio s njihovom glazbom, gdje bi je strpao, u kojem kontekstu bi je upotrijebio, u korist koje i kakve poruke.

Kad sam mu poslao pitanja za ovaj intervju, Nedim Ćišić mi je rekao da mu je prilično teško davati intervjue u BiH jer se ovdje ne osjeća kao muzičar. I to bi otprilike moglo objasniti poziciju svih ljudi koji se ozbiljno bave umjetnošću na ovim prostorima, a prvenstveno poziciju jednog ultra progresivnog glazbenog dua, koji neprestano istražuje zvuk i njegove mogućnosti, stvarajući, ne pjesme (u nekakvom pop smislu), već audio skulpture, mentalne slike, koje vas sigurno neće ostaviti ravnodušnima. Možda ćete se, slušajući njihov posljednji album, uplesti među ne tako prijatna osjećanja poput tjeskobe, nemira, nervoze, ali ćete sigurno shvatiti da vas vozaju kroz stvarnost koju svakodnevno živite tjerajući na reakciju vašu podsvijest koju tako često zatomljujemo, ili od nje bježimo.

Vuneny su nastali kao neka vrsta art projekta. To se i danas odražava na vaš put. Kako bi objasnio da ste postali jedan od omiljenih bendova art scene? Ima li to veze s pretežno instrumentalnim karakterom vaše glazbe i koliko vam je bitna činjenica da vas razni profili umjetnika pozivaju da sudjelujete u njihovim projektima?

Nedim Ćišić: Bitno nam je, naravno, da različiti profili umjetnika žele sarađivati s nama, još bitnije nam je opravdati očekivanja, dokazati, prvenstveno sebi, da to možemo. Svaki novi projekat za nas je izazov, a predstavlja i vrstu nadogradnje, sve nas to formira, i utiče na naš dalji rad. Što se tiče „art scene“, ako i postoji, ne mislim da ima neki naročito muzički istančan ukus, pa činjenicu da smo omiljeni objašnjavam manjkom, skoro nepostojanjem sličnih projekata, iako mi je teško u to povjerovati. To ne govorim u smislu neke naše posebnosti, nego više u smislu „odsustva različitosti“, koje je paradoksalno rijetka čvrsta zajednička tačka ovih naših napaćenih prostora.

Čini se da s vremenom vaša glazba postaje sve hermetičnija. Da li je takvo izražavanje neka vrsta samoobrane, otklona, spram situacije iz koje djelujete ili je rezultat sve dubljeg istraživanje zvuka? Ili vas pak situacija nagoni da sve dublje uranjate u glazbu?

- Naša muzika s vremenom sazrijeva. Možda postaje i hermetičnija- razlog za to bi bio pomalo sve navedeno u pitanju skupa rekao bih. Što dublje istražujemo zvuk, dublje uranjamo u muziku, a što više smo u muzici, manje smo u stvarnom svijetu. No taj pojam hermetičnosti je u ovom slučaju dosta relativan, komplikovana jednačina iz fizike recimo je laicima potpuna apstrakcija, dok je nekom genijalcu ili onome ko je sastavio vrlo jednostavna, možda i dosadna. Nerijetko sviramo na mjestima gdje je publici naša muzika sasvim razumljiva, desi se da nas optuže i za „pop“ ili „dance“.

Kroz grafičku opremu vaših albuma provlače se reference iz teorije i povijesti umjetnosti. Što je za tebe umjetnost danas i ovdje?

- Umjetnost je danas, ali ne i ovdje.

Vuneny su vjerovatno najprogresivniji bend u povijesti BH glazbe. Ako se stavimo u kontekst suvremenog svijeta vaša glazba možda i nije ispred vremena, ali je definitivno ispred prostora na kojem živimo. Kako se to odražava na vašu egzistenciju, odnosno koliko morate svirati da biste od toga mogli živjeti?

- Sinoć smo svirali u Neuchatelu, u bačvi, pravoj vinskoj drvenoj bačvi, ispred 25 ljudi, i nakon svirke, na druženju ispred kluba, jedna Švicarka, udata za Sarajliju, objašnjavala je mladom Senegalcu kako je „in Bosnia, so boring you know, beacuse they have no diversity“. Dakle, vraćam se na onaj odgovor s početka, u BiH je dovoljno nešto zaista napraviti da bi bio fenomen, jer svi ostali samo pričaju. Na takvom podneblju biti „naj“ u nečemu zapravo i ne znači mnogo, osim ako nisi „najbezobrazniji“. Da bismo živjeli od muzike moramo raditi koliko i svaki drugi radnik, zanatlija, ratar, svako kome egzistencija zavisi isključivo od onoga što sam sebi obezbjedi. Svake godine u prosjeku sviramo 100 koncerata, prelazimo oko 100.000 km, bili smo do sada u 30ak zemalja, napravili 3 albuma i da ne nabrajam više još mnogo svega, ali ako bismo odmorili samo na 3 mjeseca bilo bi kao da nikada nismo ni postojali, morali bismo početi od nule. Situacija nije blistava ni u drugim zemljama, svijet se mijenja, zajedno sa njim i muzička industrija i indie sceni se ne piše dobro, no mi ne čekamo da nas neko otkrije, niti da se svijet prilagodi nama, razvijamo se i napredujemo, u vremenu i prostoru u kojem živimo.

Vaš posljednji album „Whatever singularity“ sniman je i objavljen u Francuskoj. Puno svirate u inozemstvu, puno više nego na „domaćem“ terenu. Kakav je realno vaš status prije svega na BH sceni, a onda i vani?

- U BiH realno nemamo nikakav status. Distributer za BiH je uzeo čitavih 30 cd-ova u distrubuciju, i vjerovatno ih nije prodao. Niko nije napisao nikakvu recenziju, i osim par entuzijasta u zemlji niko nas nije pozvao da sviramo ili radimo promociju. Sve što mediji i velika većina ljudi, uključujući dosta naših prijatelja, zapravo zna o Vunenima je „da sviraju mnogo vani“ (kao da se bavimo nekakvim export-importom, a ne muzikom..). No, ne mislim da je to toliko loše, imati neki „status“ u BiH je isto kao biti neko ili nešto u snovima, zvijezda, kralj, bog – besmisleno. Naše postojanje na „unutrašnjoj“ i „vanjskoj“ sceni više podsjeća na mini gerilu naoružanu instrumentima, koja nema neki tačan plan i program, nego eto tako, kotrlja gore dole po svijetu, upada u situacije i na njih reaguje. E sada, tamo, „vani“, ljudi rade mnogo, i kada se nađeš s njima rame uz rame, poštuju te, jer znaju koliko je truda za takvo nešto potrebno.

Smatrate li da publika shvata vaš rad na pravi način?

- Svako u tome vidi, čuje, tumači ono što mu odgovara i to je sasvim u redu. Nisam siguran niti da mi sami imamo zajednički stav prema tome. Mi muziku živimo, njeni smo zarobljenici, ali u njoj slobodni.

Uskoro ste na kratkoj turneji s francuskim bendom IDEM. Gdje sve svirate i što možemo očekivati od tih nastupa?

- Sa Idem-om smo radili dugu turneju u Francuskoj (25 koncerata) na proljeće ove godine, povodom izlaska “Whatever Singularity” i njihovog albuma “The sixth aspiration museum overwiew na Jarring Effectsu”. Bili smo kod njih u Nantesu, radili smo zajedno, gostovali jedni drugima na stageu, postali prijatelji, tako da je turneja na Balkanu bila logična. To je odličan bend, i live nastup im je izvrstan, ako imate priliku pogledati koncert, nemojte ga propustiti (nakon ove turneje line-up se mijenja..). Svirat ćemo Budimpeštu, Ljubljanu, Zabok, Split, Mostar, Sarajevo, Tuzlu, nadam se i Banjaluku, šta se može očekivati – to ne znam. Koncerti na Balkanu, a naročito ovi u BiH, su uvijek lutrija.

(zurnal.info)

VUNENY & IDEM, datumi turneje:

16 Oct 2009 22:00

Gala Hala Ljubljana

17 Oct 2009 22:00

Regenerator Zabok

20 Oct 2009 22:00

tba Banja Luka

21 Oct 2009 22:00

tba Tuzla

22 Oct 2009 22:00

Kocka Split

23 Oct 2009 22:00

OKC Abrasevic Mostar

24 Oct 2009 22:00

Teatar Doma Mladih Sarajevo

“Korupcija u BiH je i dalje ozbiljan problem, posebno unutar vladinih struktura, dok se prijetnje nevladinim organizacijama i medijima koji istražuju slučajeve korupcije nastavljaju”, navodi se u najnovijem godišnjem izvještaju Evropske komisije o napretku BiH.

Angažman domaćih vlasti u borbi protiv korupcije tokom poslednjih godinu dana Evropska komisija je službeno ocijenila kao “mali napredak”. Prevedeno sa diplomatsko-birokratskog rječnika, “mali napredak” se čita kao, tapkanje u mjestu bez prevelike želje i spremnosti da se nešto ozbilnije promijeni.

Lista zamjerki u oblasti borbe protiv korupcije koju je Evropska komisija uputila domaćim vlastima je podugačka. Tako se upozorava da “da nema efektivnih istraga, procesuriranja i presuda kod osumnjičenih za korupciju na najvišem nivou”.

Ovo za građane BiH i nije neka novost jer su i sami svjedoci da i nakon medijskog objavljivanja desetina korupcijskih skandala povezanih sa političarima različitog kalibra ili se ne dešava apsolutno ništa ili se slučajevi godinama razvlače po sudovima bez ikakvog vidljivog rezultata u vidu sudskih presuda.

Kriminal bez kazne

To je jasno i Evropskoj komisiji, pa se u izvještaju konstatuje da je dio problema “slaba koordinacija anti-korupcijskih napora na državnom nivou”, “raspoloživi metodi koji se mogu primjenjivati u slučajevima korupcije ne koriste se efikasno dok saradnja između policije i tužilaštva mora biti ojačana”.

Problem nisu samo policija i tužilaštva jer jer u obavljanju svog dijela posla kod procesuiranja korupcijskih slučajeva, po ocjeni EK, sudstvo je “sporo”.

EU je posebno zabrinuta zbog izostanka presuda u procesuiranim slučajevima korupcije.

Oblasti u kojima je korupcija u BiH najprisutnija su godinama iste, "javne nabavke, izdavanje različlitih  odobrenja i dozvola, zdravstvo, energija, transportna infrastruktura i obrazovanje", navodi se u izvještaju EK.

Među razlozima zbog kojih korupcijske afere prolaze bez kazni za glavne aktere su i “nekvalitetni dokazi prezentirani sudovima”, što znači da branioci optuženih bez problema uspjevaju oboriti bombastične optužnice a njihovi klijenti iz sudnica izlaze uzdignuta čela kao nevini ljudi, kojima nikakva krivica nije dokazana.

Drugi razlog za krađu i pljačku bez kazne je mnogo ozbiljniji. I pored višegodišnjih kontinuiranih reformi pravosuđa u BiH, koje su sve odreda proglašavane uspješnim, i dalje političari utiču na rad tužilaca i sudija.

Pravosuđe pod uticajem politike

“ Politički uticaj na na pravosudni sistem i dalje je razlog za zabrinutost. Osporavanje nadležnosti pravosudnih institucija na nivou države od strane Vlade Republike Srpske je neprihvatljivo i duboko zabrinjavajuće. Politički uticaj tokom procesa imenovanja novih sudija Ustavnog suda FBiH takođe je razlog za zabrinutost”, konstatuje Evropska komisija u svom izvještaju.

Za obračun sa korupcijom u BiH trebat će očigledno puno više i vremena i truda nego što je do sada uloženo, barem kada je riječ o stvaranju zakonskog okvira i odgovarajućih institucija.

Tako je nakon što su u Parlamentu BiH odbačeni amandmani na državni zakon o finansiranju političkih partija, ovo pitanje više nikada nije stavljeno na dnevni red. Tako i dalje imamo situaciju da su izabrani zvaničnici po važećem zakonu obavezni da prijave svoj angažman kao i angažman bliže rodbine na funkcijama u drugim institucijama i preduzećima kao i o imovini kojom raspolažu.

Zakon ćutanja štiti kriminalce

Kako su to uočili eksperti EK, jedini problem je što “ne postoji efektivna kontrola podataka o prijavljenoj imovini niti su predviđene adekvatne sankcije” u slučaju kršenja zakonskih odredbi. Dodatna prepreka razotkrivanju slučajeva korupcije unutar državnih institucija je “sistemska greška” koja odvraća poštene službenike od prijavljivanja slučajeva kriminala i korupcije, jer nema zakonskog okvira koji bi ovakve savjesne i poštene službenike na adekvatan način zaštitio od osvete razotkrivenih kriminalaca.

Ukoliko domaći političari vjeruju da će priča o borbi protiv korupcije brzo biti gurnuta u zapećak, varaju se. Politička pat pozicija u BiH i narasle tenzije trenutno jesu prioritet za međunarodnu zajednicu ali će ovo pitanje prije ili kasnije biti riješeno a tada borba protiv korupcije i konkretni rezultati biti jedan od ključnih pokazatelja napretka BiH ka EU.

Uostalom, među najvažnijim uslovima za ukidanja viza za građane BiH, EU je postavila donošenje odgovarajućih zakona i uspostavu institucija za borbu protiv korupcije, što nije razveselilo domaće političare. Ako su domaći političari i njihovi birači već navikli na korupciju, EU nije.

Na suzbijanju korupcije EU ne insistira toliko zbog apstraktnih principa i prevelike brige za dobrobit građana BiH, već zbog jednostavne činjenice da ne želi dopustiti da novcem EU, kojeg bi u narednim godinama u BiH trebalo biti sve više, upravljaju korumpirani domaći političari.

(zurnal.info)

Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije

Kada je Mišo Kuzmanović rekao prijatelju da želi napraviti pravu pravcatu formulu i pitao ga hoće li mu u tome pomoći, ovaj se nasmijao i spustio slušalicu. Njegovoj ideji podsmjehivala se većina ljudi, pa sada uživa u zadivljenim pogledima kada se kroz Prnjavor proveze crvenom replikom Ferrarijevog bolida. Mišin Faraon, istina, ne može dostići brzine primjerka po kojem je pravljen i nema niti približne karakteristike ali ima rikverc i zvučnike a može preći i preko ležećeg policajca.

Svojim rukama i mašinama iz vlastite radionice godinu dana je sklapao svoj dječački san.
- Mislim da sam samo čučeći na koljenima proveo više od hiljadu sati - kaže Mišo za kojeg ne postoje stvari koje se ne mogu uraditi, tek one u kojima se uči na greškama i istražuje.

Nije se libio sa formulom otići na more gdje je postao prava medijske zvijezda i dobio nadimak Schumacher od Bosne.

Leptir koji priča

Neobičnu ideju da napravi formulu dobio je još u djetinjstvu. Tačno se sjeća trenutka kada je u Beogradu na trkama formule sebi rekao da će jednog dana sam napraviti takav bolid.
- Bilo je jako hladno ali kada su oni prošli pored mene ja sam dostigao temperaturu vrenja. Ta rezonansa zvuka me stresla i ja sam rekao da to moram napraviti – prisjeća se Mišo i dalje objašnjava svoj tadašnji osjećaj: To je kao kada vidiš lijepu ženu i kažeš to je moja žena za cijeli život.
Tada je imao još jednu životnu želju: da bude mašinovođa lokomotive.
- Ja sam odrastao u Kulašinom gdje non stop ide voz. Gledao sam ga i mislio, joj da mi je voziti voz. Išao sam i u školu za mašinovođe u Sarajevu i pet godina ih vozio ali sam vidio da je to uzak posao, nema širenja ni napredovanja. Možeš samo voziti, ne možeš se dokazivati dalje – objašnjava Mišo.

Svoje iskustvo i znanje na kraju je odlučio iskoristiti u vlastitoj firmi za proizvodnju kovanih ograda Faraon. Njegova kancelarija puna je ručnih radova od željeza; luster, držač za flaše, sto a sam je pravio i neke od mašina u radionicama.
- To radim kada sam slobodan. Radio sam jednu ogradu za Austriju i gospođa me zamolila da napravim leptira sa rasponom krila od 70cm. Trebalo mi je dva dana da ga napravim. On priča kada gledaš u njega. Tu se odmaram i to mogu raditi samo kada nema nikoga pored mene.
Ovo nije prvi Mišin automobilski ručni rad: već je ranije napravio jednog trotočkaša od stare porodične bube. Drugu je restaurirao i poklonio supruzi. Sa tim iskustvom i potrebnim alatom Mišo je napokon bio spreman napraviti auto po uzoru na najbrži cirkus na svijetu.
- Kupio sam malu formulu, igračku, čisto da ne proletim totalno – kaže Mišo kome se tehnički problem pojavio prije nego je zavario prvi dio.
Supruga je tražila da napravi dva sjedišta kako bi se i ona mogla voziti sa njim. To je značilo da će formula biti duža od onih iz Formule 1.
- Ništa nisam radio površno. U tančine sam išao sa tim stvarima. U hodu sam učio. Ne možeš sve znati.

Zbog toga je zvao prijatelje električare, mehaničare i lakirere da mu pomognu.
- Nazvao sam prijatelja Dragana, električara, godinu prije nego što sam počeo sa radom i rekao da hoću da pravim formulu. On mi kaže hajde Mišo bježi i spusti slušalicu. Nazovem ga nakon nekoliko mjeseci i opet ga pitam. Kaže on meni jel te to još nije prošlo?
Po vlastitom priznanju Mišo je najviše vremena proveo u razmišljanju i maštanju. Radio je sporo ali nije ni slutio da će mu trebati cijela godina da sastavi Faraona.
- Kad sam počeo da je pravim smotao sam samo cijev kljuna i pet sati gledao u to, crtao pozicije. U ponedjeljak ujutro dolaze momci da rade i smiju se, kažu šta je ovo? Ja im kažem: pa to će biti formula – objašnjava Mišo i dodaje da ručno pravljenje jednog auta zahtijeva više psihičkog nego fizičkog napora: Ljudi misle kad nešto odeš praviti da je to k'o lopatom, samo utovaraj. U mašti možeš puno stvari da riješiš. Dođem ujutro i vidim da ne valja ono što sam sinoć pravio i ja to sam odsječem i bacim.

U svom kreativnom zanosu često je zaboravljao koliko je sati a prisjeća se jedne prilike kada je zanemario i hladnoću.
- Stavljam cic, letva volana je izvučena, gledam, mjerim i planiram. Ja sam zaspao u tom maštanju oko volana. Minus deset je napolju. Probudio se nakon dva sata, smrznut, nisam mogao ustati.
Prvi dijelovi koji su postavljeni na formulu bile su gume kupljene u Zemunu i plaćene 1.500 eura. Ostale je dijelove uglavnom nabavljao u Banjoj Luci i okolici a ono što nije mogao pronaći je poručivao sa interneta.
- Koliko je uzaludnih odlazaka bilo u Banju Luku, recimo samo za avionske vezove. Nađem jedan, za drugi nemam pravu boju – kaže Mišo i ne skida pogled sa formule parkirane ispred njegove kancelarije.
Nije je do naše posjete, kaže, vozio više od mjesec dana jer neće da mu dosadi ali ne prođe niti dan da joj ne posveti barem malo svog vremena.
- Svako jutro otvorim garažu i pogledam je. Kažem joj dobro jutro. Tako živim – objašnjava Mišo i o formuli često priča kao o nekoj ženi: Ona je tako lijepa u zavoju.

Ovaj bolid sa Wolkwagenovim motorom od 115 konja baš i nije za gradsku vožnju jer je nizak i brzo se zagrijava iako ima vodeno hlađenje, objašnjava nam Mišo.
- Ti motori traže jak vjetar – kaže on.
Prnjavorska formula se u nekoliko stvari razlikuje od onih koje voze Felipe Massa i Kimi Raikkonen: mjenjač je manuelni i postavljen je naprijed a motor pozadi; teži 1.300 kila jer se, kako kaže, nakupilo, iako je mogla biti lakša; ima hidraulično podizanje i od ceste je podignuta skoro kao i obični automobili; volan je pomjeren malčice u stranu zbog lakšeg ulaska u vozilo, ima ozvučenje sa devet zvučnika i skoro je duplo viša od bolida Scuderije.

Doživljaj koji pruža možda jeste nešto drugačiji od bolida sa trkaćih staza ali je i dalje jedinstven u što smo se uvjerili vozeći se sa Mišom kroz Prnjavor. Vjetar je i pri manjim brzinama jak kao da se vozite ne motoru. To što iz suprotnog pravca ide automobil nije nikakav problem za preticanje ovom neobičnom vozilu, jer to može uraditi daleko većom brzinom od prosječnih auta. Sasvim suprotno očekivanjima rupe na cesti prolazi prilično udobno jer ima smekšani ovjes. Najveće uzbuđenje pruža u krivinama u koje ulazi pri tolikoj brzini da nam se, naviknute na sposobnosti običnih automobila, činilo da ćemo sklizati na suprotnu traku i završiti pored ceste. Izgled i zvuk koji stvara pobrinuli su se za poglede prolaznika i teško da je u Prnjavoru toga dana neko propustio okrenuti se za nama pa je ovo vjerovatno idealno vozilo za one kojima je to bitno. Mišu u gradu očito svi poznaju pa je njegova vožnja ličila na počasni krug.

Kaže da ne voli velike brzine, veće od 200 kilometara na sat!? Zvuk motora i ubrzavanje su ono što mu je bitno ali priznaje da je pogriješio sa izborom motora.
- Trebao sam staviti jači motor i vizir jer zbog vjetra ne mogu da vozim najvećom brzinom koju ona može postići.

Ljepotice na zadnjem sjedištu

Prave avanture na četiri točka su počele kada je registrirao formulu i počeo je koristiti umjesto svog auta. Nijedna granica, naplatna kućica ili odlazak u kafić ne mogu proći nezapaženo.
- Na naplatnoj kućici u Lučkom radnik me pitao mogu li stati da slika formulu. Kaže, ja radim ovdje 26 godina i nisam vidio ništa slično. Odmah se prekrižio. Na granici me zaustavljaju policajci i slikaju bolid. Policajci se prvo iznenade pa onda gledaju kada ja prođem. To je doživljaj kada me zaustavi policija. Žene mi šalju poljupce, pitaju jel slobodno zadnje mjesto. Na autoputu voze pored mene pa me slikaju. Stvarno su to doživljaji – samozadovoljno objašnjava Mišo i kaže da pretjerani interes može postati i naporan: Pošto nema vrata svi misle da mogu slobodno sjesti. Neka riba mi je na moru sjela u kostimu i unijela pijeska. Kažem joj: Bejbi, hajde ovo očisti sada...

Poseban tretman ima na automoto skupovima. Za njega se, i kada dođe nenajavljen, uvijek obezbijedi poseban prostor, rijetko plati kartu, još rjeđe piće i hranu jer ga svi žele počastiti.
- Postigao sam efekat. U mom poslu nema veze koliko je stručnih majstora u branši. Ja kada sa ovim odem na tender posao je moj. Ja nikada nisam rekao nekome da nešto ne zna uraditi, ja sam se trudio eksponirati svojim radom. Reći će, ako je ovo znao napraviti ne može biti da ne zna napraviti ono što meni treba.

Iako je formulu pravio za vlastito uživanje i nije razmišljao o zaradi, poslovne prilike koje se ukazuju zbog sve veće popularnosti njegovog četverotočkaša nisu za odbaciti.
- Prijatelj mi je rekao, kada sam se vratio iz Poreča, da si samo naplaćivao krug po stotinu kuna mogao si za jedno ljeto zaraditi kuću.
Već je dobio i nekoliko ponuda da proda formulu a najveća od njih je bila 60.000 eura. Kaže da ga ona nije koštala ni približno toliko i da bi praveći formule mogao napraviti izvrstan biznis, ali je on ipak želi ljubomorno sačuvati samo za sebe.
- Ja za pet godina zaradim sa njom te pare, a ostane mi i formula. Ovo je jaka reklama moje firme. Imam ponuda za svadbe i promocije.

Daleko od toga da je gospodin Kuzmanović zajedljiv čovjek ali mu, kaže, zadovoljstvo predstavlja pokazati djelo svoje kreativnosti i upornosti skepticima koji su mu se smijali. Nije zaboravio radnika iz jedne radnje za auto dijelove koji je ismijavao njegov rad.
- Kad sam napravio formulu odem do te radnje, parkiram 30 metara od njih, nešto sam tražio. Kad dečko koji je bio sa ovim što mi se smijao kaže: Jao vidi formula. Gleda me momak. Pitam ga sjećaš se šta sam tražio? Reci malom da sam napravio formulu.

Prijateljskih savjeta i pomoći je bilo i ona mu je puno značila ali mu je više energija davalo potcjenjivanje, objašnjava nam.
- Ja uradim ono što kažem. Nisu bitne pare, duša... Kad neko dođe i ispriča se s tobom, to ti daje motivaciju.

U voznom parku Kuzmanovića su još i Peugeot porodični auto, džip Nissan petrol i mala panda. Zanimljivo je da i Mišina supruga ponekad vozi formulu.

Ideje za nove auto rukotvorine već ima na pretek. Prvo će sa sinom praviti skuter za snijeg i karting a nakon toga i novu formulu.
- Hoću da popravim neke stvari. Sigurno ću staviti jači motor i nešto mijenjati. Ovu bih ostavio supruzi i djeci, da ne budu ljubomorni kad se idem vozati sa boljom. Formulom naravno, ne ženom – govori kroz smijeh i zagledan u parkiranu formulu kaže kako se i dalje čudi sam sebi: Nekad se pitam jesam li ja to napravio.

{slimbox images/Reportaze/Faraon/1.jpg,images/Reportaze/Faraon/1.jpg;images/Reportaze/Faraon/2.jpg,images/Reportaze/Faraon/2.jpg;images/Reportaze/Faraon/3.jpg,images/Reportaze/Faraon/3.jpg;images/Reportaze/Faraon/4.jpg,images/Reportaze/Faraon/4.jpg;images/Reportaze/Faraon/5.jpg,images/Reportaze/Faraon/5.jpg;images/Reportaze/Faraon/6.JPG,images/Reportaze/Faraon/6.JPG;images/Reportaze/Faraon/7.JPG,images/Reportaze/Faraon/7.JPG;images/Reportaze/Faraon/8.JPG,images/Reportaze/Faraon/8.JPG;images/Reportaze/Faraon/9.JPG,images/Reportaze/Faraon/9.JPG;images/Reportaze/Faraon/10.JPG,images/Reportaze/Faraon/10.JPG;images/Reportaze/Faraon/11.JPG,images/Reportaze/Faraon/11.JPG;images/Reportaze/Faraon/12.JPG,images/Reportaze/Faraon/12.JPG;images/Reportaze/Faraon/13.JPG,images/Reportaze/Faraon/13.JPG;images/Reportaze/Faraon/14.JPG,images/Reportaze/Faraon/14.JPG;images/Reportaze/Faraon/15.JPG,images/Reportaze/Faraon/15.JPG;images/Reportaze/Faraon/16.JPG,images/Reportaze/Faraon/16.JPG;images/Reportaze/Faraon/17.JPG,images/Reportaze/Faraon/17.JPG;}

(zurnal.info)

Priča o bendu Dead Can Dance počela je u Melburnu, 1981. godine, gdje su se upoznali Brendan Perry i Lisa Gerrard. Prije formiranja DCD Brendan je bio pjevač i basista u australijskom punk bandu Scavengers koji je 1979. godine promijenio ime u Marching Girls. Bend nije objavio album, pa ih Perry napušta i počinje sa samostalnim radom. Eksperimentira sa elektronikom, a kada mu se pridruže Lisa Gerrard, Paul Erikson i Simon Monroe Dead Can Dance je oformljen. Odlaskom u London 1982. godine Brendan i Lisa se ubrzo uključuju u tamošnju muzičku scenu pa 1984. godine snimaju prvi album pod nazivom Dead Can Dance. Album je objavila izdavačka kuća 4AD koja je pod dirigentskom palicom Ivo Watts-Russella postala okupljalište svega kvalitetnog što se u to vrijeme moglo čuti i vidjeti u Londonu, poput bendova The Wolfgang Press, Bauhaus i This Mortal Coil.

Prvim albumom u potpunosti otvaraju sebi ulaz u tadašnju dark ghotic scenu Londona približavajući se zvukom najviše Cocteau Twins i ranim The Cure. Omot krasi ritualna maska sa Nove Gvineje koja dobro ilustrira atmosferu koju muzika ostavlja na slušaoca.

Album u cijeloj svojoj formi odudara od njihovih kasnijih radova. Ipak numere Froutier, Musical Eternal i Carnival of Light u dobroj mjeri najavljuju šta se može očekivati na njihovom slijedećem albumu Spleen and Ideal. Na albumu se nalazi 14 pjesama koje su svakako nešto što se u to vrijeme moglo nazvati vrhom dark ghotic scene u Engleskoj, a samim tim i u svijetu. Pjesme su turobne, mračne, a prekrasni vokal Lise Gerrard ipak uspijeva pjesmama dati malo spokoja. Na ovom albumu DCD još uvijek koriste „klasične“ instrumente, dok kako se njihov opus razvija, sve više eksperimentišu sa zvukom i uključuju egzotične instrumente Azije, Afrike ili Južne Amerike ne libeći se da ih prilagode svojoj muzici.

Drugi, po svemu čudesni album Spleen and Ideal realizirali su 1985. godine i njegova glavna odrednica je odlično kotištenje stare tradicionalne britanske muzike i latinskih stihova. Album je i na prvo slušanje zaista fascinantan.

Ploču otvara De Profundis čija atmosfera priziva prostore katedrala, a Lisin vokal oduševljava. Album je isprepleten numerama koje su kao De Profundis i pjesmama gdje svoje vokalne sposobnosti pokazuje i Brendan. Njegove pjesme imaju drugačiju formu, čvršće su ii više vuku na zvuk prvog albuma. Ascensions nose upečatljive klavijature, Circumradiant Dawn sa Brendanom na vokalu i duvačkim dionicama nakratko ubrzava čitavu sliku albuma dok Enigma of The Absolute prezentuje teške zvukove udaraljki u kombinaciji sa zvukom harfe i violončelom. Simfonična i omamljujuća Advent sa klavirskim vođenjem pjesme i duvačima nastavlja ono što se već moglo čuti na prethodnih šest numera. Za kraj ostavljaju nevjerojatnu Avatar gdje Lisa opet latinski jezik koristi da bi što bolje dočarala atmosferu pjesme, a prati je izvrsna ritam sekcija koju predvodi Brendonom na bas gitari, koja je njegov i osnovni instrument. Brendanov vokal u pjesmi Indoctrination zatvara album.

Poslije ovog albuma DCD snima još sedam manje više uspješnih albuma, opredjeljujući se u potpunosti za ambijentalnu muziku koristeći u velikoj mjeri tradiciju raznih plemena širom svijeta.

Perfekcionizam i multiinstrumentalnost kojima su oduvijek težili Lisa i Brendon dolazi do izražaja naročito na njihovim koncertima. Zbog veoma dobrih koncerata objavljen je veliki broj neoficijelnih live bootleg albuma, a 2005. godine kreću na kraću evropsku turneju gdje su odradili 13 manjih koncerata, a 8 koncerata imali su u SAD. Tim koncertnim aktivnostima se prekida rad DCD. Lisa se vraća u Australiju dok Brendan prelazi da živi u Irsku. Tamo kupuje150 godina staru Quivvy Church u mjestu Belturbet koju zatrpava raznoraznim instrumentima i okreće se stvaranju filmske muzike i solo projektima.

(zurnal.info)

Times u srijedu izvještava o sporu Albanije i Indije, oko posmtrnih ostataka majke Tereze.

Albanski premijer Sali Berisha izjavio je da njegova vlada traži od Indije da u Albaniju vrati posmrtne ostatke poznate katoličke misionarke, prije 100. godišnjice njenog rođenja koja se obilježava u augustu iduće godine.

Majka Tereza je po nacionalnosti bila Albanka, ali je veći dio života provela u Indiji i imala je indijsko državljanstvo.

Ima onih koji strahuju da bi u cijelu priču mogla da se uključi i Makedonija, budući da je Agnes Gondža Bojadžiu, kako joj je bilo pravo ime, rođena u Skoplju.

Prve reakcije iz Indije navode na zaključak da albanski zahtjev neće biti uslišen.

- Majka Tereza je indijski državljanin i počiva u svojoj zemlji, istakao je jedan zvaničnik indijskog ministarstva vanjskih poslova, piše Times, prenosi BBC.

(Fena) 

Stranka za BiH preko premijera Kantona Sarajevo Besima Mehmedića za 15 miliona budžetskih maraka kupuje studentske glasove u Sarajevu!!! Pored toga, kadrovi te stranke su pronašli način kako da iz budžeta Kantona Sarajevo izvuku milione. Svoje nečasne namjere maskirali su u tobožnje popravljanje standarda sarajevskih visokoškolaca koji bi se naredne godine trebali vozati džaba. Prijedlog Studentskog parlamenta da se studenti 2010. mogu vozati besplatno u vozilima javnog prevoza pored premijera Besima Mehmedića, svesrdno su podržali i predstavnici GRAS-a. Zašto i ne bi kada će iz budžeta Kantona Sarajevo dobiti 15 miliona KM, koliko navodno košta da se 40.000 studenata sarajevskih fakulteta može besplatno koristiti njihovim uslugama.

HILJADU MARAKA ZA NAUKU

Ovaj projekat vlasti u Kantonu Sarajevu i volšebnog Studentskog parlamenta trebao bi zaživiti nakon ralizacije projekta elektronskih kartica čije će troškove preuzeti Univerzitet u Sarajevu.

Sve ovo možda i ne bi bilo toliko sporno kada da se u ovom istom kantonu, ne bi godišnje za razvoj nauke izdvajalo bijednih milion i po maraka. Dakle, za razvoj nauke deset puta manje para nego za besplatno vozanje studenata po gradu.

Ova odluka od predstavnika Studentskog parlamenta pravdana je time kako je u cijeloj Evropi normalno da studenti imaju besplatan javni prevoz. Zaboravljaju pritom da te zemlje isto tako recimo za razvoj nauke izdvajaju nekoliko stotina puta više novca nego za studentski prevoz.

Podaci, koliko se kod nas iz budžeta izdvaja za razvoj nauke više su nego poražavajući. Prema riječima Berka Zečevića, predsjedika Sindikata Univerziteta u Sarajevu za razvoj nauke se izdvaja mizernih 1.500.000 KM.

-Radi se o smiješnim sumama. Na cijelom Univerzitet postoji oko 1.500 asistenata i profesora. I ti ljudi trebaju poticaj za svoje naučne radove. Međutim, taj novac se raspoređuje dalje, u razne fondove. Onda se raspiše konkurs, postoji komisija koja određuje ko će dobiti pare za naučne projekte, i na kraju se sve svede da stotinjak profesora dobije po 15.000 KM, što je naravno nedovoljno za bilo kakav ozbiljan naučni rad - kaže Zečević.

On navodi primjer iz Hrvatske gdje profesori dobijaju po 15.000 kuna godišnje samo za kupovinu knjiga, stučnih časopisa, simpozije... Poređenja o ulaganjima u razvoj nauke bila bi, u najmanju ruku, neozbiljna.

Pitali smo Zečevića i za komentar o izdvajanju ovolike sume novca za besplatan prevoz studenata, na šta je on samo uzdahnuo i dodao: Ma nemam šta komentarisati, sve sam rekao!

BOLJE SE DŽABA VOZAT', NEGO DŽABA UČIT'

No, da se mi vratimo na Stranku za BiH i ovaj populistički stav premijera Mehmedića koji želi udovoljiti studentima. Velid Alibašić, čan izvršnog odbora Studentskog parlamenta, i koordinator ovog projekta otvoreno kaže: “Predizborna je godina, pa mislim da ako ikada primoramo vladajuću strukturu onda je to sada”, i nastavlja: ”Bolje išta nego ništa, da se ne kaže da Studentki parlament ništa ne radi.”

Miroslav Živanović, iz Centra za ljudska prava pri Univerzitetu u Sarajevu smatra kako ima mnogo nejasnoća u ovom slučaju: “Razumijem ja da se treba poboljšati studentski standard, i ja sam za to. Ali, pitanje je šta se ovdje želi postići. Da li su u prvom planu studenti ili GRAS?”

Živanoviću je u najmanju ruku čudno da se toliko novca izdvaja za besplatan prevoz.

On navodi da je razumljivo da se u trenutnoj situaciji obezbjede besplatne karte za kino, pozorište, poneki koncert...

-Ja bih radije uložio milion maraka da se napravi kvalitetan menedžment GRAS-a. A s druge strane ja ne mogu da vjerujem da ti ljudi u GRAS-u na ovaj način koriste svoju monopolističku poziciju - zaključuje Živanović.

Vlast u Kantonu Sarajevo vjerovatno očekuje da ovim potezom izvuće dvostruku kotrist: 15 miliona budžetskih para bit će uplaćeno GRAS-u, gdje instalirani menadžment već ima svoje ljude koji znaju šta će dalje s tim parama, a istovremeno će to prikazati kao brigu Stranke za BiH o problemima studentske populacije. Za pamet ovdje ionako niko ne mari. Što pokazuje onih planiranih milion i po za razvoj nauke.

Vlast je odavno svjesna da su domaći studenti korumpirani. Jer, lakše je kupiti diplome nego učiti. Konačno, strankama na vlasti korisniji su izvozani studenti, nego pametni inžinjeri, profesori, doktori...

 Trijumfu Bosne i Hercegovine nad Estonijom u Talinu prisustvovali su i naši federalni funkcioneri. Nakon utakmice, slavili su s fudbalerima i pjevali uz ex hafiza Šabana Burhana. Tokom povratka, u avionu je napravljen snimak koji će biti izvanredan eksponat za budući Muzej beščašća Bosne i Hercegovine. Na toj fotografiji, štampanoj na duplerici dnevnih novina, premijer Mujezinović i ministar Grahovac ponosno poziraju s Džekom, Spahićem i državnom zastavom. Ne znam šta su nam precizno željeli poručiti ovim performansom, sigurno je samo da su tako još jednom demonstrirali nezemaljski bezobrazluk i bahatost.

 Kao što znamo oni su, zajedno sa fudbalerima i još nekoliko kolega iz Vlade i pratećih službi, u Talin doputovali charter avionom koji je premijer galantno unajmio za tričavih 114.000 KM. Za svoj omiljeni dnevni list ovako je obrazložio odluku:
- U ovom trenutku, nema boljeg promotora države BiH u svijetu i zato smo se odlučili na ovaj potez.

Mujezinović nije uspio objasniti zašto su baš članovi Vlade morali praviti društvo nogometašima, naročito dok Federaciju drma desetak štrajkova i dok usred pritisaka MMF-a sjednica Vlade kasni 20 dana. Nije uspio rasvijetliti ni misteriju kako je uspio pronaći tolike pare za avion u vrijeme praznog budžeta, neophodnih rebalansa i ušteda.

Samo je dodao da se čudi tolikom interesovanju novinara za ovaj slučaj, jer ovakva odluka, kako je izgovorio, ni u jednom segmentu nije sporna. I njegov drugar sa fotografije slično je reagirao kada su ga novinari pitali da kaže ko će sve biti u avionu za Talin:

- Zašto bi bilo kome taj spisak bio interesantan?

Spisak je do samog ukrcavanja čuvan u dubokoj tajnosti, a u X fileove zauvijek su zakopani kriteriji po kojim se on pravio. Tako nikada nećemo saznati zašto su baš Mujezinović, Grahovac, federalni ministar prometa i komunikacija Nail Šećkanović, zamjenik državnog ministra civilnih poslova Senad Šepić, Grahovčev savjetnik Mustafa Demir i ostali zaslužili da na naš račun uživaju u utakmici. Možemo samo pretpostavljati kako se pravio taj spisak. Možda su testirali poznavanje fudbala i navijačke tehnike pa onda objektivno između sebe izabrali najbolje fukare, robijaše, manijake i slične?
Javnost je nakratko bila zgrožena zadnjom demonstracijom bezobrazluka naših funkcionera, na par foruma se zapitala otkud im moral i gdje će im obraz, a onda okrenula tekućim pitanjima. Do novog šamara koji će im vlasti prirediti...

Nema sumnje da će ih biti još. Jer, naši funkcioneri ministarsko mjesto ili parlamentarnu stolicu doživljavaju kao dobitak na lutriji. Kako i ne bi, čitav život im se promijeni, obzori prošire, nebo razvedri, svaka noć je zvjezdana, budućnost je svijetla, a svijet pretvori u Otok magaraca bez zaslužene kazne. Preko noći se teleportiraju u Cannes, u bijelom odijelu pijuckaju sa filmskim zvijezdama, naručuju charter letove, kupuju limuzine, zapošljavaju familije, prodaju fabrike, iznajmljuju planine... Pokušajte pronaći njihove fotografije napravljene prije nego što su se uspjeli dočepati našeg budžeta. Sigurno ćete uočiti frapantnu transformaciju. Ne radi se tu samo o kvalitetnijim odijelima, boljim frizerima, stilistima... Čitav lik se izmijenio, kičma se ispravila, ten pročistio, kosa ojačala, oči dobile sjaj, osmijeh postao lascivan, geste autoritarne. Kao da su bili na detaljnom remontu, gdje im je skelet ojačan i na njega nabacani sasvim novi dijelovi.

Senzacionalan je to obrat! Valja sačuvati zdrav razum i ostati u ravni sa stvarnošću nakon takvog šoka. Poznato je da to rimskim carevima nije uspijevalo. Mnogi su, kako je vlast odmicala, uspjeli sebe sasvim ubijediti da pripadaju božanskoj rasi. Neron nije odustao od te zablude čak ni dok su mu se približavali osvetnici s bodežima. Zavapio je prema nebu: Ah, kakva veličina umire u meni, a onda zatražio od pratnje: Neka mi neko pomogne da umrem, dajući mi primjer kako se to radi.

Dakle, ako ni zbog čega drugog, naši funkcioneri moraju zbog vlastitog interesa otići s vlasti. Ne zbog nas, mi smo navikli da trpimo, izdržali smo i gore. Moraju otići zbog očuvanja vlastitog zdravog razuma. Pošto još uvijek nisu shvatili ozbiljnost problema koji ih je snašao, moraćemo im pomoći u tome. Zato, pronađite u sebi milosrđe i pomozite nesretnicima. Moramo ih spustiti na zemlju i svesti u njihove realne okvire. Dok ne bude sasvim kasno.

Što se tiče onog aviona, ne bih volio da sam se našao u njemu. Čudni su navijači u njemu slavili. Bivše fukare, budući robijaši, sadašnje horde zla. Sve u svemu, mučno društvo.

(zurnal.info)

Predstavnici Udruženja Akcija građana danas su poslanicima u Federalnom parlamentu uručili svoj Prijedlog Zakona o reviziji privilegija koje koriste funkcioneri u FBIH.

- Umjesto odgovornih koji se ne mogu dosjetiti adekvatnih i učinkovitih mjera, Udruženje Akcija Građana nudi jedno od brojnih raspoloživih rješenja za uštede. Treba samo smanjiti privilegije i ničim zasluženi luksuz koji uživaju naši “visokoproduktivni “ funkcioneri na svim razinama vlasti, jer upravo tu je najveći odliv budžetskog novca – objašnjavaju razloge za svoj trud u Akciji građana.

Ponuđenim Prijedlogom Zakona uređuju se uslovi, način i postupak vršenja revizije svih funkcionera u FBiH koji koriste javne privilegije po zakonu i navikama zatečenim u službenoj praksi u FBiH.

Žurnal info objavljuje kompletan tekst Prijedloga Zakona o reviziji privilegija koje koriste funkcioneri u FBIH.

{pdf=http://www.zurnal.info/home/images/pdf/zakon.pdf|580|700}

(zurnal.info)