Onako akademski sa ženske strane gledišta, pogotovo u periodima mršavljenja, uvijek me interesovalo kako se osjećaju goleme žene ili bar ženke, poput nilske slonice, ženke morža, tovne prasice... Sad se više ne pitam. U četvrtom sam mjesecu trudnoće i apsolutno znam. Ogromno. Gigantski. Kao Godzila koji se prejeo krompiruše i masnog bureka zajedno.

Postala sam opsjednuta veličinom. Sve oko mene i na meni je preveliko. Više nemam normalne džempere, već pozorišne kulise. Grudnjak je toliki da ga koristimo kao satelitsku antenu na balkonu. Neki dan sam spriječila tatu da od mojih gaća napravi zimski trap za krompire, jadničak nije imao naočale.

U nadi da ja to sve izmišljam podvrgla sam se mjerenju. Avaj, koja greška! Mislim ja

z n a m još od 11 godine da se u trudnoći žena mijenja i raste. Ali nisam bila s v j e s n a da će se to i meni dogoditi. Da će se i meni početi širiti grudni koš da napravi mjesta bebi. Da će mi glava početi ličiti na pun mjesec. Da će mi miške iz profila ličiti na balvane.

I da niko živ u tome neće vidjeti ništa čudno. Naprotiv. Svi oko mene su sretni kad god uoče neku od tih promjena. Hajd što stomak raste, to očekujem i to mi se sviđa, nekako je zanimljivo. Kad bih birala na koju ženku da ličim uvijek bih prije izabrala klokanicu nego prasicu.

Ali brate ostali dio paketa mi se ne sviđa. Nije mi ugodno i ne može mi biti high šta god ko rekao kad se osjećam kao balon. Sve mislim kako će me neko gurnuti niz stepenice a ja neću pasti već ću se otkotrljati. I baš me nervira što to nikome živom ne smeta već me gledaju onako polusažaljivo-poluzabavljeno sa onim obaveznim cccc, pa moraš se malo strpiti. To je normalno.

ZABRANITI RIJEČ NORMALNO

Mrzim riječ normalno. Da imam ikakvu vlast zabranila bih je za upotrebu! Ja više nisam normalna. Ljudi oko mene su kilometrima udaljeni od normalnosti. Tako je i tačka. Šta ima normalno u procesu trudnoće? To što me majka priroda tjera svaka dva sata u wc? Ne mogu se sjetiti noći kad sam u komadu odspavala kao zdrav insan već taman što sklopim oči moram piškiti kao da nikad prije nisam i onda dok odčekam da se ti galoni vode isprazne razbudim se i... Onda moram popiti čašu vode, nešto gricnuti jer sam naravno gladna, tu se i mačka nađe da se poigra sa mojim golim nogama. I ode mast u propast...

Da li je normalno da mi se jede krompir 24 sata, sedam dana u sedmici? Da li je zaista, zaista normalno što više niko sa mnom ne priča kao sa Dženanom, pa čak se i ne svađa, jer ja više nisam ona Dženana nego neka nova i hajde pusti je proći će i ovo vidiš da je sva osjetljiva i trudna neka joj... Priznajem, uvijek sam željela da se nešto desi u kozmičkom poretku pa da svi ljudi svijeta budu fini prema meni i sretni što postojim. Sve do sada. Nisam ni slutila da će me toliko nervirati što su svi dobri prema meni. Ispravka, ne prema meni, Dženani, nego prema TRUDNICI, rasplodnom organu. Zar sam postala jedno nezahvalno đubre? Ili je moj ego toliki da ne mogu da podnesem što sam sad u drugom planu? Što nisam više osoba nego funkcija?

Vjerovatno je to problem. Nije prijatno spasti na drugo mjesto važnosti. To - ako ćemo pravo još od doba kad smo spoznali ego - nije normalno. Milioni ljudi plaćaju psihijatre koji im govore da upravo oni trebaju biti na prvom mjestu važnosti. U uputstvu za avionske nesreće putnice majke su upozorene da prvo moraju sebi staviti masku s kisikom a onda djetetu!

I ko god kaže da je njemu ili njoj to svejedno bogami laže. Ljudi me više ne gledaju u lice tražeći moje mišljenje ili znak. Svi me sad prvo pogledaju u stomak. Kao da je on semafor koji će im reći da li smiju dalje. I da, na njemu je uvijek zeleno svjetlo. Za besmislena pitanja, za prebacivanja, za sumnju u moju racionalnost...

Ako nisam doručkovala tri put već samo dva put dobijem pogled kao da sam Ajhman lično jer zaboga mučim bebu glađu. Ostanem budna do 12 e bože baš pretjeruješ. Probudim se u pet ujutro jer su me natjerali da legnem u 9 stvarno šta je tebi? Imam potkošulju majicu rolku i džemper Ti si Dženana baš nedokazna zaista hoćeš da se prehladiš? Odem na put jer svi kažu da trudnice trebaju živjeti normalno i imati redovne aktivnosti mogla bi početi malo misliti, nije za tebe više putovati tamo vamo. Ostanem kući dva dana pod dekicom znaš, najveća opasnost za trudnice je kad se uleže. De se malo digni prohodaj, nešto uradi. Ne možeš tako ležati to nije dobro...

Ta kontradiktorna situacija - da su svima usta puna tebe a najmanje pričaju o tebi i sa tobom - zaista može da izludi. Srećom postoje dvije stvari koje me drže iznad vode. Prvo najdraži muž. Ima živce kao dalekovod.

I drugo, slika sa ultrazvuka. Malo čudo od 6,5 cm koje pluta po materici i migolji prstićima. I čeka da izađe da se upoznamo. Možda ću tad imati normalnu komunikaciju bar s jednim ljudskim bićem!

 Šanse da na narednim izborima opozicione stranke u BiH nastupe jedinstveno, sudeći po izjavama opozicionih političara, praktično su nikakve. Iako je do opštih izbora ostala još čitava godina dana, predizborna kampanja je već počela.

U strankama se uveliko razrađuju strategije, formiraju izborni štabovi i pripremaju stranački programi i obećanja koji bi trebali biti dovoljno privlačni i uvjerljivi biračima. Za građane je ovo loša vijest, jer predizborna kampanja provođenje bilo kakvih ozbiljnih reformi, a takve ne doprinose popularnosti aktuelne vlasti, čini nemogućim.

Istovremeno, za moguće postizborne koalicije većina opozicionara ostavlja sebi otvoren prostor tvrdeći da će glavni kriterij biti saglasnost sa njihovim temeljnim programskim principima.

Principi su principi, vlast je vlast

Dosadašnja iskustva ipak govore drugačije, jer su mnogo konkretniji i opipljiviji interesi, u vidu ministarskih i direktorskih fotelja, imali puno veću težini od ideala kada se radilo o ulasku u vlast.

Prirodne i “neprirodne” koalicije postaju vrlo relativna stvar, pa Dodikov SNSD, najavljuje blisku saradnju sa svojim dojučerašnjim “smrtnim neprijateljejm”, SDS-om, dok u SDP BiH u ne isključuju ni mogućnost koaliranja sa SDA.

Uz tradicionalnu spremnost PDP-a i Stranke za BiH za učešće u bilo kojoj vlasti, bez previše programskih i ideoloških uslovljavanja, za ulazak u vlast i sa partijama lijevog i desnog ideološkog opredjeljenja spremnost pokazuje i veći dio opozicije.

S druge strane, opozicione stranke stranke iz Federacije BiH, u potrazi sa kolalicionim partnerima u Republici Srpskoj, najveće nade polažu u Dragana Čavića i njegovu novoformiranu Demokratsku partiju, koja bi im mogla biti puno prihvatljiviji partner d SNSD-a a pogotovo od SDS-a. Naravno, pod uslovom da Čavić uspije zabilježiti značajniji izborni rezultat.

SDP-u prihvatljiva i SDA kao partner

U najvećoj opozicionoj stranci, SDP BiH, kategorični su da da na izbore izlaze samostalno i da od predizbornih koalicija nema ništa.

-SDP na izbore izlazi samostalno a poslije izbora su moguće koalicije u skladu sa našim izbornim programom. Na našoj političkoj sceni definitivno su pale maske jer sve stranke u svom nazivu imaju odrednicu “demokratska” dok je situacija u praksi potpuno drugačija. Naravno da postoje naši prirodni politički partneri, a to su stranke lijeve orijentacije ali ćemo to cijeniti po njihovom konkretnom djelovanju a ne na osnovu imena. Na koncu i Dodikov SNSD se deklariše kao socijaldemokratska stranka. Za nas će biti prihvatljivi svi oni, bilo da je riječ o strankama ili poslanicima, koji su spremni ući u reforme u pet ključnih oblasti, pokretanje privrede, socijalni i zdravstveni sektor, borba protiv korupcije i obrazovanje. Stoga mi ne isključujemo nikoga, uključujući i SDA, ukoliko su spremni da rade na realizaciji ovih temeljnih odrednica našeg izbornog programa, kaže u razgovoru za Žurnal Nermin Nikšić, generalni sekretar SDP BiH.

I u “Našoj stranci” kao ključni kriterij za koaliranje navode spremnost na reforme, ostavljajući otvorenim prostor za raličite koalicione aranžmane.

-Mi smo u više navrata isticali da da je naš cilj stvaranje snažne političke alternative koja bi bila u stanju srušiti nacionalističke stranke na vlasti. Naši potencijalni partneri su sve stranke koje imaju za cilj korjenite reforme u BiH, a to su prije svega stranke, uslovno rečeno, “lijeve” orijentacije. Prije svega tu mislim na SDP BiH, donekle na GDS, Liberalnu stranku. U Republici Srpskoj mi smo već napravili određene korake kroz spajanje sa Partijom socijalne pravde, a kao potencijalne partnere vidimo i novo formiranu Demokratsku partiju Dragana Čavića, ocjena je Dine Mustafića, predsjednika Izvršnog odbora “Naše stranke”.

Čavić bi sa SDA i HDZ

I dok opozicione stranke iz FBiH Čavićevu Demokratsku partiju vide kao poželjnog partnera, sam Dragan Čavić sebe rađe vidi u društvu SDA i HDZ, ali ne isključujući pri tome ni ostale opcije.

-Nisam u poziciji da određujem ko je prihvatljiv a ko ne, kao mogući koalicioni partner. Ja samo znam da ćemo na izbore izaći sa svojim programom, a poslije izbora pravićemo partnerstvo sa onima koji prihvataju naša programska opredjeljenja. Ako osnova naše izborne platforme bude, na primjer, reforma u poljoprivredi, onda ćemo tražiti koalicione partnere spremne da da ove reforme provedu u skladu sa našim programskim principima. Govoriti u ovom trenutku o konkretnim strankama kao potencijalnim koalicionim partnerima bilo bi čisto špekulisanje. Na sledećim izborima mi imamo ono što je najvrijednije, a to je naš koalicioni kapacitet koji trebamo sačuvati ali i ne potrošiti ga bez razloga. Za nas su sve stranke prihvatljive, pod uslovom da se programski složimo, a ako nema programskog slaganja onda u tom poslu nema smisla ni učestvovati. Nakon sledečih izbora stranke koje žele da učestvuju u koaliciji moraće javno da obznane ciljeve svog koaliranja i da kažu koji su to konkretni ciljevi koje oni namjeravaju ostvariti u naredne četiri godine. U političkom smislu, mi smo ideološki na strani stranaka koje čine narodni blok i nama je cilj da postanemo članica Evropske narodne partije. Tako da, ideološki gledano, skloniji smo koaliciji sa strankama sličnog ideološkog profila, ko što je PDP u Repulici Srpskoj ili SDA i HDZ u Federaciji BiH. Međutim, ovdje je teško praviti koalicije isključivo na bazi ideoloških sličnosti. Nas nakon sledećih izbora interesuje koalicija sa jasno definisanim ciljevima i da imamo kapacitet da te postavljene ciljeve i provedemo, najavljuje Dragan Čavić, predsjednik Demokratske partije.

Lijanovićima prioritet njihova kandidatura

Među opozicionim strankama u FBiH svoje glavne uslove za ulazak u koaliciji sa drugim strankama najpreciznije je definisala “Radom za boljitak”. Ko podrži kandidaturu Jerka Ivankovića-Lijanovića za člana Predsjedništva BiH i Mladena Ivankovića - Lijanovića za Predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH, može računati na koaliranje sa ovom strankom.

-Mi smo kao stranka dali potpunu podršku Mladenu Lijanoviću, kao našem kandidatu za predsjedavajućeg Vijeća ministara BiH i nama su kao koalicioni partneri prihvatljivi svi oni koji podrže ovu kandidaturu. Problem je što se u BiH programi i politička praksa stranaka često razlikuju, a politika stranaka se opet mijenja iz godine u godinu, tako da je o eventualnim političkim koalicijama još prerano govoriti, jer ne znamo kako će se koja od stranaka ponašati za godinu dana, zaključak je Jerka Ivankovića Lijanovića, potpredsjednika stranke Radom za boljitak.

Vlast igra na kartu straha

Narednih 12 mjeseci politički analitičari, domaći i strani, te stranački stratezi, imaće i više nego dovoljno vremena za razigravanje bezbrojnih kombinacija za postizborne koalicije, ko bi sve mogao i sa kime formirati vlast na različitim nivoima.

Sudeći po onome što se već dešava na političkoj sceni, vladajuće stranke su se ponovo opredjelile za oprobani recept, zapaljivu nacionalističku retoriku i podizanje tenzija.

Radi se o dokazano efikasnom receptu za odvraćanje pažnje birača od “beznačajnih” pitanja, poput otvaranja novih radnih mjesta, kolapsa penzionih i zdravstvenih fondova, bujajuće korupcije, haosa u obrazovnom sistemu.

Opozicione stranke iako naglašavaju da su njihov prioritet upravo ova životna pitanja, ne pokazuju naročiti optimizam da se vladajućoj koaliciji suprotstave kao jedinstven blok, vjerujući da će svaka za sebe uspjeti ostvariti bolji izborni rezultat. Umjesto toga nastoje sebi ostaviti otvorenu mogućnost koaliranja sa praktičnom svim preostalim strankama, ne želeći unaprijed isključiti iz kombinacije bilo koga.

(zurnal.info)

"Saslušanje u predmetu Radovana Karadžića održat će se u ponedjeljak 26. oktobra u dvorani za saslušanja broj 1, kako je prethodno predviđeno", saopćila je Nerma Jelačić, glasnogovornica ICTY-a.

Suci prilikom saslušanja treba da odluče o nastavku suđenja. Olga Kavran, glasnogovornica glavnog tužitelja, izjavila je agenciji AFP da će "tužilaštvo raditi u skladu s odlukom sudaca" u ponedjeljak.

Radovan Karadžić je u srijedu navečer obavijestio Haški tribunal da će bojkotirati početak suđenja za genocid, ratne zločine i zločine protiv humanosti u ratu u BiH.

Optuženik, koji se brani sam, naveo je da nije "spreman" i da se u ponedjeljak neće pojaviti pred sucima.

(FENA)

Dodik je rekao da za njega “ne postoji ‘butmirski proces’ i da je Butmir bio nepotrebana avantura koju su neki kreirali”.

On kaže da se sa stanovišta tzv. butmirskog sastanka može zabilježiti “jedan potpuni neuspjeh, jer prijedlog koji je dat kao konsolidirani između Evrope i SAD-a bio je neprihvatljiv za RS i stoga je i odbijen prije samog sastanka 20. oktobra”.

Taj prijedlog ne može biti i u budućnosti osnova za bilo kakav razgovor, jer, kaže Dodik, dramatično mijenja odnose u BiH u pogledu funkcioniranja institucija, te mijenja Dejtonski sporazum, a što ne može biti urađeno bez RS-a koja nema ni volje ni saglansosti da do toga dođe.

To bi bilo, naveo je, štetno ne samo za RS nego i za BiH, jer ne osigurava balans odnosa u toj državi, već daje mogućnost preglasavanja u budućnosti.

“Zato je prijedlog iz Butmira i odbijen”, zaključio je Dodik i dodao da su oni koji su kreirali sastanak u Butmiru “loše obavijestili svoje centrale u Evropi i SAD-u da je vrijeme za takvo nešto, jer se pokazalo da nije tako”.

U narednom periodu, kazao je, treba nastaviti dijalog i stoga je najavio sazivanje sastanka političkih lidera parlamentarnih stranaka.

Naglasio je da i dalje ostaje prvržen onome što je potrebno da se čini na dijalogu između lidera u BiH.

“Domaći dijalog bez stranaca je nešto što možemo da uradimo”, rekao je Dodik i ponovio protivljenje mogućem proširenju uvjeta i ciljeva, poznatih kao pet plus dva, postavljenih za BiH kako bi bio zatvoren OHR.

Dodik je, nakon razgovora s Alexanderom Bocan-Harčenkom, ambasadorom Ruske Federacije u Bosni i Hercegovini, rekao da je osnovna tema razgovora bila njegov nedavni razgovor u Beogradu s ruskim predsjednikom Dmitrijem Medvedevom, koji je ocijenio kao veliki i značajan događaj.

S ambasadorom je razgovarao, dodao je, i o daljnjim aktivnostima na planu razvijanja saranje u oblasti gasne privrede.

(FENA)

“Pravo korištenja”, ali bez vlasništva, vodi na firmi “Energopetrol Ploče”, čiji su pravni sljedbenik “Naftni terminali Federacije” sa sjedištem u Pločama.

Terminali pod hipotekom

Da sve bude zanimljivije, postojeći terminali već su na pola puta do prelaska u vlasništvo londonske kompanije Deltagrip i hrvatske OTP banke.

“Naftni terminali Fedracije” u Pločama su još prije tri godine, u septembru 2006. godine, od kompanije Deltagrip uzeli kredit od 2,2 miliona dolara a kao garanciju pod hipoteku stavili čitave terminale.

Potom su u aprilu 2007. godine uzeli još jedan kredit, ovog puta od tri miliona dolara OTP banke u Hrvatskoj i ponovo pod hipoteku stavili terminale.

Ni jedan od ova dva kredita još uvijek nije vraćen pa je imovina Naftnih terminala Federacije” i dalje blokirana. Vlada FBiH i nema posebnog razloga da se uzbuđuje zbog ovih hipoteka, jer terminali i zemljište ionako nakon sudske presude ne pripadaju njima.

Priobalni pojas po hrvatskim zakonima smatra se javnim dobrom, što znači da ni pod kojim uslovima ne može biti u privatnom vlasništvu već je vlasnik država koja to područje može ustupiti nekome na korištenje.

Čeka se zahtjev za koncesiju

Lučke vlasti u Pločama su već od “Naftnih terminala Federacije” zatražili da podnesu zahtjev za dodjelu koncesiju, koja može biti odobrena, ali i ne mora.

Eventualno dobijanje koncesije za korištenje zemljišta ne znači da će firma moći nastaviti sa radom. Za skladištenje nafte je potrebna i energetska dozvola, koja se lako može i izgubiti, a u tom slučaju terminali se mogu dati na korištenje nekome drugom. Novi korisnik bi mogao isplatiti “Naftne terminale Federacije” i tako elegantno i legalno preuzeti terminale.

Šanse da FBiH pred hrvatskim pravosuđem uspije izdejstvovati poništenje poslednje presude, i da se i zvanično uknjiži kao vlasnik terminala, praktično su minimalne.

Redovni sudski postupci su iscrpljeni i ostaje samo mogućnost podnošenja ustavne tužbe, pred Ustavnim sudom Hrvatske ili podnošenja vlasničke tužbe, za šta formalno ne postoji nikakav vremenski rok.

Čije će interese štiti Ustavni sud Hrvatske

Razumljivo je da bi Ustavni sud Hrvatske bio skloniji štiti interese vlastite države nego BiH, koja do sada i nije pokazala pretjerani interes za zaštitom svoje imovine u inostranstvu.

Formiranje istražne komisije Parlamenta FBiH sa ciljem da se utvrdi šta se zaista dešava u “Naftnim terminalima Federacije” u Pločama, došlo je prekasno kao i apeli Vlade FBiH državnim institucijama da pokušaju ovaj problem riješiti kroz međudržavne razgovore BiH i Hrvatske.

Na kraju, institucijama BiH i FBiH bi moglo preostati samo da pokušaju pronaći i kazniti krivce za gubitak naftnih terminala u Pločama, ako već bude nemoguć njihov povratak u vlasništvo FBiH. Mada je u tom slučaju eventualno kažnjavanje krivaca slaba utjeha i neće vratiti za BiH strateški važnu imovinu u Hrvatskoj.

(zurnal.info)

Bivša predsjednica RS-a dobrovoljno se predala Haškom sudu 10. januara 2001. godine, pred kojim je 7. aprila 2000. godine optužena za genocid, zločine protiv čovječnosti, ratne zločine nad Bošnjacima i Hrvatima i teške povrede Ženevske konvencije 1991. i 1992. godine u Bosni i Hercegovini.

Pred sudom je priznala krivnju na temelju koje je u februaru 2003. godine osuđena na 11 godina zatvora. Sud u Haagu odobrio je Biljani Plavšić prijevremeno puštanje na slobodu 14. septembra ove godine.

Kako je ranije za Blic Online rekla Vasilija Plavšić, Biljanina snaha, ona je vrlo ushićena jer izlazi na slobodu nakon odsluženja dvije trećine kazne.

"Biljana će iz Švedske doći pravo u Beograd u svoj stan, koji smo uredno održavali. Sve je spremno i čeka je", rekla je Vasilija Plavšić.

Ona je dodala da Biljana nije tražila ništa posebno pred dolazak u Beograd, ali će je obitelj ipak dočekati s vegetarijanskom hranom i jednim sarajevskim specijalitetom - hurmašicama.

Glasnogovornica ICTY-a Nerma Jelačić izjavila je ranije da sud nema proceduralni upitnik o mjestu gdje će optuženici nakon izdržavanja kazne živjeti.

Jelačić je također navela da Haški sud neće biti uključen u transport Plavšić u zemlju budućeg prebivališta i da će taj posao obaviti država u kojoj ona izdržava kaznu, njezin odvjetnik i zemlja u kojoj će živjeti.

(FENA)

Ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi predstavljajući se kao – moralni pobjednik

„I Can't Get No Satisfaction“, odzvanja mi u glavi dok paralelno gledam na TV-u butmirske sijeldžije i na monitoru kompjutera „Taksistu“, s De Nirom u ulozi psihopatskog nesuđenog atentatora. No ono što ne polazi za rukom Stonesima, meni i većini građana ove zemlje pošlo je Harisu Silajdžiću.

CRNI HUMOR I JOŠ CRNJI REALIZAM

Bolesni trijumfalizam, narcisoidnog političkog ublehaša, koji nam ovih dana sipa so na ranu, svojim priglupim komentarima tipa „Eto, jesam li vam ja govorio“, uporediv je samo sa komentarom mog studentskog jarana s kraja 80-ih, koji je, u vrijeme galopirajuće inflacije i ekonomskog i svakog drugog strovaljivanja zemlje, kao ponosni vlasnik 100 njemačkih maraka i dan započinjao čitanjem kursne liste u novinama i komentarom: „Oooo, dobro je – marka raste“.

Pritom se moj jaran samo zajebavao i crnim humorom od sebe tjerao mračne oblake sveprisutne društvene depresije, dok je Silajdžić mrtav ozbiljan u svom uvjerenju da je bio u pravu kada je tobože zbog entitetskog glasanja, odnosno, zbog njegovog mogućeg negativnog uticaja na funkcionalnost države (a ne zbog potrebe predizbornog dizanja tenzija i građenja si puta u predsjedništvo zemlje?) srušio prethodne razgovore o ustavnim promjenama i da je sad dobio satisfakciju za to.

A zapravo se radi o notornom bezobrazluku i licemjerju. Nikad niko, osim onih kojima je srpski nacionalizam politički program, o entitetskom glasanju, nije ni mislio drugačije. Uključujući i one koji su bili spremni prihvatiti „Aprilski paket“.

Ali su oni koji su bili spremni na kompromis (koji se sastojao u tome da nešto dobiju, a „izgube“ samo ono što i nisu imali i što ni na koji način, u tom trenutku, nisu mogli dobiti), bili voljni da idu polako, da stvaraju normalnu društvenu klimu, u kojoj će se svi stanovnici ovih prostora početi osjećati građanima države kojoj danas pola njenih stanovnika ni ime ne želi izgovoriti, u kojoj će se vremenom uspostaviti povjerenje nužno za promjene koje u ovom trenutku, upravo zbog radikalnog nepovjerenja, nije moguće sprovesti. Da se stvori klima koja će i političarima omogućiti da budu (koliko-toliko) normalni ljudi i da se izbori počnu dobijati na priči o razvoju privrede, broju radnih mjesta, visini standarda, brzini integracije u Evropu i kvalitetu života, a ne na nacionalističkom rovovskom ukopavanju, kvazi-odbrambenim ratovima i jedenju kore s drveća.

DALEKOVIDI FRANKENŠAJN I NJEGOVO ČUDOVIŠTE

I sad nam onaj koji je, maksimalističkim zahtjevima, s jasnom nacionalističkom pozadinom (misleći da je posebno pametan što je riječ „Bošnjak“ u svom govoru zamijenio privatnim sinonimom „građanin“), zaustavio pozitivni trend u razvoju odnosa unutar zemlje (ima nas, naime, na Silajdžićevu žalost, koji se sjećamo kako je bilo prije no što je On, drito iz Reisove Majke, došao da nas usreći), minirao koncept dogovaranja, a otvorenim pozivanjem na stranu intervenciju i na ukidanje Republike Srpske (što se, nastranu želje i osjećaji, o kojima bi smo mogli naširoko, pokazalo potpuno nerealnim i čistim predizbornim trikom, odnosno, neoprostivim zajebavanjem sa životima građana ove zemlje) prouzročio jačanje novog vala srpskog nacionalizma i, praktično – stvorio Milorada Dodika (onakvog kakvog ga danas znamo), sad nam se, dakle, ta društvena štetočina i propali političar, koji nije uspio ostvariti ni jedno svoje obećanje, direktno (su)odgovoran za užas u kome se nalazimo, proglašava dalekovidim pravednikom. I soli nam pamet.

On je, eto, ne samo na vrijeme upozoravao na štetnost entitetskog glasanja, nego je i herojski trpio napade onih koji su s užasom posmatrali kako on i njegovo frankeštajnovsko čedo, koje je u međuvremenu (kao i pravo Frankeštajnovo čudovište) po monstruoznosti i opasnosti nadmašilo svog tvorca, vode zemlju u haos i novi rat.

Amneziji i krajnjoj površnosti skloni mediji (zanemarimo sad one nacionalno ostrašćene) dopuštaju da im Onaj Koji Je Stvorio Čudovište, to čudovište (odnosno njegovo ponašanje, sada, kao odrasle jedinke) koristi kao argument ispravnosti procesa kojim je čudovište stvoreno. Pritom, potpuno zanemarujući odgovornost stvoritelja. Dopuštajući mu da se, nakon svega, izvuče gotovo neokrznut, s oreolem nevinosti i pravedništva, predstavljajući se kao „onaj koji je vidio prije i bolje od drugih“. (A onima koji ukazuju na nedopustivost i nemoralnost takvog ponašanja, prebacuje se „unproforsko nasilno izjednačavanje krivice“).

TRIJUMF BUDALA

No finta je da je ta dalekovidost od one vrste kad na tek potencijalni problem, reagujete insistiranjem na njemu i provociranjem onog ko vam je za otklanjanje tog problema potreban, čime problem, naravno, postane stvaran.

Nakon što ga je impulsivna i zaštiti svog kriminala svim sredstvima sklona seljačina iz Laktaša, u svojoj bolesnoj potrebi da svima u državi jebe majku i pokaže ko je najzajebaniji, tu stvar sa entitetskim glasanjem dovela do apsurda (ne dopuštajući da prođe ni jedan zakon osim onih koje su kreirali njegovi ministri), vrlo je lako zaboraviti da to, ustvari, i nije bio stvarni, nego tek potencijalni, problem (za mandata prošlog Vijeća ministara, takoreći, zanemariv). Problem koji dolazi do izražaja u trenucima sukoba i radikalizacije a gubi se u miru, demokratiji i toleranciji (kada bi ga, po komunističkom principu odumiranja, nakon izvjesnog vremena, nestalo, na ovaj ili onaj način).

I sada, kada je, zbog radikalizacije, kojoj je i sam kumovao, potencijalni problem postao stvarni, i kada je svako objektivan prisiljen da ukaže na njega, Silajdžić trijumfuje. Umjesto da se sakrije u rupu. I nestane nam „sa očiju“.

Svaka nacionalistička budala, naime, po toj filozofiji, može samo da čeka i širi mržnju oko sebe i da jednog dana, kada do sukoba i žrtava dođe (na bojnom polju, ulici ili stadionu), kaže „Jesam li vam govorio da se s Njima ne može živjet“. I da, naravno, poput Silajdžića, i ne pomisli da u čitavoj priči postoji i njegova odgovornost za nastalo stanje. Odgovornost koja je tim veća kad suživot, zapravo, nema alternativu. Odnosno, kad mu je jedina alternativa - susmrt.

NAJBOLJE SE NAJBOLJIM SPREMIT ZA NAJGORE

Trenutno ponašanje Harisa Silajdžića je u toj mjeri vulgarno i neprihvatljivo, da ga možemo porediti sa situacijom u kojoj, kako bi to jedna ovdašnja plavuša iz viceva rekla, „optuženi za ratne zločine“, odnosno, genocidni monstrum, Radovan Karadžić, svoje čuveno skupštinsko „upozorenje“ izrečeno u predvečerje kataklizme: „Nemojte misliti da ovim nećete Bosnu i Hercegovinu odvesti u rat a muslimanski narod možda i u nestanak“, danas, u haškom kazamatu, poentira sa: „Pa, jesam li vam ja lijepo govorio. A vi me niste htjeli slušati“. I da još doda: „Događaji koji su uslijedili, donijeli su punu satisfakciju i meni i onima koji su tvrdili što i ja“.

Dodatan, unutarnacionalni(!), prezir i gađenje Silajdžić bi trebao da doživi i zbog toga što je Karadžić kad je izgovarao pomenutu prijetnju imao iza sebe oružanu silu, i prijetio je „tuđem“ narodu. Silajdžić je svojim neodgovornim ponašanjem, egocentrizmom, vlastoljubljem i političkim promašajima, ugrozio prije svega državu i narod čijim se zaštitnikom (lažno, naravno) pretstavlja. Dovodeći ih u opasnost novih sukoba i sistematično oštreći kandže i zube njihovom potencijalnom neprijatelju.

Spreman pritom, naravno, na najgore. Onako kao što se za to najgore, kupovinom vila na Dedinju i stanova po Beogradu i Novom Sadu, pa i Evropi, spremio kompletan političko-mafijaški vrh Republike Srpske. Spreman, dakle, da ratuje do posljednje kapi tuđe krvi i spreman da se „ispali“ nazad u Majku (Tursku) i majčinu, svojoj hanumi koja ga tamo vjerno čeka, ili, pak, sinu u prijestonicu Kraljice Majke (God Save the Queen) - pametan strateški raspored familije i finansija, po svijetu, odlika je svakog žestokog „patriote“ i „borca za nacionalne interese“.

KOCKAR KOJI JE PROKOCKAO NAŠU BUDUĆNOST

Sva priča o Harisu Silajdžiću i onima koji ga podržavaju, najbolje se razotkriva na primjeru već zaboravljene „policijske reforme“, koja je, zapravo, drugi ključni momenat u objašnjenju situacije u kojoj se nalazimo – obaranjem „Aprilskog paketa“ zaustavljen je pozitivni poratni trend i započeta nova faza destrukcije, a raspletom oko „policijske reforme“ ta destrukcija je dobila razmjere i brzinu koji su dotad bili neviđeni.

Pogrešno shvatajući otvorenu podršku iz međunarodne zajednice (u smislu sredstava koja je ona u toj podršci voljna koristiti) i pokušavajući je (zlo)upotrijebiti u svom „nastavku rata mirnim sredstvima“ (s ciljem ukidanja Republike Srpske, umjesto da je energiju uložio u njenu transformaciju u multietnički entitet), Haris Silajdžić, uz histeričnu podršku dijela sarajevskih medija, potpuno stupidno, kao idiot zalutao u svijet politike, u rafiniranoj kockarskoj igri međunarodne zajednice, sračunatoj na veliki dobitak za ovu zemlju nauštrb srpskog nacionalizma, opsjednut željom da potpuno porazi protivnika, na zgražavanje stranih prijatelja ove zemlje, gubi već dobijenu partiju. Ne pristajući ninakakav kompromis, zahtjevajući, praktično, bezuslovnu kapitulaciju, on, računajući na dobre karte međunarodne zajednice, prisiljava Dodika (koji, u jednom trenutku, misleći da je prijetnja međunarodne zajednice stvarna, traži samo da mu omoguće časno povlačenje) da u igri ide do kraja. Do kraja na kome će Dodik shvatiti da međunarodna zajednica, ustvari, samo blefira, i na kome će, umjesto gotovo sve, Haris Silajdžić (i svi mi koji nismo dio srpskog nacionalističkog bloka) dobiti - ništa. I ne samo to, nego će taj „čuvar Bosne“ i „bošnjačkih interesa“, zarad vlastite kože, spasiti Milorada Dodika, u posljednjem trenutku kada je još postojala mogućnost da ovaj bude uklonjen sa političke scene (ali, u paketu sa Silajdžićem), potpisavši s njim sporazum o reformi policije, po kome se reformisalo nije - ništa.

Od tog trenutka je, zapravo, upravo zahvaljujući Silajdžiću dakle, Milorad Dodik počeo da se pretvara u svemoćnog siledžiju i diktatora, svjesnog da mu niko ništa ne može. Haris Silajdžić mu je, svojom glupošću i maksimalizmom, otsustvom osjećaja za rafinirano vođenje politike i diplomatske igre, uz stavljanje svoje političke guzice ispred nacionalnih interesa, omogućio da shvati da on, bez ikakvih posljedica, može vrijeđati čak i pretstavnike svjetskih velesila, a Visokom predstavniku međunarodne zajednice poručivati da ga povuče za kurac.

Zato, ako išta ima odvratnije od stanja u kome se nalazimo i od svakodnevnog silovanja kome smo izloženi, to je da onaj koji je za to silovanje ponajodgovorniji, iz čitave priče izlazi kao – moralni pobjednik (???).

DOKLE ĆEMO BIRATI IZMEĐU MANJEG ZLA?

Nismo mi u svijetu u kome imamo samo dvije opcije, pa da biramo između Dodika i Silajdžića. Niti to što je Dodik postao vulgarna rasistička svinja, diktator i megalomanski pljačkaš, na bilo koji način amnestira Silajdžića i za sve promašaje njegove politike, za zloupotrebu žrtava rata i genocida (sjećate se projekta otcjepljenja Srebrenice iz RS?), za promašene šanse koje se nikad(!) više neće ukazati, ali i za njegov dio odgovornosti u pogoršanju odnosa u zemlji, ponovnom učvršćivanju, do njegovog povratka u politiku, dobrano narušenog srpskog nacionalnog monolita i stvaranju Dodika.

Razočarenje politikom lidera SDA, nikom ne može i ne smije biti izgovor za amnestiranje Silajdžića i davanje mu ponovne šanse za povratak na političku scenu na velika vrata.

To lutanje od jednog do drugog lidera, i razočarenja njihovim „izdajama“, čak je i od strane bošnjačkih nacionalista stupidno. A za one koji se osjećaju dijelom građanske alternative i sebe ne vide kao nacionaliste, je tek glupo do bola.

Nije poenta u traženju ko je od te dvojice niskokalibarskih političara i moralnih bijednika bolji, ili manje loš. Poenta je u tome da je ovo sjajan trenutak u kome se ta bagra pokazala u svom pravom svjetlu. I da ih treba protjerati sa političke scene. Da bi stvar bila tužnija, to je prije mnogih koji su to morali shvatiti odmah, shvatio Fahrudin Radončić. Doduše, ne na način koji preferira autor ovog teksta, kao priliku za otklon od nacionalističke politike, nego kao ispostavljanje svoje kandidature za tron sa koga su oba dosadašnja pretendenta stresena.

Ne može se građansko društvo zagovarati lamentiranjem nad slabošću svojih(???) „nacionalnih lidera“ i zazivanjem jakog, odnosno, nekog ko bi se, u toj ulozi, uspješno suprotstavio siledžiji „s druge strane“. Nije, naime, problem u liderima, nego u konceptu. I tu lekciju je svima koji su bili voljni slušati i razmišljati (a takvih, na žalost, na ovim prostorima, nikad nije bilo previše) još na prošlim izborima održao Fra Ivo Marković, kada je javno, u jeku koordinirane nacionalističke kampanje protiv SDP-ovog kandidata za člana Predsjedništva, rekao da je on glasao za Komšića, s obrazloženjem: „siguran sam da će bolje zaštititi i otvoriti perspektive i hrvatskom narodu u BiH od onih koji žive od ugroženosti i poniženja hrvatskog naroda!“, dodavši „HDZ je za mene ime tragedije hrvatskog naroda u BiH“. I još nešto, što ima univerzalnu vrijednost, primjenjivo je na sve u BiH, mada je ovdje kontekstualno vezano za određen narod: „Oni koji su doveli hrvatski narod u Bosni ondje gdje je sada, sada na temelju tog stanja traže da ih taj poniženi hrvatski narod bira za svoje vođe. Samo duhovno bolestan i izluđen narod može im dati svoj glas.“

Eto nam izbora, kažu, ponovo. Za manje od godinu dana. No, priča o Harisu Silajdžiću i njegovom medijskom tretmanu unutar „butmirskih pregovora“ (kojim ćemo se tek pozabaviti) izaziva više bojazni nego nade. Čak i bez Dodika, za koga, u ovom trenutku, još niko (pa ni on sam) ne zna šta će uraditi. Ili... šta će mu uraditi (da završimo s malo krhkog optimizma na kraju).

"Proces koji smo započeli u Butmiru se nastavlja" izjavili su zamjenik američkog državnog sekretara James Steinberg i švedski ministar vanjskih poslova Karl Bildt.

Oni su na pres-konferenciji nakon sastanka kazali da će zajednički tim stručnjaka EU i SAD-a sljedeće sedmice ponovo doći u BiH da nastave razgovore s liderima političkih stranaka radi postizanja dogovora, a imajući u vidu da je sljedeći sastanak Vijeća za implementaciju mira zakazan za 18. novembar.

Stainberg i Bildt očekuju od lidera političkih partija da do tada ostvare određeni napredak u postizanju dogovora.

(FENA)

Prema onome što su stranački lideri izjavili novinarima nakon sastanka, posebno kada su u pitanju promjene ustava, njihovi početni stavovi bili su toliko različiti da je bilo teško očekivati dogovor te da je za većinu učesnika ponuđeni dokument bio neprihvatljiv.

-Bilo je dijametralno suprotnih stavova i mislim da su razlike daleko veće nego što su bile ranije, izjavio je premijer RS, Milorad Dodik, nakon današnjeg sastanka u Butmiru.
- Demokratska BiH je oštećena i zato mi to ne možemo prihvatiti, rekao je novinarima Haris Silajdžić, član Predsjedništva BiH i predsjednik stranke za BiH, naglašavajući da je za njegovu stranku u ponuđenom paketu osnovni problem entitetsko glasanje, koje i po predloženim izmjenama ustava BiH ostaje i dalje.
Predsjednik SDA, Sulejman Tihić, novinarima je izjavio da su za njega rješenja koje su ponudili SAD i EU "uslovno prihvatljiva", te da "znače poboljšanje u odnosu na postojeće stanje, ali nisu dovoljna".

Nastavak razgovora zakazan je za sutra u 9 sati.

(FENA/zurnal.info)

Svakim novim nastupom Miralem Pjanić postaje simbol i vođa nove generacije Lyona. Iako je imao nimalo lagan zadatak, zamjeniti Lyonovu legendu, brazilca Juninha, Pjanić je svoj zadatak odradio više nego uspješno. Fudbalski stručnjaci odavno imaju samo riječi hvale za osamnaestogoišnjeg veznjaka čije kvalitete već stavljaju u istu ravan sa uspjesima njegove prethodnika.

Fudbaleri Liverpoola u posljednje dva nastupa u Premier ligi upisali su dva poraza, uz poraz u Ligi prvaka u drugom kolu od Fiorentine. Večerašnji ogled protiv Lyona u trećem kolu Lige prvaka u grupi E, idealna je prilika izabranicima Rafaela Beniteza da povrate samopouzdanje i prekinu katastrofalni niz s obzirom na ambicije Liverpoola. Osmo mjesto na tabeli Premier lige i polovičan učinak u Ligi prvaka daleko su od očekivanja u taboru Redsa. Otežavajuća okolnost u susretu protiv lidera francuskog šampionata bit će izostanak napadača Fernanda Toresa.

Lyon , predvođen mladom bosanskohercegovačkom zvijezdom dolazi u punom sastavu. Sudeći prema raspoloženju s kojim ulaze u večerašnji susret, subotnji poraz od Sochauxa nije puno uticao na raspoloženje „Lavova“. Eventualnom pobjedom na Anfield Roadu, Lyon bi napravio ogroman iskorak ka prolasku u završnicu najjačeg svjetskog klupskog takmičenja. Za tako dobar plasman Lyona, kako u domaćem prvenstvu tako i u Ligi prvaka najviše zasluga pripada osamnaestogodišnjem bh reprezentativcu.

Francuski klub zatrpan je ponudama za supertalentovanog Pjanića, a među zainteresiranima su i klupski giganti poput FC Barcelone, Reala, Intera. Najsvežiju ponudu poslao je engleski Manchester City od kojeg novi vlasnik želi napraviti otočku verziju „galacticosa“. Mišljenje struke Cityja jeste da bi bosanski Wonderkind u budućnosti trebao biti organizator igre u ekipi koju čine Emmanuel Adebayor, Robinho, Kolo Toure, Carlos Tevez.

Večeras su na rasporedu utakmice trećeg kola u grupama E, F, G i H, a osim susreta Liverpool – Lyon, najviše pažnje privlači utakmica u grupi G između Intera i Dynamo Kyeva.

Parovi trećeg kola, utorak 20. 10. 2009.godine:

Grupa E: Debrecen – Fiorentina, Liverpool – Lyon

Grupa F: Barcelona – Rubin Kazan, Inter – Dynamo Kyev

GrupaG: Glasgow Rangers – Unirea Urziceni, Stutgart – Sevilla

Grupa H: Alkmar – Arsenal, Olympiacos – Standard Liege.

Akademija nauka i umjetnosti BiH priprema ambiciozan program obilježavanja stogodišnjice rođenja Meše Selimovića, čije će se najveće manifestacije održati u periodu od 26. marta do 26. oktobra 2010.

Na inicijativu Akademije nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, tačnije Odjela za humanističke nauke, 16.10.2009. godine održan je inicijalni sastanak organizatora i suorganizatora u obilježavanju stogodišnjice rođenja velikog bosanskohercegovačkog književnika Meše Selimovića.

Na poziv Akademije za sudjelovanje su se odazvali Jasmin Imamović, načelnik općine Tuzla, grada gdje je pisac rođen i živio, Alija Behmen, gradonačelnik Grada Sarajeva, gdje je pisac radio i živio, a zatim i Srebren Dizdar, dekan Filozofskog fakulteta u Sarajevu, Medhija Maglajlić, direktorica Muzeja književnosti i pozorišne umjetnosti BiH, Alma Jusufbegović, savjetnica u Ministarstvu kulture i sporta Kantona Sarajevo, Irfan Horozović, potpredsjednik PEN Centra BiH, i Muhamed Ćurovac, sekretar Društva pisaca BiH.

Skup je pozdravio u ime Akademije nauka i umjetnosti prof. dr. Božo Matić, predsjednik Akademije, a vodio ga je i moderirao prof dr. Vladimir Premec, sekretar Odjela humanističkih nauka Akademije.

Prof dr. Zdenko Lešić je u ime Akademije obrazložio projekat, prema kojem bi Akademija 26. aprila 2010. godine održala cjelodnevni međunarodni skup o djelu Meše Selimovića, a Muzej književnosti i pozorišne umjetnosti BiH organizirao bi u Sarajevu i Tuzli izložbu posvećenu životu i djelu velikoga pisca. Pored ove dvije manifestacije, narodna pozorišta Tuzle i Sarajeva imala bi tih dana na repertoaru obnovljene ili nove predstave napravljene na osnovu djela Meše Selimovića; TV i radio programi bili bi posvećeni Selimovićevom životu i djelu; udruge pisaca održale bi prigodne književne programe; proljetni broj časopisa Novi Izraz bio bi posvećen prikazima njegovoga djela, uz sudjelovanje slavista iz svijeta koji su se bavili prevođenjem ili interpretacijama Selimovićeve književnosti, a predstavnici dva grada pokušaće u dogovoru sa BH Poštom da postignu dogovor o dizajnu poštanske marke sa likom Meše Selimovića.

Ovim se ne iscrpljuje broj sudionika u obilježavanju Godine Meše Selimovića (od 26. marta do 26. oktobra 2010). One institucije i pojedinci koji žele da se pridruže ovoj inicijativi mogu kontaktirati prof dr. Zdenka Lešića na Akademiji nauka i umjetnosti Bosne i Hercegovine, ili PEN Centar Bosne i Hercegovine, do kraja oktobra 2009. godine, kako bi svojim programom ili predstavljanjem podsjetili javnost Bosne i Hercegovine na velikana pisane riječi.

(zurnal.info)

Negativna stopa rasta, smanjenje direktnih stranih investicija, visoke stope inflacije u pojedinim zemljama, rast vanjskog duga i pad izvoza, samo je gruba slika 'ekonomskog pejzaža' u regionu koju je iznio Biščević.

Upozorio je da ekonomska kriza donosi socijalne frustracije i teškoće, a sve to zajedno još cijeli niz neriješenih politički pitanja.

-Tu se stvara opasna i zabrinjavajuća hemija koja bi morala vrlo upozoravajuće djelovati na političare, ustvrdio je generalni sekretar RCC-a.

Kazao je da je ekonomska i finansijska kriza zaustavila tri ključna procesa u zemljama zapadnog Balkana, a to su ekonomski i socijalni razvoj, proces stabilizacije te približavanje EU.

Biščević, međutim, smatra da je upravo ovo vrijeme kada se zemljama regiona otvaraju moguće šanse za izlazak iz trenutne situacije, a to pokazuje činjenica da se međunarodna zajednica ponovno koncentrirala na zapadni Balkan.

Po Biščevićevoj ocjeni, dvije su poluge odlučujuće za zaustavljanje negativnih procesa u regionu, a to su čvrsta nova energija proširenja EU i ubrzani ekonomski razvoj.

Stoga je na ovom planu nužna odgovornost političkog liderstva na ovim prostorima te je za njih naredni period test da pokažu koliko su za to spremni.

Na skupu o implikacijama i izlazu iz svjetske ekonomske krize, koji su organizirali Sekretarijat RCC-a, Fondacija za istraživanje ekonomskih politika Turske (TEPAV) i Ekonomski fakultet iz Sarajeva, okupili su se istaknuti predavači iz BiH i Turske, koja trenutno predsjedava Procesom saradnje u jugoistočnoj Evropi.

Koordinator Programa za jugoistočnu Evropu Fondacije Tepav Erhan Turbedar smatra da je globalna ekonomska krize samo produbila ekonomske i socijalne probleme u ovoj regiji.

Političari i ekonomisti u ovoj regiji, smatra on, moraju provesti mjere ne samo na smanjenju posljedica ove krize nego raditi i na razvijanju dugoročne strategije za sprječavanju krize i razvoj privreda.

Dekan Ekonomskog fakulteta u Sarajevu Veljko Trivun naveo je da je Turska u posljednje dvije godine povećala ulaganja u našu zemlju te se nalazi na osmom mjestu po obimu direktnih investicija.

Naglasio je turskim partnerima da BiH ima jedan od najliberalnijih zakona o politici direknih stranih ulaganja te u regiji najniže stope carina i stope poreza na dodanu vrijednost.

-Sve su to prednosti za ulaganje kapitala turskih partnera u BiH, istaknuo je Trivun.(FENA)