Sveti Pavle je bio u pravu – upotrijebiti religiju da bi se zaljuljali temelji vlasti

Zašto se teologija iznova pojavljuje kao referentna tačka radikalne politike? Ona se ne pojavljuje da bi obezbijedila božansko Veliko drugo, koje garantuje konačni uspjeh naših nastojanja nego, upravo suprotno, kao zalog naše radikalne slobode, bez Velikog drugog na koje bi se mogli osloniti. Fyodor Dostoevsky je bio svjestan da nam je Bog dao slobodu i odgovornost – on nije benevolentni gospodar koji nas vodi ka sigurnosti, nego onaj koji nas podsjeća da smo prepušteni sebi.

BIO GOSPODAR ILI DRUG

Bog o kojem govorimo je najprije nalik na Boga iz stare boljševičke šale o komunističkom propagandisti koji se, nakon smrti, nađe u Paklu, gdje ubrzo ubijedi čuvare da ga puste da ode u Raj. Kada Đavo primijeti njegovo odsustvo, ode do Boga, zahtijevajući da On u pakao vrati ono što pripada Satani. Međutim: čim se Bogu obratio sa “Moj Gospodaru”, Bog ga je prekinuo: “Prvo i prvo, nisam ja Gospodar, nego drug. Drugo, kakve to ludosti pričaš? Ja ne postojim! I treće, budi kratak: zbog tebe ću zakasniti na partijski sastanak”.

Ovo je vrsta Boga koju autentična ljevica treba: Bog koji “postaje čovjek” – drug, jedan od nas, raspet zajedno sa društvenim otpadnicima – onaj koji ne samo da “ne postoji”, nego i sam to zna, koji prihvata da bude izbrisan, tako što prelazi na ovu stranu, u ljubav koja povezuje članove zajednice Svetog Duha (Partiju, emancipatorski kolektiv). Katolicizam često opisuju kao kompromis između “čistog hrišćanstva” i paganizma – ali šta je, onda, hrišćanstvo u samoj svojoj ideji? Protestantizam? Ovdje bi trebalo otići još dalje: jedino hrišćanstvo vjerno osnovnoj ideji, ono koje povlači sve konsekvence iz svog centralnog događaja – smrti Boga – je ateizam. Španski anarhista Buenaventura Durutti rekao je: “Jedina crkva koja širi svjetlost je crkva koja gori”. Bio je u pravu, premda ne u anti-klerikalnom smislu, u kojem je njegova misao izrečena. Religija do svoje istine stiže samo kroz samo-otkazivanje.

U “Intelektualna zvijer je opasna”, Brecht tvrdi: “Zvijer je nešto snažno, užasno, razorno: riječ emituje barbarski zvuk”. Iznenađujuće, on piše: “Ključno pitanje, zapravo, glasi: kako možemo postati zvijeri pred kojima će se fašisti uplašiti za svoju dominaciju?” Jasno je da, za Brechta, ovo pitanje postavlja pozitivan zadatak, ne uobičajeni lament o tome kako su se Nijemci, tako kulturni ljudi, mogli pretvoriti u nacističke zvijeri. “Moramo razumjeti da dobrota, takođe, mora biti sposobna da povrijedi – da povrijedi divljaštvo”.

MUDROST MUDRIH

Samo na ovoj osnovi možemo formulisati jaz koji razdvaja istočnjačku mudrost od hrišćanske emancipatorske logike. Istočnjačka logika prihvata primordijalnu prazninu i haos kao ultimativnu realnost i, paradoksalno, baš iz tog razloga preferira organski društveni poredak u kojem je svaki element na odgovarajućem mjestu. U samoj srži hrišćanstva stoji potpuno drugačiji projekt: onaj destruktivnog negativiteta, koji ne završava u haotičnoj praznini, nego se vraća (i organizuje) u novi poredak, i tako utiče na realnost.

Iz tog razloga, hrišćanstvo je anti-mudrost: mudrost nam kaže da su naši pokušaji uzaludni, da sve ionako završava u haosu, dok hrišćanstvo insistira na nemogućem. Ljubav, posebno ona hrišćanska, definitivno nije mudra. Zato Pavle kaže: “Uništiću mudrost mudrih” (Sapientiam sapientum perdam, kako njegove riječi glase na latinskom). Pojam “mudrost” ovdje bismo trebali uzeti doslovno: Pavle osporava mudrost (u smislu “realističkog” prihvatanja stvari kakve jesu), ne znanje kao takvo.

Primijenjeno na društveni poredak, ovo znači da autentično hrišćanstvo odbacuje mudrost po kojoj je hijararhijski poredak naša sudbina, mudrost po kojoj svaki pokušaj da stvorimo drugačiji, egalitaran poredak, nužno završava u destruktivnom užasu. Agape kao politička ljubav znači da bezuslovna, egalitarna ljubav prema bližnjem može poslužiti kao temelj novog poretka.

Forma u kojoj se ova ljubav pojavljuje je ono što bismo mogli nazvati komunizmom: napor da se ostvari egalitarni društveni poredak solidarnosti. Ljubav je ona univerzalna sila koja, u emancipatorskom kolektivu, direktno povezuje ljude u njihovoj singularnosti, i premošćuje njihove partikularne pozicije u društvenoj hijerarhiji. Uistinu, Dostoevsky je bio u pravu kada je napisao: “Socijaliste koji je hrišćanin treba se bojati više nego socijaliste koji je ateista” – da, trebaju osjećati strah njegovi ili njeni neprijatelji.

Sveti Pavle nam je ostavio iznenađujuće relevantnu definiciju borbe za emancipaciju: “Naša borba nije protiv krvi i mesa, nego protiv vođa, protiv vlasti, protiv vladara tame ovoga svijeta svijeta – kosmokratoras –, protiv duhovne pokvarenosti na ispod neba”(Efescima, 6:12). Ili, prevedeno na današnji jezik: “Naša borba nije protiv konkretnih, korumpiranih individua, nego generalno protiv moćnika, protiv njihove vlasti, protiv globalnog poretka i ideoloških mistifikacija koje ga održavaju”.

Moramo rezolutno odbiti liberalno-viktimističku ideologiju koja redukuje politiku na izbjegavanje najgoreg, na odbijanje svih pozitivnih projekata i prihvatanje najmanje loše opcije. Kako je gorko primijetio Arthur Feldmann, jevrejsko-bečki pisac, cijena koju obično platimo za opstanak je – naš život.

( Iz New Statesman preveo: Andrej Nikolaidis )

(zurnal.info)

Pjesnik i Mostarac Marko Tomaš promovirao je u Sarajevu svoju novu zbirku pjesama Zbogom fašisti u Balkan cafeu.

Umjesto promotora knjige Emira Imamovića Pirketa u posljednji tren ga je zamijenio Eldin Hadžović, novinar magazina Dani. On je pričao kako je upoznao Marka i nazvao ga buntovnikom s razlogom. Tomaš je rekao da nova zbirka govori o malim fašizmima u svima nama te da je nastala uglavnom tokom njegovog života u Splitu.
- To su mali privatni koncentracioni logori – rekao je Tomaš u svom kratkom govoru o knjizi nakon čega su on i Hadžović pročitali desetak pjesama iz zbirke Zbogom fašisti.
- Volim čitati svoje pjesme pa Mara nekada počne koncert u 12 sati – rekao je Tomaš kao najavu koncerta Sanela Marića Mare koji je uslijedio nakon promocije knjige.

Mara, kada god je u mogućnosti, prati Tomaša na njegovim promocijama. Pjesmama sa stihovima Maka Dizdara, Alekse Šantića i Antuna Branka Šimića uz gitaru produžio je ono što se već iz promocije pretvorilo u pjesničko veče. Tomaš je ironično dodao kako mu je žao što na promociji nije bilo pet-šest akademika i nekoliko puta simpatično i neambiciozno ponovio da se knjiga može kupiti po promotivnoj cijeni od deset maraka. Ko se dvoumio na promociji, knjigu može pronaći u knjižarama Buybooka.

(zurnal.info)

Svakog mjeseca svaki zaposleni građanin Bosne i Hercegovine izdvoji petinu zarade za zdravstveno osiguranje ali i dalje ne može da bira gdje će se liječiti. Osuđen je na doktore iz svog kantona i isključivo javne zdravstvene institucije. Zbog toga polovina stanovnika plaća i usluge privatnicima pa uz milijardu i po obaveznih izdavanja dajemo još toliko privatnim ljekarima

Prema podacima relevantnih međunarodnih institucija, Bosanci i Hercegovci godišnje potroše milijardu i po konvertibilnih maraka na plaćanje zdravstvenih usluga u privatnim ljekarskim ordinacijama. Na osnovu tih pokazatelja, četvoročlana porodica u Bosni i Hercegovini, sa dvije prosječne plate, godišnje izdvoji oko tri i po hiljade maraka za obavezno zdravstveno osiguranje. Istovremeno potroše još toliko novaca u privatnim poliklinikama, jer ne žele čekati na red ili su nezadovoljni uslugom. Istraživanja pokazuju da je skoro 70 posto građana BiH nezadovoljno uslugama u javnim zdravstvenim institucijama ili misle da bi one mogle biti bolje.

Svjetska zdravstvena organizacija došla je do podataka da polovina građana BiH koristi usluge privatnih zdravstvenih ustanova iako redovno plaćaju zdravstveno osiguranje i imaju pravo na besplatno liječenje. To znači da uz milijardu i po koliko godišnje izdvojimo za osiguranje plaćamo približno isto toliko za privatno liječenje jer su cijene kod privatnika znatno veće nego u bolnicama.

Momir Dejanović, direktor Centra za humanu politiku, već godinu dana istražuje i kroz javne kampanje postavlja pitanje zašto se ne možemo liječiti i kod privatnika, ako plaćamo zdravstveno osiguranje? Kaže da su se ljudi tokom istraživanja najčešće žalili na predugo čekanje u bolnicama, nekvalitetnu uslugu i neljubazno osoblje, te su zbog toga odlazili privatnim ljekarima.
- Polovina građana koristi i privatne usluge a neki idu samo kod privatnika iako imaju pravo na besplatno liječenje jer plaćaju osiguranje – kaže Dejanović, On smatra da bi idealan sistem bio da građani imaju mogućnost slobodnog izbora ljekara: Riješilo bi se pitanje ravnopravnosti, konkurentnosti, čekanja, kvaliteta usluga, smanjio problem neljubaznosti osoblja pa i korupcije u zdravstvu.

OGRANIČEN IZBOR

Magazin Žurnal prošle je godine pisao o slučaju Sarajke Nadire Hujić koja je u Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu na CT pregled mozga čekala godinu dana. Takav je pregled u roku od sedam dana mogla uraditi kod privatnika. Nije htjela plaćati pregled. Obzirom da Fond zdravstvenog osiguranja ne priznaje troškove pregleda u privatnim ustanovama, morala je čekati na svoj red uz jake i svakodnevne glavobolje. U Federaciji se situacija nije značajnije promijenila ali je u Republici Srpskoj sve više ugovora sa privatnicima. Gordana Šukalo, predsjednica Udruženja doktora medicine privatne prakse RS-a, kaže da u dogovoru sa entitetskim fondom žele usluge porodične medicine prebaciti u privatni sektor.
- Tako bi se bolnice mogle rasteretiti i baviti uslugama tercijalnog sektora, za što su na kraju i namijenjene – kaže Šukalo.

Ona objašnjava da ovaj proces “otvaranja” ide sporo i oprezno te da strahovi da će ovakvi ugovori oslabiti javni sektor ne stoje.
- Mi ni u kom slučaju nismo jedni drugima konkurencija. Mislim da će kvalitet usluga biti bolji. Probudit će se privatni sektor – smatra Šukalo i dodaje da su se privatnici do sada bojali velikih investicija da će ih ovaj proces potaknuti na to.

Njima se za preglede inače plaća ista cijena kao i državnim bolnicama. Te su cijene, istina, znatno niže od onih koje oni redovno naplaćuju ali sa druge strane osiguravaju bolju iskoristivost resursa. Primjer privatne ordinacije porodične medicine iz Kotor Varoši pokazao je da liječenje kod privatnika finansirano novcem iz osiguranja poboljšava uslugu i štedi novac građana. U ovoj ordinaciji oni sa zdravstvenom knjižicom još od prije tri godine ne plaćaju preglede. Isprva je bilo kašnjenja sa naplatom usluga ali danas, barem prividno, javni i privatni sektor stoje ravnopravno u RS-u.

Šukalo kaže da ne postoji sistem u svijetu koji daje apsolutnu slobodu izbora ljekara osiguranim pacijentima ali tvrdi da se izbor u BiH mora povećati.
- Na taj način bi se smanjili i troškovi pacijenata jer ne bi morali plaćati usluge kod privatnika – smatra Šukalo.

POHLEPNI I ZAŠTIĆENI

Sadašnji sistem zdravstva u Federaciji radi na principu solidarnosti, objašnjava Novka Agić, direktorica Federalnog fonda zdravstvenog osiguranja i reosiguranja.
- Zdravi plaćaju za bolesne, mladi za starije – kaže Agić.

U ciframa to izgleda ovako: zaposlenik sa prosječnom platom mjesečno izdvaja oko 150 maraka za zdravstveno osiguranje a penzioner oko dvije i po marke. To znači da trenutno manje od polovine stanovništva plaća troškove liječenja za sve.
- Nemoguće je da 42 posto ljudi plati za sve – kaže Agić i dodaje da je poseban teret PDV kojeg i oni moraju plaćati pa se samo na to bespotrebno potroši oko 14 miliona maraka koji bi se mogli iskorititi za liječenje.

Bez obzira koliko bolesnih imamo, svake godine smo zbog nedostatka novca osuđeni na unaprijed određen broj zdravstvenih usluga. U tuzlanskom Centru za srce operacije plaća osiguranje, ali samo određen broj njih, pa se mora paziti na “kvotu usluga” i ostaviti nekoliko za hitne slučajeve. Ovaj centar skoro uvijek ima više potreba nego mogućnosti pa su prošle godine prestali dobijati novac iz osiguranja jer je urađeno previše operacija pa su bolesni morali čekati narednu budžetsku godinu da dođu na red.

Gordana Bulić iz Kluba potrošača Tuzlanskog kantona objašnjava da potrošače, odnosno pacijente, ne zanima gdje će se liječiti i kako će to biti organizovano.
- Mene samo interesuje da mi je što bliže i da se to što prije uradi. Ako plaćam osiguranje neću da razmišljam o tim problemima – kaže Bulić dodajući da javni sektor sebi uzima previše za pravo: Radnici u bolnicama unaprijed polažu pravu da raspolažu novcem iz fonda. To je naslijeđeno od prije rata. Teško se mire sa tim da im se neko miješa u posao. U svemu tome se ne pita pacijente, nas koji izdvajamo novac, šta mi želimo.

Njena organizacija učestvovala je u raspravi o Nacrtu zakona o pravima pacijenata u Federaciji čije se usvajanje uskoro očekuje i koji bi trebao ubrzati saradnju sa privatnicima. Bulić kaže da je tražila rješavanje problema radnog vremena u bolnicama jer se pregledi termini pregleda uglavnom preklapaju sa radnim vremenom.
- Zašto zbog banalnog pregleda od 15 minuta moram uzimati slobodan dan?

Uz 300.000 trenutno zdravstveno neosiguranih u Federaciji zdravstveni sistem ima više problema nego što ih u narednih nekoliko godina uz najbolji namjeru može riješiti. Reforma zdravstva, kada zaista počne, će biti bolan i dug period, smatraju naši sagovornici. Odnosi između privatnika i njihovih kolega u bolnicama i domovima zdravlja sve su zaoštreniji. Uz sve argumente privatnici se čine pohlepnima a javni sektor zaštićen poput ugrožene vrste. Federalni ministar zdravstva Safet Omerović čini se nezainteresovanim za rješavanje ovog problema, kakav je bio i nakon našeg zahtjeva za razgovor. Zdravstveno osiguranje je još uvijek obavezno i košta petinu mjesečne zarade ali ipak oni bez dodatnog novca idu na liste čekanja i to samo u svom kantonu a drugi kod privatnika bilo gdje u državi po bolju i bržu uslugu.

Koliko košta zdravlje (podaci iz 2007. godine za Federaciju)

(zurnal.info)

Cilj takmičenja je i stjecanje novih ideja o načinu predavanja i učenja o naslijeđu manjina.

Kako je saopćeno iz OSCE-a, učenici svih osnovnih škola, od petog od devetog razreda s područja BiH, imat će priliku učestvovati na ovom takmičenju u periodu od 1. aprila do 19. novembra 2010. godine.

Cilj Kaleidoskopa je obrazovanje učenika i zajednica u kojima oni žive, o nacionalnim manjinama BiH, u okviru modernijeg nastavnog plana i programa, primjerenog današnjem vremenu, putem kojeg će demokratske vrijednosti i poštivanje ljudskih prava biti bolje promovirani.

Podsjećajući na to da je BiH vrlo raznolika država i dom za sedamnaest službeno priznatih nacionalnih manjina, šef Misije OSCE-a u BiH ambasador Gary D. Robbins naglasio je kako bi ovi građani trebali biti bolje predstavljeni u okviru predavanja o kulturnom naslijeđu i tradiciji.
-Sa Kaleidoskopom, Misija OSCE-a želi podržati nastavnike i učenike osnovnih škola da razviju i primijene kreativne aktivnosti, kako bi podigli nivo svijesti o nacionalnim manjinama u BiH, i tim bogatim doprinosom bolje izgradili društvenu i kulturološku raznolikost ove države, kazao je Robbins.

Takmičenje potiče škole da budu inspirirane nastavnim materijalima pod nazivom "Upoznajmo se", koji su već distribuirani svim osnovnim školama širom BiH.

Na kraju takmičenja, u novembru ove godine, sedamnaest najuspješnijih projekata bit će odabrano za tzv. putujuću izložbu kroz BiH. Tri škole, s najboljim projektima, primit će nagrade u iznosu od 2.000, 1.500 i 1.000 eura.

(Fena)

Damler AG je od 2004. bio pod kaznenom i civilnom istragom američkih vlasti, zbog kršenja američkog Zakona o inozemnoj korupcijskoj praksi.

"Sud prihvaća nagodbu. Smatram da je to pravično rješenje", rekao je sudac Okružnog suda u Washingtonu, Richard Leon nakon dvosatne rasprave u kojoj su razmotreni svi elementi nagodbe i u glavnim crtama izneseni nalazi tužiteljstva, čiju je točnost izrijekom potvrđivao predstavnik Daimlera, Gero Hermann.

Prema postignutoj nagodbi, Hermann je "uz odobrenje uprave" priznao krivnju u ime dvije podružnice Daimlera - "Daimler Rusija", za podmićivanje ruskih dužnosnika s oko tri milijuna eura i "Daimler Export and trade finance GmbH" (ETF), za podmićivanje dužnosnika hrvatske vlade od 2002. do siječnja 2008. godine s oko 4,7 milijuna eura, vezano uz ugovor iz 2003. o nabavi 210 vatrogasnih kamiona za MUP Hrvatske, vrijedan 85 milijuna eura.

Sudac je na temelju nagodbe izrekao i presudu i to da je podružnica Daimler Rusija dužna isplatiti 27, 260.000 dolara novčane kazne i odštete, a podružnica ETF za podmićivanje u Hrvatskoj 29,120.000 dolara u roku od 10 dana od izricanja presude.

Prema dokumentima suda, isplate za hrvatske vladine dužnosnike išle su preko tvrtke IM Metal iz Ozlja u visini od oko 3,02 milijuna eura, te preko američkih tvrtki Biotop i MRC, iz Delawarea i Wyominga, u visini od 1,673.349 eura.

Daimler ukupno treba isplatiti 93,6 milijuna dolara novčane kazne za kaznenu istragu ministartva pravosuđa i 91,4 milijuna odštete za civilnu istragu Komisije za burze i vrijednosnice (SEC), u roku od 10 dana.

Tvrtka-majka Daimler AG, postigla je s ministarstvom pravosuđa sporazum o prekidu istrage na dvije godine, i o trogodišnjem neovisnom nadzoru nad njezinim sustavom interne kontrole i antikorupcijskim programima, koji će provoditi bivši direktor FBI, Louis Freeh.

Sudac Leon zatražio je da Freeh svakih šest mjeseci izvještava sud o poštivanju sporazuma.

Glasnogovornik Daimler AG-a za Sjevernu Ameriku, Han Tjan, nakon saslušanja je dao kratku izjavu za novinare u kojoj je istaknuo da je "Daimler jako zadovoljan nagodbom koju je postigao s američkim vlastima".

Na pitanje Hine koji je rang hrvatskih vladinih dužnosnika bio uključen u primanje mita od Daimlera, odbio je odgovoriti, upućujući na dokumente suda.

U dokumentima suda se navodi samo općenita odrednica "hrvatski vladini dužnosnici", bez ranga ili imena.

(Fena)

U ediciji Savremena bh književnost Izdavačke kuće Buybook objavljena je zbirka priča Istetovirane slike Adina Ljuce.

Adin Ljuca (1966., Zenica) studirao je komparativnu književnost i bibliotekarstvo u Sarajevu, a zatim i u Pragu, gdje od konca 1992. živi i radi kao bibliotekar. Uz pisanje i prevođenje, posvećuje se proučavanju kulturne historije češko-bosanskih odnosa. Do sada je objavio knjige: Maglaj: na tragovima prošlosti i Hidžra, a zbirka Istetovirane slike objavljena je 2005. godine na češkom.

Kino Sloboda

“Halo?”, javio se Saša.
“Halo, ovdje Adin, halo...”, pokušao sam nadglasati buku tramvaja koji je upravo prolazio kraj govornice.
“Adine, čovječe, ti si živ?! Živ si, jebo te, živ! Odakle zoveš?”
“Iz Zagreba.”
“Ama, jasno mi je da zoveš iz Zagreba. Kako si se izvukao? Mislio sam, čovječe, da si mrtav. Znam tačno gdje si bio, vidio sam na vijestima... Gdje se tačno nalaziš?”
“U govornici.”
“Pa nije, bolan, u Zagrebu jedna govornica! Gdje si sad?”
“Ne znam.”
“Pogledaj oko sebe, reci mi šta vidiš, neki natpis ili... ”
“Kino Sloboda.”
“Dobro. Slušaj me: odmah sjedaj na devetku i kreći u smjeru Ljubljanice. Ja ću te čekati na Selskoj, to je predzadnja stanica.”

Sjedili smo u stanu kod Ružice, Sašine prijateljice, pokušavajući amortizirati prve dojmove. Saša je prije mjesec dana, uz pomoć filmskih trikova i crvenog križa, uspio nekako pobjeći iz opkoljenog Sarajeva. Za tih mjesec dana u Zagrebu, fizički se poprilično oporavio. Ja sam prije mjesec dana dobio granatu direktno u rov, ali nekim čudom nije me zakačio ni jedan geler. Zato mi je detonacija propuhala mozak u lobanji, koštanu srž u skeletu i dušu u ovih pedesetak kila na koje sam spao. Mjesec dana mi je trebalo dok sam se s uputnicom na kliniku Rebro dokoprcao do Zagreba. U glavi sam imao crnu rupu od detonacije i sedativa. Na Rebro me nisu htjeli primiti ni sa uputnicom. Na prijemnom odjeljenju, medicinska sestra mi je rekla: “Mi vas, Muslimane, kruhom, a vi nas, Hrvate, kamenom!” Uopće se nisam uzrujavao. Sve mi je bilo svejedno. Jedino što sam htio, bilo je da odem u pizdu materinu iz tog rata. Smrti se više nisam bojao. “Neka me pregazi tramvaj – u redu. Neka mi padne saksija na glavu – jeste apsurdno, ali i to je u redu. Ali da me neko kolje ili da me granata raznese, to ne. Ta zaboga, već je kraj dvadesetog stoljeća, u svijetu se umire od side, a kod nas od noža, kao u srednjem vijeku.”

Kontao sam šta mi je činiti. “Ovo Rebro je veliko, mora biti i neki doktor Musliman.” Išao sam od vrata do vrata i čitao imena liječnika. Prvi put u životu nisam tražio čovjeka, već muslimana. Brzo sam naišao na jedna vrata na kojima je ime doktorice bilo muslimansko. Pokucao sam i imao sreće – zatekao sam je u ordinaciji. “Vi ste ta i ta?”, rekao sam ime sa vrata. “Da, izvolite.” Ispričao sam joj svoju priču i doktorica se rasplakala. Onda je ona meni ispričala svoju. Godinama već radi na Rebru, inače porijeklom je iz Mostara. Pričala mi je o svojoj jedinoj sestri, koja je u Mostaru i koja... Ali ja nisam bio sposoban za plakanje.

Rekla mi je: “Napravit ćemo sve potrebne pretrage, uključujući i CT, jedino ne znam kako ću te smjestiti u bolnicu.”
“Nije potrebno. Imam gdje spavati.”

Nekoliko dana me je vodila za ruku po bolnici, od specijaliste do specijaliste. Na kraju mi je saopćila: “Tvoje zdravstveno stanje će se poboljšati. U budućnosti bi jedino mogao imati problema sa pamćenjem. Ne znam kako bih ti to rekla, ta detonacija ti je izbrisala određena mjesta u mozgu i više, vjerovatno, nećeš biti sposoban da učiš i pamtiš kao prije.”
“To je dobro. Ima puno stvari koje bih želio zaboraviti”, pokušao sam se našaliti. Ja inače s tim svojim spretnim formulacijama počesto znam ispasti dojmljivo glup.

Kasnije tog istog dana, na ulici sam nabasao na jednog znanca iz Sarajeva koji mi je rekao da je i Saša u Zagrebu i dao mi je broj na koji ga mogu dobiti. Odmah sam ga nazvao. Čim smo se našli i sredili prve dojmove, Saša je izvukao štos papira sa pjesmama koje je pisao u Sarajevu. Čitao sam jednu za drugom. Bile su o ubijanju i mržnji, ali bez traga zla i mržnje.
“Imaš li ti kakvih pjesama?”, upitao me je.
“Ja sam bio u rovu, a tamo mi nije bilo do poezije”, govorio sam izvlačeći iz zadnjeg džepa farmerki jednu jedinu pjesmu koju sam imao i koja mi se sama složila u glavi u autobusu, na jednoj od trasa po ratom raščerečenoj Bosni, na tzv. koridoru spasa ili bolje rečeno divokozjoj stazi spasa. Pružio sam mu na četvrtinu presložen papir.

Čim je pročitao, počeo je da skače po stanu, da me grli i čestita. Bio sam iznenađen njegovom reakcijom. Pohvale su mi prijale, iako sam bio svjestan da je Sale uvijek bio sklon pretjerivanju. Zgrabio je telefon, značajno me pogledao i počeo okretati broj. Kad mu se s druge strane neko odazvao, rekao je: “Tomaž, slušaj kako se pišu pjesme.” Smjesta je počeo čitati moju pjesmu u telefonsku slušalicu. Valjda mu je glas s druge strane rekao da je pročita ponovo, pa je pročitao još jednom. Nakon toga, Saša je minutudvije šutio i slušao svog sugovornika. Onda mu je rekao: “Ok, poslat ću ti to sutra”, konačno se pozdravio i položio slušalicu. Još dok su razgovarali, pretpostavio sam da bi to mogao biti poznati pjesnik iz jedne od novonastalih balkanskih državica. “Rekao mi je da mu tu pjesmu fotokopiram i odmah pošaljem. Tomaž za par dana ide u Njemačku, na nekakve literarne susrete.

Tu pjesmu hoće da prevede i tamo pročita”, prepričavao mi je Saša.

Ispostavilo se da nisam samo ja bio taj koji je htio nestati bestraga. Htio je to i Saša. U Zagrebu nije bila baš najprijatnija i najprijateljskija atmosfera. Prijetila je opasnost da nas na ulici uhvati policija, presvuče u uniforme i vrati u Bosnu u rat. Ali ni otići se više nije moglo tek tako. U to vrijeme hrvatska pogranična policija vraćala je s granice sve za rat sposobne muškarce koji nisu imali specijalnu dozvolu za izlazak, a zapadni svijet se već opametio i prestao primati bez vize ljude sa pasošima raspadajuće zemlje. Istok je, po običaju, kasnio za Zapadom. Mogli smo birati između Mađarske, Rumunije, Bugarske, Čehoslovačke, Poljske, da dalje ne nabrajam. Dogovorili smo se da idemo zajedno, ali Sale je insistirao na Krakovu, a ja na Pragu.
“Ama, kakav te Krakov spopao?!”
“Znaš li ti, čovječe, ko je sve tamo studirao?”, pa krenu nabrajati: te Tesla, te Andrić, te ovaj, te onaj...
“A znaš li ti kakvo pivo imaju u Pragu, i kakve žene?”

Morali smo se brzo odlučiti, u Zagrebu nam je doslovno počelo gorjeti pod nogama. Izabrali smo Prag. Više se ne sjećam zašto, ali putovali smo odvojeno: Saša je otputovao avionom, preko Beča, a ja vlakom, dva dana poslije, preko Budimpešte. Bio sam sâm u kupeu. Negdje kod mađarske granice, probudio me je kondukter i rekao: “Gospodine, probudite se. U kupeu pored vašeg su rumunski šverceri. Ako primijete da spavate, pokrast će vas.” Rekao sam: “Hvala na upozorenju, ali ja nemam ništa što bi mi mogli ukrasti.” Gledao sam u svoju torbicu. U njoj sam imao par čarapa, gaća i nekoliko knjiga pjesama koje sam budzašto kupio u Zagrebu – knjige srpskih i bosanskih izdavača su takoreći dijelili džabe, naročito one pisane ćirilicom. Jedino sam morao paziti na pasoš, što je bilo gotovo smiješno. Putovao sam sa pasošem države koja de facto više nije postojala, ali koja se još uvijek nije prestajala raspadati u krvi. Njeno raspadanje mi je ličilo na metastazu u kojoj patogene ćelije proždiru zdrave i nastavljaju se nekontrolirano razmnožavati, sve dok konačno i one same ne pocrkaju s umirućim organizmom. Fuj!

Vrata kupea otvorio je omaleni pijani Rumun. Nešto je promrljao, iz čega sam skužio da traži cigaretu. Sâm sam izvadio jednu iz kutije i pružio mu je, što inače ne činim. Nisam htio da mi on svojim prstima dira cigarete, osjećao sam prema njemu, onako pijanom i neurednom, gađenje. Otišao je. Desetak minuta kasnije, ponovo se pojavio tražeći još jednu cigaretu. Rekao sam: “Ne!” Tad je primijetio moju bocu s vodom, koja je stajala na stoliću ispod prozora. Sjeo je preko puta i čilo uzviknuo: “Votka!” Boca je bila od bezbojnog stakla i bez etikete. “Nije votka, kretenu, a nisam ti ni rekao da možeš sjesti.” Nije me razumio, ili se možda samo pravio. Svejedno. Ponovio je “Votka!” i posegnuo rukom za bocom. Skočio sam, ščepao ga za vrat i, izbacivši ga iz kupea, napucao ga nogom u guzicu.

Jest da sam imao svega pedesetak kila žive vage, ali u to vrijeme sam u sebi imao još i 250 kila ludila pride. A ni taj tip nije bio puno teži od mene, šaka jada. “Ako se vrati s pajdašima, dat ću im staklenu votku po glavi”, mumljao sam bijesno u sebi.

Tip se nije vratio. Umjesto njega, u kupe su uskoro ušli čehoslovački carinici. Pijane švercere iz susjednog kupea ostavili su na miru, ali zato su mene, sa problematičnim pasošem i sumnjivo malom prtljagom, izveli iz vlaka. Odveli su me u carinarnicu, odnijeli pasoš na kontrolu i ostavili me čekati u prljavom hodniku s prozorom na kojem su bile rešetke. Nisam se previše uzrujavao, najvažnije u tom trenutku mi je bilo da se na hodniku moglo pušiti i da sam imao dovoljno cigareta. Rekao sam im: “Otići će mi vlak.” A oni: “Doći će novi.” “Sva sreća, braća Slaveni, pa se razumijemo”, pričao sam sâm sa sobom pušeći i šetkajući se goredolje po hodniku. Konačno su me pozvali unutra na ispitivanje. Na pitanje: “Svrha putovanja?”, od govorio sam lakonski: “Turizam!” Nakon dvatri sata su me zaista pustili, a uto je došao i slijedeći vlak za Prag. Na rastanku me je jedan od carinika čak potapšao po ramenu i vrlo ljubazno pozdravio.

Oko pola pet ujutro, stigao sam na glavnu željezničku stanicu u Pragu. U Zagrebu mi je jedan tatin prijatelj platio voznu kartu za Prag u jednom smjeru i dao mi još 300 DM da mi se nađe. U džepu sam, ko zna otkud, imao i tridesetak čehoslovačkih kruna u kovanicama. Od Saše, koji me je trebao dočekati na stanici, nije bilo ni traga. Kasnio je, po svom starom običaju. Nisam znao šta da radim, pa sam za siću kupio limenku piva. Bio je to Staropramen za 25 kruna. Saša se pojavio tek u devet. On je, inače, razmišljao vrlo brzo, uvijek brže od drugih ljudi, i umio je vidjeti po nekoliko poteza unaprijed, ali je zato sve tzv. normalne svakodnevne stvari obavljao sa velikim zakašnjenjem. I dozlaboga šeprtljavo. Njega je, po prethodnom telefonskom dogovoru, prije dva dana dočekala moja prijateljica Jířina, lijepa i poduzetna Čehinja, koju sam u predratna vremena upoznao na Jadranu. Da nje nije bilo, ne znam šta bismo. Nikoga drugog u Pragu nismo poznavali. Smjestila nas je u bivši studentski dom koji je, nakon pada ko munizma, zakupila i preuredila u hostel. Jířina nam je dala na tjedan besplatnu dvokrevetnu sobu s doručkom i besplatnim korištenjem telefona, da možemo preko novinskih oglasa tražiti sobu u najam.

Nakon četiripet dana, našli smo jeftinu sobu kod bivšeg gimnastičara, nekadašnjeg vrhunskog sportiste, a ta dašnjeg fizikanera na građevini i alkoholičara. Gazdu smo od milja zvali Bohuš. Bio je dobrodušan, ali u pijanom stanju nepodnošljiv. Stan je bio depresivan, gazda očajan, a nas dvojica doslovno izbezumljeni od svojih ratnih i izbjegličkih užasa. Gazda za nas nije imao posteljinu, a mi nismo imali novca da je kupimo. Osim toga, u stanu je bila samo nekakva stara poluatomatska, bolje rečeno ruč na, vešmašina koju smo Saša i ja odmah prozvali “perestrojka”. Takvo čudo od tehnike do tad nismo vidjeli. Mogla je, eventualno, dobro poslužiti još samo kao eksponat u nekom tehničkom muzeju. Jednom sam u njoj pokušao oprati ono malo bijelog veša što sam imao: požderala mi je dvije potkošulje. Bio sam načisto popizdio i otada je više nisam ni probao koristiti. Problem nam je opet riješila Jířina, odnosno njen muž. Njen muž je bio doktor u ogromnoj prigradskoj bolnici, nedaleko od našeg kvarta. Predložio nam je: “Najjednostavnije će biti da po poste ljine dolazite kod mene u bolnicu. Budući da često imam noćne službe, redovno dobijam čiste posteljine. Dat ću vam svakom po komplet, svaki tjedandva ćete mi vraćati prljave i dolaziti po čiste. Ne morate ništa kupovati, niti se zafrkavati sa pranjem i peglanjem.” Tako je i bilo. Tu godinu što smo stanovali kod Bohuša spavali smo u poste ljinama na kojima je indigomodrom bojom bilo otisnuto ime bolnice, pečat i broj posteljine. Te godine sam pisma izbjeglim prijateljima po bijelome svijetu započinjao rije čima: “Ova sedmica mi započinje sa brojem 7 (Kukoč)...” Ili: “Ove sedmice se budim sa brojem 5 (Sretenović)...”

Upisali smo se na vrhunski i stravično skupi akademski tečaj češkog jezika, koji su pohađali pretežno strani postgradualni studenti. Naravno, primili su nas besplatno, kao osobe sa ratnog područja. Već nakon par sedmica sam morao napustiti kurs da bih se mogao zaposliti. Posao sam našao u radionici kožne galanterije. Svaki dan sam stajao po osam sati uz kožarski stroj, birajući kože određene kvalitete i debljine, te od njih krojio i izrezivao dijelove za tašne, ruksake, novčanike i slične pizdarije. Budući da je koža skupa, strogo se vodilo računa da bude što manje otpadaka. Svaka greška se odbijala od plaće koja je bila za trećinu manja od mjesečne školarine za tečaj jezika koji sam zbog tog posla morao napustiti. To je bilo za “bogu plakati”: onakva škola! Saša je imao minimalnu rezervu novca, a povremeno bi ga se sjetio poneki prijatelj i poslao mu koju marku. Meni nije imao ko. Putovao sam tako svaki dan s jednog na drugi kraj Praga, od stana do radionice i nazad. Sat do posla, osam i po sati na po slu. I opet natrag. U sredstvima gradskog prijevoza učio sam napamet češke riječi iz džepnog rječnika. Kod kuće sam se pokušavao odmoriti, ali izležavanje u depresijama nije baš najbolji odmor. Ponekad sam pokušavao sastaviti pjesmu. Saša je za to vrijeme nastavio pohađati tečaj, zatvarao se u stanu, štrebao i ludio za djevojkom koja mu je ostala u opkoljenom Sarajevu. I naravno, pisao je pjesme. Kako smo tek bili došli u Prag, nismo još znali da smo se obreli u gradu sa najvećom specijaliziranom slaven skom bibliotekom na svijetu. Nismo imali šta čitati – pa smo pisali. Jednog dana Sale mi je izložio jedan od svojih mnogobrojnih genijalnih planova: “Budući da nemamo šta čitati, jedan dan ja moram napisati pjesmu, da ti imaš šta čitati, a drugi dan ti moraš napisati pjesmu, da ja imam šta čitati.”

Da skratim: izjedali su nas stravična besparica i čamotinja, a bili smo mladi i željni svega. Sale je neprekidno nešto predlagao. Na primjer: kako da se dva momka što bolje provedu za što manje para. “Našao sam latinoamerički noćni klub. Upad je 15 kruna, pivo 10. Odemo po sljednjim metroom u grad, u klubu smo u ponoć. Platimo ulaz. Svakih sat vremena popijemo po jedno pivo, plus po kutija cigareta što ispušimo – i tako do pet ujutro, do prvog metroa, neće nas izaći ni po sto kruna!” “Ali otkud nam po sto kruna?”, pitao sam. Ili kad sam se jednog dana izgnjavljen vratio sa posla, dočekao me je na vratima: “Imam plan! Sad ćemo nas dvojica lijepo napisati pismo Tomažu. Kad sam ga zvao iz Zagreba, sâm se ponudio da mi pošalje nešto para, za prvu pomoć u izbjeglištvu. On mi je prijatelj. Uostalom, zna nas obojicu, sjećaš se samo koliko mu se svidjela tvoja pjesma. Zna u kakvoj smo situaciji, bla, bla... bit će dovoljno da mu samo između re dova naznačimo, bla, bla...”
“Sale, nemoj to raditi.”
“A što da ne? On je slavan i bogat. Prijatelj mi je.”
“Novac nećeš dobiti, a izgubit ćeš prijatelja.”
“Kako ti to možeš znati, kad ga ne poznaješ?”
“Pa čitao sam ga. Znam taj tip ljudi.”
“De, Adine, nemoj me, bogati, zajebavati. Nisi baba gatara.”

Saleta sam znao godinama. Uvijek je htio da se sa mnom posavjetuje, ali nikad nije poslušao moj savjet. Osim jednom – da odemo iz Zagreba u Prag, a ne u Krakov. Ja nisam imao volje za te uzaludne rasprave s njim i završio sam riječima: “Piši mu što god hoćeš, samo mene ni slučajno nemoj spominjati.” Kad sam se nakon nekoliko dana vratio s posla, u stanu sam zatekao potpuno očajnog Sašu. Pušio je i nervozno hodao, gotovo plačući.
“Šta se dogodilo?”, upitao sam ga užasnut, strepeći od loših vijesti iz Bosne.
“Ništa”, rekao je.
“Nemoj me levatiti, šta je bilo?”
Još malo se nećkao i onda mi je pružio razglednicu iz Ljubljane koju je tog dana primio. Bila je od Tomaža.
“Ama, jebo te to, ja sam se uplašio da se stvarno nešto dogodilo.”
“Pročitaj šta mi je napisao!”
“Šta imam čitati, čovječe, šta si očekivao?”

Tomaž mu je pisao u stilu kako ga razumije, kako i on sam zadnjih mjeseci ima problema... sve same trice i kučine. Jedino što je od sadržaja na poleđini razglednice bilo napisano jasno i bez uvijanja, bilo je, da treba započeti raditi na novoj zbirci pjesama, za koju je dobio nekakvu stipendiju, ali da se ne može odlučiti gdje da je ide pisati: u Barcelonu ili u Prag... pa kao, pita Sašu, šta ima u Pragu...
“Sale, to me ne zanima. Nemoj mi se jadati. Bježi mi s očiju, da te ne gledam takvog. Ja ne mogu sebi dozvoliti luksuz da se sjebavam zbog takvih stvari.” Naredna dva tri dana Sale je zbog toga bio bolestan, a ja sam ga nemilosrdno ignorirao. Četvrti ili peti dan, kad sam se vratio kući s posla, dočekao me je na vratima sa širokim osmije hom i maltene plehmuzikom.
“Ooo, dragi Adine, pa gdje si ti? Ja sam nam pripremio malo sijelo, a tebe nigdje, da nisi našao kakvu u toj svojoj kožari?”
S pika sam znao da je napisao dobru pjesmu, samo još nisam znao o čemu i koliko je dobra. Dopratio me je do kuhinje. Na stolu je stajao serviran tanjurić, na njemu dva, na kriške izrezana paradajza, ona skupa i lijepa, bez okusa, žilavi poput gume. Na tanjuriću je ležao i komadić balkanskog sira, lijepo izaranžiran na šnitice. Pored je stajala pljoskica od 3 deca nekakve jeftine moravske šljivovice.

Sjeo sam i rekao: “Hajde, pokaži mi šta imaš.”

Slabo pamtim i vlastite stihove, ali ta pjesma, sastav ljena od nekoliko praških slika i situacija kroz koje smo zajedno prolazili, odmah mi se urezala u pamćenje. Od prvog stiha obraćao se svom prijatelju koji se dvoumio da li da ode pisati svoju novu zbirku pjesama u Prag ili u Barcelonu: “U Pragu možeš vidjeti ekskurziju slijepaca kako bijelim ticalima premjeravaju elokvenciju turističkog vodiča: gotičke portale, baroknu svedenost volumena...” U Pragu se također može vidjeti kako: “U latinoameričkomnoćnom klubu, kraj pijanih Kečua poleglih po stolovima, oko pola četiri, tonu u beznađe praške djevojke kao bo sanski gradići na radijskim vijestima...” Ukratko, čovjek u tom Pragu može vidjeti svašta, samo ako to stvarno želi – pa makar bio i slijep. Na kraju pjesme mu Saša ipak sa vjetuje da ostane kod kuće.
“Šta misliš, da mu pošaljem tu pjesmu?”
“Pošalji – i neće ti se više nikada javiti”, odgovorio sam.

Pjesma je poslana, odgovor nikad nije stigao. Uostalom, ubrzo nakon toga promijenili smo i adresu. Odselili smo se od našeg Bohuša. Otišli smo iz stana koji nije bio bolnica, ali je bio ludnica. Odselili smo se iz danâ u kojima smo noću bježali u snove, ušuškani u posteljine i jastučnice s otisnutim indigomodrim imenom bolnice i brojem.

Promijenili smo stan i kupili nove posteljine.

(zurnal.info)

Već je postalo uobičajeno da ministar kulture i sporta Kantona Sarajevo Emir Hadžihafizbegović nije na svom radnom mjestu. Moguće ga je sresti bilo gdje samo ne u Ministarstvu, gdje prima platu veću od dvije hiljade konvertibilnih maraka. Posljednjih petnaestak dana ministar kulture i sporta u Vladi KS-a je na bolovanju. Istovremeno, Emir Hadžihafizbegović igra u pozorišnim predstavama širom BiH. I dok poreski obveznici plaćaju Emira Hadžihafizbegovića da bude kantonalni ministar za kulturu i sport, on glumi. S obzirom da je trenutno na bolovanju, ostaje da se otkrije glumi li da je bolestan ili se pretvara da je ministar u Kantonu Sarajevo. Neupitno je samo da njegove glumačke sposobnosti koštaju poreske obveznike desetine hiljada maraka godišnje.

ŠTA PREMIJER ZNA O... MINISTRU?

Emir Hadžihafizbegović, jedan od najboljih glumaca na prostorima bivše Jugoslavije, trenutno angažiran kao ministar u Vladi Kantona Sarajevo, povremeno radi kao televizijski voditelj, nerijetko se bavi snimanjem filmova i TV reklama, a rado učestvuje i u televizijskim emisijama zabavnog sadržaja. Uglavnom, ima ga svugdje više nego u njegovom kabinetu ili na sjednicama Vlade. To potvrđuje i nedavno objavljeni izvještaj CCI-a o radu Vlade Kantona Sarajevo, prema kojem je ministar Hadžihafizbegović izostao sa čak 42 sjednice Vlade KS-a, od ukupno 90, koliko ih je održano prošle godine.

Upitali smo premijera Kantona Sarajevo Besima Mehmedića da li je upoznat sa zdravstvenim stanjem njegovog ministra, na šta smo dobili odgovor da ga je Hadžihafizbegović prije 15 dana obavijestio da će biti odsutan. Premijer nije znao da njegov ministar, dok je na bolovanju, igra pozorišne predstave, ali smatra da je to lična stvar ministra. Zakon ne predviđa da je rad na drugim poslovima, u vrijeme odsustva zbog bolesti, lična stvar uposlenika, pa makar on bio i ministar u Vladi Kantona Sarajevo. No, premijer se nije želio upuštati u razgovor na tu temu.

OD MINISTRA DO BLESANA

Budući da nas zanima (ne)rad gospodina Hadžihafizebegovića, prije osam dana smo u njegov kabinet poslali pitanja o čestim ministrovim odsustvovanjima. Interesovalo nas je gdje ministar putuje, koliko troši budžetskog novca na tim putovanjima, koliko je za vrijeme svog mandata bio na poslu...? Međutim, odgovor nismo dobili jer je, pretpostavljate, ministar na bolovanju. Osoblje u kabinetu nije znalo kada će se ministar vratiti s bolovanja, pa smo ga direktno kontaktirali. No, ministar/glumac Hadžihafizbegović nije bio raspoložen za razgovor.

-Trenutno sam na sastanku, pa idem na put - kazao je ministar Hadžihafizbegović i nastavio: Da, sinoć sam igrao u predstavu Žaba, a što se tiče mog posla on nije vezan za Kabinet. Trenutno sam na bolovanju, a uz to, ja opet dolazim na posao. Kada smo ga pitali da li je bio danas na poslu, ministar je odbrusio: Ko si ti, ba, čovječe, da me to pitaš?!

Dakle, ministar Hadžihafizbegović, jednostavno, voli glumu. Spreman je i na bolovanju igrati predstave, snimati filmove, posjećivati festivale, šepuriti se crvenim itisonima, izigravati simpatičnog blesana u reklamama... Dodajmo i to da je s titulom ministra uspio "pokupiti" čak sedam nagrada izvan BiH, snimiti šest filmova i pet pozorišnih predstava.

KAO KEVIN COSTNER

U intervjuu za magazin Azra, ministar Hadžihafizbegović je nedavno objašnjavao kako vremena za probe i predstave ima nakon radnog vremena, a da je filmove snimao tokom vikenda (?). Navodno, spava samo tri sata (!).

Najviše zamjerki, kaže, imao je zbog toga što je snimio reklamu za mobilnu mrežu Tomato u Hrvatskoj.

-To je ta licemjerna sredina. Kad Kevin Costner snimi reklamu za „Turkish Airlines“ to je ok, ili George Clooney za „Smirnoff Vodku“. A kad Emir Hadžihafizbegović snimi reklamu, to je neetično, nemoralno i sukob interesa. Često ono što na Zapadu tretiramo kao IN, kad se desi kod nas - to je sramno. Imam 25.000 fanova reklame „Tomato“ na Facebooku. Valjda sam tim svojim angažmanom promovirao i bh. glumca, podijelio hiljade autograma i šta je tu loše? Šta sam ja to loše uradio? U svakoj drugoj zemlji bi to bilo POZDRAVLJENO - ovdje je dočekano na nož- kazao je Hadžihafizbegović za Azru. Zaboravio je da dva spomenuta slavna glumca u svojim zemljama nemaju nikakvu političku funkciju.

Nije naodmet napomenuti da ministarsvo koje predvodi Emir Hadžihafizbegović godišnje izdvaja 240.000 budžetskih maraka za plaćanje penzionog i zdravstvenog osiguranja za slobodne umjetnike, među kojima su Fuad Deen Backović, Mugdim Avdić Henda, modna kreatorka Emina Husedžinović, Selma Muhedinović...

Prošle godine kulturni radnici su se suočili s još jednim primjerom bahatog odnosa ministra Hadžihafizbegovića prema kulturi i kulturnim radnicima u Sarajevu. Naime, iz Ministarstva kulture i sporta KS-a za sedam sarajevskih sportskih klubova iz ionako mizernog budžeta izdvojeno je 2.1 milion maraka, dok je za godišnju produkciju 13 kulturnih institucija KS izdvojeno svega 1.023.700 KM! Ili za kraj recimo da je za modne revije i predavanja hafiza Sulejmana Bugarija izdvojeno je čak 132.000 KM, dok je s druge strane Naradnom pozorištu u Sarajevu pripalo 150.000 KM.

Možda bi dobili i više, kada bi na repertoaru Narodnog pozorišta bila predstava u kojoj igra i ministar Hadžihafizbegović. Naravno, ukoliko bi glumac Hadžihafizbegović među silnim obavezama uspio da pronađe malo vremena.

(zurnal.info)

Nakon usvajanja Deklaracije o Srebrenici u parlamentu Republike Srbije, reakcije na usvajanje Deklaracije u Republici Srpskoj i radikalnim političkim krugovima u Srbiji, bile su negativne

Srpska radikalna stranka Srbije (SRS) je nekoliko dana prije izglasavanja Deklaracije o Srebrenici podnijela Skupštini Srbije Prijedlog rezolucije o osudi genocida nad Armenima koji je od 1915. do 1923. godine počinila otomanska Turska:

- Nauka je utvrdila da su tamo ubijani muškarci, žene i djeca, da je postojala genocidna namjera, da je sprovođen genocid do kraja, za razliku od nekih drugih pitanja koja pokreće sadašnji režim (u Srbiji). Prije svega mislimo na rezoluciju koja se priprema o Srebrenici gdje genocida nije bilo.

Ovo potpuno neprimjereno necivilizacijsko ironiziranje ljudskih žrtava nakon usvajanja Deklaracije zamijenili su tekstovi objavljeni na zvaničnoj veb stranici SRS-a, preneseni iz Kurira:

- Sramno, skandalozno, ponižavajuće! Srbiji su natovarili odgovornost i krivicu za genocid koji nije počinjen. Nanijeli su nesagledivu istorijsku štetu srpskom narodu, proglasili su ga genocidnim. Vrhunsko licemjerje, ali lijepa predstava za Zapad i dokazivanje da je Srbija spremna da skoči u provaliju i kada je niko ne gura, a sve zarad “evropskog puta”... U Srebrenici je počinjen zločin ali nije genocid jer nije bilo genocidne namjere, nije ubijena nijedna žena, nijedno dijete. Uporno se izbjegava utvrđivanje istine, a manipuliše se ciframa. Prešućuje se činjenica da je u Srebrenici i okolini ubijeno otprilike isto Srba koliko i muslimana (oko 3.000), s ogromnom razlikom, jer je pod komandom Nasera Orića masakrirano oko 2.500 civila. Ali, srpske žrtve ne zaslužuju ni da se spomenu, to smo valjda do sada naučili.

Očekivano, reakcije na usvajanje Deklaracije u Republici Srpskoj i radikalnim političkim krugovima u Srbiji, bile su negativne. Donosimo neke od njih.

Rajko Kuzmanović: Za RS je Deklaracija neprihvatljiva

- Usvajanje Deklaracije o Srebrenici u Narodnoj skupštini Republike Srbije preuranjeno je dok se objektivno ne utvrdi činjenično stanje na koje Deklaracija treba da se odnosi.Za Republiku Srpsku je Deklaracija usvojena u ovoj formi apsolutno neprihvatljiva i kontraproduktivna po interese RS i srpskog naroda u cjelini. 
Srbija kao suverena zemalja i njeni organi i institucije imaju pravo da samostalno donose odluke, ali budući da se radi o događaju koji se odnosi na BiH i RS daje nam za pravo da reagujemo. Neprihvatljivo je bilo kakvo dovođenje u vezu sudbine RS i ove Deklaracije, koja je unutrašnje pitanje Srbije. Srebrenička tragedija treba da bude stavljena u odgovarajući istorijski i pravni kontekst, kako bi se u potpunosti razumjeli događaji iz jula 1995. godine. Poučeni prethodnim iskustvom, uvjereni smo, da će biti pokušaja da se ova deklaracija zloupotrijebi na domaćoj, pa i međunarodnoj političkoj sceni, na štetu RS-a i srpskog naroda u cjelini.
 Stav RS-a i njenih predstavnika je da pojedinci koji su počinili zločine, bez obzira kom narodu pripadaju, moraju da odgovaraju za takve postupke pred pravosudnim organima.

Milorad Dodik: Tražit ću da se odgovara za genocid u Drugom svjetskom ratu

- Usvajanje Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici, koju je usvojila Narodna skupština Republike Srbije,  nepotrebno je i ne doprinosi rješavanju nesuglasica oko događaja iz neposredne prošlosti na prostoru bivše Jugoslavije. Za zločin u Srebrenici, kao i za ostale zločine počinjene na prostoru bivše Jugoslavije, neophodno je utvrditi individualnu krivicu, i konačnu riječ o tim zločinima prepustiti pravosudnim organima. Samo na takav način može se doći do istine i pravde, neophodne za uspostavljanje pomirenja među narodima.
Za desetak dana obilježit će se godišnjica proboja veoma malog broja preživjelih logoraša ustaškog koncentracionog logora Jasenovac. 
Neshvatljivo je da ni nakon 65 godina od počinjenog genocida nad oko 700.000 Srba, Jevreja i Roma iz BiH i Hrvatske nije usvojena deklaracija o osudi tog genocida koji je počinila NDH ni u skupštini Hrvatske ni u skupštini Srbije ni u Evropskom parlamentu. Stoga ću, kao predsjednik SNSD-a, u najskorije vrijeme, predložiti da se usvoji  deklaracija o osudi genocida nad Srbima, Jevrejima i Romima počinjenog u koncentracionom logoru Jasenovac i ostalim logorima u nekadašnjoj Nezavisnoj državi Hrvatskoj.

Šef Kluba poslanika PDP-a Branislav Borenović: Nož u leđa RS-u

- To može biti povod određenim političkim grupacijama u BiH da je koriste kao politički motiv, da pokušaju krivicu za određena dešavanja u BiH da pretvore u krivicu jednog naroda, što je apsolutno neprihvatljivo. Narodna skupština RS-a treba da potvrdi stav da je svaki zločin za osudu i da se ne može govoriti o zločinu nad jednim narodom, a prećutati zločin nad drugim.

Predsjednik SRSRS-a Milanko Mihajlica: Loša vijest iz Srbije- Loša vijest iz Skupštine Srbije nož je u leđa RS-u i otvara manevarski prostor za pojedine međunarodne faktore i za političke faktore iz Sarajeva da i dalje tvrde da je RS genocidna i da je srpski narod genocidan.
Ova deklaracija bi mogla stvoriti pretpostavke za preispitivanje presude Međunarodnog suda pravde po tužbi BiH protiv Srbije
Vlasti Republike Srpske, bez obzira na to što su na neki način reagovale, trebale su mnogo energičnije da upozore vlasti u Srbiji da deklaracija nije u interesu RS-a.

Velimir Ilić, predsjednik NS-a:

- Zločin u Srebrenici nije bio veći nego na drugim mjestima. Šta je sa zločinima Hrvatske protiv Srba?Ne možemo to staviti na stranu, ne može se jedna Srebrenica izvući, a sve ostalo staviti na drugi tas.

Šef poslanika radikala Dragan Todorović: Nećemo prihvatiti Deklaraciju

- SRS neće prihvatiti nijedan dokument o Srebrenici jer niko nikada nije dokazao da je u Srebrenici počinjen genocid. Navodi u prijedlogu deklaracije nisu istiniti i Kolegijumu nije rečeno ko je konkretno pisao tekst, predsjednica Parlamenta rekla da je to uradila grupa poslanika vladajuće većine.
Namjera je da se nešto stavi na teret Srbiji i Republici Srpskoj kako bi se Republika Srpska proglasila genocidnom tvorevinom i ugasila.

(zurnal.info)

Političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić

I to se, konačno, dogodilo. Srbijanska skupština usvojila je posebnu Deklaraciju o zločinu u Srebrenici iz jula 1995. Za usvajanje Deklaracije je glasalo 127 zastupnika u parlamentu Srbije okupljenih oko vladajuće koalicije na čelu sa Demokratskom strankom Borisa Tadića. Protiv su bili radikali, naprednjaci i ostala nacionalizmom zadojena Srbija koja još uvijek sanja o granicama Karlovac-Karlobag-Virovitica. Iako se u tekstu Deklaracije pominje zločin u Srebrenici, izvinjene žrtvama, kao i presuda Međunarodnog suda pravde, zvanični Beograd nije imao snage ni hrabrosti da u njen sadržaj uvrsti i ključni zaključak iz presude suda na koji se poziva-riječ genocid, dakle. „Previše smo ćutali o Ratku Mladiću, krili ga godinama, potom ga godinama neuspešno tražili, a danas nemamo snage da kažemo zašto je optužen. Treba reći istinu da je kao komandant Vojske RS preuzeo od UN-a enklavu Srebrenica, zaštićenu zonu, garantovao je poštivanje Ženevske konvencije, a potom razdvojio muškarce od žena i sedam dana sistematski ubijao muškarce i dečake, a zatim ih sahranio u primarne grobnice, zatim prekopavao i mešao kosti“. Autor ove izjave, lider LDP-a Čedomir Jovanović sigurno nije jedini ali jeste najeksponiraniji zagovornik neke bolje, evropske Srbije, zemlje koja će u budućnosti biti u stanju da se do kraja obračuna sa vlastitom prošlošću. Ipak, čekajući na Jovanovićevu Srbiju kojoj se u ovom trenutku tek naziru sjenke, moramo priznati da i ovakva Deklaracija o Srebrenici predstavlja veliki korak naših komšija na putu ka porodici demokratskih evropskih država. Nakon što je prošle godine Evropski parlament usvojio Rezoluciju o srebreničkom genocidu (na osnovu koje su isto učinili i parlamenti država nastalih na ruševinama bivše Jugoslavije) bivša UN-ova enklava i njenih osam hiljada nevinih žrtava su i formalno postali neizostavni dio evropske i svjetske povijesti, neizbrisiva mrlja na savjesti čovječanstva pretočena i u administrativnu formu. Za razliku od civiliziranog svijeta, mračni dio političke Srbije skupštinsku osudu zločina u Srebrenici proglašava „izdajom srpstva“, „poniženjem za celokupan srpski narod“, „generatorom mržnje“...

FAŠIZAM IZ BANJE LUKE

Paradoksalno, nakon što je država u kojoj je genocid počinjen u ljeto 95., Bosna i Hercegovina dakle, ostala jedina zemlja u Evropi bez zvaničnog, državnički odgovornog sjećanja na Srebrenicu, političari iz Republike Srpske su Deklaraciju „majčice Srbije“ prokomentirali na identičan način kao i mitomanijom opsjednuti fašista i lider Srpske napredne stranke Tomislav Nikolić. „Usvajanje Deklaracije o osudi zločina u Srebrenici nepotrebno je i ne doprinosi rješavanju nesuglasica oko događajha iz neposredne prošlosti... Neshavtljivo je da ni nakon 65 godina od počinjenog genocida u Jasenovcu nije usvojena deklaracija o osudi tog genocida koji je počinio NDH ni u Skupštini Hrvatske ni u Skupštini Srbije ni u Evropskom parlamentu“, rekao je Nikolićev politički sljedbenik Milorad Dodik. Na sličan način po komandi diktatora iz Laktaša nastupili su i njegovi podrepaši od Rajka Kuzmanovića, Rajka Vasića pa sve do navodno tolerantnog i umivenog nacionalsocijaliste Igora Radojičića. Ništa bolja nije ni „republičkosrpska“ opozicija koja čak i na srebreničkom genocidu pokušava animirati javnost u ovom bh. entitetu dokazujući joj da su „veći četnici i od samog laktaškog vožda“.

NA DEMONSTRACIJE SA TOMOM GROBAROM

Posljednja sramota, jad i bijeda politike stranaka sa sjedištem u Banjoj Luci još jednom nam dokazuje da je Bosna i Hercegovina u ovom trenutku zemlja sa samog evropskog mulja. Zemlja bez ikakve realne perspektive i nade. Zemlja iz koje se sa još neotkrivenih masovnih grobnica u kojim su skončali srebrenički Bošnjaci pljuje po srbijanskom predsjedniku Borisu Tadiću i njegovoj vladajućoj koaliciji mitomanskim prizivanjem „novih Brankovića i kosovskog boja“. Dakle, „izvođači radova“ srebreničkog pokolja, najstrašnijeg zločina na evropskom tlu nakon Drugog svjetskog rata, petnaest godina nakon svega još uvijek uživaju plebiscitarnu podršku banjalučkog političkog establišmenta. Zato bi bilo politički korektno da se već narednog 11. marta, na petu godišnjicu smrti Slobodana Miloševića i dan uoči obilježavanja osme godišnjice svirepog ubistva Zorana Đinđića, Dodik, Kuzmanović, Radojičić, dva Mladena, Ivanić i Bosić..., na Bulevaru nekadašnjeg srbijanskog premijera u Beogradu pridruže već tradicionalnim demonstracijama srpskih fašista u znak podrške svim srpskim ratnim zločinima od Vukovara do Srebrenice. Zašto bi, uostalom, Toma grobar bio veća srbenda od laktaškog političkog grmalja? Nacionalsocijalista Dodik to u svakom slučaju nije zaslužio.

Mark E. Smith i na svom 28. albumu ne razočarava fanove, a na kraju im poklanja ispovjest praćenu elektronskom torturom

Jedan od najproduktivnijih indie i post-punk bandova, The Fall, ove je godine objavio svoj 28. studijski album.

Band osnivaju Mark E. Smith koji je ujedno i jedini konstantni član banda, Martin Bramah, Una Baines i Tony Friel, a naziv daju prema romanu Alberta Camusa. Na početku su lutali između Cana, The Velvet Undergrounda i Captain Beefhearta, a uz obilnu upotrebu opijata ovu mješavinu su pretvarali u čisti haos. Osnovnu karakteristiku samom bandu daje glas i način pjevanja Mark E. Smitha. Druga karakteristika je ponavljanje muzičkih dionica, zvuk gitara i socijalni tekstovi.

Za april mjesec je planiran izlazak njihovog najnovijeg izdanja pod nazivom You Future Our Clutter čije su snimanje u Liverpulu završili u protekloj godini, a zajedno su ga producirali lider benda Mark E. Smith i Ross Orton. Nakon prvog preslušavanja je velika vjerovatnoća da će vam se album učiniti monotonim. Taj osjećaj sam i ja dobio nakon samo jednog slušanja. Međutim nakon drugog ili trećeg preslušavanja albuma, stvara se sasvim druga slika i pojačava osjećaj koji se može pojaviti samo na albumima koji imaju istinsku vrijednost. Da li zbog godina ili problema sa zdravljem Mark E. Smith uglavnom pjeva o bolesti, bolnicama i doktorima što se nadamo neće dotičnog poslati u muzičku penziju jer svakako ima još uvijek u sebi materijala s kojim će nas razveseliti u budućnosti.

Na albumu se nalazi devet numera.

O.F.Y.C. Showcase počinje sa karakteristično nerazumljivim Markovim mumljanjem i ravnim ujednačenim ritmom bubnjeva koji se do kraja pjesme ne mijenja. Karakteristika cijelog albuma je dugo trajanje pjesama pa i ova traje skoro 6 minuta. Mark E. Smith veoma pametno i taktički u pjesmu ubacuje efektirane zvukove i povremeno se oglašava sa sintisajzerom što predstavlja veoma efikasno otvaranje njihovog novog albuma.

Bury Pts. 1 + 3 nam opet donosi nešto novo. Produkcijski prvi dio numere je svjesno urađen prljavo. Mark E. Smith navodi da je to novi pravac u snimanju koji se može uporediti sa stavljanjem lanca oko vrata. Međutim nakon 1:39 trajanja numere sve se vraća na čisti The Fall zvuk sa ženskim pratećim vokalima i sirovim zvukom gitara.

Mexico Wax Solvent, za razliku od prethodne dvije numere, kreće sa sasvim drugačijim i relativno laganim tempom gdje bas gitara sa procesiranim zvukom i pratnjom jednoličnog bubnjarskog ritma samo još više doprinosi utisku da Mark E. Smith vjerojatno neće nikada odustati od svoje provjerene taktike. A to je monotono i jednolično pjevanje koje uz nogu prati na isti način odsvirana muzika.

Cowboy George je numera koja je snimljena u potpunosti u špageti vestern stilu. Galopirajuće cupkajući ritam prati cijelu pjesmu uz opet prepoznatljivo Markovo pjevanje.

Hot Cake ponovo kreće sa teškim gitarskim zvukom, odrednica ove numere je rockabilly. Marku se kao prateći vokal pridružuje treća supruga i član banda Elena Poulou koja daje znatno drugačiju boju.

Y.F.O.C. / Slippy Floor je opet jedna klasična The Fall pjesma gdje nas brundajući i na momente težak i neodređen zvuk bas gitare vodi skoro do polovine pjesme da bi se to opet pretvorilo u sveopšte The Fall ludilo koje se na kraju završava sa bendžom i isječkom iz telefonskog razgovora.

Chino je za mene svakako jedna od najupečatljivijih numera sa albuma. U dosta momenata muzički podsjeća na Jesus Lizard sa fuziranim noise slide zvukom gitare i opet prekrasnim tonom bas gitare. Ostaje vremena i za elektronsko nadopunjavanje pjesme sa raznim elektronskim efektima koji dvokanalno se šire kroz cijelu numeru. Sigurno jedna od najupečatljivijih numera na albumu.

Funnel of Love je cover verzija hit pjesme od Wande Jackson iz 1961. i koju su u to doba nazivali još i kraljicom rocka. Pjesma je odlično uvedena u The Fall formu, dobila je savremeni zvuk ne odstupajući u velikoj mjeri od samog originala.

Weather Report 2 zatvara ovaj briljantan album. Pjesma kreće sa nježnim i blagim gitarskim početkom koji je veoma dobro uklopljen sa mračnom podlogom. Nekoga pjesma Weather Report 2 može podsjetiti na njihovu numeru iz 1990. godine sa albuma Extricate pod nazivom Bill is Dead i koja je napisana povodom smrti oca Mark E. Smitha. Međutim nakon skoro 2,5 minute možemo shvatiti da od lijepog završetka albuma nema ništa. Pjesma se pretvara u redavanje Mark E. Smitha o njegovom životu, porodici i životnom okruženju. Navodeći : „Nobody has ever called me sir in my entire life“. Sve je to propraćeno sa izuzetno teškim elektronskim zvukom koji je teško odslušati do kraja. Nakon skoro sedam minuta turobne atmosfere Mark E. Smith privodi album kraju i ne razočarava armiju svojih fanova.

(zurnal.info)

Neki dan sam prohodala, pardon, prokolutala gradom. Onako opušteno, trudnički, noseći stomak ispred sebe kao razbijač barikada, čitaj ženetina koje hoće da stanu u red prije mene. I mislim si kako je to super biti trudnica (tačno, trebalo mi je samo 9 mjeseci da to osjetim). Neopterećena ničim drugim osim samom sobom i bebom, a cijeli svijet mi je na vrhu stomaka. Kad, pored mene projezdi krstarica – djevojka neopisivo grozne crne kose i prekrasnog tijela uvučenog u najmanji minjak od teksasa koji postoji. Nije minjak taj koji mi je skrenuo pažnju već fenomen koji je ostao iza nje – svaka, ali baš svaka muška glava na Ferhadiji se okrenula za njom. Sijeda, ćelava, mlada, izborana, lijepa, ružna, drčna, sa i bez brkova, ozbiljna, tužna, mangupska..., ma apsolutno svaka. Kao da sam upala u Zonu sumraka.

50 GLAVA, I VIŠE

Još se nisam oporavila kad eto nje iz drugog smjera. Naravno, stala sam i gledala da li će se fenomen ponoviti – možda sam ja znate umislila. Ne. Opet isto. Više od 50 muškaraca u mom vidokrugu (priznajem, brojala sam brzo, brzo, kao da je u pitanju nasljedstvo) okrenulo je glavu na način nepoznat fizičarima. A ja sam uspjela da vidim još jedan razlog zašto – kao da mi njene noge od 1,90 nisu dovoljne! Stvar je i u njenom hodu.

Ona je hodala kao da je sve vrijeme svijeta njeno. Kao da je ulica njena. Ma, kao da nije obučena u maramicu već u trenerku jer ona je toliko u skladu sa sobom, svojim tijelom da je potpuno svejedno šta je na njoj. Ona sama je seks.

Ne trebam ni spomenuti da sam se utješila masnim i obimnim ručkom, te brzim odlaskom kući. Šta mi drugo preostaje? Na površini sam ostvarenje svake bosanske polufeminizirane žene. Manje od 10 dana do poroda. Nabrala 35 godina. Suprug, stan, krediti. Donedavno imala redovan seks. Provela nekoliko kampanja za slobodu ovoga i onoga. Vodim najmasovniji volonterski projekat u BiH.

A u stvari ja se još mučim egzistencijalnim pitanjima o kojima Žena sa nogama nije ni pijana pomislila. Na primjer imam li ja muda?

GOLA K'O DEMI

Zamolila sam nedavno druga Almina Zrnu da me slika za uspomenu. Znate kao Demi Moor. Ili da nađe neku drugu inspiraciju.

Depilisala se ja svukuda zlu ne trebalo, namazala uljem, obukla najbolju trudničku odoru, gaće donešene čak iz Oksforda, a ne ove naše iz prodavnica koje su dobre samo za tevhida. I došla u Zrnin studio.

Zrno se potrudio, donio haj sci tech opremu, ma nema... I onog trenutka kad mi je pokazao fotografiju inspiracije, odsjekao mi je obje noge. Predivna mlada trudnica uslikana s boka, do koljena, ne vidi se ništa osim stomaka i malo stražnjice, crno bijela simfonija.

Dok sam zurila u sliku, nabrzinu sam napravila sopstveni inventar. Vrat bikovski, obrazi kao u svizca, guzovi – najveće engleske gaće jedva su ih stisli, noge-vafle; jedino grudi vade stvar ali ne mogu ih čak ni pred Zrnom kojeg znam godinama razmotati...

A celulita na sve strane može poslužiti kao scenografija za slijetanje čovjeka na Mjesec.

DAJEM SVE AL' GAĆE NE

Nekako sam propentala hajmo mi lagano dio po dio. U haljini i hlačama, pa u hlačama i vešu, te... Ali trenutak kad sam odlučivala imam li ja hrabrosti na djelu kao na jeziku došao je prebrzo. Da li da se slikam kao crno bijela simfonija? Zašto ne? Zar nisam ja ta koja propagira slobodan odnos prema tijelu, pa uživa da proziva licemjere koji bi žene najrađe držali u vreći krompira. A još manje milosti pokazuje prema ženama puritankama... Nisam jednom bila na nudističkoj plaži ili toples, mada to i nije baš ušlo u paparaci istoriju. Najdraži mi ne bi zamjerio, on je za razliku od mene istinski slobodan.

A ja?

Kukavica kukavna jadna. Stisla noge, stegla gaće i rekla Zrni: dajem sve ali gaće ne dam! Džaba što ja znam da on neće ni viriti ni slikati frontalno, što ću biti u pozi u kojoj ni Supermen ne bi nazreo venerin brežuljak, ne i ne. A još mi je gore što Zrno pokazuje svo razumijevanje muškarca iza kojeg su već dvije trudnoće pa mi tihim, psihijatrijskim tonom govori ne boj se Dženi nećemo ništa što ti nije ugodno, samo ono što želiš polako smiri se... sve je dobro sve je OK.

PHOTO SESSION ZA SAFF

Ja se stisla k`o kobasica, okrenula bokom i rekla snimaj me u gaćama pa kud puklo da puklo, potom dočepala garderobu, obukla najbrže na svijetu, istrovalila se na njegovu garnituru kao da sam trčala maraton. Grozničavo sam razmišljala zašto, o zašto, o zašto? Gdje su mi muda majku li im? Sve do onog trenutka kad mi se istina ukazala u punom neugodnom svjetlu. Nije to stid gena Bistrika i Jarčedola, niti strah od reakcije najdražeg supruga, još manje roditeljskog kuđenja. Već je to sujeta, jebena ženska sujeta koja nema razuma, ne shvata da su posljedice devet mjeseci oživljavanja novog bića neminovne a nagrade napojmljive. Jedino što moja ženska sujeta misli jeste da ni sva čuda modernog fotošopa neće od batačića napraviti noge Žizele, od guzice dupence, od vratine labuđi podvaljak... Druge misli nije bilo u mojoj glavi samo kako će ljudi reagovati ako ikad to vide. Niti jedan zrak razuma mi nije dopro do mozga na primjer da kao prvo ko će ikad vidjeti te slike obzirom da su to privatne slike – doduše rekla sam Zrni ako ih SAFF hoće objaviti da ih da gratis – a drugo zašto bi neko tražio nešto negativno na njima i ako vidi?

Ne, ne i ne. Ja sam se držala svojih gaća kao pojasa za spasavanje ne shvatajući kakav primjer dajem svom djetetu.

VRIJEME ZA NOVO OPRAVDANJE

Spremna sam preuzeti odgovornost i pomoći novom biću da dođe na ovo guvno od svijeta. Vodim organizaciju i pokrećem državne akcije. Živim od aktivističke priče.

A opet. Ako nisam slobodna u 35-toj godini sa svojim tijelom i svojim imidžem pa kad ću u majčinu biti? Zašto nisam slobodna?

Srećom, imam manje od 10 dana da se još bavim sobom. Nakon 7 aprila trebala bih imati dovoljno odgovornosti da zaboravim i sebe i svoje licemjerstvo bar jedno 18 godina. Biće to fin period da iskonstruišem novu sebe i nađem opravdanje.

Crnogorskoj Agenciji za nacionalnu sigurnost jedan od tri osobe, koje su izdale Radovana Karadžića, otkrio podatke koji su omogućili Karadžićevo hapšenje, prenosi srpski Alo.

Brat haškog optuženika, Luka Karadžić, kaže kako on, ali i cijela porodica, znaju imena onih koji su "prodali" njegovog brata.
- Tačno je da znamo o kome se radi, ali vam imena ne mogu reći dok cijela porodica ne odluči da ćemo to objaviti. To je sitna duša koja je za izdaju dobila novac od crnogorske vlasti. O kojoj se svoti radi, ne znam, samo znam da se radi o puno manjoj količini novca nego što su dobili oni iz vlasti, rekao je on.

Čovjek iz Crne Gore je tamošnjoj vlasti otkrio kako se bivši vođa bosanskih Srba skriva u Beogradu pod pseudonimom Dragan Dabić. Prema riječima Luke Karadžića još su dvije osobe sudjelovale u izdaji.

Čovjek iz Crne Gore je navodno bio Kardžićev bliski suradnik. Te informacije su potvrdili i odvjetnik Svetozar Vujačić, te ministar unutarnjih poslova u vladi Crne Gore Ivan Brajović.

Američka je administracija ponudila pet miliona dolara onome tko bi dao informacije koje bi dovele do hapšenja Karadžića, ali još uvijek nije poznato je li taj novac isplaćen, prenosi u srijedu portal Dnevnik.hr.

(Fena)

Sjeverna liga, koja se snažno protivi imigraciji, udvostručila je podršku od prethodnih regionalnih izbora, prije pet godina.

Lider stranke takav uspjeh je opisao kao cunami, ali je iznio uvjeravanja da se neće poremetiti balans u vladajućoj koaliciji.

Poslije velikog uspjeha desničarskih stranaka na regionalnim izborima u Italiji, Francuskoj i Holandiji, očekuje se da će i ekstremno desna stranka Jobik na parlamentarnim izborima u Mađarskoj, idućeg mjeseca, postati druga najjača stranka, napominje Daily Telegraph.

(Fena) 

Milorad Dodik, premijer Republike Srpske, imao bi smanjeno vladanje da nije razredni starješina jer je u prošloj godini izostao sa skoro trećine sjednica Vlade. Kada su nedavno Centri civilnih inicijativa predstavili rezultate izrazito lošeg rada Dodikove Vlade i Skupštine u kojoj njegova stranka ima većinu, nazvao ih je “isfrustriranom grupom”. Građani RS-a ovaj put imaju nešto drugačije mišljenje od svog premijera, ako je suditi prema komentarima u onim medijima koji su se usudili objaviti ove informacije i dopustiti njihovo komentarisanje. Neki od njih prvi put čuju za izvještaje o radu vlasti, drugi ne mogu da vjeruju podacima da postoje poslanici bez minute aktivnog rada dok je gotovo nemoguće naći poklonike teorije zavjere CCI-ja.

ČEMU OGORČENJE?

Čini se da su najviše pažnje izazvali podaci da ministar za mjesec dana zaradi 12 penzija ili pet puta više od prosječne plate u RS-u.

Ako sve ovo poredimo sa davanjima za tuđu njegu i pomoć licima u stanju potrebe, koja iznosi 41 KM, onda dobijemo tragičan podatak da jedna ministarska mjesečna plata iznosi koliko davanja za ova lica za sedam i po godina, piše u izvještaju CCI-ja.

Iako mjesečno u prosjeku provedu tek pola sata dnevno zasjedajući, ili oko 23 osmosatna radna dana godišnje, većina ministara uspijeva napraviti zavidan broj izostanaka sa sjednica.

U 2009. godini, nema ministara koji su prisustvovali svim redovnim sjednicama Vlade RS. Najmanje izostanaka imaju ministri Omer Branković i Zoran Lipovac . Najveći broj izostanaka bilježi ministrica Fatima Fetibegović 19, a svi ovi izostanci su opravdani višemjesečnim bolovanjem. Potpuno zdravi, a sa opravdanjem, najviše izostanaka su zabilježili premijer RS Milorad Dodik 15, a odmah za njim slijede ministri Ranko Škrbić, Bakir Ajanović i Aleksandar Džombić. Svi ostali ministri se nalaze u rasponu izostanaka između 4 i 8, izdvaja CCI u svom izvještaju.

Nije onda ni čudo što dva ministarstva nisu predložila niti jedan zakon u cijeloj godini. CCI je najgorim ocijenio Ministarstvo prosvjete i kulture i Ministarstvo zdravlja i socijalne zaštite. Cijela Vlada za koju Dodik tako uporno tvrdi da je efikasnija od federalne uradila je tek pola planiranog u prošloj godini. U tome ih prate i poslanici Narodne skupštine RS-a. Umjesto da su usvajali zakone što je brže moguće, poslanici su najviše vremena trošili na međusobne i međustranačke obračune, objašnjavaju iz CCI-ja. Zbog toga je većina sjednica imala i po više od pet nastavaka.

Poslanici su direktno odgovorni za veliki broj nastavaka sjednica, svjesnom ili nesvjesnom opstrukcijom rada Skupštine, a na taj način su značajno umanjili efikasnost institucije, u koju su ih izabrali građani, te doveli Skupštinu, u 2009. godini, do realizacije svega 51 posto plana, piše u opširnom izvještaju.

Plate poslanika smanjene su u prošloj godini ali su ipak po nekoliko puta veće od onih kakve prima većina stanovnika RS-a. Analitičari CCI-ja smatraju da nezasluženo visoke plate poslanika kod njih stvaraju otuđenost pa tako dobijemo izjavu Dimitrija Ivanića iz SNSD-a da “građani nemaju razloga da budu ogorčeni”?!

KO ŠUTI NJEMU AVION

A ogorčeni opozicioni poslanici bezuspješno su pokušali saznati ko i gdje je letio avionom Vlade uz kolike troškove, te ko je odlučio da Biljana Plavšić leti službenim avionom. Odgovori koje je opozicija dobijala na slična pitanja pokazuju bezrezervnu bahatost, naglašavaju iz CCI-ja i dodaju da čak sedam poslanika SNSD-a za godinu dana nisu pitali ništa!

Davanje ekskluzivnog prava prenosa sjednica RTRS-u i neprenošenje sjednica na kojima se raspravljalo o zakonima za plate u zdravstvu, zatim o zakonu o fiskalnim kasama i slično, pokazuju da je SNSD poslije treninga svojih članova pokušao trenirati i građane RS-a. Namjerno su izbjegavani prenosi sjednica kada opozicija ima priliku kritikovati rad Dodikove stranke.

Inače o odnosu parlamentarne većine i manjine najbolje govori podatak o procentu prihvaćenih amandmana. Naime, svega 18 posto amandmana opozicije je prihvaćeno u NS RS. S druge strane Skupština je prihvatila čak 98 posto amandmana koji dolaze iz vladajuće strukture, piše u izvještaju i izdvaja skupštinski presedan: Prvi put u mandatu ove skupštinske većine, u trećoj godini mandata, dogodila situacija u kojoj je usvojen prijedlog koji je došao od poslanika opozicionog SDS-a, narodnog poslanika Laze Marića.

Naredni izvještaj imat ćemo za godinu dana ali ćemo uspješnost cenzure i kabadahijskog odnosa prema građanima i opozicionom političarima moći vidjeti dosta ranije u oktobru ove godine.

KOMENTARI IZVJEŠTAJA NA INTERNET STRANICAMA I FORUMIMA

- Nisu samo diskusije bitne.

Ti ljudi (a ima ih još u NS RS) nisu ništa konkretno predložili, nisu postavili niti jedno pitanje, nisu pokrenuli raspravu i to je smiješno.

Njih plaćaju građani RS!

- Hocu i ja bre da tako cutim

- skuplja li iko ove njegove izjave? Treba publikovati Zbornik miletovih zvaničnih, premijerskih odvala.

Stvarno je nevjerovatno da pored brda savjetnika raznih i raznoraznih, od Bokićke i Simića pa cijele svite stručnjaka za medije čovjek i dalje ovako nastupa i to mu prolazi.

Još će i pobjediti opet. Strrrrrrrrrrrrrrrrraaaaaaaaaaaaaašno!!!

- dodik je dugo radio za strance ,zna kako funkcionisu,zna gdje treba podmazati,parama od telekoma je potplatio neke visoke zvanicnike a ove trecerazredne ne ferma ni za suvu sljivu...da nije tako,neko bi mu sigurno dohakao do sad

- eto kažem ja! ovaj će da se obračunava i batinom sa svima. jadni vi sa frontala kad ukopčaju da vi jedini objavljujete u cjelosti ove nalaze. uuuuu biće iza ušiju kao da vidim.

- Bili mi isfrustrirani ili ne on tuce po svome kako njemu odgovara.Ljudi cuvajte se UDBE.Opet ce raditi.

- Ma da, cim neko ukaže na ogromne zloupotrijebe i propuste vladajuće garniture on nije normalan i slično. Milokrade, kupi prnje i begaj u onu tvoju selendru.

- ljudi da li je ovo moguće? mislim čitam i ne mogu da vjerujem. nisam ni znao da postoji neko ko prati ove stvari, a vjerovatno neću gledati ni u dnevniku...

pitanje je samo hoće li ovo glasačima biti ikakva preporuka pred izbore. snsd drži sve medije i satraće nas pričom o "počecima gradnje" autoputeva, škola, bolnica, fabrika.

- ma samo naprijed, kad nemamo nikog da nam ovo kaže u dnevniku, nek nam kaže podmazani CCI.

Vesela je izdvojila dobar detalj, ja ću samo dodati da sem funkcionera postoji i ogromna klika pratećih ljudskih fleka, koje takođe fino prihoduju

- Nisam bas siguran da Dodik drzi sve medije u Republici Srpskoj. ATV i BN TV mu se cesto otimaju kontroli.Ono sto je sigurno pod njegovom kontrolom je RTRS,ali to znaju i vrapci na grani tako da vjerujem da taj program i nema takav jak uticaj,koliko to vlast misli.

- Po meni su pokazatelji realni, ali i dobri. Vlada manje radi, manje je kriminala. Samo tako do oktobra!

- Premijer je danas izjavio da ga nikavi izvjestaji centra civilnih inicijativa neinteresuju jer on za svoj rad odgovara skupstini.Zato je danas obisao specijalnu jedinicu MUP-a RS.

Najveci uspjeh im je to da su povukli iz procedure zakon o pravima predsjednika i podpredsjednika RS.

Koliko ja vidim Mili i jeste i nije stalo do pobjede na izborima i on se sluzi sledecom logikom ako pobijedim imam puni legitimitet i onda cu udarati jos ostrije po sirotinji,ako izgubim onda ce drugi biti odgovorni jer on nije na vlasti.Jer ovo sto sada rade sa najosjetljivijim kategorijama me upravo asocira na to.Daj boze da ja grijesim.

Neki dan ona Nada Tesanovic hoda po gradu uzela drzavni telefon i na sav glas vice,joj izvini nisam ti cestitala rodjendan,imala sam obaveza,tek sad sam se sjetila.Naporan je rad u Parlamentu ,kako samo jos nisu izglasali one rudarske beneficije kao u federaciji da idu u penziju sa 20 godina radnog staza, i 75 % penzije na osnovicu od 3.500 KM pa vidi jadnih penzionera.

- Mile je govorio: "Nisam vam ja kriv. Vi ste za mene glasali!"

- Svugdje su ovakvi monitorinzi najnormalnija stvar, samo ih kod nas prave "frustrirani ljudi". Jeste da se ovaj CCI finansira od američkih para, ali ako ono što govore nije istina, neka se to dokaže drugim načinima. Ima revizija, ima sud, a ne vrijeđanje da su iz CCI frustrirani.

Mene zanima da li je ovo tačno ili nije tačno, a ne otkuda pare ili koje su namjere CCI. Namjerno stavljam komentar ovdje, jer ono što je Dodik rekao kao reakciju nije vrijedno da se čita više od jednog puta. I to je previše!

- Ovaj izvještaj pokazuje ogroman nerad vlade i vladajućeg režima. Promjene nam pod hitno trebaju.

(zurnal.info)

Klanovski obračun unutar Saveza nezavisnih socijaldemokrata se nastavlja. Mile Radišić, kum Milorada Dodika i vlasnik kriminalne firme «Grand trade» i «Medicinske elektronike» ostao je i nakon žalbe Okružnom sudu u pritvoru, gdje ćeliju dijeli sa ostalim osumnjičenim za nanošenje milionske štete budžetu Republike Srpske.

Radišić, Bojan Golić, sada već bivši v.d. Direktora Investicio-norazvojne banke RS, Željko Katalina, v.d. direktora firme “Medicinska elektronika”, te dvojica bivših radnika IRB RS Dragan Cerovac i Nikica Bajić, terete se da su za svega 180 hiljada maraka došli u posjed državnog kapitala „Medicinske elektronike“, koja se nalazi u centru Banjaluke i posjeduje najatraktivije prostore. Oni su nizom nezakonitih postupaka snizili cijenu akcija “Medicinske elektronike” na banjalučkoj berzi, koje je Radišić preuzeo, nakon što mu je to svojim potpisom omogućio Golić. Cijeli ovaj prljavi posao omogućili su i naredili, prema pouzdanim saznanjima «Žurnala», premijer Milorad Dodik i Aleksandar Džombić, ministar finansija. Njihovu ključnu ulogu u cijeloj finansijskoj aferi potvrđuju i odluke Vlade RS kojima je omogućeno reprogramiranje budžetskih obaveza «Medicinske elektronike» i deblokiranje računa ove firme, nakon što je prešla u Radišićeve ruke. Uz to treba naglasiti da se Radišić sumnjiči i za nezakonito prisvajanje 30 dunuma gradskog građevinskog zemljišta, koje mu je Skupština grada Banjaluka dodijela krajem 2003-e godine.

KONTROLA PROCESA

Unutar SNSD-a, ali i cjelokupne javnosti RS, još uvijek vlada prava pometnja, jer je nepoznato ko kontroliše cijeli proces «privođenja Radišića pravdi», posebno zbog činjenice da je on direktan trag prema Džombiću, a potom i Dodiku. U istom «dvokoraku» je i hapšenje Bojana Golića, a ukoliko Specijalno tužilaštvo RS bude korektno odradilo svoj posao iza brave će se naći Dragoljub Davidović, gradonačelnik Banjaluke, direktor Zavoda za izgradnju grada Čedo Savić, brojni drugi visoki gradski funkcioneri, te Radišićev kompanjon i Dodikov intimus Budimir Stanković, poznati siledžija i hohštapler koji ne preza ni od prijetnji ubistvom. Budimira Stankovića je Ljubomir Gladović, nekadašnji vlasnik firme «Makroprom», javno optužio da mu je poslao profesionalne ubice koji su mu usred Zagreba prije nekoliko godina pucali u glavu. Gladović je tada samo čudom preživio, a izvorište sukoba je privatizacija prijedorske firme «Trgoprodaja».

Visoki funkcioner SNSD-a, pod uslovom da ostane anoniman, za «Žurnal» je rekao da se nada da cijeli proces protiv Radišića kontroliše Dodik. Na naš upit šta ako to nije tačno, on je kratko rekao: »Onda imamo veliki problem i ne znam kako ćemo ga riješiti».

GOLIĆ U SUZAMA

Dodik ima veliki problem, u to nema nikakve sumnje. Ako je on zatvorio Radišića, kako bi poboljšao rejting stranke, pitanje je da li će mu se ovaj htjeti osvetiti, tako što će «propjevati» o premijerovoj ulozi u firmi «Grand trade», te njegovom udjelu u pomenutom zemljištu. Prema pouzdanim saznanjima «Žurnala», Radišić u zatvoru očekuje da će Dodik intervenisati i spasiti ga, ali je to malo vjerovatno. Za to vrijeme, tvrde naši izvori, drugi pritvoreni su krenuli sa iskazima u kojima se pokušavaju oprati i odgovornost prebaciti na Radišića.

«Bojan Golić još uvijek ne shvata gdje se nalazi i šta mu se desilo, te je često u suzama», tvrde naši izvori. Nakon suza, Golić bi morao na robiju, a društvo bi mu trebali praviti Džombić i Dodik. I jedan i drugi su do grla upetljani u slučaj «Elektronika», kao i u slučaj «30 dunuma». Bitno je naglasiti da ova dva slučaja nisu odvojena, jer je «Medicinska elektronika» polovinom 2003. godine osporila pravo Gradskoj upravi da pomenuto zemljište dodijeli Radišićevoj firmi, ali je gradonačelnik Dragoljub Davidović njihove zahtjeve, a potom i tužbu ignorisao, jer je imao direktnu Dodikovu naredbu od da se plac dodijeli «Grand trade».

Gradska uprava je 9. oktobra 2003. godine raspisala Konkurs za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa, a rješenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine plac je dodijeljen Radišiću.

DODIK IZVARAO SLOBODANA STANKOVIĆA

Zemljište je potpuno nezakonito dodijeljeno »Grand trade«, a innteresantno je da su Dodik, Davidović i Radišić tada prevarili i Slobodana Stankovića, čija firma »Integral inženjering« se takođe prijavila na konkurs za dodjelu zemlje.

»Stanković je dao najpovoljniju ponudu, ali kada su koverte otvorene, to nije bilo tako«, potvrđeno nam je iz više izvora u Gradskoj vladi. Prema njihovim riječima, da zemljište dobije Radišić pobrinuo se Čedo Savić, direktor ZIBL-a.

»Nakon što su ponude stigle u upravu, Radišić i Savić otvorili su Stankovićev koverat i pri tom slomili pečat, kojim je zapečaćena koverta. Kada su se uvjerili da je njegova ponuda finansijski izdašnija od Radišićeve, tada su za Grand napisali novu ponudu koja je bila bolja od Stankovićeve, zapečatili je i ostavili sa ostalim. Tu im se pojavio problem, jer su morali zapečatiti i Stankovićev koverat. Našli su visoko kvalitetnog falsifikatora u Srbiji koji im je napravio pečat Integrala, nakon čega su zapečatili i Stankovićevu ponudu. Kada su koverte otvorene, Radišić je bio bolji i dobio je zemlju. Za cijelu ovu ujdurmu zna i Dodik, a Stanković ni dan danas ne zna da su ga te 2003. žestoko namagarčili«, tvrdi naš sagovornik.

DA LI JE VUKELIĆ UBIJEN ZBOG RADIŠIĆEVOG PLACA

Sasvim je realno, kažu dalje naši izvori, da je za cijeli ovaj kriminalni projekat saznao i Milan Vukelić, koji je teško kritikovao Čedu Savića i njegove zločinačke rabote u ZIBL-u.

»Ukoliko je Vukelić, koji je bio uposlenik ZIBL-a saznao za ovaj slučaj, nema sumnje da ga je istresao Saviću u lice, i sasvim je realno da je zbog toga ubijen«, tvrde naši izvori. Milan Vukelić ubijen je 6. novembra 2007. godine ispred zgrade MUP-a RS. Njegov automobil je u pokretu raznesen eksplozivnom napravom. Vukelić je ubijen na licu mjesta, a njegov saputnik Tomislav Dobrnjac ostao je bez obje noge, dok je Slava Pepinović teško ranjena. U najužu vezu sa ubistvom Vukelića dovodi se Čedo Savić, a nemali broj je onih koji tvrde da tu svoje prste umiješane imaju i Mile Radišić i Budimir Stanković. Istraga Specijalnog tužilaštva morala bi se proširiti i na ovaj slučaj.

ŽALBA »MEDICINSKE ELEKTRONIKE«

Građevinsko zemljište na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa "Grand Trade" d.o.o. dodijeljeno je rješenjem Skupštine grada Banjaluka 1. decembra 2003. godine, na osnovu konkursa koji je Gradska skupština raspisala. Raspisivanju ovoga konkursa prethodila je višemjesečna procedura, na čiju slabu vezu sa zakonom je više puta upozoravano. Jedan od ranijih posjednika spornog zemljišta AD "Medicinska elektronika" Banjaluka doveo je u pitanje zakonitost postupka kojim je to zemljište izdvojeno iz posjeda. Rješenje o izdvajanju iz posjeda zemljišta u centru Banjaluke Skupština grada donijela je još 12. maja 2003. godine.

Rješenje je doneseno bez obzira na to što prethodno nije doneseno rješenje o urbanističkoj saglasnosti. Na taj način prekršen je Zakon o upravno- pravnom postupku. Zbog toga je "Medicinska elektronika" 17. 06. 2003. godine Okružnom sudu Banjaluka podnijela tužbu kojom se zahtijeva poništenje spornog rješenja Skupštine grada Banjaluka. U toj tužbi se navodi i to da je zastupnik ovog preduzeća shodno članu 30 stav 1 Zakona o građevinskom zemljištu, prilikom njegovog saslušanja u postupku preuzimanja građevinskog zemljišta, podnio zahtjev za ostvarenje prvenstva prava korišćenja zemljišta radi građenja. Tom prilikom zastupnik "Medicinske elektronike" pokazao je i zahtjev za izradu urbanističko-tehničkih uslova od 29. aprila 2003. godine.

Podnesenim zahtjevom za ostvarenje prvenstva prava građenja na zapisnik prilikom saslušanja, organ Gradske uprave koji je vodio postupak preuzimanja spornog zemljišta naišao je na pitanje bez čijeg se prethodnog rješenja ne može voditi dalji postupak. Umjesto da zbog toga donese odluku o obustavljanju postupka, nadležni u Gradskoj upravi uputili su "Medicinsku elektroniku" na podnošenje novog zahtjeva. O kakvom licemjerju se radi, govori i to što je istovremeno doneseno i rješenje koje jasno prejudicira negativan odgovor u vezi sa tim zahtjevom. Na taj način, prema mišljenju pravnika, prekršen je i član 10 Zakona o upravnim sporovima. Samo dan poslije "Medicinska elektronika" je Skupštini grada uputila traženi zahtjev za utvrđivanje prvenstva prava korištenja zemljišta radi građenja. U ovom novom zahtjevu "Medicinska elektronika" obavještava Skupštinu grada o tužbi koju je podnijela i izražava spremnost da je povuče ukoliko zahtjevu bude udovoljeno.

MIMO ZAKONA

Odgovor na zahtjeve "Medicinske elektronike" iz Gradske uprave nikada nije stigao. Umjesto da preispitaju svoja ranija rješenja koja su osporena, aktuelni gradski oci su 9. oktobra 2003. godine raspisali Konkurs za dodjelu neizgrađenog gradskog građevinskog zemljišta na korištenje radi građenja na uglu ulica Vuka Karadžića i Prvog krajiškog korpusa. Sa zahtjevom da procedura pokrenuta ovim konkursom bude obustavljena, iz "Medicinske elektronike" su se 28. oktobra iste godine obratili lično gradonačelniku Dragoljubu Davidoviću i direktoru Zavoda za izgradnju Banjaluka Čedi Saviću. Dva dana poslije "Medicinska elektronika" obratila se i predsjedniku Skupštine grada Banjaluka Slobodanu Gavranoviću, pozivajući ga da upotrijebi svoj autoritet i zaustavi nelegalne radnje kako bi na taj način "sačuvao dignitet institucije na čijem se čelu nalazi". Ni na jedan od ova dva zahtjeva "Medicinska elektronika" nije dobila odgovor. Oglušujući se o sve zahtjeve i primjedbe "Medicinske elektronike", Skupština grada je sporno građevinsko zemljište dodijelila firmi “Grand trade”, što im se ubrzo obilo o glavu pošto se to preduzeće pokazalo kao neozbiljan partner i nije izmirilo svoje obaveze.

DŽOMBIĆ DAJE PARE

Nakon obznanjivanja afere 2004. godine, Nova banka dodjeljuje Radišiću kredit, kojim on plaća mali dio obaveza. Kredit od gotovo pet miliona maraka je, bez ikakvog osnova i dokumenata, odobrio tadašnji uposlenik te banke Aleksandar Džombić, po Dodikovom nalogu. Radišić nije vraćao pare, a banka nije imala šta zaplijeniti, jer njegova firma ne posjeduje ništa sem pečata, pa je Džombić u dogovoru sa vlasnikom »Niskogradnje« Ljubom Ćubićem utanačio da on preuzme Radišićev milionski dug, što je teško krivično djelo. Džombić je zbog ovih usluga Dodiku i Radišiću postao ministar, a Ćubić je svoje pare naplatio prije dvije godine teškom pljačkom na asfaltiranju puteva u srebreničkoj regiji, gdje su on i Dodik ukrali preko 30 miliona maraka. Lani je Radišić, zajedno sa Dodikom, na ovom zemljištu počeo izgradnju ogromnog stambeno poslovnog objekta, čija je vrijednost 120 miiona maraka.