Američki mediji u posljednjih nekoliko dana naslađuju se dijelovima autobiografije gitariste Rolling Stonesa Keitha Richardsa. U svojoj knjizi Life Richards iznosi javnosti do sada nepoznate detalje o svom životu, drogiranju, braku i ponajviše odnosu prema pjevaču Micku Jaggeru koga smatra “nepodnošljivim”. Magazin Žurnal izdvojio je najzanimljivije detalje knjige za koju je Richards dobio više do sedam i po miliona dolara predujma te Richardsovih razgovora o svojoj autobiografiji.

O Johnu Lennonu: “Blesava budala, na mnogo načina.”; “Ne mislim da je John ikada napustio moju kuću, osim horizontalno. Jednom sam ga našao u kupatilu kako mrmlja: 'Ne pomjeraj me – ove su pločice prelijepe.'”

O požaru u Playboyu: “Saksofonist Bobby Keys i ja smo se zaigrali i zapalili kupaonicu u Playboyevom posjedu. Ustvari nismo mi, droga je. Nije naša greška. Bobby i ja smo samo sjedili u klonji, ugodnoj, finoj klonji. Sjedili smo na podu i isprobavali stvari iz doktorske torbe. 'Pitam se za šta je ovo?' Bong. I u jednom trenutku... pričamo u magli a Bobby kaže, 'Zagušljivo je ovdje'. A ja gledam u Bobbyja i ne mogu ga vidjeti. Ogrtači se dime; sve spremalo da krene u veliku propast... Čulo se lupanje na vratima, konobari i momci u crnim odijelima su donosili kante vode. Otvorili su vrata a mi smo sjedili na podu, zjenice su nam bile sužene. Rekao sam, 'Mogli smo to i sami. Kako se usuđujete miješati u naše privatne stvari?'”

O penisu Micka Jaggera (saznao od Marianne Faithfull): “Znam da se nije zabavila sa njegovim tankim penisom. Znam da ima enorman par jaja – ali to baš ne ispunjava prazninu”

O ljubavi prema Jaggeru: “Bio je početak 80-ih kada je Mick postao nepodnošljiv. Mislim da je on smatrao da mu ja pripadam. Volio sam Micka, ali nisam bio u njegovoj svlačionici 20 godina. Mislim da mi ponekad nedostaje prijatelj. Pitam se gdje je otišao”

O pjevanju: “Mick svira harmoniku iz srca – ali tako ne pjeva”

O Billu Clintonu: “On je očajan saksofonista. Pomalo indiskretan, ali kao čovjeka bih ga uzeo u svako doba.”

Podrška Tonyju Blairu: “Napisao sam mu pismo i rekao da se mora držati svojih pištolja.”

Savjet Georgu Michaelu: “Rekao sam mu ostani u zatvoru, George. Tamo vjerovatno ima neke droge i homoseksualaca. Vjerovatno neće htjeti da ode.”

O dileru Johnnyju Deppu: “Mislio sam da je to diler mog sina. Bio je Marlonov prijatelj koji se motao po kući i svirao gitaru. Depp se motao po kući još dvije godine prije nego što sam shvatio grešku. Jednom je bio na večeri... rekao sam 'Whoa! Scissorhands! (Makazororuki! prev.a.)

Nadimci za Jaggera: “Vaše visočanstvo”; “Brenda”

O novoj turneji Stonesa: “Mislim da će se to desiti. Imao sam razgovor sa … njenim visočanstvom. Brendom.”

O liječenju ovisnosti o drogama: “Samo čekam da izmisle nešto interesantnije. Ja sam spreman da to testiram.”

O heroinu: “Ne kajem se. Bilo je to strašno iskustvo. Volio sam dobre 'visine'. Ako ostanete budni dobijete pjesme koje su svi drugi propustili jer su zaspali”

(zurnal.info)

Parada ponosa u jednoj zemlji ludaka i bitangi i čistih zlikovaca na brdovitom Balkanu? Kakva smehotresna i potencijalno smrtonosna šala!

1. IN THE GHETTO

Teško da je tog desetog oktobra tekuće godine u celom Beogradu bilo bezbednijeg mesta od centralnog prestoničkog parka Manjež i nekoliko ulica kojima je ova mala zelena oaza u sred glavnog grada okružena. Tog je dana, naime, upravo u tom, višestrukim policijskim kordonima omeđenom, prostoru, konačno, nakon nekoliko propalih pokušaja koji su se protegli na čitavu jednu deceniju, održana prva koliko-toliko uspela srpska Parada ponosa.

Gejevi su inače kod nas (baš kao i u susednoj, prijateljskoj BiH sa kojom se, eto, povremeno u ponečemu i složimo), tradicionalno izloženi preziru i nasilju krajnje netolerantne heteroseksualne gomile, i svakodnevnim uvredama kod kuće, na ulici ili poslu. Ovog puta, međutim, bili su zaštićeniji od srebrne ajkule, azijskog slona i divovskog armadilja zajedno. Stakleno zvono pod kojim su se učesnici Parade ponosa tog dana našli predstavlja, naravno, krajnju suprotnost osnovnoj nameri ove protestne šetnje koja se u mnogim zemljama već odavno pretvorila u veseli festival koji iz godine u godinu privlači turiste i puni gradske kase i koja više od svega želi da bude otvorena i vesela i interaktivna i uticajna.

Najtužnije, ili već najsmešnije, od svega (a u zemljama poput Srbije uobičajeno je da ovo dvoje dolazi u paketu) jeste to što je Parada ponosa 2010. naprosto morala da uspe, bez obzira na cenu. Tako su, naime, odlučile srpske vlasti nakon što su, uz svo prirodno gađenje prema homoseksualcima i svemu što je homoseksualno, ipak onako balkanski lukavo proračunale da napokon ima smisla sprovesti to čudo evropsko, taj, khm, njihov prajd, je l’, u delo. I otud, eto nama gej parade, po prvi put, pa kud puklo da puklo! U inat svima i uprkos svemu! Čak se i poslovični homofob-iz-političke-kalkulacije, vajni gradonačelnik Beograda, biznismen Dragan Đilas, ućutao. Privremeno, doduše, u savršenom skladu s tom privremeno garantovanom slobodom.

A tužno je, zaista, da se jedno elementarno pravo „ostvaruje“ na ovaj način, i pod ovakvim okolnostima. Tužni su svi oni baloni u duginim bojama, kad su tako ograđeni redovima robokapova, psima, vodenim topovima, hamerima, konjicom, a s druge strane tog neprobojnog policijskog štita jednom strašnom, razjarenom gomilom, hiljadama krvoločnih protivnika ove manifestacije, raznoraznim huliganima, skinhedsima, obrazovcima te pripadnicima srodnih organizacija predvođenim, kao i uvek do sad, histerično ratobornim sveštenicima SPC. Tužni su, dakle, ti baloni u jednom svetu koji je dozlaboga mračan i nehumoran, koji se prozlio do kostiju i koji je još jedino raspoložen za nove žrtve, samo i isključivo za žrtvežrtvežrtve. Parada ponosa u jednoj zemlji ludaka i bitangi i čistih zlikovaca na brdovitom Balkanu? Kakva smehotresna i potencijalno smrtonosna šala!

Da stvari budu još tužnije, kako to može samo u zemlji Srbiji, za ulazak u taj privremeni geto zvani Belgrade pride 2010 učesnici su od pripadnika vlasti dobijali žute trake (!) koje su morali da nose oko članka i koje su predstavljale njihovu ulaznicu, a ujedno i kupon za bezbednu vožnju kući policijskom maricom. Brrrrr. Mislim, hajde, vožnja maricom na stranu, to možda i može da ima svog šarma, što da ne, ali trake? Pa još – žute?? Kako bi tu boju na jednom takvom događaju i pod takvim okolnostima trebalo razumeti?

I treba li je uopšte – razumeti?

Ko se, dakle, tog predivnog jesenjeg prepodneva okupio u beogradskom parku Manjež? Pa, da vidimo. Našla se tu mala i veoma heterogena skupina sačinjena od tzv. „pripadnika LGBT populacije“, a u stvari uglavnom gej-aktivista, uz jedan broj dobronamernih građana kao i drugih simpatizera, mahom ljudi iz NGO-sektora, nešto malo javnih ličnosti... i tako... Sve u svemu, srazmerno mršavo - upravo onako kako se i očekivalo. Međutim, paradi su se ove godine pridružili i par srpskih ministara, jedan lider parlamentarne političke partije, mnogo stranih diplomata, predstavnici OEBS-a i druge krupne zverke, uz desetine pripadnika raznoraznih domaćih i stranih medija. Ta čudnovata skupina je najpre strpljivo stajala u parku pod raskošnim krošnjama, potom su svi malo prošetali, onako zbijeno i bacajući s vremena na vreme nepoverljive poglede prema balkonima okolnih zgrada s kojih su ih osmatrali zainteresovani građani, obišli su jedan sveden krug okolnim ulicama, Resavskom, Nemanjinom, ulicom Kneza Miloša, Masarikovom, a onda pravo u SKC na žurku, tu će biti posluženi zakuska i osveženje, biće i muzike i veselja, a kad se sve fala bogu s mirom završi učesnici će već pomenutom policijskom maricom spektakularno biti prevezeni pravo do kuće.

Milina božja - geto ko bombona!

2. OUT OF THE GHETTO

Ispada tako, prilično apsurdno – ali, nije li ovde, kod nas, upravo apsurd ona prava mera stvari? – ispada, dakle, tako, da su se oni pravi događaji te naše vajne prve gej parade zapravo odvijali svuda izuzev na samoj gej paradi! Može se reći da su anti-gej demonstranti u tom smislu odneli čistu pobedu jer su celokupnu pažnju domaće i svetske javnosti skrenuli sa samog prajda na sopstveno divljanje po gradu i time ga u medijskom smislu anulirali, a u onom moralnom i emotivnom još jednom strahovito zagadili naše glave i stomake. Jer, dok su gejevi i drugi učesnici ovogodišnjeg prajda okupljeni cupkali u parku, dok su šetali i potom slavili u SKC-u, oni su se vredno bavili svojim poslom. U gradu je, malo je reći, vladao pravi pandemonijum. Ako smo mislili da ništa neće moći da nadmaši količinu nasilja i mržnje koja se na LGBT populaciju sručila prilikom prvog i neuspelog pokušaja ove manifestacije iz 2001. godine, grdno smo se prevarili.

Bilo je, naravno, više nego strašno na beogradskim ulicama te daleke 2001. To što se tada dogodilo, naša je mračna, balkanska verzija Stonewall-a, ogrezla u krvi, blatu, iskonskoj iracionalnoj mržnji (koja je, ovde kod nas, sama sebi svrha) i svim zamislivim atavizmima. Tog dana na ulicama nisu neophodno bili ugroženi samo gejevi i lezbejke već bilo ko ko se po proceni napadača činio takvim ili štrčao na bilo koji način. Mnogi su dobili teške batine, a najgore je od svih prošao moj prijatelj Igor koga su pred kamerama nemilice šutirali na Trgu Republike sve dok ih policija (spora, ali dostižna) nije napokon rasterala. Posle svega su razjareni, i očito seksualno napaljeni, „anti-gej“ demonstranti marširali tadašnjom ulicom Srpskih vladara i skandirali svoju najintimniju erotsku želju: „Je-ba-će-mo pe-de-re! Je-ba-će-mo pe-de-re!“

Ove godine, istina, nisam primetio da je iko uzvikivao taj privlačan i lako pamtljiv slogan, ali sve je drugo nalikovalo na nastavak akcije započete pre punih devet godina. Odmah se moglo primetiti da svi ti ujedinjeni ultradesničari, naši dragi nacional-šovinisti, klerofašisti, neonacisti, fudbalski huligani, sveštenstvo SPC i ostali iz te šarolike skupine uopšte nisu gubili vreme proteklih godina, da su se, naime, vredno spremali za ovaj obračun sa gejevima kao svojim omiljenim objektom mržnje. Bilo ih je znatno više nego pre, bilo ih je onako baš dosta, bilo ih je, budimo iskreni, zastrašujuće mnogo, bili su jači i organizovaniji, gluplji i luđi i jači i ljući nego ikad, apsolutno rešeni da tom zlu i poroku doakaju jednom za svagda. Ali, kako zbog odlučnosti i brojnosti policije do gejeva nisu mogli ni da prismrde, ultradesničari su odlučili da se posvete onoj drugoj i trećoj svojoj omiljenoj aktivnosti – sukobljavanju s policijom te bezumnom uništavanju grada i naše zajedničke imovine, razbijanju izloga i masovnoj krađi svega i svačega s naglaskom na patike – ah, te najke! – pod budnim, očinskim nadzorom i odobravajućim smeškom bradatih popova u dugim crnim mantijama.

I dok su ultra-desničarski srpski omladinci, svih šest hiljada njih pridošlih za ovu svečanu priliku u glavni grad iz raznih delova prelepe nam domovine, listom bili odeveni u sopstvenu narodnu nošnju: trenerke, dukseve s kapuljačama i patike ukradene prilikom prethodnih opravdanih protesta (otcepljenje Kosova, hapšenje Radovana Karadžića... davno beše – a trebalo je obnoviti zalihe novim pohodom na prestoničke sportske radnje koje su glavna kolateralna žrtva ovih i ovakvih manifestacija), policija je, nasuprot njima, paradirala u raznoraznim hiper-dizajniranim uniformama kao na nekom od onih smehotresnih policijskih fashion show-ova. Nismo ni znali da ih ima baš toliko i da su raspoređeni u toliki broj odeljenja, vodova, specijalnih jedinica i čega već sve ne. Interventne brigade, žandarmerija, konjica, you name it, ko bi rekao da ih imamo toliko, i da su tako lepo odeveni! Pomalo zbunjeni, odbijali su sve napade huligana i na koncu duge bitke ispostavili se kao glavne žrtve ovog nemilog događaja. Naime, tokom tog dana povređeno je ukupno 132 policajca, nekolicina njih teže, a uništeno je i preko 15 službenih vozila MUP-a. Istovremeno povređeno je 25 „građana“ a pričinjena je i znatna materijalna šteta. Zapaljeno je sedište Demokratske stranke u Krunskoj ulici, sedište Socijalističke partije Srbije takođe, polupan je ulazni hol zgrade Radio-televizije Srbije, zapaljeno je i oštećeno mnogo automobila, kontejnera, uličnih žardinjera, izloga, a napadnut je i pokretni mamograf koji je stajao na Trgu Republike naprosto zato što se na njemu nalazi i logo medijske kuće B92. A ovo... mamogr... nešto... ovaj... ko bi ga znaći brate znao šta je to mojne da smaraš eno ti ga pop pa pitaj njega brate! Nego brate daj mi taj kamen brate jebaću im kevu pedersku!

Punih sedam sati trajao je okršaj ove razjarene gomile s policijom. Ulice su bile zagušene suzavcem, grad su nadletali policijski helikopteri, anti-gej demonstranti su u nekom svom haotičnom hormonalnom izbezumljenju čak izvršili napad na Urgentni centar i upali u Skupštinu Srbije – niko, očito, tog dana nije bio baš sasvim bezbedan.

A jesenje sunce ravnodušno je blistalo nad Beogradom.

Sve što se kasnije tog dana događalo samo je govorilo u prilog tome da živimo u jednoj rupi bez dna, u napuštenoj jami s imenom Srbija, na najjadnijem mestu u Evropi. Učesnici Parade ponosa zaista su policijskim maricama razvezeni kućama, anti-gej demonstranti ispumpali su se nakon punog radnog vremena provedenog u nekontrolisanom nasilju, policija je sakupljala svoje redove i trudila se da razume šta se to dođavola dogodilo, grad je izgledao kao da je njime prošao tajfun ili cunami, što, priznaćete, i nije daleko od istine, a iste te večeri, tokom jedne od najpoznatijih političkih emisija na televiziji, popularna voditeljka je puna divljenja i ushićenja huligane nazivala „decom“ i „mladim ljudima“ i ustreptalog glasa, sa nekom neobičnom svetlošću na licu, pitala se neprestano te pokušala od svojih gostiju da dobije nedvosmislen odgovor zašto su ta „deca“, ti „mladi ljudi“ (evo, opet ona!) toliko „ogorčeni“, na koga su toliko „ljuti“.

O Srbijo, zemljo relativizacije! – zavapio sam, zavrteo glavom i brže bolje promenio kanal.

Sledećeg dana je bio – sledeći dan. Spremala nam se poseta Hilari Klinton koji je na ove prostore upala ko s Marsa i u razlupanom Beogradu recitovala ranije pripremljen govor o Srbiji kao potencijalnom evropskom lideru, mi smo se smejali i vrteli glavama, kasnije su naši navijači otišli u Đenovu na utakmicu kvalifikacija za Svetsko prvenstvo 2012 između nacionalnih reprezentacija Italije i Srbije. Ljuta i ogorčena deca i mladi ljudi i tamo su nam demonstrirali svoj opravdani bes i tim legitimnim protestom onemogućili održavanje meča te efektivno zabili čitava tri gola u našu mrežu. Zaista, šta ih to ljuti, majku mu, na koga su tako ogorčeni???

Bilo kako bilo, ovaj „uspešno održani“ Belgrade pride 2010 još jednom nam je dokazao ono što smo i ranije izuzetno dobro znali, a to je da količina mržnje prema gejevima i lezbejkama, kao i prema svakom ko se ne uklapa u redukcionistički korpus nazovi-srpskih vrednosti, i lakoća s kojom se ona rado i u svakoj prilici iskazuje gotovo da nema premca nigde u koliko-toliko civilizovanom svetu. I bojim se da ništa ne ukazuje na to da će se te stvari ikada promeniti. Brzo svakako neće. Vreme i uspehe ovde treba meriti u decenijama, a ukoliko bi čovek baš želeo da bude nemilosrdno realističan spram situacije kakvom je znamo, i u vekovima. Možete li da zamislite jednu drugačiju, tolerantniju Srbiju negde tamo, u XXII veku?

Ja, da budem iskren, ne mogu. Ali, dobro, moguće je da je greška u meni, ne kažem.

Vidimo se na Paradi ponosa 2011.

(zurnal.info)

Tužilaštvo Bosne i Hercegovine poziva sve žrtve i svjedoke ratnih zločina koje je počinio osumnjičeni Veselin Vlahović Batko, a koji do sada nisu davali izjave ili ih nisu saslušavali ovlašteni policijski i tužilački službenici, da se jave državnom tužilaštvu putem telefona 033 707 113 ili 033 707 400, ili Državnoj agenciji za istrage i zaštitu - SIPA ili putem broja „krimolovci“ (080 020 505).

Tužilaštvo poziva i članove porodica žrtava i svjedoka koji su emigrirali u treće zemlje da mu dostave sadašnje kontakt podatke.

Radi se o vrlo teškim i brojnim ratnim zločinima, a Tužilaštvo BiH upućuje ove pozive nakon što je došlo do informacija da određeni broj svjedoka i žrtava nije davao iskaze pred policijskim i pravosudnim organima.

Posebni odjel za ratne zločine Tužilaštva BiH provodi istragu protiv osumnjičenog Veselina Vlahovića Batka zbog ratnih zločina počinjenih 1992. i 1993. godine na području sarajevskih naselja Grbavica i Vraca. Nakon izručenja osumnjičenog, rad na predmetu je intenziviran u pravcu podizanja optužnice te je u Tužilaštvu BiH u protekla dva mjeseca saslušan veći broj svjedoka.

Provodeći istragu koja je već dva puta proširena radi saznanja do kojih se došlo, Tužilaštvo BiH došlo je do informacija o postojanju većeg broja žrtava i svjedoka koji do sada policijskim i tužilačkim institucijama nisu davali iskaze u svojstvu svjedoka o krivičnim djelima ratnih zločina za koja se sumnjiči Veselin Vlahović, saopćeno je iz Odjela za odnose s javnošću Tužilaštva BiH.

(Fena)

Muharem Stanojlović bio je najbolji atletičar u osnovnoj školi kojem su mnogi predviđali uspešnu sportsku karijeru. S prelaskom u srednju školu više nije imao uslova za treniranje. I taman kada su svi pomislili da smo izgubili izuzetan sportski talent, čini se da je trka ponovo počela

Muharem Stanojlović, učenik srednje ugostiteljske škole u slobodno vreme radi kao konobar u jednom sarajevskom kafiću. Do pre samo nekoliko meseci, dok je pohađao osnovnu školu “Hasan Kikić” na Gorici, Muharem je bio najtrofejniji atletičar u školi. Stvari su se promenile, Muharem više ne trenira, a njegov talenat za atletiku polako gubi svaki smisao.

Kako je počelo

Almir Pleh je nastavnik fizičke kulture u OŠ “Hasan Kikić”. Izuzetan pedagog i posvećen poslu. Još na samom početku, otkrio je da Muharem ima veliki potencijal za atletiku.

- Uočio sam da ima sklonosti ka atletici. Na nekim testovima koje radimo u školi otkrio sam da ima potencijal za trčanje na srednjim prugama - priseća se Almir.

Muharem je počeo redovno da trenira. Vrlo brzo, trud se isplatio, usledile su i medalje na raznim takmičenjima.

- Nastavnik je vidio da ja to mogu. Počeo sam da treniram. Prvi put sam trčao na Jesenjem krosu i osvojio treće mjesto. Vidio sam da mogu i počeo redovno da treniram - govori Muharem.

Saradnja između Muharema i njegovog nastavnika na početku se temeljila na odnosu učenik - nastavnik, a kasnije je prerasla u odnos trener - sportista. Bio je omiljen u društvu, imao je veliku podršku. Naravno, on je to umeo da ceni i gotovo se uvek vraćao sa nekom medaljom sa nekog takmičenja.

- Evo i danas, kada Muharem nije više moj učenik, naš odnos više nije toliko zvaničan. Mogu reći da smo prijatelji - govori nastavnik Almir.

Kroz čitavo osnovno školovanje, Muharem je učestvovao na gotovo svakom atletskom takmičenju koje se organizovalo u gradu ili na kantonu. Uvek je postizao zapažene rezultate. Jedan od posebnih rezultata kojima se ponose Almir i Muharem je onaj postignut na uličnoj utrci koja se odigrava u tridesetak gradova u isto vreme.

- Na toj trci je bio dva puta prvi, jednom drugi. Pobjeđivao je na Kantonalnim krosevima osnovnih škola. Na Sarajevskom polumaratonu bio je drugi, a na školskim takmičenjima je bio neprikosnoven - govori Almir.

Ogromna podrška

Zahvaljujući svom upornom radu, svesrdnoj pomoći nastavnika i velikoj podršci roditelja Muharemu se smešila jedna lepa sportska karijera.

- Roditelji su mi uvijek govorili da idem na trening. Bilo im je drago kada sam se vraćao sa medaljom. Neki put se dešavalo da zaboravim na trening, ali su me oni podsjećali - govori Muharem.

Bez obzira na to što Muharem više nije u osnovnoj školi, on i dalje ima veliku podršku svog bivšeg nastavnika. Prelaskom u srednju školu, ostalo je gotovo sve isto. Muharem je primeran učenik, marljiv u školi podjednako kao i kući. Nedostaje jedno. Odsustvo mentora i nepostojanje atletske sekcije u školi koju danas pohađa, učinilo je svoje.

- Nadam se da je prelaskom u srednju školu sazrio i da će shvatiti da je njegova velika budućnost u sportu. Ako bude nastavio da se aktivno bavi sportom, sigurno će imati veliku podršku i lokalne zajednice, roditelja, a i svih sportskih radnika - rekao je Almir.

Dok smo vodili ovaj razgovor na stadionu Koševo, Muharemu su prilazili vršnjaci i pozdravljali ga. Pitali su ga zašto više ne trenira? Smeškao se, ali nije imao odgovor. Kao da je bio postiđen.

Nakon nekih sat vremena, završili sam razgovor i pozdravili se sa Almirom i Muharemom. Dok smo išli prema trolejbuskoj stanici, sustigao nas je Muharem. Zadihan i vidno uzbuđen, rekao je da je definitivno vreme da se vrati atletici. Kazao je da će uskoro početi sa treninzima i da se informisao o terminima sa Almirom.

Trka je izgleda ponovo počela. Muharem se vraća na atletsku stazu.

(zurnal.info)

U trećem dijelu feljtona o pljački mostarske fabrike, čitajte kako je i kome menadžment opraštao milionske dugove i kakva je uloga srajevskog duhanskog lobija

Koliko god su prve poslijeratne godine bile teške za ukupnu privredu u Bosni i Hercegovini, za mostarsku Fabriku duhana bi se taj period, s obzirom na događaje koji će tek uslijediti nakon 2000-te, mogao još nazvati zlatnim periodom. U to vrijeme se još proizvodilo i vjerovalo kako za FDM slijede bolja vremena.

POLITIKA ULAZI U FABRIKU

Početkom 1999. godine, međutim, prema tvrdnjama radnika FDM-a kola kreću nizbrdo kada se fabrikom počinje baviti politika. Najprije dolazi do smjene na čelu FDM-a. Tadašnji direktor Senad Milavić odlazi u penziju a na njegovo mjesto je u februaru imenovan Esad Pobrić. Crne slutnje o namjerama s kojima u Fabriku dolazi SDA-ov kadar dijelom se obistinjuju već naredne godine. Najprije propada pokušaj Agencije za privatizaciju HNK da 2000. godine proda državni dio kapitala FDM-a. Zainteresiranih je bilo, ali kao i u svakom narednom pokušaju prodaje, kupac bi odustajao čim bi se podrobnije informirao o finansijama FDM-a.

U međuvremenu ponovo dolazi do smjene na čelu Fabrike. Nakon Pobrića, u julu 2004. godine za direktora FDM-a imenovan je Bakir Pekušić. Navodno se ni kadar Stranke za BiH nije mnogo brinuo za sudbinu fabrike što je pokazao i izvještaj Finansijske policije FBiH iz 2005. godine. Poslovanje FDM-a je , upravo u periodu kada Pekušić preuzima dužnost od Pobrića bilo više nego katastrofalno.

Nakon formalne revizije finansija tadašnji specijalni revizor za FBiH i RS Dalle Ellen Ralpf u knjigama FDM-a pronalazi mnogo „nejasnoća“ i hitno nalaže zadatak federalnoj Finansijskoj policiji da istraže sumnje. Inspektori su utvrdili da su milioni maraka završili na krajnje sumnjiv način i na još sumnjivijim adresama. Takvim je poslovima vrijednost kapitala kompanije drastično smanjena za samo tri godine. U junu 2002. godine je, prema izvještaju Finansijske policije temeljna glavnica kapitala FDM-a iznosila 22, 1 milion KM a samo tri godine i pet mjeseci kasnije taj je iznos smanjen na 15,8 miliona maraka?! Uz taj su se gubitak već nagomilale obaveze prema drugima na 5,9 miliona maraka. Riječ je još o periodu kada se u FDM-u ponešto i proizvodilo. Međutim, gdje su završile mostarske cigarete? Izvještaj o kriminalu u FDM-u je Tužilaštvu Hercegovačko-neretvanskog kantona proslijeđen 2006. godine i do danas istraga nije okončana. Pisali smo već o sumnjivim fakturama ispostavljenim dvjema kompanijama s Kipra, Funrick trading LTD Limassol i kompaniji Dulwich enterprises LTD Cyprus, kojima su cigarete prodate „s popustom“ od oko 2,5 miliona maraka!

Ukoliko Tužilaštvo HNK napokon odluči istraživati kriminal u FDM-u, bit će vrlo zanimljivo saslušati i obrazloženje menadžmenta za odluku da otpišu potraživanja od 132 „manja“ kupca cigareta. Samo tim su potezom fabriku oštetili za više od 4 miliona maraka!? Među najvećim dužnicima koji su se tada obradovali suludoj poslovnoj politici u FDM-u bila je i Bancocom banka ( 917.000 KM). Da apsurd bude veći za tu je banku naknadno utvđeno da uopće ne postoji?! Na spisku dužnika kojima je dug „oprošten“ je i Ljubljanska banka (196.000 KM), Autokuća T. Iz Gračanice ( 148.000 KM) Monopur Tuzla ( 127.000 KM), Polietilenka Bihać (101.000 KM), Unionimpex Sarajevo (103.000 KM), Tabacocomerc 1 (972.000 KM), Bijela Band Sarajevo ( 134.000 KM). Iako su ostali dugovali mnogo manje iznose vrlo je zanimljiv popis dužnika: Kruško 1 ( 68.000 KM), Sule (5.600 KM), Nail ( 1.400 KM), Sabko ( 7.600 KM), Kaktus, Dada, Šuvalija....

SPECIJALNA ULOGA SARAJEVSKOG LOBIJA

Dok je trajala finansijska kontrola knjiga FDM-a 2005. godine, Agencija za privatizaciju HNK raspisuje ponovo javni poziv za prodaju dijela kapitala kompanije metodom neposredne pogodbe. I ovaj pokušaj, međutim, propada jer je već tada očigledno da malo ko želi investirati u kompaniju koja grca u dugovima. Nedugo nakon toga Vlada FBiH kao većinski vlasnik FDM-a odlučuje da nadležnost za prodaju Fabrike, od Agencije za privatizaciju HNK preuzme federalna Agencija. Uz to je, u godinama kada se događa najveća pljačka FDM-a, pažnja javnosti bila usmjerena na potpuno drugu priču. Podsjetimo na slučaj „mostarskih granata“ otkrivenih u proljeće 2002. godine u prostorima FDM-a ali i još dvije mostarske kompanije. Sve do kraja 2005. godine kada je okončan sudski proces u ovom slučaju, javnost je bila zaokupljena pričom o aferi a ne o razlozima zbog kojih FDM već tada bespovratno tone u finansijsku provaliju.

Kada je federalna Vlada 2005. konačno pokazala navodnu zabrinutost za sudbinu fabrike počinje se u javnosti sve glasnije govoriti i o ideji da mostarsku fabriku dokapitalizira Fabrika duhana Sarajevo. Navodno su postojala čvrsta obećanja tadašnjeg federalnog premijera Ahmeta Hadžipašića ali nikada nije razjašnjeno zašto se od te ideje odustalo. Dio radnika FDM-a vjeruje kako je upravo FDS-u zapravo najviše smetala mostarska konkurencija. Već 2007. godine je potpuno jasno da od „udruživanja“ mostarske fabrike sa sarajevskom nema ništa jer federalna Vlada nalaže Agenciji za privatizaciju FBiH da ponovo raspiše javni poziv za prodaju državnog dijela kapitala, ovaj put metodom neposredne pogodbe. Potpisan je tada kupoprodajni ugovor s firmom Pazardžik iz Bugarske. Kako, međutim, kupac do kraja 2008. godine nije izvršio potpisane obaveze, ugovor je raskinut 2009. godine. Bilo je u međuvremenu dosta zaintersiranih za kupovinu ali je njihovo interesovanje trajalo kratko. Sve do saznanja o stanju finansijskih knjiga FDM-a. Tako je bilo i pred posljednji javni poziv u septembru 2010. godine. Agenciji za privatizaciju FBiH nije pristigla ni jedna ponuda. Kako smo već pisali, zbog nelikvidnosti fabrike, Agencija više nema mogućnosti za njenu prodaju. O sudbini FDM-a odlučit će Vlada Federacije BiH , najvjerovatnije u novom sazivu i to kada FDM uopće dođe na dnevni red. Mada, samo zbog brojki iz poslovnih knjiga FDM-a nije teško pretpostaviti ishod priče a nije zanemarljiv ni podatak da već tri godine naše tržište, osim proizvoda sarajevske fabrike, ne prepoznaje druge domaće cigarete.

(zurnal.info)

Angelina Jolie našla se u središtu jednoga međunarodnog spora nakon što je vlada jednoga bh. entiteta povukla dozvolu datu ovoj holivudskoj zvijezdi i humanitarnoj veleposlanici UN-a da snimi scene svog redateljskog debija u Bosni zbog žalbi ratnih žrtava silovanja, piše u danas The Guardian.

Dio filma trebalo bi da bude snimljen u Bosni idućeg mjeseca, ali je ministar za kulturu Federacije BiH Gavrilo Grahovac povukao dozvolu nakon izvještaja da se u filmu radi o ljubavnoj priči između srpskog silovatelja i muslimanske žrtve.

Angelina Jolie je u petak zamolila svoje kritičare da se suzdrže od davanja sudova o ovom filmu, rekavši kako bi bila šteta da "nepravedan pritisak zasnovan na pogrešnim informacijama" spriječi filmsku ekipu da snima u Bosni.

"Izbor da se napravi film o ovoj oblasti u tome povijesnom trenutku treba, pored ostalog, poslužiti i kao podsjetnik na ono što se dogodilo ne tako davno i skrenuti pozornost na žrtve rata", rekla je Angelina Jolie.

Bakira Hasečić iz Udruženja "Žena žrtva rata", koje okuplja uglavnom bošnjačke žrtve silovanja, kaže međutim da se na temelju onog što je čula u filmu radi o žrtvi u jednom logoru za žene koja se zaljubila u svog silovatelja; ovo je, kako ona smatra, ne samo nemoguće, već i uvredljivo, i žrtve ne žele biti prikazane na takav način.

Producenti Angeline Jolie odbacili su ove glasine i navodno su poslali scenarij filma federalnom ministru kulture, koji je rekao da će dozvola biti data samo ako film ne vrijeđa Bošnjakinje, prenosi Guardian.

Jolie se neće pojavljivati u filmu u kojem će glavne uloge igrati bosanska glumica Zana Marjanović i glumački veteran Rade Šerbedžija.

(Fena)

Iako su revizori Agencije za državnu službu FBiH (ADS FBiH) još u februaru ove godine otkrili kako su tri javna službenika u kabinetima Vlade Federacije zaposlena bez javnog konkursa, znakovito je da tek u septembru odlučuju provesti zakonsku proceduru koja za "obične smrtnike" znači mjesece testiranja, polaganje javnog ispita ali i traženje "veze", bez koje se skoro nemoguće zaposliti u javnim institucijama.

U ADS-u FBiH navodno ne znaju kako je uopće bilo moguće da tri službenika bez konkursa budu angažirana i to u ključnim Vladinim kabinetima ali je još zanimljiviji podatak da konkurs za ta radna mjesta odlučuju raspisati tek sedam mjeseci kasnije i to u jeku predizborne kampanje. Kako namjera da se raniji "propust" zataška ne bi bila toliko očigledna, 7. septembra ove godine ADS raspisuje konkurs za ukupno pet uposlenika među kojima i za tri sporne pozicije u uredima federalnog premijera Mustafe Mujezinovića, sekretara Vlade Ismeta Trumića te u uredu federalnog dopremijera Gavrila Grahovca. Riječ je, između ostalog i o spornim angažmanima koje su otkrili revizori ADS-a , mjestima na kojima već rade Širaza Jahić, saradnica za ekonomska pitanja, Sanela Adžović, saradnica za pravna pitanja i informiranje te šefica računovodstva Alma Gašević- Muslić. Čemu zapravo služi Agencija za zapošljavanje FBiH za čiji se rad godišnje troše milioni ako pored prava da do mile volje šire svoju savjetničku svitu, ministri uzimaju u svoje ruke i nadležnost da zapošljavaju javne službenike. Nažalost, ovo nije prvi slučaj da "odlazeća" vlast "uhljebljava" svoje kadrove i to dok je javnost još zaokupljena rezultatima izbora. Eto posla i za federalnu inspekciju rada da ispita može li za posao služenika u Vladinim kabinetima "preporuka s vrha" biti jača od slova zakona.

(zurnal.info)

Kiša pljušti, redovi su ogromni, i izvan kapija olimpijske dvorane, a ljudi ljuti i mrzovoljni. Guraju se, padaju jedni preko drugih, psuju i pokušavaju na sve načine doći što bliže ulazu

- Jebem vam Boga ludog! Da Bog dođe neće proći! – urla već potpuno promukao mladić, redar iz Zetre, na gomilu ljudi koja ga gura kako bi se probila do ulaza i sale u kojoj ovog mjeseca ordinira iscjelitelj Mekki Torabi. No, vrlo brzo situacija izmiče kontroli i gomila ruši ženu koja pada preko metalne šipke i udara glavom u beton. Djevojka u bijeloj jakni pokušava joj prići, ali joj redari ne daju:

- Idiote, to mi je majka! – dere se. Ženu dižu sa ulice i odvode negdje.

NASILNI REDARI

Na čelu dvije kolone po dva su redara, koji posljednjim atomima snage pokušavaju obuzdati one koji su u Zetru došli po nadu i ozdravljenje. Kiša pljušti, redovi su ogromni, i izvan kapija olimpijske dvorane, a ljudi ljuti i mrzovoljni. Guraju se, padaju jedni preko drugih, psuju i pokušavaju na sve načine doći što bliže ulazu. Očajne i bolesne, nije ih teško razumjeti. U redu s moje lijeve strane djevojka, koja očito ima neki oblik mentalne retardacije, bez kišobrana, s kosom potpuno slijepljenom od kiše, urla:

- Jebo vas moj dedo u p... Mršava je i jedva stoji. Niko ne obraća pažnju na nju. Traje borba da se spriječi pokušaj starije žene da se ugura u red. Redar urla na nju, i u jednom trenutku, potpuno izrevoltiran, zamahne rukom, ali je ne ipak udari. Niko ne reaguju, svi su svjesni da ovise o volji nasilnog redara koliko će ih biti pušteno unutra.

Nigdje policajca, nigdje ljekara:

- Ljudi, ljudi, razmaknite se, žena ima napad – jedva izvlače ženu s plavom maramom na glavi u dugačkom crnom kaputu. Očito bolesna, trese se kao da ima epileptični napad dok je vode u ćošak.

21 VIDJELAC

Nekoliko metara dalje, ispod nadvožnjaka, grupica žena sakrila se od kiše. Čekaju večer da se, nadaju se, gužva malo raziđe kako bi došle na red. Čule su svašta o Torabiju, u mnogo toga i vjeruju. Tvrde kako je dan ranije jedno dijete prohodala, drugo progledalo a nedavno i treće progovorilo. Jedna od njih, Sabiha Bajraktarević iz okoline Sarajeva, tvrdi kako je i sama svjedočila manifestaciji Torabijeve moći:

- Bila sam unutra i vidjela kako on u jednom trenutku zastaje i nakon toga kaže kako je 21 čovjek vidio nešto. I onda ih pita šta su vidjeli. I, stvarno, njih 21, jedno po jedno, počeše se javljati i govoriti šta su vidjeli.

Neki od njih kazali su kako su vidjeli zvjezdice, prisjeća se sagovornica, neki samo jaku svjetlost koja je obasjala pola dvorane:

- Jedan čovjek je rekao kako je vidio svjetlo i zelenilo na hadžu a žena kako ju je samo zapahnuo jak miris.

Neke od njih kod Torabija dolaze već peti put:

- I dolaziću kolko god mogu. Imam problema s kičmom i kad izađem od njega ko da mi je kakav teret skino. On ima moć datu s Božije strane.

Ipak, i Torabiju, čini se, treba povremeno “punjenje”:

- Jednom sam ga gledala kad mu je nestalo energije. Stajao je pet-šest minuta i od Allaha dž.š. čekao. I kad je završio opet je sjeo i počeo s radom... - kaže jedna od njih.

Pri svakom dolasku, one, kao i većina posjetilaca, kupuju vodu koja se u Zetri prodaje kao voda na koju je Torabi prenio energiju. Nose je kući, sebi i drugim članovima porodice koji nemaju nužno zdravstvenih problema, i piju.

TMURNI DANI

Ispred ulaza žena sa naslaganim paketima, tri paketa sa po šest flaša od litar i po vode. U kolicima je i ne želi razgovarati. Vjeruje u moć vode. Dosta ovih ljudi nosi vodu kući za bolesne članove porodica koji ne mogu doći u Zetru, ali veliki broj je i potpuno zdravih ljudi koji dolaze iz radoznalosti. Jedna od njih kaže kako uzima vodu preventivno a u njene moći vjeruje jer se vlasittim očima osvjedočila kako Torabi “prouči dovu nad šleperom vode” i tako je učini ljekovitom.

Najrazličitije priče se u Zetri mogu čuti o čudesnom marokanskom iscjelitelju. Od onih kako je dječak prohodao pa do žene koja je na svaki Torabijev dodir povraćala spletove dlaka i papira.

Sa svih strana pristižu muškarci i žene u kolicima, na štakama, ili zdravi. Nose djecu umotanu u peškire. Mlađa žena u kolicima gura djevojčicu širom otvorenih usta i zabačene glave, bolesna je. Kišobran im pruža slabašnu zaštitu pa obje kisnu. Potpuno demoralisana veličnim reda djevojka stoji nasred ulice. Redari urlaju na ljude zgurene u gomili, čuje se buka kamiona koji dovlači nove količine vode. U ZOI '84 zadovoljno trljaju ruke jer se prihodi u njihovu kasu sljevaju bez ikakve kontrole bilo kakve finansijske inspekcije, a sve na račun hiljada ljudi koji svakodnevno dolaze u Zetru. Od ulaza, parkinga i prodaje vode. Ženu koja pokušava da se provuče ispod ograde preko reda neko gura nazad i ona sjeda na ulicu i plače.

Sve, samo ne dobru energiju, obećava ovaj tmurni oktobarski dan ispred Zetre.

Ko je Mekki Torabi

Iscjelitelja Mekkija Torabija u Maroku, ali i gdje god da ode, posjećuju stotine hiljada ljudi, tražeći nadu i pomoć. Među njima su nerijetko i poznate ličnosti. Iako u BiH još uvijk nije izazvao pažnju estradnjaka i političara, prilikom prošlogodišnjeg boravka u Hrvatskoj redovno ga je posjećivao Davor Gobac, Severina je tražila pomoć za prijateljicu, a sureo se i sa pjevačem Ćirom Gašparcem ali i zagrebačkim gradonačelnikom Milanom Bandićem.

Mekki Torabi je 57-godišnji iscjelitelj iz Maroka. U Bosnu i Hercegovinu i zemlje regiona koje posjećuje doveo ga je Asad Sabo Ajel, Iračanin koji živi u Zagrebu, ujedno i njegov menadžer. Torabi je, prema vlastitim navodima, imao samo pet godina kada je roditeljima rekao kako će, kad odraste, liječiti ljude koji imaju tumore:

- Nikada se nisam osjećao kao dijete. Uvijek mi se činilo da mi je 50 godina i tako sam se i ponašao. Nikada se nisam igrao s djecom, a sa šest godina znao sam napamet Kuran – rekao je prošle godine za hrvatske medije.

Njegov otac imao je veliko imanje u Skhiratu u blizini Rabata i živjela su od poljoprivrede. Završio je poljoprivrednu školu u Rabatu a u Parizu je upisao Agronomski fakultet. Međutim, bio je toliko čudan i različit od drugih da su njegovi roditelji mislili da je bolestan pa su ga vodili raznim liječnicima, prvo u Maroku, a kasnije i u Parizu. Energiju, tvrdi, prima od pet planeta iz svemira a kad se to dogodi počne govoriti nekim nerazumljivim jezikom, nakon čega se više ničega ne sjeća. Takvi “ispadi” ponukali su njegova oca da ga odvede na promatranje u jedan institut u Parizu, pišu mediji. Jedan od “testova” bio je i ugriz kobre. Mekki je morao gurnuti ruku kroz otvor ne znajući što je s druge strane. Liječnici su stajali uz njega s protuotrovom u ruci, a on je samo osjetio bol i shvatio da mu s ruke teče krv i nekakva žuta tekućina. Nakon toga je vidio zabezeknuta lica liječnika i čuo - da je kobra mrtva. Shvativši što se dogodilo, pobjesnio je i porazbijao cijeli laboratorij, vičući da on nije zvijer na kojoj će drugi eksperimentirati – rekao je Asad Sabo Ajel.

Torabi kaže kako ne naplaćuje svoj tretman jer je njegova sposobnost dar od Boga. Oženio se, dobio tri sina i kćer, a onda se zatvorio u kuću i nije iz nje izlazio 13 godina. Samo se molio, dobivao energiju, imao vizije, a prije pet godina dobio je signal da ljude može liječiti pogledom.

{slimbox images/Galerije/torabi/1.JPG,images/Galerije/torabi/1.JPG;images/Galerije/torabi/2.JPG,images/Galerije/torabi/2.JPG;images/Galerije/torabi/3.JPG,images/Galerije/torabi/3.JPG;images/Galerije/torabi/4.JPG,images/Galerije/torabi/4.JPG;images/Galerije/torabi/5.JPG,images/Galerije/torabi/5.JPG;images/Galerije/torabi/6.JPG,images/Galerije/torabi/6.JPG;images/Galerije/torabi/7.JPG,images/Galerije/torabi/7.JPG;images/Galerije/torabi/8.JPG,images/Galerije/torabi/8.JPG;images/Galerije/torabi/9.JPG,images/Galerije/torabi/9.JPG;images/Galerije/torabi/10.JPG,images/Galerije/torabi/10.JPG;images/Galerije/torabi/11.JPG,images/Galerije/torabi/11.JPG;images/Galerije/torabi/12.JPG,images/Galerije/torabi/12.JPG;images/Galerije/torabi/13.JPG,images/Galerije/torabi/13.JPG;images/Galerije/torabi/14.JPG,images/Galerije/torabi/14.JPG;images/Galerije/torabi/15.JPG,images/Galerije/torabi/15.JPG;images/Galerije/torabi/16.JPG,images/Galerije/torabi/16.JPG;images/Galerije/torabi/17.JPG,images/Galerije/torabi/17.JPG;images/Galerije/torabi/18.JPG,images/Galerije/torabi/18.JPG;images/Galerije/torabi/19.JPG,images/Galerije/torabi/19.JPG;images/Galerije/torabi/20.JPG,images/Galerije/torabi/20.JPG;images/Galerije/torabi/21.JPG,images/Galerije/torabi/21.JPG;images/Galerije/torabi/22.JPG,images/Galerije/torabi/22.JPG;images/Galerije/torabi/23.JPG,images/Galerije/torabi/23.JPG;images/Galerije/torabi/24.JPG,images/Galerije/torabi/24.JPG;images/Galerije/torabi/25.JPG,images/Galerije/torabi/25.JPG;images/Galerije/torabi/26.JPG,images/Galerije/torabi/26.JPG}

(zurnal.info)

"Nadam se da ljudi neće suditi o filmu dok ga ne vide. Odabrala sam da ovaj film radim na ovim prostorima i da ga smjestim u ovaj historijski period da bih podsjetila ljude na ono što se desilo ne tako davno i ukazala na žrtve koje su preživjele rat", istakla je rediteljica Angelina Jolie putem UNHCR-a, povodom poništavanja odobrenja za snimanje njenog prvjenca u Bi

U saopćenju za javnost UNHCR-a, koji potpisuje predstavnik ove institucije Navid Husein, prenesena je poruka Angeline Jolie "zbog prašine" koja se podigla ovih dana oko scenarija njenog filma.

"Veoma poštujem sve što Udruženje "Žene-žrtve rata" radi i što su dosada uradili i željela bih da mi pruže priliku da razgovaram sa njima da bih razjasnila sve nesporazume o ovom projektu", navela je Jolie.

"Bila bi sramota za sve nas koji smo uključeni u ovaj projekt i za sarajevsku filmsku ekipu kada bi nas ovaj neopravdani pritisak, koji se zasniva na pogrešnoj informaciji, spriječio u nakani da film snimamo u Bosni", saopćeno je iz GK Filma.

(Fena)

- Ko to viče? - upitao neki dan Sveti Petar Lucifera pred vratima sobe za sastanke.

- Stari - šapnuo kratko Gospodar Tame. - Popizdio je.

- Uf. Ne bih im bio u koži - stresao se Petar, pa izvadio kutiju cigareta. - Imaš vatre?

- Šuti, nije mi do zajebancije.

A drug Tito unutra baš popizdio. Okupio šire rukovodstvo Partije i galami već više od dva sata. Nebo se trese kako viče, "Majku vam božju! Majku vam božju! ", a oko velikog stola u sali za sastanke tridesetak, možda i više, ljudi. Svi su tu, stari drugovi opet na okupu, od Leke Rankovića i Vladimira Bakarića do Bevca Kardelja i generala Peke Dapčevića, do njih i juniori, od Stipe Šuvara do Milke Planinc, a na kraju stola, okružen svojom svitom, Slobodan Milošević ne smije druga Tita u oči pogledati.

Majku vam božju!, urla Josip Broz i nervozno u kolicima šeta gore-dolje po sobi, dok se tridesetak pokunjenih glava oko stola šutke pogledava ispod oka. Zasrali su ovaj put baš debelo, nije Stari ovako popizdio od Brionskog plenuma. A kako i ne bi? Dvadeset godina nakon što se raspala Titova Jugoslavija shvatili drugovi da se stvar mogla spasiti, samo da je bilo malo više pameti i malo manje javašluka u obavještajnim službama.

Da su umjesto raznih neprijatelja, vanjskih i unutrašnjih - umjesto dakle Amerikanaca, Rusa i Vatikana, kulaka, ustaša, četnika, bjelogardejaca, informbiroovaca, maspokovaca, liberala, disidenata, svećenika, pisaca, režisera, emigranata i ostalih nenarodnih elemenata što su Jugoslaviji radili o glavi - na vrijeme otkrili jedinu reakciju koja je u zajedničkom narodnooslobodilačkom otporu mogla ujediniti sve naše narode i narodnosti.

Da, drugovi i drugarice - pederi.

Nije drug Tito bio budala kad je zakonom zabranio istospolne odnose, gay populacija bila je najpouzdaniji neprijatelj socijalističke Jugoslavije. I što su drugovi prvo napravili kad se Josip Broz pod stare dane razbolio i ispustio konce vlasti iz svoje čvrste ruke? Ukinuli zakonsku zabranu homoseksualizma! Majku vam božju!, urla on već dva sata.

Trideset godina otada je trebalo proći, četiri rata i krvavi raspad zemlje, da bi naši narodi i narodnosti na koncu shvatili kako su se džabe ustrajno međusobno mrzili i ubijali, kad im je zajednički neprijatelj - štoviše, jedini zajednički neprijatelj! - cijelo vrijeme bio nadohvat puške, skriven među njima. Ali trebala je, eto, velika pamet da se to shvati. Majku vam božju nesposobnu!

Pali onda drug Tito kompjuter i pušta drugovima idiotima powerpoint prezentaciju događaja iz Beograda. Vide se gnjevna lica jugoslavenske mladosti - a narod koji ima takvu omladinu nije trebao brinuti za svoju budućnost! - naoružane noževima, palicama, bokserima, lancima i kamenjem, pored njih narodna milicija, stamena i odlučna, a eno ih tamo kraj Manježa i pederi. Mašu onim šarenim zastavama bez socijalističkih obilježja i drže se, da prostiš, za ruke! Usred Beograda, umjesto pješadije, mornarice, padobranaca i svečane garde, paradiraju tetkice! A šta radi narodna milicija? Narodna milicija štiti pedere od naše omladine!

- Pfi, mamu im jebem - prosiktao je Dobroslav Čulafić. - Ja se izvinjavam.

Ali nije to to zbog čega drug Tito pokazuje drugovima snimke iz Beograda. Pokazuje im Josip Broz bradatog srpskog svećenika na čelu kolone, sa sve golemom krstačom u rukama, i kaluđerice prkosno postrojene pred izopačenim pederima kao pred švapskim streljačkim vodom, a onda i dirljivu poruku hrvatskog svećenika Franje Jurčevića, župnika iz Kastva, koji izražava čvrstu katoličku podršku heteroseksualnoj pravoslavnoj braći iz Srbije, takozvanim "normalnim Beograđanima", koji su pokazali kako treba postupati kad "moralne nakaze, psihopate i bolesnici" bezočno "okupiraju javne površine" i "teroriziraju većinu". A vi ste mislili da nam je Crkva neprijatelj, majku vam božju?!, urla i dalje drug Tito.

Demonstrira potom pokunjenim drugovima drug Stari dirljivo internetsko bratstvo i jedinstvo Hrvata i Srba, ujedinjenih u pravednom gnjevu prema izopačenim homoseksualcima, složni kao u proljeće 1945. protiv stranog zavojevača i domaćeg izdajnika. Pa se redaju u powerpointu slike sa prijašnjih zagrebačkih gay parada, izobličena lica psihopata i moralnih nakaza, njima usuprot na ulicama Nepokorenog grada normalni Zagrepčani, zdrava jugoslavenska mladost, skojheadsi, skinheadsi, kako se već zovu, a uz njih internetskim forumima maršira srpska braća i nudi pomoć u obračunu s pederskom buržoazijom. Krenula drugu Titu izdajnička suza na oko, ali ne da maršal da drugovi vide, nego je briše zlatno izvezenim rukavom maršalske uniforme, pa se okreće i opet viče na drugove što nisu na vrijeme prepoznali golemi kapacitet jugoslavenske homofobije. Majku vam božju.

A drugovi i dalje šutke gledaju u platno, ćuti Stane Dolanc kako mu Brozov pogled svrdla sljepoočnicu, pa ne diže pogleda.

Drug Tito se, međutim, ne zaustavlja, već sve viče i nastavlja svoju powerpoint prezentaciju prizorima s Queer-festivala u Sarajevu, a tamo ista degenerirana lica, muško s muškim, žensko sa ženskim, nešto s nečim, i sa druge strane ista poštena, čelična mladost u kratkim hlačama, predvođena svojim vjerskim vođama, bošnjački omladinci, mudžahedinci i talibanci spremni do posljednjega obraniti heteroseksualnu Jugoslaviju i raznospolno bratstvo i jedinstvo svih njenih naroda i narodnosti, pokazano forumskim telegramima podrške njihove hrvatske i srpske braće.

A vi ste uspjeli da se ta ista mladost poubija međusobno, majku vam božju!, viče drug Tito i strijelja ih svojim prodornim očima jednog po jednog, da bi se zaustavio na Slobodanu Miloševiću, budali da bi li budali što mu je Jugoslaviju razjebala izmišljajući najrazličitije vanjske i unutrašnje neprijatelje pored živih pedera.

Eno Kosovo - viče Josip Broz, a drug Sloba pokrio se ušima - na Kosovu i Metohiji, drugovi i drugarice, homoseksualci ni ne pomišljaju na nekakvu paradu. Ili u Makedoniji. O Crnoj Gori da i ne govorim.

- A Slovenci?

- Ko je to reko?

- Slobo, druže Tito.

- Đubre austrijsko konjušarsko!...

- Umukni, Slobo, majku ti božju, ti si najodgovorniji!

Jer da je bilo pameti, da su drugovi iz Udbe radili svoj posao, nikad se heteroseksualna federativna republika Jugoslavija raspala ne bi, složna kao jedan protiv nenarodne i neprirodne pošasti. Umjesto kojekakvih "mitinga istine" organizirali bi drugovi komunisti gay parade diljem Jugoslavije, marširali bi pred policijskim kundacima prestravljeni homoseksualci u lisicama od Vardara do Triglava, a Jugoslavija bi složno vikala "Smrt homoseksualizmu, sloboda narodu!".

I što je Udba umjesto toga radila, pitam ja vas, drugovi i drugarice? Tražila neprijatelje među disidentima, piscima i umjetnicima, u emigraciji, Crkvi i omladinskoj štampi, svugdje osim među tim, kako se zovu, gejovima i gejkama, jedinim zajedničkim neprijateljima svih naših radnih ljudi i građana! Majku vam božju!

- Baš je ozbiljno popizdio - oprezno pred vratima šapuće Sveti Petar.

- Aha - klima rogatom glavom Gospodar Tame. - Nisam ga nikad čuo ovakvog.

- A ima i pravo. Svi će ti pederi gorjeti u paklu.

- Što u paklu? - lecnuo se Lucifer. - Eno ih tebi!

(nezavisne.com/zurnal.info)

Mediji i mostarska javnost su se pobrinuli da niz tučnjava, koje su uslijedile, definitivno zadobiju karakter međuetničkih sukoba pa da se zna zašto se klinci marišu. Neće se valjda biti oko neke namiguše iz 2. A. Ako se već biju, nek' se biju za nacionalne vrednote

BEZMOZAK EUROPE

Jedno je sigurno, Balkan je definitivno srce Europe! A srce nije mozak. Dakle, Balkan, još sigurnije, nije mozak Europe.

BKSB MOSTAR

Boksački klub i klub slobodne borbe Mostar, ako niste znali, svoj trening kamp ima u samom središtu grada, točnije na potezu od Španjolskog trga do Rondoa. Tu se klinci mlate sve u šesnaest, a sve pod paskom profesionalnih trenera, koji njihov bijes kontroliraju i usmjeravaju prema mundžosima, odnosno ustašama.

Teško je zapravo, u općoj mostarskoj konfuziji, procijeniti tko je tu koga i zbog čega mlatio. Sigurno je da prvo što čovjeku pada na pamet jesu Dječje Međuetničke Igre. No, ako prva mostarska tučnjava i nije imala međunacionalni karakter, mediji i mostarska javnost su se pobrinuli da niz tučnjava, koje su uslijedile, definitivno zadobiju takav karakter pa da se zna zašto se klinci marišu. Neće se valjda biti oko neke namiguše iz 2. A. Ako se već biju, nek' se biju za nacionalne vrednote.

Uglavnom, znakovito je da se sve to događa netom nakon izbora. Kad već nismo prije izbora pokazali da ne možemo zajedno, onda je red da to učinimo sada. Kako ćemo to pokazati? Naravno, pustit ćemo djecu da se mlate po ulici. Prvo neka zakuhaju neku makljažicu tek onako, malčice, s teleskopskim palicama po kičmici. A onda će fino mediji i odgovorni političari krenuti s pričom o tome kako su Ovi napali One i kud ćeš bolji razlog za Herceg Bosnu. Kad ne možemo zajedno, onda ćemo se dijeliti.

Stravično je, što na koncu, niti jedan od 4 postizborna sukoba nije rezultirao nikakvim hapšenjem niti privođenjem. Načelnik policije nije dao ostavku. Pa kakve on veze ima sa sigurnošću građana, molim vas lijepo!?

Evo, kad ste baš navalili, fino ćemo uvesti video nadzor u cijeloj centralnoj gradskoj zoni da policija ne mora skakutati naokolo, ipak su to ljudi u godinama, a klinci živahni k'o zečići, još će nekog strefit herc u jurnjavi za njima. A i roditelji ništa ne vjeruju bez snimke. Dođeš po klinca, a stari mu, bivši ratnik, stoji na pragu i ubjeđuje te da njegovo dijete nije ništa loše uradilo. Ako baš inzistiraš još dobiješ i degenek il' ti uperi kalaš među oči i domaćinski te isprati do vrata. Ovako, sa snimkom, nema greške. Materijalni dokaz, pa to ti je. A štediš ljudske resurse.

(Čuje se pljesak! Plješću Bešlić, Ćorić i još neke glavonje. Načelnik policije, glup u svom ponosu, počinje pljeskati sam sebi.Lukavo se smiješi:“ A oprat će se još i tisućica – dvije – tri s tim videonadzorom.“ Svi dobri, svi sretni.)

JESEN U BEOGRADU

U Beogradu isto srce Europe. Pravoslavac najbolje bije u sveti dan, nedjelju. Pedere il' policiju, njemu je svejedno. Moraš malo ubit' vrijeme dok čekaš prijevoz do Genoe. Kad već stigneš do te pederske Italije, treba se razgibati pa, usput, dok šećeš, popravljaš kičaste renesansne spomenike, dodaš boju ili dvije, malo spržneš bakljicom, a na stadionu party do jaja. Performer Bogdanov pokazuje Europi kako su srpskim navijačima mrske ograde, zidovi i mreže, sve ne bi li metaforički pokazao što izolacija učini čovjeku. Prekinite utakmicu i osvijestite se, poručuje Bogdanov, mi smo retardirali u praljude!

JK

U cijeloj priči oko Gay pridea u Beogradu moralna vertikala ispade Jelena Karleuša sa svojom kolumnom u Kuriru. Žena, koju bi rado povalio svaki pravovjerni Balkanac, u brk i neooprane zube, je skresala istim tim muškarčinama što ih ide. Nije poštedila ni svog supruga, bekčinu Duška Tošića. Jeca je skontala pussypower spiku. I ima da je slušaju svi što za njom bale. Makar su ona i nasilnici s BG pridea, a i oni iz Genoe, produkt iste kulturne matrice.

PEDERI U NAŠIM REDOVIMA

Tko su zapravo homofobi? Ljudi, koji se plaše homoseksualnosti, jel' tako? Al', pogledajmo istini u oči, nije frka Balkancu da ga netko naguzi, njega je, zapravo, strah da će mu se to svidjeti.

Ovdje je uvijek tako bilo. Nema veze radi li se o drugim nacijama ili drugim seksualnim orijentacijama. Naprosto, linija između tučnjave i zajedničkog lokanja rakije je tanka, tanušna, skoro nevidljiva.

Mrzimo Srbe/Bošnjake/Hrvate/Albance. Hajde, de. Al' tko nas, bre – bolan, zavadi s gayevima? Kakvi su povijesni razlozi za to? Osim ako sve nisu zakuhali pederi u nama i iz naših redova.

(zurnal.info)

Tek što je prošlo mjesec dana, od kada je UG „Tender“ jasno i nedvosmisleno putem Komentara koji se nalazi na web stranici www.tender.ba upozorio javnost u BiH ukazujući na neposrednu opasnost od nadolazeće korupcije, zacrtane u «Strategiji razvoja sistema javnih nabavki za period 2010-2015 godina», koju je 26.08.2010. godine usvojio Savjet ministara i u kojoj se faktički ukazuje na potrebu nužnosti smanjenja pravne zaštite i novčanog ne kažnjavanja onih koji iz koruptivnih razloga ne poštuju i zloupotrebljavaju odredbe Zakona o javnim nabavkama, a ovih dana pojavio se na web stranici Agencije za javne nabavke novi dokument „Prednacrt Zakona o javnim nabavkama BiH“ bez roka do kada se na isti mogu davati primjedbe i prijedlozi što u mnogome govori o zakulisanom ponašanju predlagača da u što većoj tajnosti obezbijedi bezbolniju proceduru ka konačnom usvajanju istog.

Što je predlagač ovako netransparentno pristupio manje je opasno i štetno od samog sadržaja u istom koji prosto za nepovjerovati ne predviđa odgovarajuću pravnu zaštitu ni odgovornost za ugovorne organe i ponuđače i najodgovornije u istima za kršenje i nepoštivanje odredbi Zakona o javnim nabavkama za razliku od svih zemalja u tranziciji i našim susjedima Srbiji i Hrvatskoj.

Ovakvim pristupom, koji predstavlja nevjerovatan korak nazad po pitanju odgovornosti sadržane u sadašnjem Zakonu ali koja je zbog institucionalnog neprovođenja dovela BiH na vrh ljestvice najkorumpiranijih zemalja, širom se otvaraju vrata korupcije i dodatne pljačke javnih finansijskih sredstava u javnim nabavkama. BiH će apsolutno postati šampion u korupciji, ali će zbog apsurda nepostojanja bilo kakvih mjera odgovornosti u Zakonu, izvještaji revizora biti sve pozitivniji a rapidno će se smanjivati broj žalbi ponuđača. Praktično, po procjeni upućenih obezbijediće se uslovi da se putem korupcije u privatne džepove godišnje odlije i preko 700 miliona KM. Da bi se ponuđena neprimjerena i opasna rješenja kreatora dokumenta onemogućila, UG „Tender“ je predložio svoje krajnje realne i objektivne konkretne primjedbe i prijedloge, primjerene stvarnim potrebama društva i time stvaranje bitne osnove za mogućnost efikasne borbe protiv ove društvene pošasti, svođenjem iste na ekonomski prihvatljivu mjeru od 5% - 8%, odnosno ispod 200 miliona KM na godišnjem nivou.

UG „Tender“ očekuje i iskreno se nada da će razum i savjest najodgovornijih na svim nivoima zakonodavne i izvršne vlasti u BiH, podstaknuti teškim ekonomskim stanjem i daljnjim neminovnim padom životnog standarda, koji je inače najniži u Evropi, prevladati pojedinačne i grupne interese i da će se uspjeti obezbijediti donošenje antikoruptivnog Zakona o javnim nabavkama primjerenog stvarnim potrebama i interesima građana, što bi svesrdno podržala i pozdravila i Evropska unija.

(UG TENDER)